|
|
Republika
|
OGLEDI
|
|
|
|
|||||||||||||||
Sekularizam i klerikalizam Talas klerikalizma je pokazao, između ostalog, i to da se Crkvi namenjuje uloga - politička uloga - koja nije njena prirodna uloga
Kada je u aprilu godine 2005. zbor kardinala u Rimu za novog papu izabrao
- pod imenom Benedikta XVI - uticajnog nemačkog kardinala s vrha glasovite
Congregatio de propaganda fide, Jozefa
Ratzingera, glavno pitanje je bilo hoće li novi papa biti tvrdi konzervativac
ili će nastaviti otvaranja i dijalog Crkve i sveta započet pre pola veka
na "revolucionarnom" vatikanskom koncilu. Čak i oni koji dobro
poznaju Crkvu bili su skloni pesimizmu jer je, navodno, prethodni papa
svojom strategijom sasvim suzio prostor za nova otvaranja pa će novi papa
nužno biti konzervativac. Ovo je delovalo uverljivo ali nije bilo sasvim
tačno - pojam konzervativizam nema isto mesto na crkvenoj i laičkoj vrednosnoj
skali. Stoga valja makar podsetiti na neke činjenice koje se i Crkvi i
svetu nameću na nov način kao snažan izazov. Crkva stoji na Svetom pismu
i Predanju i ona je u nekim sferama nužno konzervativna. I najsugestivnije
biblijske "slike" ne mogu da izdrže poređenje sa ekološkim promenama,
te serijom "cunami" udara kojima se priroda sveti ljudima. Svet
je iz nekih razloga zaboravio Marksa ali - sudeći po mnogo čemu - Maltus
mu ozbiljno kuca na vrata. Drugim rečima, i u Crkvi znaju da se pitanje
abortusa neće moći rešavati "razmenom citata" iz Biblije. Jesu
to stara pitanja ali ona zahtevaju nove odgovore i za njima se traga i
u Crkvi i u svetu nauke. Čovek neće moći još dugo i nekažnjivo da narušava
stvoreno i jednom uspostavljenu ravnotežu. Ova pitanja nisu privilegija
klasične spekulativne teologije ili svetovne nauke već se - sada još jednom
- otvaraju kao etički problem par excellence. Kada se ti problemi "prelome"
u laičkoj sferi otvaraju se koncentrični krugovi mnogih nesporazuma o
kojima će ovde biti reči. Bila konzervativna ili ne, Crkva
se s njima mora suočiti, kao uostalom i svet u kojem opstajemo. Kako i
kome danas verovati - o tome se spori i u Crkvi i u svetu.1 Dijalog je nastavljen u cilju nalaženja odgovora o susretu "sekularnog razuma" i jedne "planetarne civilizacije" koja se stvara. U tom smislu je papa i naglasio kako visoko ceni napor H. Künga "u obnovi temeljnih moralnih vrednosti". Tu se još jednom otvorilo pitanje o tome šta je sekularizam uopšte, a to je ono što papa Benedikt XVI i navodi u svojoj najnovijoj knjizi razgovora sa J. Habermasom, kao i u svojim redovnim homelijama.3 Na pitanje o tome šta Crkva da čini u tom svetu u kojem je sekularni razum dominantan, odgovor je uglavnom jasan iako pune saglasnosti nema u samoj Crkvi - Crkva prihvata to stanje - taj ethos - jer je sama sekularizacija proces koji je ireverzibilan. Ali Crkva postavlja još jedno pitanje, a ono se tiče dogme sekularizma kao jedinog stanja. Mnogi znaci govore da je pitanje na mestu. Sekularizam se može gledati i kao deo matrice neoliberalističke mitologije savremenog sveta u kojem se hoće da jedan obrazac bude obavezan za sve. Tu je jasno jedno - odbijanje evropskog Ustava od strane birača u
U najnovijoj knjizi - u razgovorima sa Jirgenom Habermasom - papa na tome insistira. Kada je Bavarska akademija nauka - i njeno odeljenje u Monaku - organizovala, januara meseca 2004. godine, javni disput kardinala Ratzingera i Habermasa bilo je jasno da će pitanje Evrope i njene kulture biti centralno pitanje. Bio je to susret laičke i crkvene Evrope uistinu "na najvišem nivou". Sagovornici su se složili u jednom: univerzalizaciju evropske kulture prati kriza jer Evropa postaje ekonomski i tehnološki - i u svakom pogledu - moćna ali i "iznutra prazna" i još - to je naglašavao kardinal Ratzinger - Evropa "kao da se stidi sebe". Tako se otvorio još jednom onaj krug problema koji je mučio Osvalda Špenglera i Arnolda Tojnbija. (U istoriji kultura Špengler je video biološki zakon prema kojem kulture nastaju, rastu i cvetaju, da bi na kraju "precvetale" i nestale. Tojnbi je ispitivao dvadeset osam kultura i otkrio kako su mnoge odavno mrtve, dok se na drugima prepoznaju simptomi smrtne bolesti i tvrdio je da je glavni uzročnik sekularizacija.) Tu se pomenuti sagovornici, naravno, nisu složili. Ostalo je otvoreno pitanje "moralnih temelja države", a bez toga politika postaje stihija s kojom čovek teško izlazi na kraj. Tu se kardinal Ratzinger prisetio "otpadnika" i disidenta Künga i njegove "svetske etike". I svet i Crkva se suočavaju sa fenomenom terorizma, recimo, i podjednako je važno kakvi će odgovori biti ponuđeni, a već sada se zna da ni Crkva ni "sekularni razum koji vlada svetom" nemaju o tome sasvim jasan odgovor. Habermas veruje da religija i crkve tu ne mogu mnogo jer samo sekularna moć, odnosno moderna pravna država može nešto ili drugačije - i nešto uprošćenije - religiju treba "držati pod kontrolom razuma". Ako se ima na umu da razum oplemenjuje veru a da vera obezbeđuje duhovnu dimenziju razuma - to je učenje moderne Crkve - reklo bi se da je na pomolu nađena "ravnoteža". Kardinal Ratzinger ipak ne uprošćava problem: po njemu, nameće se jedno pitanje na koje se ljudi u modernoj Evropi moraju neprestano vraćati, a ono se tiče terorizma kao planetarnog zla. "Ako se terorizam hrani i religijskim fantazmima, a to je činjenica, da li je onda religija snaga ozdravljenja i spasa ili neka arhaična sila, opasna sila, iz koje se rađa lažni univerzalizam koji vodi u netrpeljivosti i zablude?" Ovo pitanje je postavio sam kardinal Ratzinger i, naravno, njegov odgovor je bio negativan. Stvar je u tome što crkveni fundamentalizam nalazi sebi "hranu" u strukturama moći koje su odavno jevanđeosku poruku svele na moć kao takvu. Moralna energija Hristove poruke još nije potrošena. Oko ovog se i otvorilo pitanje "postsekularizma", pri čemu valja imati na umu da je termin dosta neodređen, kao i to da nije jasno kada to "posle" počinje ni da li je počelo. Jasno je, međutim, barem jedno, a to je da bez moralnog korektiva najvišega reda politika ostaje stihija koja čoveka zbunjuje.4 Sagovornici u Monaku su ipak saglasni oko onog najbitnijeg - savremeni svet još nema odgovora u vezi sa terorizmom i fundamentalizmom. I letimičan pogled na dokumenta koja publikuju nemački i švajcarski - ali u Evropi i drugi - biskupi pruža nam nešto što je svojevrsni "nastavak" jednog ovakvog spora. Sve češće se prepliću sekularne i crkvene dogme, a u jednom zaključku teologa imamo i ovakav stav - "Crv evropskog verskog fanatizma hrani se jabukom crkvene i laičke organizacije". O ovom sporu gotovo da nema odjeka kod nas, s izuzetkom solidnog osvrta M. Kazimirovića - Politika, 14. 10. 2005. - koji probleme dobro vidi upravo u svetlu najširih evropskih rasprava. Biblija se - kaže poznati nemački teolog - koristi i zloupotrebljava u sumnjive svrhe propovedanja izolacionizma. Fundamentalizam postoji u svim religijama i podjednako je opasan. "Hrišćanski fundamentalizam" - nastavlja ovaj teolog - "opasniji je po evropsku civilizaciju od islamskog jer ne dolazi spolja već se širi iznutra". Ako je ovaj sud strog - a on to jeste - to ne znači da i onaj "spoljašnji" islamski fundamentalizam nije zlo koje preti Evropi. Bečki kardinal Šenborn je tu jasan - "Prava vera se ne temelji na ekskluzivnosti saznanja, kako se to tumači u Americi, niti na predanosti biblijskim tekstovima u svakoj životnoj situaciji". To podrazumeva nužnost reformisanja Crkve ali iznutra - u samoj Crkvi - kako bi se oslobodila već pomenutih "kopriva nadrivere". Notorna je istina da država i politika bez moralnog načela najvišega reda ostaju ogoljena moć i "umeće vladanja" koje se najčešće iscrpljuje u represiji. U tom smislu, "svetska etika" Künga i jevanđeljska poruka svetu i čoveku mogu biti tačka dodira u velikom dijalogu Crkve i sveta, koji se ponovo otvara. Susret rimskog pape i mislioca disidenta Künga - i rasprava između pape i Habermasa - pothranjuju izdanke velike nade. U bilo kojoj evropskoj zemlji danas ovi izrazi - inače glomazni i sasvim neuobičajeni - ne znače mnogo ili su čak sasvim nerazumljivi. Sekularizacija je dugotrajan proces koji je
Talas klerikalizma je pokazao, između ostalog, i to da se Crkvi namenjuje uloga - politička uloga - koja nije njena prirodna uloga. Zanimljivo je i to da su objašnjenja ovog fenomena u laičkoj publicistici jednostrana i uglavnom politički intonirana, dok u nekim analizama u crkvenim glasilima imamo mnogo ubedljiviju dijagnozu stanja bez obzira na to što i deo jerarhije rado prihvata političku "igru" i ponaša se kao deo javne vlasti. O tome rečito govori uvodnik u novinama Srpske patrijaršije, u kojem se nude polazišta za ozbiljniju raspravu.5 Pisac uvodnika u pomenutom glasilu ističe "dva međusobno suprotstavljena vida isključivosti" koje uočava na javnoj sceni u Srbiji. Neki nalaze - kaže se u uvodniku - "kompromis između hrišćanskih i sekularnih obrazaca življenja", što je tačno jer je "kompromis" zaista način da se živi u stanju koje se vidi u sekularnoj državi i društvu koje je sekularizovano. Mnogo je važnije jedno drugo upozorenje koje je neka vrsta dobre dijagnoze stanja u našoj Crkvi. Drugi pak - nastavlja se u ovom uvodniku - "oduševljeno govore o isihazmu, Isusovoj molitvi, duhovnom ushićenju". Svakako je preuveličan strah - u nekim izjavama političara - da će Srbija kojom navodno vladaju "pravoslavni ajatolasi" postati nekakva "pravoslavna džamahirija"; nema nekog rešenja ni u propovedanju nekakvog isihastičkog izolacionizma koji je blizak zagovornicima klerikalizacije ukupnog javnog života. To s duhom i smislom hrišćanskog - naravno i zvaničnog crkvenog - učenja nema mnogo veze. U modernom sekularnom društvu u savremenoj Evropi Crkva je slobodna u punom smislu reči jer je ona "entitet" po prirodi drugačiji od države. Ali tu je još jedan paradoks - iza zahteva da vera bude "privatna stvar" često se skriva nastojanje da se vera i Crkva potisnu iz javne sfere i to sasvim. U našim prilikama to se vidi posebno, ali to je stanje o kojem se u Evropi temeljnije raspravlja. Da li Crkva treba da ima i političku ulogu pokreće se najčešće na pogrešan način - jedno je određena politička uloga a sasvim nešto drugo rukovodeća uloga nekakvog "jedinog integrativnog faktora". Negde na toj relaciji i dolazi do nesporazuma koji se manifestuju kao "ekscesi". Poznata je istina - i ovde je moramo ponoviti - da klerikalizacija ne donosi ništa dobro ni samoj Crkvi. Talas klerikalizacije će vremenom - i to je izvesno - opasti ali posledice će se dugo osećati. 1 Iz kruga tog dijaloga valja pomenuti
jednu značajnu knjigu koja je - u našem prevodu - objavljena i kod nas
- Republika br. 270-271, Beograd 2001.
- Umberto Eco - Carlo Maria Martini: Croire
en quoi - Payot, Pariz 1998. - u kojoj
je veliki dijalog Crkve i sveta najozbiljnije nastavljen. |
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|