|
|
Republika
|
OGLEDI
|
|
|
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Primena sistemskih metoda za rešavanje konfliktnih situacija Predlog alternativne strategije Srbije za Kosovo Ako se za rešenje kosovskog problema primene ideje sistemskog prilaza tada je neophodno odbaciti polazne rezolucije i deklaracije o Kosovu koje bitno ometaju sporazumevanje. One služe političkim partijama u borbi za vlast, a građanima daju samo lažnu nadu. Umesto njih potrebno je formirati ekspertske timove sa širokim ovlašćenjima i preko okvirnih planova i svojih strategija, dovoljno fleksibilnih, započeti igrački proces. Tada svaka strana, pod uticajem svog oponenta ili prisile međunarodne zajednice, neprekidno generira nove realne moguće sopstvene ciljeve koji ih bitno pomeraju od startnih pozicija ka povoljnijem rešenju Problem upravljanja u konfliktnim, odnosno igračkim situacijama (pregovaranjima) javlja se uvek kada postoji sistem od dva ili više antagonista, a njih na Kosovu predstavljaju: vlast privremenih institucija koje zastupaju interese albanske zajednice, predstavnici srpske zajednice Kosova, vlast Srbije i vlasti SCG. Međunarodna zajednica predstavlja moćno i uticajno okruženje ovog sistema; ona je jednovremeno najjači igrač koji presudno utiče na ishod spora. Međunarodnu zajednicu zastupaju SB UN, odnosno UNMIK, šestočlana Kontakt grupa i predstavnici Saveta Evrope. SAD i Rusija su članovi Kontakt grupe, a Kina je malo zainteresovana za evropske probleme. Igrački proces se odvija, korak po korak (potez po potez), na terenu međunarodne zajednice i procesom upravlja SB UN; on je jednovremeno i glavni sudija. U ovom procesu ne važe Ustav i zakoni Srbije i SCG koji se odnose na Kosovo. Podloga za razvoj društvene igre su: Rezolucija SB UN 1244, sve ostale kasnije rezolucije u vezi s ovim problemom, Kumanovski sporazum i realizovane aktivnosti UNMIK-a i Saveta Evrope pri gradnji privremenih institucija i lokalne samouprave. Osnovni antagonisti imaju dijametralno suprotne ciljeve i kriterijume naznačene u svojim rezolucijama i deklaracijama koje su usvojile njihove vlade i narodne skupštine. Posmatrano s druge strane, antagonisti se nalaze u društvenom igračkom (pregovaračkom) procesu u kojem treba formirati stabilne koalicije, realizovati kooperativne odnose i kreativnim aktivnostima uravnotežiti interese strana u sporu. Proces uravnoteženja interesa predstavlja uslov za pronalaženje zajedničkog rešenja, a onemogućen je polaznim pregovaračkim dokumentima koji u startu donose nepremostiv jaz i produbljuju postojeću krizu. Vlasti Srbije i privremenih institucija Kosova moraju da shvate da je na Kosovu reč o interaktivnim problemima koje karakteriše visoka složenost s osobinama pluralizma i višestrukim interakcijama. U ovim okolnostima nije moguće rezolucijama i deklaracijama ostvariti željenu budućnost za svoju zajednicu. U rezoluciji srpska strana prihvata sporazumevanje u uskom opsegu promena jer insistira na primeni principa državnog suvereniteta i nepovredivosti granica SCG, kao jedne od temeljnih osnova na kojima počiva UN. Prema srpskoj rezoluciji, Kosovo pripada Srbiji sa autonomnim pravima za albansku zajednicu. Ovom se principu suprotstavljaju
Rezolucijama kojima se fiksiraju polazna rešenja stvara se veliki "gep" koji se pregovorima ne može premostiti; tada se pregovori osuđuju na propast. U ovim uslovima odluku o sporu donosi međunarodna zajednica, što je štetno za sve involvirane strane. Prisilno nametnuta rešenja učiniće se oponentima nedovoljno ravnotežnim i sukobi će se nastaviti. Prema do sada izrečenim stavovima najvažnijih aktera međunarodne zajednice to će biti uslovna nezavisnost Kosova. SAD i EU pretpostavljaju da se preko koncepta uslovne nezavisnosti može najbrže ostvariti relativna stabilnost regiona, a to je njihov primarni cilj. Uslovna nezavisnost podrazumeva da se involviranim stranama prinudno dodele neki od njihovih zahteva, a po izboru okruženja, s tim da izabrana rešenja vode računa o interesima obeju strana. Danas je neizvesno šta bi to moglo da znači. Nakon nametnutog rešenja sleduje primena metode "štapa i šargarepe" sa zahtevom da se postavljene obaveze SB UN i ostvare u praksi. Involviranim stranama se skreće pažnja da bez toga nema napredovanja ka EU, a moguća je i primena sankcija. Ako se za rešenje kosovskog problema primene ideje sistemskog prilaza, tada je neophodno odbaciti polazne rezolucije i deklaracije o Kosovu jer one bitno ometaju sporazumevanje. One služe političkim partijama u borbi za vlast jer pružaju građanima Srbije i Kosova lažnu nadu koja ne može postati realnost. Umesto njih potrebno je formirati ekspertske timove sa širokim dijapazonom ovlašćenja i preko okvirnih planova koji su dovoljno fleksibilni započeti igrački proces. Tada svaka od involviranih strana, pod uticajem poteza svog oponenta i poteza (ili prisile) međunarodne zajednice, neprekidno
Predloženi Okvirni plan Srbije odnosi se na situaciju kada Srbija i tamošnja srpska zajednica nemaju kontrolu nad teritorijom Kosova. Kosovo de facto već ima status republike bez suverenosti i nerealna su očekivanja da se ova situacija bitno izmeni u korist Srbije. Povratak srpske vojske i policije na Kosovo nije realan cilj; to bi izazvalo nove velike sukobe. Povećanja kontrole srpske zajednice mogu se očekivati uglavnom na lokalnom i regionalnom nivou, što je od suštinske važnosti za uspešan život Srba na Kosovu i tu mogućnost treba realizovati. Međunarodna zajednica ne dopušta podelu Kosova jer bi to bio trajan izvor nestabilnosti. Broj Srba na Kosovu je drastično smanjen i njih bukvalno nema u najvećim gradovima, a nerealno je očekivati značajan povratak. Preostali Srbi žive u malim razjedinjenim enklavama koje se ne mogu povezati u veće teritorijalne celine. Jedino je severno Kosovo deo gde živi jasno izdvojena srpska etnička zajednica i nju treba zaštiti posebnim ustavnim regulama. Srpske svetinje su bitno ugrožene i zahtevaju dobijanje eksteritorijalnosti. Takođe, realno je braniti imovinu srpske države, srpskih građana i Srpske pravoslavne crkve, koja je danas ugrožena. Okvirni plan Srbije treba da ponudi takvu viziju lokalne samouprave koja bi omogućila maksimalnu kontrolu Srbije i srpske zajednice nad interesima srpskog naroda. Okvirni plan mora jasno da pokaže šta nije moguće ostvariti u praksi. Upravljačke mogućnosti srpske zajednice Kosova su značajne na lokalnom i regionalnom nivou (administracija, školstvo, zdravstvo, policija, sudstvo), dok se na nekom "saveznom nivou" ne mogu očekivati značajni upravljački uticaji Srbije i Crne Gore na život Kosova. Ako involvirane strane prihvate proces neposrednog dogovaranja tada je realno očekivati da se velike sile, SAD, EU, Rusija i Kina, založe za ovaj koncept. Isto tako, realno je pretpostaviti da će one nametnuti svoja rešenja ako strane u sporu ostanu nekooperativne. Ako strane u sporu prihvate proces građenja zajedničke sloge i traženja specifičnog rešenja koje svima donosi najveću efektivnost tada i njihove strategije postaju otvorene za brojne promene, štaviše, tada je korisno graditi i zajedničku strategiju koja obe zajednice vodi ka EU.
Osnovni elementi Okvirnog plana vezuju se za sledeće okolnosti. U početnoj
situaciji o ciljevima i sredstvima za dostizanje ravnotežnih ciljeva ne
postoji saglasnost ali su sve strane spremne na usaglašavanje i ne forsiraju
svoja dijametralno suprotna rešenja. Umesto toga nude se ravnotežni okvirni
planovi za koje se pretpostavlja da bi o tim idejama (iako različitim)
oponenti mogli da se dogovore. Ako to nije moguće, međunarodna zajednica
nudi svoj Okvirni plan. Okvirnim planom treba delimično strukturirati
problemsku situaciju tako da bi pregovori mogli da započnu u relativno
mirnoj kooperativnoj atmosferi. To podrazumeva raščlanjivanje kosovskog
problema na njegove sastavne delove i formiranje nekog privremenog sistema
preko kojeg se grade novi odnosi. Centralno mesto ove strukture je priznavanje
statusa "Kosovo republika bez suverenosti" u okviru unije SCGK,
s tim što Kosovo dobija ista prava kao Srbija i Crna Gora bez prava na
otcepljenje. Isto tako, centralno mesto je rešavanje pitanja lokalne i
regionalne samouprave za srpsku zajednicu Kosova poštujući interese Srbije.
Da bi se proces nastavio neophodno je da tako formulisanu polaznu situaciju
prihvate svi oponenti i međunarodna zajednica. Ovaj koncept dozvoljava
svakoj involviranoj strani izradu svoje ravnotežne "Strategije za
Kosovo" i miran nastavak pregovaračkog procesa za rešavanje brojnih
parcijalnih problema od egzistencijalnog značaja za život oba naroda. Predlog "Strategije Srbije za Kosovo" izrađen je na osnovu elemenata datih u predlogu "Okvirnog plana Srbije za Kosovo" i prati sve elemente vezane za proces pozitivne regulacije. U ovom ogledu pojam strategije shvata se u sistemskom smislu i podrazumeva skup pravila datih u algoritamskom obliku (blok dijagram), koja se koriste za donošenje upravljačkih odluka u funkciji stanja u kojima se nađe sistem. U narednom blok dijagramu strategije prikazan je razvoj igračkog procesa sa jasno preciziranim
Strategija prati sledeće osnovne principe: 1) budućnost je mogućnost ograničena realnošću, 2) rešenje kosovskog problema nije izbor između varijanti nego se ono rađa u procesu stvaranja i sporazumevanja, zato nema unapred datog rešenja, 3) "daj da bi dobio" i "vraćam ti istom merom", 4) princip suvereniteta i princip prava na samoopredeljenje ne forsiraju se jer oni vode u varijante sa nesavladivim "gepom", traže pobednika i umesto pobednika svi postaju gubitnici, 5) ravnoteža parcijalnih interesa predstavlja ključ za postupno rešavanje spora, 6) svi se obavezuju na poštovanje interesa svog protivnika i finaliteta i standarda UN i EU, 7) najveći interes srpske i albanske strane je povećanje stabilnosti, međusobne harmoničnosti, društvene efektivnosti i zajednički put ka Evropi, 8) u polaznoj situaciji na Kosovu se uvažava realnost i od nje se polazi, što podrazumeva uvažavanje postojanja Rezolucije 1244 i funkcionisanje privremenih institucija Kosova. Involvirane strane prihvataju ideje naprednog sveta, pre svega ideje EU o postupnoj gradnji složenih zajednica, zato se ne insistira na brzom konačnom rešenju. Sve solucije koje služe za realizaciju nekog konkretnog problema sistemski se vrednuju pre donošenja upravljačkih odluka s tim da se uzima u obzir njihova relevantnost za sve one koji učestvuju u procesu dogovaranja i odlučivanja. Preduslov za donošenje odluka je razmatranje njihove kulturne izvodljivosti, što isključuje svaku upotrebu sile, ispoljavanje tvrdoglavosti i prljavih manipulacija. Predloženim procesom međusobnog povezivanja naglo se ubrzava tranzicija Kosova i Srbije ka institucijama EU. Na kraju treće etape
Predložena "Strategija Srbije za Kosovo" obezbeđuje uspešno putovanje kroz problemske situacije na Kosovu sve do njihovog konačnog rešenja. Sva rešenja parcijalnih problema moraju da budu dovoljno elastična da prihvate sve modalitete koji se u razvojnom procesu mogu javiti. Strategija definiše organizacionu kompleksnost kosovskog problema i dopušta da se mirno putuje ka sve većim nivoima složenosti bez veće opasnosti za destabilizaciju regiona. Proces pozitivne regulacije omogućava da se, u relativno kratkom roku, svi vekovima stvarani problemi između srpske i albanske zajednice Kosova postupno uspešno razreše. Strategija ne forsira nijednu involviranu stranu, ona je po svim pitanjima interesno ravnotežna i zato je prihvatljiva za sve. Putujući ovim smerom neprekidno se proverava funkcionalnost zajedničkog življenja, posebno u drugoj i trećoj etapi, jer je to preduslov za život u društvu država EU. Medijatori igračkog procesa su nove službe EU koje zamenjuju UNMIK, a arbitar je SB UN. Orijentaciono se procenjuje da bi svaka etapa trajala od jedne do tri godine, a možda i duže, s tim što se prva ključna etapa (uslovno razrešenje spora) može završiti i u 2006. godini. Ovaj proces ne opterećuje međunarodnu zajednicu koja prihvata da učestvuje u njegovom koordiniranju. Optimistička prognoza je da bi se proces potpunog uravnoteženja interesa mogao završiti do 2012-2020. godine, što zavisi od intenziteta pozitivnog angažovanja svih involviranih strana. Sa konceptom strategije Kosovo se skida sa pijedestala glavnog problema za Srbiju, za privremene institucije Kosova i međunarodnu zajednicu. Pesimističke prognoze vode u proces nametanja gotovog rešenja od strane UN i EU, što je nepovoljno; tada svi stradaju, a rešenje kosovskog problema se odlaže. U prvoj etapi niko nikome ne nameće svoja rešenja i svi nastoje da se ovi mnogoznačni problemi nekako strukturiraju i organizaciono urede, da se vidi šta je to realnost, šta je u njoj moguće učiniti, a šta nemoguće. Osnovni principi su: poštovanje Rezolucije 1244, ali tako shvaćene da se preko nje poštuju ravnotežni interesi oponenta, obezbeđuje poštovanje standarda UN, obezbeđenje povratka izbeglica, ostvarenje bezbednosti za Srbe na Kosovu, formiranje multietničkog Kosova i rešavanje pitanja lokalne i regionalne samouprave. U početnoj fazi donosi se nova rezolucija SB UN koja određuje smernice budućih aktivnosti. Kontakt grupa preko "šatl diplomatije" uspostavlja saradnju predstavnika privremenih institucija Kosova i Vlade Srbije. Svi učesnici zajednički definišu način kretanja kroz problemske situacije i generišu međusobno razumevanje. U ove
Šatl diplomatija je korisna samo u prvoj fazi dok se Beograd i Priština ne približe i ne započnu zajednički kreativan rad putujući zajedno, korak po korak, ka nekom ravnotežnom rešenju. Cilj obeju strana je stvaranje evropskog Kosova i evropske Srbije. Predlog Strategije odbacuje svako donošenje naglih (i zato rizičnih) političkih odluka. Za slučaj izdvajanja Crne Gore iz sastava SCG, Srbija i Kosovo formiraju uniju bez prava Kosova na otcepljenje. To može da bude i neki drugi specifičan oblik povezivanja čiji naziv nije bitan. Kriterijum za završetak ove etape predstavlja mera ispunjenja standarda, a arbitar je SB UN. Rezultat ovog procesa je nagli skok u novi bolji državni kvalitet Kosova i Srbije u momentu proglašenja Kosova republikom bez suverenosti (kraj 2006. godine). U prvoj
U drugoj etapi nude se ravnotežna rešenja za brojne problemske situacije sa validnim iskazima za njihovo prezentovanje uz neprekidnu kontrolu i medijatorsku ulogu međunarodne zajednice, pre svega UNMIK-a i Kontakt grupe. Svi zajednički identifikuju znanja koja im mogu koristiti u procesu dogovaranja. U ovoj fazi rešavaju se pojedinačni problemi po redu hitnosti i budući status Kosova dalje se ne nameće već se testiraju različite mogućnosti zajedničkog življenja. U ovoj fazi ostvarena je uspešna saradnja Prištine i Beograda. Uslov za prelazak na drugu etapu je da se saradnja nesmetano odvija i da se situacija na terenu smiruje (povećava se bezbednost srpske populacije, intenzivira povratak izbeglica i povećava razmena ljudi, robe, novca, energenata itd.). Nova pozicija omogućava priznatim institucijama republike Kosova bez suverenosti i lokalnoj srpskoj samoupravi postupan razvoj upravljačkih sposobnosti, što treba i dokazati u praksi. Međunarodna zajednica zadržava na Kosovu upravljačka ovlašćenja u oblasti ljudskih prava i zaštite manjina, kao i kontrolu ispunjenja svih propisanih elemenata. Na Kosovu delimično ostaje umanjeni protektorat UN, s tim što se ovlašćenja UN sa UNMIK-a prenose na EU. U ovim uslovima KFOR zadržava isti mandat i status. Sve one ingerencije koje ne bude mogla da realizuje unija USCGK arbitrirala bi EU. U ovoj etapi problemi se ne posmatraju samo kao izbor između alternativa, nego se određuju ciljevi koje zajednički treba dostići. Ovakvim postupanjem višestruke perspektive više nisu antagonističke već svi akteri nastoje da deluju zajednički tražeći rešenje za neki zajednički parcijalni cilj koji je za sve koristan i koji stabilizira situaciju. Svi troškovi lociraju se u proces učenja, u istraživačke aktivnosti, u nove privredne i infrastrukturne investicije, u infrastrukturu, u obezbeđenje zajedničkog života građana Kosova i savremeniju organizaciju i to bez političkih manipulacija. Osnova ove solucije je definisanje pluraliteta stanovišta kako bi bila moguća analiza efektivnosti i troškova za svaki parcijalni problem. U drugoj fazi testira se efektivnost složene zajednice SCGK i vrše neophodne adaptacije. Međunarodna zajednica svojim političkim odlukama, a posebno kroz ekonomsku pomoć, nagrađuje ova usmerenja i ubrzava proces prijema Srbije i Kosova u EU. U ovoj etapi kontrolna uloga EU i država regiona postaje najvažniji faktor stabilnosti. Na kraju ove etape "Kosovo Republika" dobija status kandidata za članstvo u EU i preko protektorata EU započinju pregovori i to zajedno sa USCGK ili posebno. U slučaju raspada državne zajednice SCG ovaj put se nastavlja stvaranjem unije između Srbije i Kosova, USK ili nekog drugog oblika složene zajednice. Stalni monitoring UN i EU kontroliše ispunjenje standarda i konstatovani defekti se u koraku otklanjaju. Pretpostavlja se da će u ovoj fazi Srbija imati završene ove pregovore i započeti sprovođenje svih elemenata sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ovim se konceptom rešava i problem odnosa Srbije i Crne Gore; bilo bi poželjno da i ona ostane u uniji bar do kraja prve etape 2006. godine. Treću etapu treba shvatiti kao razmenu pozitivnih odnosa između srpske, albanske i evropske kulture, privrede i trgovine i ove odnose treba zajedničkim naporima stalno unapređivati i region stabilizovati. Sve aktivnosti koje se upotrebljavaju u ovoj etapi odbacuju primenu samo principa "cilj - sredstva"; svi se angažuju da spoznaju "šta bi bilo korisno činiti" da Kosovo i Srbija povećavaju svoje efektivnosti i brže napreduju ka EU. To je etapa testiranja svih mogućnosti zajedničkog života, odnosno nužnosti odvojenog života Srbije i albanske zajednice Kosova. Osnovna karakteristika treće etape je situacija kada je ostvaren dogovor po kojem se prihvata kao trajno rešenje koncept Kosovo republika u okviru unije USCGK ili USK, s tim da se zajednički verifikuju i neke druge mogućnosti oblika složene državne zajednice (konfederacija). U ovoj etapi Kosovo potpisuje ugovor o stabilizaciji i pridruživanju EU, a Srbija postaje kandidat za članstvo u EU. Međunarodna zajednica pomaže da se stabilizira ovaj oblik društvenog uređenja. Ako se ova situacija pokaže kao efektivna (odgovor "da") tada je to konačno razrešenje statusa Kosova. Ako se i pored brojnih napora međunarodne zajednice ova solucija pokaže kao neefektivna (odgovor "ne") prelazi se na novu soluciju (prvu podetapu - treće etape) koja podrazumeva formiranje konfederacije KSCGK, ili konfederacije KSK, što može a ne mora da prihvata i crnogorska strana. I ova situacija traje cca tri godine kada se preispituje
Ako i pored velikih napora međunarodne zajednice praksa pokaže da i ova formula zajedničkog života ne funkcioniše (odgovor "ne"), a jednovremeno je kosovski sistem u dovoljnoj meri stabiliziran, uz obezbeđenje srpske zajednice Kosova, tada Kosovo dobija "uslovnu nezavisnost" pod protektoratom EU, s tim što se posebnim postupkom utvrđuju uslovi za dobijanje potpune nezavisnosti. Oni mogu biti brojni i u studiji su detaljno obrađeni. I u ovoj soluciji Kosovo potpisuje ugovor o stabilizaciji i pridruživanju EU i nastavlja da realizuje sve elemente ugovora. Davanjem statusa nezavisnosti Kosova (kada se ispune svi uslovni elementi) Srbija obezbeđuje pregovore o punopravnom članstvu u EU. Na pragu ulaska u EU pitanje suvereniteta gubi na značaju i tada ova solucija postaje prihvatljiva za sve. Ako se ispune svi elementi uslovne nezavisnosti Srbija dobija poziv Evropskog saveta da potpiše sporazum o pristupanju u EU, a Kosovo ulazi u fazu pregovora o punopravnom članstvu u EU. Na kraju druge podetape potpisuje se nova deklaracija o Kosovu sa svim elementima uslovnosti koje treba ispuniti i njihova se realizacija prati od strane eksperata UN i EU. Za slučaj da involvirane strane ostanu trajno nerazumne i ne prihvataju nijedno od ponuđenih rešenja međunarodna zajednica nameće svoje ravnotežno rešenje. Ono može da bude prihvatljivo za involvirane strane i tada je to konačno rešenje za koje se potpisuje posebna deklaracija. Ovo rešenje može da bude neprihvatljivo za jednu ili obe involvirane strane i tada se podiže nivo konfliktnosti i razvijaju novi sukobi sa tragičnim posledicama. Tada, pod pritiskom međunarodne zajednice, nastaje novi ciklus sporazumevanja, ali u daleko težim uslovima, sa bitno smanjenom efektivnošću obeju strana, uz dopunske sankcije SB UN i EU. Strategija data na šemi se ponavlja s određenim adaptacijama koje iznedri praksa.
Po mišljenju autora, predložena Strategija je ravnotežan koncept koji
zadovoljava interese svih strana u sporu. Budućnost Kosova, a s njom i
budućnost Srbije, je neizvesna, nad njima stoji pretnja da se krene na
put regresa, ali postoji i šansa da se krene na put progresa. Stojeći
pred provalijom svoje dosadašnje neuspele istorije, vlasti involviranih
strana treba da se zamisle nad svojim sledećim potezima. Poznati švajcarski
psihijatar Szondi kaže: "Sudbina to je izbor"; kakav će izbor
napraviti srpske i albanske vlasti ostaje nepoznato, ali je poznato da
će od izbora njihovog puta zavisiti sudbina njihovih naroda. Jedino što
se danas pouzdano zna, na Kosovu nikada nije postojalo razumno i odgovorno
rukovođenje srpskih i albanskih vlasti i civilizovano ponašanje naroda.
Razvoj Kosova stalno je izmicao iz ruku nedovoljno obrazovanih a jako
nasilnih političara, odvijao se pod uticajem negativne nacionalističke
političke indukcije naroda bez jasne razumne demokratske društvene kontrole.
Zato je Kosovo i pravilo "sulude skokove" u ambis entropije.
Pregovori koji predstoje šansa su da se način upravljanja Kosovom, ali
i Srbijom, promeni. Za te svrhe neophodan je prelazak sa nacionalističke
na prosvećenu politiku koju nude UN i EU; cilj ove politike je unapređenje
života svih građana Kosova, Srbije i Crne Gore. Ogled je deo studije "Sistemski prilaz kosovskom
problemu" |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Republika
|