|
Godina XVIII (2006)
|
1-28. februar 2006.
|
 |
|
|
Republika
|
Kultura
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
Naše postmoderne krhotine "Bol od slobode" još caruje ovim dijelom Balkana Razmišljam o svemu što je unazad deceniju (ne samo u kulturi) postalo naše tragično iskustvo. I svud se sudaram sa bodrijarovskim to se nije desilo. Jer, kako da objasnim, i sebi i drugima, da sada, kad se naša kalvarija, nadajmo se, završava (varam li se ja to, varam?!), svi krilato krećemo da sakupljamo komade majolike i slijepimo ih u krčag koji smo obijesno razbili. A taj krčag, iako nije bio glaziran, čak možda od nepečene gline, oblikovan neukim rukama, ipak je bio posuda u kojoj se svagda našlo vodice za naša uvijek žedna usta.Neko je rekao da sadašnja, ex-jugoslovenska, fiziognomija kulture jeste i nije postmoderna predstava. Nije, jer sirovi nacionalsocijalizam, fašizam, rasizam, kao vjerni pratioci postsocijalističke agresije, sve krepkiji uprkos stalnim porazima, vuku i dalje ovaj prostor u epsku baruštinu, koja bi iznova mogla procvjetati porivom i pozivom na klanje, doduše nešto užeg obima. I dalje sva politička dešavanja prati neshvatljivo odsustvo intelektualne angažiranosti, a oko političkih oligarhija, kao muve zna se oko čega, jati se fukarluk sa "očima od splačine", pretvoren u običnu gomilu svega željnu. Nacističke struje, u Srbiji i Crnoj Gori, ne samo u kulturi, i dalje svoj velikodržavni apetit podstiču
Možemo li razuvjeriti nacionalsocijaliste, plemenske zajednice, lopovske družbe i "vaspitače koljača" da postmoderna, preispitivanjem nacionalnog, tradicionalnog i kleroreligijskog, nije neprijatelj već hirurg pred operacijom trupine oko koje se intelektualna elita okuplja kao na Rembrantovoj slici. Jesmo li to, danas, mi? Kao i mnogi diljem ove geografije, braća po idejama, iznova okupljeni. No, bila riječ o postmodernističkoj ili o novom liku nacionalnih kultura, ostaje prostor koji bi se zaista morao istinski reformisati. Tu potrebu saradnje među kulturama i saradnju uopšte među bivšim jugoslovenskim republikama pospješuje više faktora, od kojih ću pomenuti četiri: zajedničko nasljeđe, jezik, proširenje tržišta i evropski kulturni model koji ište dobro profilisan nacionalni i ekonomski interes sudionika.
Živjeli smo dobru polovinu vijeka u zajednici koja je imala određen profil.
Unutar nje konstituisale su se nacionalne kulture koje su se prožimale,
čuvajući sred državnog imperativa, po ustavnoj kompetenciji i do određene
mjere svoje posebnosti. Bez obzira na ideološke barijere i demagoški konzervativizam,
Jugoslavija je afirmisala mnoge vrijednosti svakog naroda unutar zajednice.
A svi su oni doprinijeli da se u njoj formira i zajednički, valjan model
zvani jugoslovenska kultura, sa izuzetnim
pojedincima u svim oblastima... Izgleda da to nije bilo dovoljno. Kako su jezici naroda pored ostalog i konvencije određenih država, srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski - naša su realnost. Iako su svi ti jezici odlična tema za postmodernističku igrariju, svojevrsni lingvistički cinizam tipa isto to, ali drugačije, činjenica je da su se ti jezici nekoć zvali jednim, srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim, i da je njime govorila gotovo sva populacija bivše zemlje. Ono što nije valjalo ni tada jeste propust, a i nepravda, da su Slovenci i Makedonci znali i govorili srpskohrvatski/hrvatskosrpski, a ostali, rijetko, ili nevoljno, govorili slovenačkim ili makedonskim. Ipak, uz laki napor, razumjeli smo mi oba naša naroda. U svakom slučaju, jezik, ono što je najvažnije za prožimanje kultura, nije i neće biti smetnja svim budućim integracijama u kulturi zapadnog Balkana. Ako jezik jeste, uslovno rečeno, zajedničko dobro svih naroda ex-yu prostora, priča o proširenom, usuđujem se da kažem zajedničkom tržištu, nije prazna ni zaludna. Ohrabreni, još prije sedam godina, krenuli smo u realizaciju projekta "Buy Book Montenegro". Željeli smo da se povežemo s izdavačima i knjižarima sa prostora bivše Jugoslavije i zajedno izgradimo mrežu razmjene i ponuda. Saradnju su prihvatili "Stubovi kulture" i "Clio" iz Beograda, "Bosanska knjiga" (tada je još bila u životu) i "Zid" gospodina Zdravka Grebe iz Sarajeva, "Feral Tribune" iz Splita, "DamaD" iz Novog Pazara, "Tabernakul" i "Templum" iz Skoplja. Slovenci su nam tada bili daleko, ali ne sumnjamo da bismo i tamo pronašli prijatelje. Svi su ti izdavači bili privatne institucije, dakle vodili su ih ljudi s razvijenim osjećajem za tržište. Bili smo, uz pomoć barskog Centra za kulturu, pronašli divan prostor za knjižaru... U startu se na nas obrušila množina problema za koje nismo znali. Nedorečenosti zakona o knjizi i za knjigu, odsustvo zakona koji usmjeravaju i štite intelektualnu svojinu - autorska prava, poreska opterećenja gladne države, pljačkaši iz lokalne uprave prihoda, slabe saobraćajne veze, carinske zaprijeke, nedefinisani međudržavni promet kulturnih dobara... Ništa nije funkcionisalo, ništa nije postojalo, da bi se valjano realizovalo planirano. Bojim se da ni danas stvari nisu bolje, uprkos deklarativnom nastojanju država na povezivanju. Crna Gora nas i dalje uči takvoj ispraznosti. Kao "pozitivan primjer u regionu", njena vlada ubi se od želje da ugosti poslenike iz svih okolnih država. U suštini, radi se o najobičnijem foliranju kvazireformatora. A povezano tržište i stimulans za njega, podržani od onih koji nam kroje sudbine, uslov je svih uslova.
Svi kulturni modeli država bivše Jugoslavije, koliko mi je poznato, orijentišu svoj sadržaj prema evropskoj kulturi, a ova prema matrici grčkorimskog naslijeđa. Neko je modele već donio, ostali se spremaju da ih definišu. Zemlje moraju da imaju i interes za mediteransku zajednicu kulture, a i ona je dobrano evropska, kao što će i slavenski duhovni prostor, Rusija posebice, svoje glasnike slati ka staroj dami čovječanstva, vukući za sobom i manje kulture. Ono što je nesumnjiva prednost kad se orijentišemo prema evropskom kulturnom modelu jeste neograničena sloboda u razvoju civilnih oblika društva i u razvoju demokratskih standarda uz očuvanje posebnosti svake zajednice. Svi smo mi bili dio totalitarizma, svi smo robovali oligarhijama. Zatvoreno društvo bila je naša sudbina. Evropa nam pokazuje novi put. Put koji, svi nas fakti u to ubjeđuju, neće priječiti razvijanje svih posebnosti regiona. Put koji će te posebnosti afirmisati samom prirodom demokratije i otvorenosti. Je li taj put lakši od ovog na kojem grcamo, i ko će se sve suprotstaviti ili nakloniti takvoj orijentaciji naših kultura, ostaje, kako bi novinari rekli, da se vidi.
|
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
