homepage
   
Republika
 
Svakidašnjica
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 
Trpen (strpljiv) - spasen

Naša jezički izokrenuta izreka, i u obično korišćenom i u svom pravom smislu, slikovito govori o putu ka "smirenosti" i "sreći". Treba li se u nju pouzdati?

Ko zna kada je to bilo kada je narod smislio, verovatno radi rimovanja, izreku "trpen - spasen". Iako jezički pogrešno skovana, ona je usmerena na svima jasnu tvrdnju da trpeljivost, što će reći pokorno podnošenje sudbine, vodi opštenarodnoj dobrobiti. Drugim rečima, ova izreka ili poslovica populariše pasivnost, znači mirenje, "nečinjenje", nebunjenje protiv postojećeg, ukratko sve ono što bi, setimo se, pre još tri-četiri decenije bilo veliko ogrešenje o nametnutu nam marksističko-lenjinističku "revolucionarnost". Ali i uz sveopštu dobro uvežbanu blagonaklonost i tolerantnost, naše mirno podnošenje... zabrane svake kritičke reči, štampanja vrednih knjiga, sumnji u idilične unutrašnje nacionalne odnose, pa krađe izbora, ratovanja s "tuđom decom", zapanjujućeg bogaćenja "naše dece", i ne samo dece, bilo je izraz stoičkog trpljenja nepravde, terora. Naravno, sve do jednog, zaista velikog dana u kojem je ono "trpen" puklo po svim šavovima i na koji se danas do bestidnosti pljuje...
Ispravimo li jezičku grešku i pokušamo li da izreku uguramo u pravilni lingvistički okvir, možemo je izgovoriti vrlo jednostavno, samo bez rime: strpljiv - spasen. I time odati

priznanje jednoj blagorodnoj osobini na kojoj se svakome, ko je poseduje, može iskreno pozavideti. Jer, bez žurbe, bez nervoze, bez onog našeg tako čestog "sad ili odmah", dakle uz mnogo spremnosti na beskrajno dugo čekanje rezultata dobrog delanja, mnogo se postiže. Da, svi mi iz iskustva, i svog i tuđeg, dobro znamo da je, za razliku od brzopletosti kao "majke svih zala", strpljenje "majka svih dobara". Pa možda upravo zbog tog saznanja uporno podnosimo ama baš sve i svašta.
Počnimo od najbanalnijih stvari, tu oko nas. Beskrajno dugo i ćutke stojimo na nekoj stanici gradskog saobraćaja, mirno gledamo kako svaki čas protutnji prazno vozilo zalaufano u garažu (iako bi možda trećina onih koji čekaju baš do te garaže prevalila jedan deo svog

 
The Cottages of Auvers
Pierre Auguste Renoir, The Cottages of Auvers, 1872-1873.
puta). Dalje, prvo zgranuti, a zatim smireni i pomireni, slušamo o sudaru kamiona i tramvaja, autobusa i putničkih kola, o pogibiji nekoliko putnika isključivo zbog bahatosti vozača drugog vozila, o (samo)ubistvu vojnika u kasarnama... da li treba još nabrajati? Saznaćemo istinu, možda pomišljamo, ili pak odmahivanjem ruke sve zaboravljamo i prestajemo da čekamo ishod i pravičnu osudu prekršilaca propisa, krivaca za tuđe stradanje, ali i za materijalnu štetu, vinovnika nedela. I ravnodušni smo, bar u odnosu na zbivanja oko nas. Trpen ili strpljiv - spasen?
Malo smo odahnuli. Nedavno je ukinuto takođe nedavno proglašeno oslobađanje bivše (svemoćne) prve dame Srbije od gonjenja međunarodnom poternicom. U međuvremenu, dok je važio taj "brejk-of" logičnog, zasluženog zakonskog zahteva da se ona (ne samo zbog dodeljivanja stana unukovoj dadilji) stavi pod udar pravde, bili smo mirni i (bar javno) ravnodušni. Šta mari što je dotična izmakla suđenju, šta mari što naše pravosuđe nije ni pokazivalo (opet: bar ne javno, da svi znamo) želju i nameru da joj po zakonu sudi i što za "svemoć" onih na vrhu možda nije ni postojao zakon (da li danas postoji?), ako mi neometano možemo da koračamo kroz svoju svakodnevicu... Naravno, kad je u pitanju (slobodno izraženo) "delo svemoći" (svejedno šta taj izraz značio, a u globalu znači da su oni na vrhu nedodirljivi, te im je dozvoljeno da rade što god im se prohte), mogli bismo još mnogo toga da navedemo. Uostalom, deset godina smo to podnosili, te oguglali, pa nije čudo što, upadljivo otupelih čula, ne reagujemo na slične poteze nekih drugih moćnih i nedodirljivih.
Doduše, tu i tamo čuje se nečija malo slobodnija reč o tome da je, na primer, Dedinje puno novosagrađenih velelepnih kuća čiji su vlasnici u bliskim vezama sa nekom našom (razume se, ovozemaljskom) višom silom, da je taj i taj, nekad takoreći puki siromah, kupio tu i tu firmu, ili takvu i takvu vilu, da vozi najnoviji model "najluđih" kola. Ili dete tog i tog... direktora, političara, lekara, studira na najskupljem univerzitetu u Evropi.
Da, čuje se ili pročita takva reč - za trenutak. Onda glas umukne, boja na štampanim slovima se osuši i opet ništa. Opet - trpen (ili strpljiv) - spasen.
Hoće li bar neko od nas, sadašnjih ubogih nezadovoljnika, dočekati to "spasenje" (pa da narodna poslovica potvrdi svoju životnu mudrost)?
  Nada Mijatović
 
Svakidašnjica
Rakija
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika