|
Godina XVIII (2006)
|
1-31. mart 2006.
|
 |
|
|
Republika
|
Šta čitate
|
|
|
|
|||||||||||||||||
|
Iskustva Vukovara Između moratorija i identiteta*
Imajući u vidu kako ono što godinama radimo, posebice u okvirima profesije i poziva kojim se bavimo, bitno suodređuje naš referentni identitet, razumljivo je da je težište nastave, koju sam izvodio gotovo cijelo desetljeće prije raspada Jugoslavije, po svome načinu težilo biti na tragu "pedagoškog disidentstva", a svojim najdubljim porukama nastojalo je dati doprinos sveopćoj "mentalnoj destaljinizaciji". To je dijelom odredilo i moj odnos prema svemu onome što se događalo od 1990. godine pa sve do današnjih dana. Bio sam jedan od onih, istina malobrojnih, prijeratnih prosvjetnih djelatnika iz ovog grada, koji je sve vrijeme rata ustrajavao zapravo na marginama antiratnog pokreta - preživljavajući i pokušavajući nešto raditi neposredno uz njegove najistaknutije protagoniste "na srpskoj strani". Odmah da kažem, ono što je moj životni i radni položaj u prosvjeti poratnog Vukovara činilo, i još uvijek čini, delikatnim i kontroverznim, predstavlja činjenica da sam, iako potomak Hrvatice i Hrvata, Dalmatinaca, od Imotskog, zajedno sa suprugom, čiji su roditelji hrvatski Srbi, i s dvoje djece, godine rata proveo u Vojvodini i u Beogradu, u kojem sam prije tri desetljeća i diplomirao na sociologiji. Razumljivo je da je sve to, uz ratnu tragediju i frustracije izbjeglištva i poraća, duboko opteretilo moju profesionalnu, građansku i ljudsku savjest, ali i dogradilo posebni referentni identitet, ojačavši uvjerenja i vrijednosti na tragu humanističkog personalizma i otvorenog profesionalizma u zajednici. Budući da sam se krajem ljeta '91. godine u Beogradu priključio ljudima koji su već ustrajavali na promišljanju alternative ratu, okupljajući se oko Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu i lista "Republika", te kao učesnik osnivačke skupštine "Republikanskog kluba", kasnijeg suosnivača Građanskog saveza Srbije, i napokon, kao pridruženi član Instituta društvenih nauka u Beogradu, već od jeseni iste godine, s mukom i ogorčenjem pratio sam tragični raspad jedne zemlje, kojemu sam, već od početka, bitne uzroke nastojao spoznati i razumijevati primarno iz ugla znanstvenog diskursa, a ne na tragu etno-nacionalističke propagande i ideologije desnog, konzervativnog, odnosno integralnog nacionalizma. S povratkom u poratni Vukovar, moj je život bio opterećen svim tim emocionalnim i spoznajnim talozima, a također i moj rad u nastavi, u koju sam stupio prije šest godina, pokušavajući godinama raditi istodobno u obje, ne samo jezično podijeljene, škole. Dakako, opet je težište moga rada bilo na nastojanju da sačuvam vlastiti identitet, što je uključivalo napor da se govor o onome što se netom dogodilo izvuče iz službe uskim interesima i rastereti govora mržnje. Moje ustrajno nastojanje da učenike i jedne i druge nacionalnosti približim cjelovitijem spoznavanju povijesnih činjenica, a u sklopu prorade i aktualizacije mnogih tema iz sociologije, etike, politike i gospodarstva, kao i raznih posebnih psihologija koje sam predavao ili ih još uvijek predajem, pridonosilo je da moj položaj bude, na mahove, obilježen podozrenjem, kako jedne, tako i druge strane - doskora otvoreno međusobno suprotstavljene. Kao onaj "iza kojega nitko ne stoji", bio sam povremeno i na meti pokušaja da me se stigmatizira, tako što se suština onoga što sam radio i govorio prepoznavala, na jednoj strani kao "izdaja" onoga tko "ne zna gdje pripada", a na drugoj kao "poruga" ili u znanstveni diskurs umotani "trojanski konj hrvatskog nacionalizma". Iako sam još od '91. otvoreno ustrajavao na Andrićevu stavu: "Priča koju priča suvremeni pripovjedač ne smije biti ispunjena mržnjom ni bukom ubilačkog oružja", ne rijetko sam u proteklim godinama rada i života u poratnom Vukovaru osjetio gorčinu poznate opomene: "Ne budi most jer će po tebi gaziti". Ipak, prevladavali su trenuci stvaralaštva u nastavi, donoseći blagodati koje su me ojačavale u ustrajavanju na identitetu svojeglavog, odnosno neovisnog i kritičkog intelektualca, usprkos objektivnoj gurnutosti u položaj "repetitivnog intelektualca" u srednjoškolskoj nastavi. Tako se nastavilo ono moje "hrvanje s identitetom", kriza kojega obilježava ova turbulentna vremena. Smisao svoga rada u prosvjeti poratnog Vukovara vidio sam ponajprije u razobličavanju i odbacivanju duboko ukorijenjenih, a ratom dodatno ojačalih, mitova i predrasuda, a time i napipavanja temelja nekad zajedničkog nadnacionalnog povijesnog i kulturnog naslijeđa učenika ovog nesretnog "grada na razmeđu svjetova". Sva ta nastojanja na tragu mentalne, odnosno kulturne dekontaminacije, uglavnom neizravno i implicitno, dovodila su me do "kršenja" odluke o spomenutom moratoriju. Nekako više intuitivno i po prirodi stvari, smatrao sam da sam u svome radu odgovoran prvenstveno dobrobiti djece i vlastitoj savjesti, kako profesionalnoj, tako i građanskoj i ljudskoj. Otuda i naslov ovoga teksta. Jergovićev stav, uzet za moto ovog priloga, moguće je razumjeti i kao stalnu opomenu svima nama, posebice onima što nastavljamo živjeti u ovom srušenom gradu. Ona je, istodobno, na tragu jedne prelijepe misli Ive Andrića, koju sam i uoči rata eksplicitno naglašavao svojim već vidno uznemirenim učenicima, a u kojoj nas mudri nobelovac poziva da ne izdamo ljepotu duha, te da budemo "dobri među zlim i mudri u općoj ludosti"! Ma kako osjećali urgentnim zadatak koji stoji pred poslenicima kulture, naime neodložnu i hitnu mentalnu debelizaciju i deideologizaciju, odnosno denacifikaciju sveukupnog poratnog postojanja, a posebno u školskom radu i životu, ne smijemo
Uvjerenje da "tolerancija nema alternativu" (D. Primorac) uključuje i svijest o tome da ćemo se još dugo učiti i privikavati na neophodnost sustavne uporabe normalne, neopterećene i politički korektne, a ne stigmatizirajuće komunikacije. Na unutarnjim koricama učeničkih bilježnica nastojao sam da, kao svojevrsni memento našega druženja i naših traganja, bude zabilježen jedan prividno "scijentistički" stav, prema kojemu se jedino kroz znanstveni diskurs, odnosno sveukupni kulturni dijalog, možemo približiti istini ili se tome možemo makar ponadati. Zapravo, nastojao sam afirmacijom racionalne argumentacije pridonijeti iskoraku iz tradicionalnog "antieuropskog duha" ovih prostora. Moje ukupno iskustvo rada u nastavi u poratnom Vukovaru, a hoću da se nadam da ga dijeli i većina učenika s kojima sam radio i s kojima radim, na tragu je potvrde stava da, ako ga uopće ima, jedino je još kritički put slobodan! Sve to uključuje i svijest o trajnom i neizostavnom zadatku "denacifikacije denacifikatora" (B. Buden), što nas upućuje na neophodnost opreznog dijaloga, osjetljivog za nacionalnu i svaku drugu (pre)osjetljivost, kao i za pravo na različitost političkih uvjerenja i orijentacija, što je ujedno i jedan od bitnih preduvjeta života i rada u višenacionalnim lokalnim zajednicama. Stoga naši napori u nastavi i oko nje istodobno bi trebali voditi stišavanju, samih sebe i drugih oko sebe, s uvjerenjem da su samo oprezno izrečeni argumenti - jaki argumenti, daleko od bojnih pokliča i "pljuvačkih psihoza", kojih smo se ionako, pretežito u režiji "nacionalnih radenika" na svim stranama, dobrano nagutali e da bismo ih i sami umnožavali. Dozvolit ću sebi da u ovaj tekst izvučem još neke od mnoštva zabilježbi što sam ih neko vrijeme pohranjivao u osobni kompjutor - na tragu promišljanja svojevrsnog "pro et contra moratorija". Istini za volju, sve te marginalije o intencijama i implikacijama, kao i o manifestnim i latentnim funkcijama poznate vladine Odluke o moratoriju, ionako, iz današnje perspektive, predstavljaju pomalo "prošle bitke". Budući da sam već od poodavno nastojao da u svoj "kompetencijski profil" nastavnika ugradim stavove, vještine i znanja kojima bih se pridružio nastojanjima za prevladavanjem tradicionalnog bića škole, čime bih se s učenicima udaljio od "škole štrebanja" i "učenja za ocjenu", nastojao sam da težište svoga načina rada pomjerim ka "školi mišljenja, istraživanja i odgovornog ponašanja". To je podrazumijevalo i napor da se naglasak u radu s učenicima pomjera k novim didaktičkim modelima, ponajprije k problemskoj nastavi, a u višim razredima i k mentorskom modelu rada, čime se, sveukupno, nastojalo približiti svojevrsnoj interaktivnoj nastavi, bez koje onaj zadatak mentalne dekontaminacije može, češće nego inače, imati negativne učinke, pa i izazvati pojave otpora i kontratransfera. Većinu sadržaja, od ukupno oko četiri stotina nastavnih jedinica u više od desetak programa, koje sam posljednjih godina predavao, nastojao sam približiti iskustvu učenika, neprestano težeći aktualizaciji i ilustraciji - povezujući ih sa životnim problemima konkretnih ljudi, posebice ovog vremena i prostora. Težište takve nastave, kao što sam i naglasio, bilo je upravo u ulaganju napora da se provjeravaju, prečiste i provjetravaju ukorijenjena mišljenja i stavovi, što su ih ojačale mašinerije ratne propagande. Razumljivo je da su ona početna mišljenja učenika o temi ili problemu kojemu smo prilazili, kreirajući dijalog, mahom bila na tragu "empirijske svijesti", dakle zasićena uobičajenim stereotipijama i predrasudama, gotovo redovito s aromom ovdašnjih ideologija "krvi i tla". Iste su se i u poraću neodgovorno "reciklirale", pritiskujući i mentalni prostor škole, jednako kao i obitelji, susjedstva i ukupnog života u lokalnoj zajednici poratnog Vukovara. Istini za volju, svoj neugodni ton svemu su katkada davale i same rukovodeće strukture ovdašnjih škola, odabrane u pravilu po partitokratskim, a rjeđe po meritokratskim načelima i kriterijima. To je sa svoje strane u proteklom periodu povremeno doprinosilo utisku kako se rat zapravo nastavlja, samo drugim sredstvima. Usprkos svemu tome, valjalo je ustrajati u naporima da se makar nastava sačuva - kao svojevrsni "otok autentičnosti" i "oaza smisla" - posebice poticanjem žive ljudske kritičnosti i širenjem pretpostavki za "katarzu". Tako je težište nastave bilo u prečišćavanju naplavina kolektivnih strasti i ideologijskog "mainstreama", koji se povremeno još iskazivao u poznatoj narativi "govora mržnje" i "integralnog nacionalizma". Time je proteklih godina u ovom lokalnom prostoru nastava određenih društveno-humanističkih predmeta, unatoč spomenutom moratoriju, uistinu nastojala podržavati sve one ne male napore elitne kulture ovdašnjih naroda na tragu kulturne dekontaminacije. Iste sam nastojao slijediti, usprkos nerazumijevanju na koje je nailazila moja naglašena bikulturalnost i bilingvalnost, katkada i s elementima "bikulturalnog kaosa" u mojem govornom jeziku. Dakako, meni je bilo najvažnije da stajalište i duh rasprave i kritike bude, koliko je to bilo moguće, u odmaku od slijepog patriotizma, odavno zaglavljenog u emocionalizaciji problema i u međusobnoj stigmatizaciji, a koji se, ne tako rijetko, manifestirao u stavovima i mišljenjima učenika. Pri tome, nastojao sam afirmirati uvjerenje da na tragu kritičkog patriotizma rasprava o kontroverznim temama ne može da se svodi na trijumfalna svjedočenja o pobjednicima i gubitnicima, čemu su, istini za volju, pridonosili, katkada i posve eksplicitno, i pojedini sadržaji u nekim udžbenicima. Danas je posve jasno, posebice u svjetlu najnovijih eurointegracijskih procesa, uključujući i "Bolonjski proces", da neodložno treba tražiti nove putove kojima bi se svi ovdašnji narodi udaljili od tradicionalnog puta oblikovanja emocionalnog jezgra nacionalnog identiteta, u čiji kapacitet da apsorbira novonastajuće razlike i proturječja mnogi s pravom sumnjaju. To čini da se lokalni višeslojni identiteti javljaju kao djelatni akteri odmicanja od one vrste indoktrinacije kojom "ribari ljudskih duša" vlastiti šovinizam teže utkati i u dušu naraštaja koji dolaze, zaklanjajući se iza tobožnje brige o vlastitoj naciji. Danas je, također, jasnije kako rješenje može biti u nastavi koja osnažuje sveukupne sposobnosti za kritičko mišljenje i za pluriperspektivu, što pretpostavlja i napor da se u našim udžbenicima pomjera težište od povijesti shvaćene u tradiciji patrijarhalnog totalitarizma i autoritarizma, machizma i belicizma, k davanju većeg prostora istraživanjima u modernoj kritičkoj misli o historiji. Ova potonja naglasak pomjeraju od političke k socijalnoj i kulturnoj sceni, prevladavajući tako sadašnju marginalizaciju neratničke, odnosno nebelicističke kulture i njenih aktera, čime se utemeljuje i otvara širi prostor kulturi mira i suživota. Na tom tragu, Fanukov udžbenik "Sociologije" činio mi se ponajviše poticajnim, posebice njegovo novo dopunjeno izdanje. Svih ovih godina života i rada u Vukovaru, kao čovjek s izrazito višeslojnim identitetom, a s naglaskom na referentni identitet oslonjen na profesiju, radeći posljednjih godina ponajviše s djecom srpske nacionalnosti, suočavao sam se s činjenicom da me drugi, katkada i sami učenici, prepoznaju i povezuju s mojim hrvatskim etničkim porijeklom. Pri svemu tome nastojao sam afirmirati uvjerenje da su "posebnost i zajedništvo naše najviše mogućnosti", te da ono što radimo u nastavi treba da bude na tragu zavjeta A. S. Nila prema kojemu je dovoljno da budemo "na strani djeteta", odnosno njegova slobodnog razvoja. Dobrobit učenika podrazumijevala je nastojanje da se od početka, od prvoga sata, kroz dogovor o načinu rada i ocjenjivanja, osigura prostor za sigurnost i predvidljivost, kao dio stalnog napora da se zaštiti njihov psihički i moralni integritet. Također, načinom rada valjalo je nastojati svakome učeniku pružiti šansu za aktivno učestvovanje, poštujući načelo individualizacije nastave, potičući samoaktualizaciju i samorealizaciju i udaljavajući se od "škole memoriranja i reproduciranja". S vremenom život i rad u poratnom Vukovaru uključivao je ne samo svijest o naplavinama "kućne predaje" i o prevladavajućim utjecajima masovnih medija, već i spoznaje o ukupnom prisustvu i utjecaju manje ili više zastrašenih, odnosno paranoidno strukturiranih i traumatiziranih ljudi, pa i na poslovima odgoja i obrazovanja, dakako u obje, po etničkoj liniji još uvijek odijeljene škole u gradu. Nije pretjerano reći da su, posebice u ovim prostorima, traumatizirani učitelji, opterećeni vlastitim svojevrsnim "mentalnim zatvorom", dugo vremena davali određeni ton i naročitu aromu procesu oblikovanja slike što je učenici imaju o sebi samima, o svome etničkom kolektivitetu, te o društvu u kojem žive. Sve doskora, takvi su imali i velikog upliva na ukupno ozračje odnosa u ovdašnjim školama, a mentalnim i ponašajnim obrascima, svojstvenim traumatiziranim ljudima, neprestano su suodređivali karakter odnosa prema sveukupnoj stvarnosti, pa i prema "onoj drugoj strani". Usprkos moratoriju, i oni su svih proteklih godina suodređivali, katkada i preko sadržaja koje su obrađivali, stvarnu prirodu odnosa "svojih" učenika prema stvarnosti u kojoj žive, kako pojedinačno, tako i kao kolektiviteta - razreda i škole u cjelini. To nam govori kako je moratorij zapravo bio tek pokušaj da se nađe nenasilan i human način da se takvi ljudi, duboko opterećeni mentalnim matricama kakve je rat neminovno donio, makar u prosvjeti, posebice u nastavi povijesti, donekle udalje od mogućnosti da, manje svjesno, a više nesvjesno, budu glavna spona u prijenosu i dodatnom generiranju štetnih predrasuda na nove naraštaje. Iz ponašanja, a povremeno i iz eksplicitnih stavova nekih učenika, katkada i cijelih razreda, bilo je vidljivo da su opterećeni stereotipijama kojima se vlastita etnička grupa vidi kao podređena i kao povijesno predodređena da pati u odnosu na druge, uglavnom susjede. Diskurs mržnje i rata koji je implicitno sadržan u priči o stradanju vlastite grupe bio je do sada utkan i u udžbenike namijenjene djeci, mahom na svim prostorima Balkana, a vidimo ovih dana kakve to potencijale destrukcije nosi i u odnosima između drugih zemalja, poput Kine i Japana. Sve doskora, moglo se jasno zapaziti kako se takvim odgojnim i obrazovnim utjecajima u nove generacije nesvjesno ugrađuje negativno očekivanje od budućnosti, osjećaj stalne prijetnje i očekivanja novog zla. Slijedom uvida D. Kecmanovića (vidi "Individualni ili društveni poremećaj", Prosvjeta, Niš, 2002. godine) moglo bi se zaključiti kako je najštetnije to što se time, zapravo, na nove naraštaje prenosi i ideologija osvete, odnosno obveza da se kad-tad "izravnaju računi". To dijelom objašnjava kako povremene "incidentne situacije", tako i istrajno prisustvo pojava poput raznih pakosti i "psina" što su ih akteri učenici jedne nacionalnosti u odnosu prema drugima učenicima, a katkada i prema nastavnicima. I bullying i mobbing ovdje su prisutni u najraznovrsnijim oblicima. Također na tragu Kecmanovićevih uvida, moglo bi se podvući kako poseban problem sebi i drugima predstavljaju učitelji koji u svoje učenike nesvjesno prenose "izabrane traume". Najčešće i sami žrtve transgeneracijskih trauma, tragičnih obiteljskih gubitaka iz vremena izvornih ustaša, četnika i partizana, takvi djelatnici u prosvjeti ovog grada svojim osobnim mentalnim stanjem, svojim emocijama, a katkada i samim verbalnim sadržajima, u sklopu nastavnih tema i/ili izvan njih, zapravo utiskuju slike sebe, a implicitno i svoje etničke (ili neke druge) grupe, kao poniženih i uvrijeđenih žrtvi, manje ili više ogorčenih i osvetoljubivih. Istini za volju, i sâm sam se više puta pitao, koliko i "antišoveni", manje ili više vjerodostojni borci protiv rata i militantnog nacionalizma, i sami, kao svojevrsne "loše kopije" svojih Ego-idola, mogu upasti u zamku svojevrsne indoktrinacije, primjerice "građanizmom", ili "multi-kulti" digest mišljenjem!? Kako bilo da bilo, nije zgorega imati na umu makar dvije stvari: takvi pojedinci u prosvjeti ovoga grada, barem danas, uistinu su rijetki, a i sami zavrjeđuju pažnju - budući da su zapravo žrtve kumuliranih suptilnih i grubih povreda, a često i transgeneracijskih trauma, odnosno gubitaka na koje se, često i čitave obitelji, ne mogu naviknuti i prilagoditi,
Ovdje bi se, također, moglo zamijetiti kako su česta nerazumijevanja razloga za pragmatičnu odluku o odvajanju škola, budući da pristalice "kontaktne teorije" gube iz vida upozorenja prema kojima međusobna komunikacija i fizička bliskost i kontakti etnonacionalnih grupa, da bi vodili normalizaciji življenja i efikasnosti radne i svake druge komunikacije, moraju da zadovolje mnoge uvjete. Od tih uvjeta, u ovom gradu najviše nedostaje onaj koji uspjeh samog fizičkog i socijalnog približavanja članova doskora sukobljenih etničkih grupa povezuje sa zahtjevom da se sve to događa u zaštićenom okruženju i u nekompetitivnim uvjetima. Ovdje još uvijek ljudi osjećaju kako bez zaštite svoje etnonacionalne grupe, odnosno "političkih klanova", a po nekima i "etničkih mafija", imaju male šanse za uspjeh, posebice u zapošljavanju, neovisno o profesionalnoj kompetenciji i marljivosti. Kako bilo da bilo, promjene što su se događale i što se događaju posvuda oko nas postepeno su olakšavale položaj i napore svih onih koji su u godinama poraća ustrajavali na razumijevanju sebe i svoje uloge prvenstveno u obzoru poslenika kulture i kulturnog razvoja, mada razlozi za oprezan dijalog o svemu novom i nastajućem, te za mudrost i skromnost uvijek ostaju. Dakle, rad u nastavi, posebice društveno-humanističkih predmeta, filozofije i etike, zbog i usprkos moratorija, imao je težište na spomenutoj racionalnoj argumentaciji, a time i na afirmaciji načela istine i stvarnosti, pri čemu je pred nastavnicima ostajao ne mali zadatak dosezanja ideala profesionalca koji u razredu prije svega demonstrira "kako se naglas i razumljivo misli" (R. Mills). No, valja isto tako imati na umu da "istina boli", te da traume, još više nego stavovi, i opstaju zbog mehanizama koji djeluju u pravcu njihova obnavljanja i produbljivanja, pa je nužno pratiti i poštivati tu osjetljivost. Pri svemu tome, nama kao pedagoškim djelatnicima, važnije od svega je očuvati odnose s učenicima. To uključuje beskrajno strpljenje kojim ih nećemo razočarati u potrebi da u odraslima nađu toliko neophodni topli objekt identifikacije, a ujedno i odmjerenom dominantnošću valja nam spajati autoritativnost, povjerenje i volju za suradnjom, čuvajući se i nehotičnog produbljivanja dimenzija straha, krivice i stida u njihovim bićima. Danas bi nam svima moralo biti jasnije kako svaki stvaralački napor na tragu, kako sam već podvukao, za ove prostore neizostavne, kulturne dekontaminacije, odnosno debelizacije, od svakoga javnog djelatnika, posebice od onih u prosvjeti, zahtijeva stalni napor preispitivanja sebe samih, uključujući i osvješćivanje vlastitih potencijala za zlo. To nas, u pravilu, uvijek iznova vodi, katkada i bolnom, otkrivanju novih prostora vlastite neprosvijećenosti, zapuštenosti, pa i primitivizma. I kao što svekoliko propitkivanje samoga sebe i provjera vlastite savjesti čini mogući put do pročišćenja i duhovnog procvata, tako valja pretpostaviti da i ovdašnji narodi i kulture teško mogu doći do moralnog ozdravljenja i duhovnog pročišćenja bez, ne samo kognitivnog, već i emocionalnog i socijalno-psihološkog suočavanja s onim što im se dogodilo. Radionice i "parlaonice", kao i tribine i konferencije, dobar su način ustrajavanja na tome putu i svjedoče o vitalnosti identiteta kritičkih i neovisnih intelektualaca u njihovom naporu da djeluju emancipacijski, kao "intelektualci malih naroda". Otuda bi mogli biti korisni i svi budući projekti koji će unutar škola, a uz pomoć Ministarstva i civilnog sektora nastaviti napore za edukacijom i reedukacijom, kao i svojevrsnom resocijalizacijom svih ključnih aktera školskog života i rada, uključujući ne samo nastavnike, već i rukovodeće ljude, pa i roditelje. Realizam Ajnštajnova stava, prema kojemu je lakše razbiti i atom nego predrasude, može nam samo pomoći da shvatimo kako su autopredrasude, kako osobne, tako i kolektivne, odnosno razni složeni, a često i nedokučivi mehanizmi obrane ličnosti, kao i vladajuće ideologije, zapravo najveći izazov koji, do određene mjere, ipak jeste u našem dosegu, barem kada je u pitanju rad u odgoju i obrazovanju, te u utemeljenju informirane javnosti. U cjelini gledano, povodom moratorija i njegove uloge, za mene su instruktivne bile analize Zorana Milivojevića ("Emocije", Psihoterapija i razumijevanje emocija, Novi Sad, 2000. g. Treće dopunjeno izdanje). Milivojević skreće pažnju kako prekidanje stanja omraze između dva kolektiviteta podrazumijeva, tek kao prvi nužni korak, prekid svih nasilnih, pa i verbalnih, akcija. Time se zaustavlja tek "psihološki prst" na obaraču i pruža šansa da se mentalno odmakne od "totalne logike rata" onog poznatog "ili mi ili oni". U tom smislu, rekao bih, moratorij tek pripomaže da prestane dotok goriva za onaj poznati "duh plemena u agoniji" (R. Konstantinović) koji je zapravo i temelj "fašizma malih naroda", a koji se i u ratu i u poraću iskazivao u militantnom stavu: "Ni kilo Hrvata/Srbina u ovome gradu". U istom djelu (strana 396) Milivojević nas podsjeća kako u "tradicionalnim kulturnim sistemima osveta ima svoju magijsku i religijsku metafiziku" te da je ista uvijek na djelu "kada postoji težnja da se uništi onaj tko je već poražen ili kada se progoni onaj koji je, očigledno, slabiji". I Nebojša Popov u predgovoru obimnoj studiji "Srpska stana rata" ističe kako je u razumijevanju nacionalizma kao glavnog pokretača rata neophodno razumijevanje pribjegavanja sili, odnosno pronicanje u mehanizme osvetničke mržnje i bijesa. On navodi (strana IX) stajalište Isaije Berlina prema kojemu je nacionalizam "rezultat ranjenog ponosa i osjećanja poniženja kod društveno najsvjesnijih članova, koji na kraju proizvode gnjev i samopotvrđivanje". Autor drži da valja ispitati obrt od objekta-žrtve do subjekta-oslobodioca-osvetnika. Danas, između ostaloga i u zategnutostima odnosa između Kine i Japana, vidimo kako se taj opasni lijek, koji je, umjesto da liječi, zapravo harao, najprije srednjom Europom i njenom periferijom, da bi se sada pred našim očima prelijevao na sve strane, posebice u vidu kulturalnog nacionalizma i procesa opće etnifikacije društava, prijeteći da zahvati cijeli svijet. Dakle, valja imati na umu kako prekid i smanjenje manifestacija mržnje ne znači i da se smanjila i sama mržnja. Stoga je, prema Milivojeviću, drugi neophodni korak sadržan u neophodnosti da se izgradi povjerenje, a time i smanji mržnja, kao i s njom povezane sumnje u namjere druge strane. To podrazumijeva i rehumanizaciju predstave o drugom kolektivitetu. Dozvolit ću sebi podsjećanje kako je nastava kakvu sam nastojao prakticirati proteklih šest godina, upravo uvodeći "iskustvo razlike", već i samim prisustvom nastavnika drugog etničkog porijekla, mogla novim naraštajima ovog grada, u obje dominantne nacionalnosti, biti jedan novi orijentir - s onu stranu "narcizma malih razlika" i ideologija "suvišnih ljudi". Kako je dobro zapazila i dr. Marina Ajduković, takvo je iskustvo moglo ojačati osjećaj prihvaćenosti djece unutar većinske kulture i time doprinijeti "usvajanju sigurnog i komplementarnog dvojnog identiteta". (Usporedi, "Vukovarska nova škola", izdanje Europskog doma Vukovar, Vukovar, 2004. godine, strana 25.) Međutim, ova važnost "prelaženja granica" u nastavi, barem kada su u pitanju nastavnici različite etničke pripadnosti, do sada nije dovoljno prepoznata niti podržavana, posebice od onih koji su zaduženi da u prostoru prosvjete vode računa o "upravljanju kompleksnošću" i o mogućoj perspektivi "transformacije sukoba". Možda bi fleksibilnost u kadrovskom razmještaju mogla imati za posljedicu i snažnije otvaranje perspektive integracije pripadnika nacionalnih manjima na građanskoj i pluralističkoj osnovi, a time i djelovati preventivno na povremeno prenaglašene tendencije njihova zatvaranja, odnosno getoizacije, kao i na (pre)naglašeni manjinski status, kojeg je, dakako, odveć lako neodgovornim "naciokracijama" iznova demagoški napumpavati i stigmatizirati. Na sreću, čini se da ovi prostori, na žalost pretežito zahvaljujući postojanom pritisku izvana, iz Europe, sve više uplivavaju u fazu normalizacije življenja, pri čemu se suštinski fokus socijalne percepcije pomjera s prošlosti na sadašnjost i budućnost, na eurointegracije i "Bolonjski proces", te s različitih interesa na zajedničke. E da se ne bi pri tome radilo tek o "varijanti zaborava" valjalo bi, ukorjenjivanjem demokracije, udaljiti se od modela dominacije i asimilacije. To zahtijeva da se i u prosvjeti stvaraju pretpostavke za istodobno oživotvorenje alternativnih modela integracije, posebice onog građanskog i multikulturalnog, s perspektivom stvarne interkulturalnosti, na tragu stabiliziranja pluralnog, odnosno "postnacionalističkog" društva. Čini se da nam ne preostaje drugo do da se okladimo na to da će i sadašnji napor za sveukupnim usklađivanjem s europskim standardima, vrijednostima i procedurama, sa svoje strane, tome doprinijeti. Dakako i u prosvjeti ovoga grada. Svakako, tome u susret idu i svi oni napori koji revitaliziraju stoljećima osnaživanu sposobnost ljudi da se, i nakon intenzivne zagledanosti u tamnu stranu čovjeka, društva i povijesti, osjećaju jačim i opremljenijim za nastajuće izazove suvremenosti. Dakako i za golemi izazov i zadatak ovdašnjeg i ukupnog zapadnog prosvjetiteljstva što ga čini ova najnovija plima demokratizacije i otvaranja, sve "u ime općeljudskog interesa i protiv partikularizma i uskogrudnosti nacionalizma i rasizma" (V. Katunarić). Moje iskustvo aktera na lokalnoj razini potvrđuje da, sukladno europskim standardima i vrijednostima, budućnost kvalitetnog prosvjetnog rada u srednjim školama ne leži na sustavu koji je utemeljen na subordiniranju i na podređivanju stručnog autoriteta birokratskom. Ako bih si dozvolio zloporabu "teških riječi" u kritički intoniranim analizama, mogao bih se suglasiti s analizama prema kojima je teško očekivati da kvalitetnu školu oživotvore djelatnici u prosvjeti - prisiljeni na korupciju i "svakovrsne uhodane sustave lakih zarada". Također, ni sljedbenici i korisnici klijentalističkih mreža koji "štreberski slijede vladajući trend u politici" (B. Buden). Ili kao poslušnici, odnosno svojevrsni pješadinci političkih klanova i etničkih mafija "šovinističko arlaukanje" drže najvišom razinom ili pak dokazom "patriotskog odgoja" novih naraštaja. Jednostavno, valja se složiti sa stavovima koji drže da budućnost pripada učiteljima koji će se uzdići do sposobnosti da budu ne samo čuvari tradicije, nego da spoznaje s vlastitog vrela, etničkog, vjerskog, kulturnog i profesionalnog, šire i nadopunjavaju, povezujući ih s inspirativnim dosezima europske kulture, kritički ih iščitavajući i provjeravajući. Primjerom vlastite žive ljudske kritičnosti, takve učiteljice i učitelji mogli bi upućivati i ohrabrivati najvrsnije u generacijama koje dolaze da se i sami ostvaruju kao slobodne i samostalne ličnosti - koje imaju hrabrosti da se služe vlastitim umom. Na kreativan način uvodeći inovacije, osnaženi širinom i dubinom vlastite stručnosti i profesionalizma, takvi se djelatnici u prosvjeti neće plašiti krenuti novim i neistraženim putem, pa i odstupajući od zadanih planova i programa (i od Odluka o moratoriju). Dakako, spremni i da preuzmu odgovornost za ono što čine, što podrazumijeva i da uče na vlastitim greškama, kao i da se korigiraju prihvaćajući moralne i etičke standarde što ih traži život u demokratskom društvu. Bilo bi nepotpuno završiti ovaj tekst a ne istaći osobno uvjerenje, koje zapravo samo potvrđuje tolika iskustva drugih, kako je ipak ključ tih promjena u uklanjanju ustaljenih i okoštalih struktura, odnosno u nadilaženju onog kobnog naslijeđa paralelnih birokracija u stranačkom sustavu. Teško je očekivati značajnije pomake ako se odlučnije ne pristupi profesionalnoj reformi javne uprave, te reformi pravosuđa i zaživljavanju vladavine prava. Istina, odgovornim i autonomnim akterima na lokalnoj razini pripada suodgovornost za onu "unutarnju", pedagoško-psihološku i didaktičku reformu škole i, ponajprije, za unapređenje odgoja za ljudska prava i demokratsko građanstvo. Bez toga je nemoguće očekivati da se prevlada stoljetna tradicija "oslobodilačke" političke kulture, kojoj doprinose ne samo naši udžbenici koji sukreiraju i podržavaju one opće stereotipe povijesti kao "povijesti vojskovođa u uspješnim ratovima", nego i patrijarhalne i autoritarne mentalne matrice dijela nastavnog kadra, posebice onog što se prepušta tavorenju u zastrašenosti i svakovrsnoj korumpiranosti. Dakako, ostaje značajan dio odgovornosti i na vladi i središnjim tijelima političke zajednice, ne bi li se napokon osigurao pomak od životarenja prosvjetnih djelatnika u okružju narušenih i obezvrijeđenih institucija, koje načinju ne samo njihovo dostojanstvo, nego katkada i zdravlje, pa i sam život u ovom "teškom prostoru". Sadašnji zamah i entuzijazam što ga obilježavaju napori Ministarstva prosvjete, mogao bi presudno utjecati na daljnju deblokadu stvaralačkih energija u ovoj oblasti. U sinergiji središnjih vlasti s visokom kulturom mogao bi se napraviti presudni odmak od, ponegdje tako vidljivog, nedostatka "transformacijskog vodstva". Potonja činjenica se ponegdje iskazuje ne samo u otvoreno ciničnom i oholom, nego katkada i u posve brutalnom ponašanju i djelovanju upravljačkih struktura koje, posve "u duhu vremena", ustrajavaju u svojoj opsjednutosti prioritetima akumulacije moći i privilegija. Među ovdašnjim lokalnim akterima ostaje bojazan da, ako toga ne bude, neće nam puno pomoći apeli čelnih ljudi Ministarstva prosvjete i športa, ma kako bili iskreni, a ni, sam po sebi, razvoj nastavnih planova i programa iz povijesti, niti tek novi pristupi, odnosno iskorak k otvaranju pluriperspektive u iščitavanju događaja iz skorašnje i ine povijesti.
1. Etničnost, nacija, identitet - Hrvatska
i Europa, zbornik radova, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb 1998. * Iz: zbornika Povijest i partnerstvo za budućnost, Catholic Relict Services i Vukovarski institut za mirovna istraživanja i obrazovanje, str. 61-71. |
|||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||
|
Republika
|
