|
Godina XVIII (2006)
|
1-31. mart 2006.
|
 |
|
|
Republika
|
Kultura
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
Kronika jedne afere
I, kada su optimisti povjerovali da sve dolazi na svoje mjesto, uslijedila je reakcija tzv. parastrukture (pojednostavljen prijevod tog specifično hrvatskog tranzicijskog pojma bio bi otprilike antihaški lobi). Nedjeljom glavni dnevnik uređuje Goran Milić, koji je u svojim ranijim životima vodio i Dnevnik TV Beograd u vrijeme tzv. antibirokratske revolucije, pa onda Yutel (kad je izgledalo da Ante Marković ima podršku međunarodne zajednice), bio potom portparol Alije Izetbegovića, pa izbjeglica u Sloveniji (od čega je digao ruke kad se ustanovilo da nitko ozbiljan i platežno sposoban nema potrebe za njegovim uslugama), da bi se na kraju skrasio na Hrvatskoj televiziji (tamo su očito imali potrebe za njim). Nekoliko dana nakon spomenute promocije Milić je na svom dnevniku objavio prilog stanovite novinarke, u kojem je prozvana vlada što novcem hrvatskih poreznih obveznika financira objavljivanje članka beogradskog autora Božidara Jakšića o Milanu Kangrgi, a u tom se članku pozitivno govori o Kangrginoj definiciji suvremene Hrvatske kao "katastrofe po svim linijama života", te za to optužuje hrvatske nacionaliste, ustaštvo i pljačkaške krugove moći. U Dnevniku je Milić to usporedio s povlačenjem saudijskog ambasadora iz Budimpešte nakon što je mađarski premijer nazvao saudijske nogometaše arapskim teroristima. Slijedi niz napisa u hrvatskim dnevnim i periodičnim listovima, u kojima se proziva i Jakšića i Kangrgu kao "predstavnike onog strašću obojenog političkog mišljenja koje Domovinski rat i branitelje stavlja pod znake navoda, koje se trajno i negativno odnosi prema svakoj hrvatskoj samostalnosti i hrvatskog povijesnog prava na vlastitu državu" (Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji) a Božidara Jakšića definira kao nekoga iz kojega prestaje govoriti filozof, već "u njemu prevladava biografski podatak da su mu u Drugom svjetskom ratu ustaše ubili oca, pravoslavnog svećenika, a njega kao dječaka iz Bosne protjerali u Srbiju" (Željko Krušelj u Vjesniku). Neki Mirko Sunić čak zahtijeva da se Kangrgu sudski goni i da mu se valjda uskrati "hrvatska mirovina", dok uvodničar Glasa koncila Ivan Miklenić vidi u tematskom broju Filozofskih istraživanja element zavjere protiv hrvatske države. No, istovremeno se u hrvatskim medijima javlja i niz suprotstavljenih reakcija. Najoštriji je bio katolički publicist Drago Pilsel koji je, iskazavši svoju suglasnost s Kangrginom ocjenom prema kojoj nema dobrog nacionalizma i da se autentični demokrat mora oduprijeti svakom nacionalizmu, proglasio u Novom listu Milića moralno beščasnim predvodnikom linča; širi politički kontekst hajke na Kangrgu i Jakšića analitički je dao u Slobodnoj Dalmaciji Tomislav Klauški, koristeći pojmovni okvir "parastrukture". Božidar Jakšić reagirao je na te napise nizom otvorenih pisama, no objavljeno je samo ono upućeno uredništvu riječkog Novog lista. Kangrga je pak reagirao tek jednim intervjuom koji je dao splitskom tjedniku Feral Tribune, te otvorenim pismom Goranu Miliću, na koje je dobio odgovor u formi zatvorenog pisma koje adresat smije davati u javnost. Cjelokupna ta dokumentacija, od Jakšićevog spornog članka i njegove riječi na beogradskoj promociji Kangrgine Etike, preko transkripta priloga u Dnevniku HRT-a, pa do novinskih članaka koji su uslijedili, Jakšićevih objavljenih i neobjavljenih pisama, te prepiske Kangrge s Milićem, nalazi se u ovoj knjizi. Nema sumnje da se radi o prvorazrednoj historijskoj građi, koja će bitno olakšati neku buduću rekonstrukciju izvora te afere, ali i duhovne klime u Hrvatskoj na početku trećeg milenija. Istina je, doduše, i to da je ta dokumentacija u ovom trenutku zanimljivija hrvatskoj negoli srpskoj intelektualnoj javnosti, ali hrvatski izdavači, kojima je knjiga ponuđena, nisu pokazali onoliku dozu ekspeditivnosti kakvu je pokazao mali požarevački izdavač. No, sve koje zanimaju duhovna i politička kretanja u današnjoj Hrvatskoj nesumnjivo će zanimati i ova knjiga. Osim svega, pažljivo čitanje dokumentacije omogućit će uvid u to da su razlike u stanju duha između dvije susjedne zemlje mnogo manje nego što bi se to moglo činiti nedovoljno upućenom promatraču. O paralelama da i ne govorimo! Posebno je vrijedan Jakšićev Post scriptum. Tu autor među ostalima polaže račun o tomu smije li se kritički analizirati stanje u drugim zemljama (što on evidentno čini i ovom knjigom). Ukoliko bi bila riječ o blaćenju susjedne države, onda bi to bilo neprihvatljivo. Ukoliko, međutim, osvrt na Kangrginu kritiku aktualnih prilika u Hrvatskoj, koja više doprinosi ugledu Hrvatske od svih plaćeničkih hvalospjeva, nije vođen lošim namjerama, onda, uvjeren je Jakšić, važe oni sudovi koje je on iznio kada se svojedobno bavio "kritičkom analizom društva organizirane neodgovornosti": Millsova se kritika američkog društva ne može smatrati blaćenjem tog društva. No, ta argumentacija nije sama po sebi dovoljna, koliko god autor u to bio uvjeren. Zadovoljavajući odgovor na postavljeno pitanje o legitimnosti kritike prilika u drugim zemljama autor daje više implicitno negoli eksplicitno, daje možda sasvim spontano, i to u jednom od neobjavljenih pisama hrvatskim novinama, u kojemu podsjeća i na to da je zbog svoje kritike aktualne politike u svojoj zemlji bio predmet žestokih osporavanja nekih srpskih šovinista. Ukratko: da se Božidar Jakšić nije višekratno očitovao o zlu u svojoj sredini i svojemu narodu, na njega bi se u ovom slučaju mogla primijeniti poznata biblijska osuda onoga moralista koji vidi "trun u oku brata svojega". A budući da je Božidar Jakšić vidio i posvjedočio brvno u svom oku, slijedi da on ima i pravo da upozori na brvno u susjedovom oku (ili, ako se baš tako hoće, u oku brata). On nije od onih Hrvata, Srba, Bošnjaka i ostalih patriota koji prilježno tragaju za dokazima zločina protiv vlastitog naroda, a evidentirane zločine počinjene u ime dotičnog naroda pripisuju (u ratu neizbježnim) ekscesima. Bitan moment Post scriptuma sastoji se u Jakšićevom ukazivanju na to da je afera koju je pokrenuo Milić izraz totalitarizmu sklonim režimima svojstvene tendencije onemogućavanja kritičkog mišljenja. Ili, Jakšićevim riječima, "kampanja protiv Kangrge koja je zahvatila i jedan moj rad samo je jedan od akata parastrukture da prikriju svoj rad protiv građana Hrvatske, protiv razvoja demokratije u Hrvatskoj. Odatle tako snažna 'buka i bes' protiv kritičkog mišljenja i protiv onih koji takvo mišljenje izražavaju" (str. 149). U svakom slučaju, kako to kaže sam Kangrga u prigodnom pogovoru ovoj ediciji, Jakšićeva je knjiga svojevrstan historijski dokument o našem vremenu. Autor može imati puno razloga za zadovoljstvo izvrsno urađenim djelom, a čitateljstvo neka uživa u dokumentaciji i usput razmišlja o primjenljivosti stare uzrečice De te fabula naratur. Ili, da budemo jasniji, u ovoj aferi nije riječ isključivo o Hrvatskoj početkom trećeg milenija.
|
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
