homepage
   
Republika
 
OGLEDI
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Dijalog je nastavljen u cilju nalaženja odgovora o susretu "sekularnog razuma" i jedne "planetarne civilizacije" koja se stvara

Sekularizam i klerikalizam

Talas klerikalizma je pokazao, između ostalog, i to da se Crkvi namenjuje uloga - politička uloga - koja nije njena prirodna uloga

Mirko Đorđević

Obnova velikog dijaloga

Kada je u aprilu godine 2005. zbor kardinala u Rimu za novog papu izabrao - pod imenom Benedikta XVI - uticajnog nemačkog kardinala s vrha glasovite Congregatio de propaganda fide, Jozefa Ratzingera, glavno pitanje je bilo hoće li novi papa biti tvrdi konzervativac ili će nastaviti otvaranja i dijalog Crkve i sveta započet pre pola veka na "revolucionarnom" vatikanskom koncilu. Čak i oni koji dobro poznaju Crkvu bili su skloni pesimizmu jer je, navodno, prethodni papa svojom strategijom sasvim suzio prostor za nova otvaranja pa će novi papa nužno biti konzervativac. Ovo je delovalo uverljivo ali nije bilo sasvim tačno - pojam konzervativizam nema isto mesto na crkvenoj i laičkoj vrednosnoj skali. Stoga valja makar podsetiti na neke činjenice koje se i Crkvi i svetu nameću na nov način kao snažan izazov. Crkva stoji na Svetom pismu i Predanju i ona je u nekim sferama nužno konzervativna. I najsugestivnije biblijske "slike" ne mogu da izdrže poređenje sa ekološkim promenama, te serijom "cunami" udara kojima se priroda sveti ljudima. Svet je iz nekih razloga zaboravio Marksa ali - sudeći po mnogo čemu - Maltus mu ozbiljno kuca na vrata. Drugim rečima, i u Crkvi znaju da se pitanje abortusa neće moći rešavati "razmenom citata" iz Biblije. Jesu to stara pitanja ali ona zahtevaju nove odgovore i za njima se traga i u Crkvi i u svetu nauke. Čovek neće moći još dugo i nekažnjivo da narušava stvoreno i jednom uspostavljenu ravnotežu. Ova pitanja nisu privilegija klasične spekulativne teologije ili svetovne nauke već se - sada još jednom - otvaraju kao etički problem par excellence. Kada se ti problemi "prelome" u laičkoj sferi otvaraju se koncentrični krugovi mnogih nesporazuma o kojima će ovde biti reči. Bila konzervativna ili ne, Crkva se s njima mora suočiti, kao uostalom i svet u kojem opstajemo. Kako i kome danas verovati - o tome se spori i u Crkvi i u svetu.1
Znak novog dijaloga je postao vidljiv - posle nekoliko decenija sukoba sreli su se novi papa Benedikt XVI i Hans Küng.
Susret je bio neočekivan pa je stoga i odjeknuo kao prvorazredna senzacija. Po prirodi stvari, tema je bila nezaobilazno pitanje boga - Gottesfrage - što nije neobično onima koji poznaju spise ove dvojice znamenitih nemačkih mislilaca. Ratzinger je bio na čelu institucije koja je H. Küngu oduzela licencijat zbog odstupništva od vere - sukobili su se bili, između ostalog, i oko smisla i suštine velike pobune 1968. godine. Od onda do danas H. Küng je bio i ostao za nužni dijalog Crkve i sveta ali je - sudeći po svemu - išao "prebrzo", a sve se vrtelo oko "susreta Crkve sa sekularnim razumom sveta u kojem živimo".2

Sekularizam na probi vremena

Dijalog je nastavljen u cilju nalaženja odgovora o susretu "sekularnog razuma" i jedne "planetarne civilizacije" koja se stvara. U tom smislu je papa i naglasio kako visoko ceni napor H. Künga "u obnovi temeljnih moralnih vrednosti". Tu se još jednom otvorilo pitanje o tome šta je sekularizam uopšte, a to je ono što papa Benedikt XVI i navodi u svojoj najnovijoj knjizi razgovora sa J. Habermasom, kao i u svojim redovnim homelijama.3 Na pitanje o tome šta Crkva da čini u tom svetu u kojem je sekularni razum dominantan, odgovor je uglavnom jasan iako pune saglasnosti nema u samoj Crkvi - Crkva prihvata to stanje - taj ethos - jer je sama sekularizacija proces koji je ireverzibilan. Ali Crkva postavlja još jedno pitanje, a ono se tiče dogme sekularizma kao jedinog stanja. Mnogi znaci govore da je pitanje na mestu. Sekularizam se može gledati i kao deo matrice neoliberalističke mitologije savremenog sveta u kojem se hoće da jedan obrazac bude obavezan za sve. Tu je jasno jedno - odbijanje evropskog Ustava od strane birača u

mnogim zemljama Evrope može se objasniti dvema činjenicama. Najpre, u "čistom" sekularizmu dolazi do izražaja "duhovna praznina" jer je Crkva potisnuta ili marginalizovana. U hrišćanskim korenima savremene Evrope sve se razvodnjava ili neutralizuje, od čega birače u krilu potrošačke civilizacije materijalnog izobilja ipak "spopada"

 
View of Cannet
Pierre Auguste Renoir, View of Cannet, 1898.
mučnina. Najnoviji dijalog pokazuje da se - htelo se to ili ne - mora tražiti neka ravnoteža. Krivica za to što ta ravnoteža još nije nađena podeljena je - jednako su krive i tradicionalne crkve i sekularne strukture.
U najnovijoj knjizi - u razgovorima sa Jirgenom Habermasom - papa na tome insistira.
Kada je Bavarska akademija nauka - i njeno odeljenje u Monaku - organizovala, januara meseca 2004. godine, javni disput kardinala Ratzingera i Habermasa bilo je jasno da će pitanje Evrope i njene kulture biti centralno pitanje. Bio je to susret laičke i crkvene Evrope uistinu "na najvišem nivou". Sagovornici su se složili u jednom: univerzalizaciju evropske kulture prati kriza jer Evropa postaje ekonomski i tehnološki - i u svakom pogledu - moćna ali i "iznutra prazna" i još - to je naglašavao kardinal Ratzinger - Evropa "kao da se stidi sebe". Tako se otvorio još jednom onaj krug problema koji je mučio Osvalda Špenglera i Arnolda Tojnbija. (U istoriji kultura Špengler je video biološki zakon prema kojem kulture nastaju, rastu i cvetaju, da bi na kraju "precvetale" i nestale. Tojnbi je ispitivao dvadeset osam kultura i otkrio kako su mnoge odavno mrtve, dok se na drugima prepoznaju simptomi smrtne bolesti i tvrdio je da je glavni uzročnik sekularizacija.) Tu se pomenuti sagovornici, naravno, nisu složili. Ostalo je otvoreno pitanje "moralnih temelja države", a bez toga politika postaje stihija s kojom čovek teško izlazi na kraj. Tu se kardinal Ratzinger prisetio "otpadnika" i disidenta Künga i njegove "svetske etike". I svet i Crkva se suočavaju sa fenomenom terorizma, recimo, i podjednako je važno kakvi će odgovori biti ponuđeni, a već sada se zna da ni Crkva ni "sekularni razum koji vlada svetom" nemaju o tome sasvim jasan odgovor. Habermas veruje da religija i crkve tu ne mogu mnogo jer samo sekularna moć, odnosno moderna pravna država može nešto ili drugačije - i nešto uprošćenije - religiju treba "držati pod kontrolom razuma". Ako se ima na umu da razum oplemenjuje veru a da vera obezbeđuje duhovnu dimenziju razuma - to je učenje moderne Crkve - reklo bi se da je na pomolu nađena "ravnoteža". Kardinal Ratzinger ipak ne uprošćava problem: po njemu, nameće se jedno pitanje na koje se ljudi u modernoj Evropi moraju neprestano vraćati, a ono se tiče terorizma kao planetarnog zla. "Ako se terorizam hrani i religijskim fantazmima, a to je činjenica, da li je onda religija snaga ozdravljenja i spasa ili neka arhaična sila, opasna sila, iz koje se rađa lažni univerzalizam koji vodi u netrpeljivosti i zablude?" Ovo pitanje je postavio sam kardinal Ratzinger i, naravno, njegov odgovor je bio negativan. Stvar je u tome što crkveni fundamentalizam nalazi sebi "hranu" u strukturama moći koje su odavno jevanđeosku poruku svele na moć kao takvu. Moralna energija Hristove poruke još nije potrošena. Oko ovog se i otvorilo pitanje "postsekularizma", pri čemu valja imati na umu da je termin dosta neodređen, kao i to da nije jasno kada to "posle" počinje ni da li je počelo. Jasno je, međutim, barem jedno, a to je da bez moralnog korektiva najvišega reda politika ostaje stihija koja čoveka zbunjuje.4
Sagovornici u Monaku su ipak saglasni oko onog najbitnijeg - savremeni svet još nema odgovora u vezi sa terorizmom i fundamentalizmom.
I letimičan pogled na dokumenta koja publikuju nemački i švajcarski - ali u Evropi i drugi - biskupi pruža nam nešto što je svojevrsni "nastavak" jednog ovakvog spora. Sve češće se prepliću sekularne i crkvene dogme, a u jednom zaključku teologa imamo i ovakav stav - "Crv evropskog verskog fanatizma hrani se jabukom crkvene i laičke organizacije". O ovom sporu gotovo da nema odjeka kod nas, s izuzetkom solidnog osvrta M. Kazimirovića - Politika, 14. 10. 2005. - koji probleme dobro vidi upravo u svetlu najširih evropskih rasprava. Biblija se - kaže poznati nemački teolog - koristi i zloupotrebljava u sumnjive svrhe propovedanja izolacionizma. Fundamentalizam postoji u svim religijama i podjednako je opasan. "Hrišćanski fundamentalizam" - nastavlja ovaj teolog - "opasniji je po evropsku civilizaciju od islamskog jer ne dolazi spolja već se širi iznutra". Ako je ovaj sud strog - a on to jeste - to ne znači da i onaj "spoljašnji" islamski fundamentalizam nije zlo koje preti Evropi. Bečki kardinal Šenborn je tu jasan - "Prava vera se ne temelji na ekskluzivnosti saznanja, kako se to tumači u Americi, niti na predanosti biblijskim tekstovima u svakoj životnoj situaciji". To podrazumeva nužnost reformisanja Crkve ali iznutra - u samoj Crkvi - kako bi se oslobodila već pomenutih "kopriva nadrivere". Notorna je istina da država i politika bez moralnog načela najvišega reda ostaju ogoljena moć i "umeće vladanja" koje se najčešće iscrpljuje u represiji. U tom smislu, "svetska etika" Künga i jevanđeljska poruka svetu i čoveku mogu biti tačka dodira u velikom dijalogu Crkve i sveta, koji se ponovo otvara.
Susret rimskog pape i mislioca disidenta Künga - i rasprava između pape i Habermasa - pothranjuju izdanke velike nade.

Desekularizacija i resekularizacija

U bilo kojoj evropskoj zemlji danas ovi izrazi - inače glomazni i sasvim neuobičajeni - ne znače mnogo ili su čak sasvim nerazumljivi. Sekularizacija je dugotrajan proces koji je

uglavnom okončan i u tome se slažu i države i Crkva, to je odavno prihvaćeno stanje ili "ethos", kako se izražava Küng, i taj je proces ireverzibilan. Onom pak ko bliže poznaje stanje crkve u savremenom srpskom društvu stvari su mnogo jasnije. Sekularnost se kod nas - u novije vreme - uzima kao zlo od kojeg se mora bežati. Nedavno je Eparhija žička naše Crkve iznela zahtev da se SPC proglasi državnom crkvom a pravoslavlje državnom verom, ali Ministarstvo vera u Vladi Srbije je taj zahtev odbacilo. No, sve češće se čuje u delu jerarhije i u krugovima koji se pozivaju na Crkvu zahtev za desekularizacijom i - to je najčudnije - Crkva se od toga ne ograđuje. U nedavnoj raspravi o novom ustavu pojavio se i termin resekularizacija. Tačno je da se pomenuti problemi mogu rešiti

 
Path in the Entrance to the Forest
Paul Cézanne, Path in the Entrance to the Forest, 1879.
Ustavom, ali trenutno se i deo jerarhije i centri političke moći ponašaju kao da Ustava uopšte i nema - centri moći čak forsiraju talas klerikalizacije jer im je Crkva potrebna da bi legitimisali svoja prava u svim sferama javnog života. To je dovelo do nesporazuma koji se uvećavaju iz dana u dan.
Talas klerikalizma je pokazao, između ostalog, i to da se Crkvi namenjuje uloga - politička uloga - koja nije njena prirodna uloga.
Zanimljivo je i to da su objašnjenja ovog fenomena u laičkoj publicistici jednostrana i uglavnom politički intonirana, dok u nekim analizama u crkvenim glasilima imamo mnogo ubedljiviju dijagnozu stanja bez obzira na to što i deo jerarhije rado prihvata političku "igru" i ponaša se kao deo javne vlasti. O tome rečito govori uvodnik u novinama Srpske patrijaršije, u kojem se nude polazišta za ozbiljniju raspravu.5
Pisac uvodnika u pomenutom glasilu ističe "dva međusobno suprotstavljena vida isključivosti" koje uočava na javnoj sceni u Srbiji. Neki nalaze - kaže se u uvodniku - "kompromis između hrišćanskih i sekularnih obrazaca življenja", što je tačno jer je "kompromis" zaista način da se živi u stanju koje se vidi u sekularnoj državi i društvu koje je sekularizovano. Mnogo je važnije jedno drugo upozorenje koje je neka vrsta dobre dijagnoze stanja u našoj Crkvi. Drugi pak - nastavlja se u ovom uvodniku - "oduševljeno govore o isihazmu, Isusovoj molitvi, duhovnom ushićenju". Svakako je preuveličan strah - u nekim izjavama političara - da će Srbija kojom navodno vladaju "pravoslavni ajatolasi" postati nekakva "pravoslavna džamahirija"; nema nekog rešenja ni u propovedanju nekakvog isihastičkog izolacionizma koji je blizak zagovornicima klerikalizacije ukupnog javnog života. To s duhom i smislom hrišćanskog - naravno i zvaničnog crkvenog - učenja nema mnogo veze. U modernom sekularnom društvu u savremenoj Evropi Crkva je slobodna u punom smislu reči jer je ona "entitet" po prirodi drugačiji od države. Ali tu je još jedan paradoks - iza zahteva da vera bude "privatna stvar" često se skriva nastojanje da se vera i Crkva potisnu iz javne sfere i to sasvim. U našim prilikama to se vidi posebno, ali to je stanje o kojem se u Evropi temeljnije raspravlja. Da li Crkva treba da ima i političku ulogu pokreće se najčešće na pogrešan način - jedno je određena politička uloga a sasvim nešto drugo rukovodeća uloga nekakvog "jedinog integrativnog faktora". Negde na toj relaciji i dolazi do nesporazuma koji se manifestuju kao "ekscesi". Poznata je istina - i ovde je moramo ponoviti - da klerikalizacija ne donosi ništa dobro ni samoj Crkvi.
Talas klerikalizacije će vremenom - i to je izvesno - opasti ali posledice će se dugo osećati.

 

Olaka upotreba reči "okupacija"

Famozni kosovski nodus Gordius je davno zavezan i kobno zapetljan i ko ga sve nije vezivao i presecao i kako vreme odmiče sve je jasnije da smo na početku.
Sada - kada je izvesno bar to da pregovori započinju - s bremenom strašnog Miloševićevog nasleđa treba sesti za pregovarački sto. A izvesno je da će ova pregovaračka politička simultanka biti zaista teška igra na kakvu ne pristaju bez straha ni dokazani velemajstori. Bilo kako bilo, pregovaračima se i na srpskoj i na albanskoj strani nema na čemu zavideti.
U Beogradu se još muče oko sastavljanja "tima" i ko se sve ne nudi - uglavnom sa računicom za potrebe ideologije i propagande. Pošao je predsednik B. Tadić čak u daleku Rusiju da odnese staru ideju D. Ćosića o podeli Kosova i vratio se praznih ruku. Uostalom, još je predsednik Tadić bio u avionu a zamenik ruskog ministra spoljnih poslova A. Jakovenko je kazao da je glavna nevolja u tome što bi u Beogradu "trebalo da znaju šta hoće". A oni još ne znaju ili se kolebaju, te pominju istorijska prava a svi znamo da nam slavna istorija umalo nije glave došla i to na Kosovu samom. Zna se ipak u Beogradu i bez opomena iz sveta da se nazad - na stanje od pre 1999. godine - ne može i da je i sadašnje stanje za nas nepovoljno. Jer šta činiti sa nekih dva miliona Albanaca u državi koja i bez njih ne zna valjano šta će sa sobom - granice se ne znaju a donošenje ustava se namerno odgađa. Vidi se to i po razlikama koje postoje između kakvog-takvog predloga Vlade i onoga što čini B. Tadić. Najveću nevolju niko i ne pominje. Srbija - a s njom i sudbina državne zajednice SCG - zavisi od Kosova ali Kosovo ne zavisi mnogo od Srbije već od OUN i SB, odnosno od međunarodne zajednice koja ne zavisi ni od Srbije ni od Kosova.
Po sebi se razume da ni albanskom pregovaračkom timu ne cvetaju u ovom momentu sve same ruže. Maksimalistička pozicija s kojom tim nastupa može i tom timu suziti prostor jer ako bi se morao pomenuti neki kraj pregovora izvesno je da će on biti u znaku kompromisa. Jedino se tako može izbeći dodatno zapetljavanje čvora i njegovo nasilno presecanje.
Kosovo je mnogo komplikovaniji čvor nego što to misle stranački lideri.
Trenutno je - blago rečeno - čudna pozicija naše Crkve ili, bolje rečeno, sve što se zbiva oko Crkve i njenog uvlačenja u pomenutu igru. A do toga je - iz svega se vidi - mnogo više stalo političarima nego možda samoj Crkvi. Dobro se zna šta Crkva može i šta ne može - ona i po važećem Ustavu i po uzusima međunarodnog prava ne može biti u pregovaračkom "timu". To nikako ne znači da treba i da može biti nezainteresovana strana - trenutno je Crkva jedina institucija koja funkcioniše na Kosovu. A u tome šta se tamo mora sačuvati uloga Crkve je veoma važna - i to ne bi trebalo da bude sporno.
Ne može se reći da u Crkvi ne znaju dosta o svemu ovom pa ipak je saopštenje na kraju Sabora - s jesenjeg zasedanja 4. 11. 2005. godine - neobično i zbunjujuće. Tačnije, zbunjuje u njemu jedna kvalifikacija koja je sada važna kada pregovori o statusu Kosova započinju. Ako bi se desilo - poručuju saborski oci - da rešenje bude nasilno nametnuto, Skupština Srbije bi trebalo "da obznani celom narodu da je izvršena nelegitimna i nelegalna okupacija jednog dela nacionalne teritorije". Pada u oči da saborski oci polaze od krajnje varijante - da Kosovo bude nezavisna država i da se drugim mogućnostima i ne bave. Osim toga, čak i da tako bude, stanje "okupacije" će proglasiti ne Crkva već zna se koja institucija u državi koja bi ujedno morala pozvati narod na otpor okupatoru. To bi bio rat, a kakvi su izgledi da to prihvatimo ne treba ni govoriti - jednom je Milošević u sličnoj situaciji čak bio "pobedio" vojsku NATO-a. Šta je potom bilo upravo s Kosovom, i to se zna. Ovako upotrebljena reč "okupacija" i ovako intonirano saopštenje unapred diskvalifikuju državu koja će biti legalni i legitimni pregovarač. Ali u tekstu saopštenja - i potonjim izjavama samog patrijarha Pavla - ima i nečeg što se u laičkoj javnosti preuveličava pa čak i deformiše. Naime, ako je lipljanski episkop Teodosije predložen kao neka vrsta "oficira za vezu" između Sinoda i pregovarača to ne znači da je on član pregovaračkog tima - niti on to može biti - već neko ko će pomagati Sinodu da ubuduće formira svoj stav. A taj stav neće biti ovako "tvrd" kako se to sada čini - saopštenje za sada godi uhu prvaka SRS i možda i premijera Koštunice ali to nije konačan stav SPC. Naime, dobro se zna da će SPC prihvatiti promenjeno stanje i da će ostati na Kosovu kakva god administracija tamo bude bila jer Crkva uvek sarađuje sa "postojećim vlastima". Ako je svaka vlast "od boga" - po apostolu Pavlu - to jednostavno znači da je bolja i najgora vlast nego bezvlašće i bezakonje. Da je to tako nije samo stvar ocene i procene nekog komentatora već i realnog odnosa Crkve u sličnim prilikama. Začudo, niko se trenutno i ne priseća Kumanovskog sporazuma, i to je bilo legalno i legitimno - po Kumanovskom sporazumu upravo - preuzimanje dela teritorije, a to je Kosovo od strane OUN po odluci SB i stavljanje te teritorije pod vlast oružane sile vojske NATO-a. Znamo sigurno dve stvari. Najpre znamo ko je tada bio na vlasti, kao i to kako su reagovali iz SRS i Crkve. Crkva je s uspostavljenom administracijom sarađivala i opstala na Kosovu i nema razloga za pomisao da sada neće biti tako. Sve se to zna ali je nevolja u tome što trenutno o tome mnogi, i u Crkvi, i u zemlji Srbiji, ne žele da se zna.
Zanimljivo je da se ova magla nudi sada kada pregovori ipak započinju i kada su mnoge mogućnosti otvorene.
To su činjenice a ostalo su patetične fraze i famozne "kletve" sa kojima smo mnogo izgubili. Bilo kako da bude - a nadamo se onom najpovoljnijem - nikada ne treba unapred otpisivati varijantu kompromisa koja bi i Srbima i Albancima mogla značiti - ako ništa drugo - novi i pravi početak drešenja famoznog kosovskog čvora. I u toj varijanti Crkva će na Kosovu postojati sa svojom arhiepiskopijom i svojom raško-prizrenskom eparhijom, kao što postoji i na drugim teritorijama nezavisnih država ili država koje su u nekoj vrsti državne zajednice ili saveza.
Postoji još jedna važna činjenica koja se ne bi smela zaboravljati u trenutku kada pregovori započinju. Ako se kaže, recimo - kako je i napred pomenuto - da Srbija ne zavisi od Kosova, to bi trebalo precizirati. U nekom smislu i u nekoj varijanti moglo bi i drugačije biti, odnosno mnogo šta bi Srbiji zavisilo ili bi moglo zavisiti od Kosova, odnosno od toga kakvo rešenje tamo bude nađeno. Moglo bi se dogoditi da od toga zavisi i proces uključivanja u Evropu i njene integracije, jer Kosovo je sada problem ne samo srpsko-albanski već evropski i svet će najverovatnije neko rešenje tražiti u fokusu evropskih i globalnih tokova koje Srbija ne bi smela da zanemari.

 

1 Iz kruga tog dijaloga valja pomenuti jednu značajnu knjigu koja je - u našem prevodu - objavljena i kod nas - Republika br. 270-271, Beograd 2001. - Umberto Eco - Carlo Maria Martini: Croire en quoi - Payot, Pariz 1998. - u kojoj je veliki dijalog Crkve i sveta najozbiljnije nastavljen.
2 Novo stanje sveta - i Crkve u njemu - H. Küng je video kao Weltethos, odnosno niz novih "stečenih" karakteristika koje zahtevaju novo i naučno i teološko promišljanje koje je nemoguće bez onoga što će pobunjenik ne jednom označiti kao Weltethik, odnosno kao novu etiku planetarnog tipa koja bi unela nekog reda u stihiju svetske politike. Ti pojmovi nisu - kaže H. Küng - neka "apstraktna intelektualna konstrukcija" već realije sveta u kojem živimo. Jednostavnije rečeno, H. Küng se zalaže za put trasiran na vatikanskom koncilu pre pola veka - da se Crkva preispita i da se otvori za svet koji se odavno kreće "po ubrzanom ritmu". Uporni pobunjenik je udarao na sam "rimski Kremlj", a nekim knjigama je dolivao previše ulja na vatru. To posebno važi za knjigu Infaillible - o papskoj nepogrešivosti - ali i za publicistički spis pod naslovom Le cardinal Ratzinger et le pape Woytila - la peur de la liberté. Tokom ovog uistinu istorijskog susreta veliki dijalog je obnovljen na svim planovima iako naravno još nije ponuđen neki konačan sud ili jasan zaključak. Jasan je - a to je najvažnije - i smer nastavka velikog dijaloga. Nijedno pitanje ne sme biti zaobiđeno. Posebno ne ona koja smo napred pomenuli.
3 Benoît XVI: L'Europe - ses fondements aujourd'hui et demain, Pariz 2005.
4 Zanimljiv pristup ovom pitanju srećemo u kratkom osvrtu M. Mitrovića pod naslovom "Postsekularizam", Republika br. 366-367, 1-31. 10. 2005, u kojem se ovaj pojam nešto šire objašnjava.
5 Pravoslavlje, 1. 10. 2005, Beograd.

 
Kultura
Povratak Hane Arent u Francusku
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika