homepage
   
Republika
 
Svakidašnjica
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 
Razmišljanja jednog poštara

Moj recept za oporavak Srbije je bio da počnemo od početka da pravimo državu. Srbija je na staklenim nogama. Države nema

Politika

Prethodno istraživanje je ukazivalo na zaključak da je ljudima "dosta politike" - da li to važi i danas i da li na isti način, da li se građanima danas još više "gadi" politika i zašto?
Dosta dugo je među nama vladalo uverenje da smo svi sposobni da vodimo politiku, da smo bogom dani za te uloge. Posle 5. oktobra shvatili smo da nismo baš svi u stanju da vodimo politiku. Ljudi su se dosta razočarali u političare, uglavnom zbog brojnih afera. Izgubili su poverenje u njih i u politiku kao delatnost.

Posle našeg prvog razgovora mnogo toga se u našem društvu promenilo, dogodilo se i ubistvo premijera Đinđića, kakve su posledice tog događaja?
Ubistvo Đinđića je zaustavilo talas promena koje su u društvu bile započete. Nisam bio zadovoljan ni tada brzinom promena, mada iz današnje perspektive vidim da smo ipak koračali napred najbrže što smo mogli. Ubistvom Đinđića prekinuto je razotkrivanje kriminalnih grupa koje su organizovale i to ubistvo po mom uverenju. To su ljudi koji su mislili da će i dalje biti zaštićeni kao beli medvedi. Đinđić je pokušao da im stane na put. I dogodilo se to što se dogodilo. Ubili su ga. Od trenutka njegovog ubistva počinje ponovo period stagnacije, zaustavljaju se reforme, oni koji su trebali da izgube protivzakonito stečeno, ponovo se osećaju kao ribe u vodi.

Sumnjate li u verodostojnost ekonomskih pokazatelja koji tvrde da nam je danas standard znatno viši nego 5. oktobra?
Statistika je varljiva stvar i uglavnom su statistički pokazatelji daleko od života. Sve se podacima može tvrditi, ali građani žive sve gore i gore. Od ubistva premijera Đinđića vlada opšta nesigurnost. Pogrešni ljudi su došli na vlast. Sve deluje neizvesno. Ko će u ovakvu zemlju da ulaže novac?

Kako su ljudi s kojima se družite reagovali na ubistvo Đinđića?
Ljudi s kojima se družim su uglavnom moji politički istomišljenici i teško im je palo ubistvo premijera. I oni, kao i ja, smatraju da u Srbiji nema baš mnogo ljudi koji bi bili u stanju da zamene Đinđića.

Zbog čega verujete da je Đinđić bio stvarni reformator?
Za razliku od takozvanih legalista koji su u stvari samo kočničari reformi, on je nešto uradio. Oni samo odlažu rešenja. Najveći problem u našem društvu su kriminalci. Oni su bogatiji od države. Kriminalci kupuju političare. Političari predstavljaju u stvari njih, a ne narod. Oni su vladari iz senke. Verujem da je Đinđić ubijen zato što je pokušao da svu tu moć koju ima mafija vrati u državne ruke.

Da li je ubistvo Đinđića u vašem životu nešto promenilo?
Pa, izgubio sam veru da će se stvari u ovoj zemlji promeniti. Taman sam pomislio da je zlo vreme iza nas, a ono opet sve isto. Izgubio sam poverenje u državu, u ljude, postao sam apatičan. Sve isti ljudi, vrte iste ideje. Ljudi koji su bili deo svih garnitura do sada. Sve liči na putujući cirkus. Svi ti ljudi su nam već rekli šta su imali da kažu. Niko od njih se ni po onome što je rekao, ni po onome što je učinio nije proslavio. Ljudima je dosta tih i takvih političara.

Kako procenjujete uspeh Radikalne stranke - šta je čini popularnom?
Ne mogu to sebi da objasnim. Vlastitu apatiju sam pobedio i iz straha da Radikalna stranka ne trijumfuje na izborima izašao sam da glasam. Nije mi bilo ni važno za koga glasam. Osećao sam se kao pred pad Slobodana Miloševića. Išao sam da glasam protiv Radikalne stranke. Naši ljudi imaju strašno kratko političko pamćenje. Ljudi brzo zaboravljaju. Miloševićevci su im pružili podršku jer ih prepoznaju kao nastavljače Slobinog ludila.

Zašto ne postoji volja za saradnju sa Haškim tribunalom i da li postoji svest o posledicama za dalji napredak Srbije?
Posledice nesaradnje sa Haškim tribunalom nam se sve više nabijaju na nos. Srbija treba da sarađuje sa Tribunalom u Hagu. Svi koji su činili zločine treba za njih da odgovaraju. Čini mi se da se nekima malo više gleda kroz prste.

Čime objašnjavate taj rasprostranjen utisak da se češće u Hagu procesuiraju "naši" od "drugih"?
Dok se širi priča o Srbima kao pripadnicima nebeskog naroda, večnim paćenicima i tome slično, dotle će taj utisak deliti veliki broj ljudi. Pratim suđenja u Hagu. Čini mi se ipak da je među optuženima i već osuđenima najviše Srba. Ne bih voleo da iz tih suđenja pojedincima zaključak bude da su svi Srbi krivi i zločinci. Srbi nisu kolektivno krivi.

Kako tumačite povratak na scenu političkih snaga Miloševićevog režima (SPS i SRS) - koliko su za to odgovorni politički rukovodioci, koliko građani, a koliko međunarodna zajednica. Ko u stvari drži u rukama moć u Srbiji?
Koštuničina vlada im je omogućila da izađu iz stanja hibernacije. Posle utvrđene izborne krađe bili su manji od makovog zrna. Sad su se opet povampirili. Kad su videli da ovde zakon ne funkcioniše, da neće odgovarati za zlodela koja su ovom narodu učinili, da ih niko ne pita za poreklo imovine, za ubistva političkih neistomišljenika, digli su glavu.

Kako objašnjavate povratak poraženih snaga na političku scenu?
Demokratska vlast nije uradila ono što je narodu obećala.

Snose li i građani odgovornost za nešto?
Građani su na izborima pre 5. oktobra rekli svoje. Ne vidim kako su mogli da utiču. Ne smatram ni da nam je međunarodna zajednica kriva. Sami smo krivi.

Društvo

Kako tumačite promene u raspoloženju drugih građana: kao razočaranje zbog neispunjenih obećanja demokratskih vlada, kao nestrpljenje zbog sporih promena, kao izdaju demokratskih principa ili nešto drugo?
Apatija je dominantno raspoloženje. Broj ljudi koji glasaju za partije demokratske orijentacije na izborima se smanjuje, jer su razočarani, izgubili su veru da se izborima situacija može promeniti, a sa druge strane glasači radikala i drugih nazadnjačkih partija su partijski disciplinovani, revnosni i osvajaju politički prostor.

Šta mislite o međunacionalnim odnosima, da li su se oni pogoršali ili poboljšali, i šta je za vas patriotizam?
Patriotizam sam zaboravio šta je, jer je ta reč toliko puta pogrešno upotrebljena,

zlorabljena... Što se tiče međunacionalnih odnosa bojim se mogućih daljih raspleta.

Kako percipirate međunacionalne odnose u svom neposrednom okruženju?
Ja lično nemam problem sa ljudima druge nacionalnosti. Mogu da prepoznam u ljudima neku vrstu mržnje. Recimo, u vreme martovskih događaja na Kosovu osetio sam da netrpeljivost prema Albancima raste. I ovi incidenti u Vojvodini izazivaju komentare tipa: šta hoće ti Mađari; neka idu u Mađarsku, i tome slično. Verujem da je Beograd

 
tolerantan grad, multietnički, ali u nekim situacijama kao da se promeni. Odjednom se suočimo sa drugačijim licem ovog grada. U Beogradu je polovina građana nesrpske nacionalnosti i živimo u slozi.

Koji su glavni razlozi za opadanje optimizma (izraženog u prethodnom istraživanju) i gubitka nade za bolju budućnost?
Jedan od osnovnih razloga je naš materijalni status. Tačno je da smo i 5. oktobra bili siromašni. Ja lično sam doživeo neku vrstu materijalnog procvata posle 5. oktobra. Plata mi je sa 100 maraka skočila na skoro 600, ali onda je krenulo urušavanje i srozavanje, a nada se sve više topila. Ovu državu vidim kao bolesnika vezanog za aparate. Imam utisak da malo nedostaje pa da sve ovo pukne.

Da li ste zapazili promene u stavovima ljudi iz vaše okoline, o opštoj klimi i raspoloženju i u čemu se to najviše manifestuje?
Rekao bih da ljudima najviše smeta kad se Koštunica legitimiše kao čovek reformista, a svima je jasno da je on kočničar. Nema lidera posle Đinđića koji je u stanju da pokrene ovu mrtvu zemlju.

Promene

U prošlom razgovoru vrlo nadahnuto ste govorili o petooktobarskim promenama. Rekli ste mi da niste mogli da zamislite da ne budete u centru petooktobarskih zbivanja. Šta je od vašeg entuzijazma ostalo? Da li danas mislite isto (na primer, o mogućnostima izgradnje "nove Srbije", o jednom drugačijem, normalnijem društvu na osnovu tekovina 5. oktobra 2000)?
Ne mogu da kažem da su se sve moje nade srušile, ali 99% jeste. Srbija je zemlja građena na pogrešnim temeljima. Menjaju se ljudi, ali se ne menja poredak stvari. Sumnjam da će se u Srbiji bilo šta promeniti.

Na jednom mestu u prošlom intervjuu ste mi rekli "kao da sam se preporodio 5. oktobra". Imala sam utisak da ste tu promenu doživeli ne samo kao spoljnu, nego i kao unutrašnji preporod.
Tako sam se i ja osećao, ali vreme me pokolebalo. Ispade da Srbija finansira odbranu Slobodana Miloševića, da se njegova porodica vraća u Srbiju, da će Mira Marković i dalje biti naš i ruski akademik, da treba da dobijaju državnu pomoć. Verovao sam da će ih stići zaslužena kazna ili da će otići u zapećak i da bar nećemo morati da ih gledamo. Ko je u toj priči žrtva, a ko krivac. Izgubio sam nadu da se ovde išta može promeniti.

Kakav stav imate danas prema politici uopšte i političkoj praksi u periodu 2002-2005; kako procenjujete učinak vlasti posle pada Miloševića: prve vlade DOS-a i druge Koštuničine koalicione vlade danas?
Ogorčen sam. Ti političari koji čas naočigled svih nas jedan drugome oči vade, a u sledećem su kao najrođeniji. Učinak vlasti je nikakav. Prošle su četiri godine od demokratskih promena, a ovde se ništa od obećanja koja su davali nije ispunilo. Priče o investitorima koji čekaju samo da Milošević padne bile su šarene laže. Kad smo razgovarali prošli put ovi se još nisu bili iskazali. Danas umesto da idemo napred mi se vraćamo unazad na znane sheme.

Kakav stav danas imate prema političkim partijama, kako ih procenjujete i kojoj ste najviše naklonjeni?
Demokratski blok se danas istopio. Posle Đinđića Demokratska stranka je izgubila program. O DSS ne treba ni govoriti. Više nema nekog za koga bih mogao da glasam. Koštunica mi se nekim svojim postupcima toliko ogadio da ne bih mogao ponovo da mu dam svoj glas. Verovatno neću izaći da glasam.

Prošli put ste mi rekli da niste bili član nijedne partije, čak ni Otpora, da ste se petooktobarskim događajima pridružili kao slobodan građanin. Da li ste u međuvremenu ušli u neku partiju?
Razmišljao sam da se učlanim u Demokratsku stranku. Bio sam oprezan. Tako da i dalje nisam član nijedne stranke.

Da li građani ovde imaju svest o razmerama ratnih zločina?
Dosta toga je zataškavano. Puno ljudi stvarno nije znalo za Srebrenicu. O životu u okupiranom Sarajevu se nedovoljno znalo. Prikrivana je istina od građana.

U prošlom intervjuu ste mi govorili o vašem susretu sa čovekom koji je bio na ratištu. Ostala mi je upečatljiva vaša rečenica - ko je želeo da zna šta se u ratu događalo, znao je.
Ali, istina je da je malo ljudi ulagalo napor da sazna šta se stvarno događa. Setite se samo za vreme akcije Oluja koliko je informacija od javnosti sakriveno.

Kako vidite današnju situaciju u Srbiji: koji su glavni problemi sa kojima se Srbija danas suočava i koje su glavne prepreke da se oni reše; kako vidite svoje učešće i svoju odgovornost za bežanje od bitnih problema?
Glavni problemi su korupcija i kriminal. Nekolicina ljudi koji su do bogatstva došli na našoj nesreći drma i dalje Srbijom. Oni su iznad zakona. Zapravo, zakon je u njihovim rukama.

Imate li nekog konkretnog na umu?
Kariće. Ali, svi bogati ljudi u Srbiji su do novca došli nezakonito. Međutim, svi su potkupljivi. Onaj ko ima novac, zaštićen je. Tim ljudima koji imaju privilegije ne odgovara da se stanje u Srbiji menja. Oni ne žele da se jednog dana u Srbiji postavi pitanje kako su došli do kapitala. Problem sadašnje i bivše "demokratske" vlasti je taj što nije postavila pitanje kako su došli do bogatstva.

Kako vidite sebe i osećate li se odgovornim?
Verovao sam da se problemi mogu rešiti na izborima, ali jasno je da kapital upravlja politikom.

Koja politička snaga bi mogla danas da probudi pozitivnu energiju za demokratske društvene promene (kakvu je budio Otpor)?
Ako se situacija na političkoj sceni dramatičnije ne bude promenila, to jest ako se ne pojavi neki novi Otpor, neću izlaziti na izbore.

Vaš stav je veoma depresivan. Vi ste mlad čovek. Nije za očekivati da život provedete sa tako depresivnim pogledom na budućnost. Šta bi trebalo da se dogodi da se vaš stav bitnije promeni?
Moj recept za oporavak Srbije je bio da počnemo od početka da pravimo državu. Srbija je na staklenim nogama. Države nema. Srozan je ugled vojske, svih institucija. Policija je korumpirana, ne radi svoj posao. O sudstvu da i ne govorimo. Sve su to sudije iz bivšeg režima. Pa ne očekujemo od njih da će da sude svojim dojučerašnjim partijskim drugovima. Javni sektor je bez odgovornosti. Ljudi koji rukovode javnim preduzećima samo love u mutnom. Niko se ne zalaže za javni boljitak. Svi gledaju da ukradu neki novac i krenu u privatni biznis. Znaju da ih niko neće pitati kako su stekli bogatstvo.

  Intervjuerka: Isidora Jarić
 
Šta čitate
Dostojanstvo života
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika