Razmišljanja jednog poštara
Moj recept za oporavak Srbije je bio
da počnemo od početka da pravimo državu. Srbija je na staklenim nogama.
Države nema
Politika
Prethodno istraživanje je ukazivalo na
zaključak da je ljudima "dosta politike" - da li to važi i danas
i da li na isti način, da li se građanima danas još više "gadi"
politika i zašto?
Dosta dugo je među nama vladalo uverenje da smo svi sposobni da vodimo
politiku, da smo bogom dani za te uloge. Posle 5. oktobra shvatili smo
da nismo baš svi u stanju da vodimo politiku. Ljudi su se dosta razočarali
u političare, uglavnom zbog brojnih afera. Izgubili su poverenje u njih
i u politiku kao delatnost.
Posle našeg prvog razgovora mnogo toga
se u našem društvu promenilo, dogodilo se i ubistvo premijera Đinđića,
kakve su posledice tog događaja?
Ubistvo Đinđića je zaustavilo talas promena koje su u društvu bile započete.
Nisam bio zadovoljan ni tada brzinom promena, mada iz današnje perspektive
vidim da smo ipak koračali napred najbrže što smo mogli. Ubistvom Đinđića
prekinuto je razotkrivanje kriminalnih grupa koje su organizovale i to
ubistvo po mom uverenju. To su ljudi koji su mislili da će i dalje biti
zaštićeni kao beli medvedi. Đinđić je pokušao da im stane na put. I dogodilo
se to što se dogodilo. Ubili su ga. Od trenutka njegovog ubistva počinje
ponovo period stagnacije, zaustavljaju se reforme, oni koji su trebali
da izgube protivzakonito stečeno, ponovo se osećaju kao ribe u vodi.
Sumnjate li u verodostojnost ekonomskih
pokazatelja koji tvrde da nam je danas standard znatno viši nego 5. oktobra?
Statistika je varljiva stvar i uglavnom su statistički pokazatelji daleko
od života. Sve se podacima može tvrditi, ali građani žive sve gore i gore.
Od ubistva premijera Đinđića vlada opšta nesigurnost. Pogrešni ljudi su
došli na vlast. Sve deluje neizvesno. Ko će u ovakvu zemlju da ulaže novac?
Kako su ljudi s kojima se družite reagovali
na ubistvo Đinđića?
Ljudi s kojima se družim su uglavnom moji politički istomišljenici i teško
im je palo ubistvo premijera. I oni, kao i ja, smatraju da u Srbiji nema
baš mnogo ljudi koji bi bili u stanju da zamene Đinđića.
Zbog čega verujete da je Đinđić bio stvarni
reformator?
Za razliku od takozvanih legalista koji su u stvari samo kočničari reformi,
on je nešto uradio. Oni samo odlažu rešenja. Najveći problem u našem društvu
su kriminalci. Oni su bogatiji od države. Kriminalci kupuju političare.
Političari predstavljaju u stvari njih, a ne narod. Oni su vladari iz
senke. Verujem da je Đinđić ubijen zato što je pokušao da svu tu moć koju
ima mafija vrati u državne ruke.
Da li je ubistvo Đinđića u vašem životu
nešto promenilo?
Pa, izgubio sam veru da će se stvari u ovoj zemlji promeniti. Taman sam
pomislio da je zlo vreme iza nas, a ono opet sve isto. Izgubio sam poverenje
u državu, u ljude, postao sam apatičan. Sve isti ljudi, vrte iste ideje.
Ljudi koji su bili deo svih garnitura do sada. Sve liči na putujući cirkus.
Svi ti ljudi su nam već rekli šta su imali da kažu. Niko od njih se ni
po onome što je rekao, ni po onome što je učinio nije proslavio. Ljudima
je dosta tih i takvih političara.
Kako procenjujete uspeh Radikalne stranke
- šta je čini popularnom?
Ne mogu to sebi da objasnim. Vlastitu apatiju sam pobedio i iz straha
da Radikalna stranka ne trijumfuje na izborima izašao sam da glasam. Nije
mi bilo ni važno za koga glasam. Osećao sam se kao pred pad Slobodana
Miloševića. Išao sam da glasam protiv Radikalne stranke. Naši ljudi imaju
strašno kratko političko pamćenje. Ljudi brzo zaboravljaju. Miloševićevci
su im pružili podršku jer ih prepoznaju kao nastavljače Slobinog ludila.
Zašto ne postoji volja za saradnju sa Haškim
tribunalom i da li postoji svest o posledicama za dalji napredak Srbije?
Posledice nesaradnje sa Haškim tribunalom nam se sve više nabijaju na
nos. Srbija treba da sarađuje sa Tribunalom u Hagu. Svi koji su činili
zločine treba za njih da odgovaraju. Čini mi se da se nekima malo više
gleda kroz prste.
Čime objašnjavate taj rasprostranjen utisak
da se češće u Hagu procesuiraju "naši" od "drugih"?
Dok se širi priča o Srbima kao pripadnicima nebeskog naroda, večnim paćenicima
i tome slično, dotle će taj utisak deliti veliki broj ljudi. Pratim suđenja
u Hagu. Čini mi se ipak da je među optuženima i već osuđenima najviše
Srba. Ne bih voleo da iz tih suđenja pojedincima zaključak bude da su
svi Srbi krivi i zločinci. Srbi nisu kolektivno krivi.
Kako tumačite povratak na scenu političkih
snaga Miloševićevog režima (SPS i SRS) - koliko su za to odgovorni politički
rukovodioci, koliko građani, a koliko međunarodna zajednica. Ko u stvari
drži u rukama moć u Srbiji?
Koštuničina vlada im je omogućila da izađu iz stanja hibernacije. Posle
utvrđene izborne krađe bili su manji od makovog zrna. Sad su se opet povampirili.
Kad su videli da ovde zakon ne funkcioniše, da neće odgovarati za zlodela
koja su ovom narodu učinili, da ih niko ne pita za poreklo imovine, za
ubistva političkih neistomišljenika, digli su glavu.
Kako objašnjavate povratak poraženih snaga
na političku scenu?
Demokratska vlast nije uradila ono što je narodu obećala.
Snose li i građani odgovornost za nešto?
Građani su na izborima pre 5. oktobra rekli svoje. Ne vidim kako su mogli
da utiču. Ne smatram ni da nam je međunarodna zajednica kriva. Sami smo
krivi.
Društvo
Kako tumačite promene u raspoloženju drugih
građana: kao razočaranje zbog neispunjenih obećanja demokratskih vlada,
kao nestrpljenje zbog sporih promena, kao izdaju demokratskih principa
ili nešto drugo?
Apatija je dominantno raspoloženje. Broj ljudi koji glasaju za partije
demokratske orijentacije na izborima se smanjuje, jer su razočarani, izgubili
su veru da se izborima situacija može promeniti, a sa druge strane glasači
radikala i drugih nazadnjačkih partija su partijski disciplinovani, revnosni
i osvajaju politički prostor.
Šta mislite o međunacionalnim odnosima, da
li su se oni pogoršali ili poboljšali, i šta je za vas patriotizam?
Patriotizam sam zaboravio šta je, jer je ta reč toliko puta pogrešno upotrebljena,
zlorabljena... Što se tiče međunacionalnih odnosa bojim se mogućih
daljih raspleta.
Kako percipirate međunacionalne odnose
u svom neposrednom okruženju?
Ja lično nemam problem sa ljudima druge nacionalnosti. Mogu da prepoznam
u ljudima neku vrstu mržnje. Recimo, u vreme martovskih događaja
na Kosovu osetio sam da netrpeljivost prema Albancima raste. I ovi
incidenti u Vojvodini izazivaju komentare tipa: šta hoće ti Mađari;
neka idu u Mađarsku, i tome slično. Verujem da je Beograd
|
|
|
tolerantan grad, multietnički, ali u nekim situacijama kao da se promeni.
Odjednom se suočimo sa drugačijim licem ovog grada. U Beogradu je polovina
građana nesrpske nacionalnosti i živimo u slozi.
Koji su glavni razlozi za opadanje optimizma
(izraženog u prethodnom istraživanju) i gubitka nade za bolju budućnost?
Jedan od osnovnih razloga je naš materijalni status. Tačno je da smo i
5. oktobra bili siromašni. Ja lično sam doživeo neku vrstu materijalnog
procvata posle 5. oktobra. Plata mi je sa 100 maraka skočila na skoro
600, ali onda je krenulo urušavanje i srozavanje, a nada se sve više topila.
Ovu državu vidim kao bolesnika vezanog za aparate. Imam utisak da malo
nedostaje pa da sve ovo pukne.
Da li ste zapazili promene u stavovima
ljudi iz vaše okoline, o opštoj klimi i raspoloženju i u čemu se to najviše
manifestuje?
Rekao bih da ljudima najviše smeta kad se Koštunica legitimiše kao čovek
reformista, a svima je jasno da je on kočničar. Nema lidera posle Đinđića
koji je u stanju da pokrene ovu mrtvu zemlju.
Promene
U prošlom razgovoru vrlo nadahnuto ste
govorili o petooktobarskim promenama. Rekli ste mi da niste mogli da zamislite
da ne budete u centru petooktobarskih zbivanja. Šta je od vašeg entuzijazma
ostalo? Da li danas mislite isto (na primer, o mogućnostima izgradnje
"nove Srbije", o jednom drugačijem, normalnijem društvu na osnovu
tekovina 5. oktobra 2000)?
Ne mogu da kažem da su se sve moje nade srušile, ali 99% jeste. Srbija
je zemlja građena na pogrešnim temeljima. Menjaju se ljudi, ali se ne
menja poredak stvari. Sumnjam da će se u Srbiji bilo šta promeniti.
Na jednom mestu u prošlom intervjuu ste
mi rekli "kao da sam se preporodio 5. oktobra". Imala sam utisak
da ste tu promenu doživeli ne samo kao spoljnu, nego i kao unutrašnji
preporod.
Tako sam se i ja osećao, ali vreme me pokolebalo. Ispade da Srbija finansira
odbranu Slobodana Miloševića, da se njegova porodica vraća u Srbiju, da
će Mira Marković i dalje biti naš i ruski akademik, da treba da dobijaju
državnu pomoć. Verovao sam da će ih stići zaslužena kazna ili da će otići
u zapećak i da bar nećemo morati da ih gledamo. Ko je u toj priči žrtva,
a ko krivac. Izgubio sam nadu da se ovde išta može promeniti.
Kakav stav imate danas prema politici uopšte
i političkoj praksi u periodu 2002-2005; kako procenjujete učinak vlasti
posle pada Miloševića: prve vlade DOS-a i druge Koštuničine koalicione
vlade danas?
Ogorčen sam. Ti političari koji čas naočigled svih nas jedan drugome oči
vade, a u sledećem su kao najrođeniji. Učinak vlasti je nikakav. Prošle
su četiri godine od demokratskih promena, a ovde se ništa od obećanja
koja su davali nije ispunilo. Priče o investitorima koji čekaju samo da
Milošević padne bile su šarene laže. Kad smo razgovarali prošli put ovi
se još nisu bili iskazali. Danas umesto da idemo napred mi se vraćamo
unazad na znane sheme.
Kakav stav danas imate prema političkim
partijama, kako ih procenjujete i kojoj ste najviše naklonjeni?
Demokratski blok se danas istopio. Posle Đinđića Demokratska stranka je
izgubila program. O DSS ne treba ni govoriti. Više nema nekog za koga
bih mogao da glasam. Koštunica mi se nekim svojim postupcima toliko ogadio
da ne bih mogao ponovo da mu dam svoj glas. Verovatno neću izaći da glasam.
Prošli put ste mi rekli da niste bili član
nijedne partije, čak ni Otpora, da ste se petooktobarskim događajima pridružili
kao slobodan građanin. Da li ste u međuvremenu ušli u neku partiju?
Razmišljao sam da se učlanim u Demokratsku stranku. Bio sam oprezan. Tako
da i dalje nisam član nijedne stranke.
Da li građani ovde imaju svest o razmerama
ratnih zločina?
Dosta toga je zataškavano. Puno ljudi stvarno nije znalo za Srebrenicu.
O životu u okupiranom Sarajevu se nedovoljno znalo. Prikrivana je istina
od građana.
U prošlom intervjuu ste mi govorili o vašem
susretu sa čovekom koji je bio na ratištu. Ostala mi je upečatljiva vaša
rečenica - ko je želeo da zna šta se u ratu događalo, znao je.
Ali, istina je da je malo ljudi ulagalo napor da sazna šta se stvarno
događa. Setite se samo za vreme akcije Oluja koliko je informacija od
javnosti sakriveno.
Kako vidite današnju situaciju u Srbiji:
koji su glavni problemi sa kojima se Srbija danas suočava i koje su glavne
prepreke da se oni reše; kako vidite svoje učešće i svoju odgovornost
za bežanje od bitnih problema?
Glavni problemi su korupcija i kriminal. Nekolicina ljudi koji su do bogatstva
došli na našoj nesreći drma i dalje Srbijom. Oni su iznad zakona. Zapravo,
zakon je u njihovim rukama.
Imate li nekog konkretnog na umu?
Kariće. Ali, svi bogati ljudi u Srbiji su do novca došli nezakonito. Međutim,
svi su potkupljivi. Onaj ko ima novac, zaštićen je. Tim ljudima koji imaju
privilegije ne odgovara da se stanje u Srbiji menja. Oni ne žele da se
jednog dana u Srbiji postavi pitanje kako su došli do kapitala. Problem
sadašnje i bivše "demokratske" vlasti je taj što nije postavila
pitanje kako su došli do bogatstva.
Kako vidite sebe i osećate li se odgovornim?
Verovao sam da se problemi mogu rešiti na izborima, ali jasno je da kapital
upravlja politikom.
Koja politička snaga bi mogla danas da
probudi pozitivnu energiju za demokratske društvene promene (kakvu je
budio Otpor)?
Ako se situacija na političkoj sceni dramatičnije ne bude promenila, to
jest ako se ne pojavi neki novi Otpor, neću izlaziti na izbore.
Vaš stav je veoma depresivan. Vi ste mlad
čovek. Nije za očekivati da život provedete sa tako depresivnim pogledom
na budućnost. Šta bi trebalo da se dogodi da se vaš stav bitnije promeni?
Moj recept za oporavak Srbije je bio da počnemo od početka da pravimo
državu. Srbija je na staklenim nogama. Države nema. Srozan je ugled vojske,
svih institucija. Policija je korumpirana, ne radi svoj posao. O sudstvu
da i ne govorimo. Sve su to sudije iz bivšeg režima. Pa ne očekujemo od
njih da će da sude svojim dojučerašnjim partijskim drugovima. Javni sektor
je bez odgovornosti. Ljudi koji rukovode javnim preduzećima samo love
u mutnom. Niko se ne zalaže za javni boljitak. Svi gledaju da ukradu neki
novac i krenu u privatni biznis. Znaju da ih niko neće pitati kako su
stekli bogatstvo.
|
Intervjuerka: Isidora Jarić |
|