homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 
Prilog spoznaji fenomena vlasti

Povodom knjige Dušana Slavkovića Havaji na Jadranu, izdanje autora, bez mesta izdavanja, bez datuma, 178 strana

Teškoće u razumevanju stravičnog

Primo Levi je 1947. godine publikovao svoj tekst "A ako bi to bio čovek", gde je opisao svoj boravak u Aušvicu, nacističkom istrebljivačkom logoru, u kojem je bio zatvoren od 1944. godine kao italijanski državljanin Mojsijeve vere. Bilo je potrebno deset godina da taj tekst, objavljen kod jednog malog izdavača, stekne svetski glas kada ga je ponovljeno objavila velika italijanska izdavačka kuća Giulio Einaudi u Torinu.
Obično se ovaj spis uzima kao njegova prva tvorevina. Ta omaška prekriva ono što je najvažnije kod ovog pisca, hemičara po profesiji.
Istorija je sledeća: pošto ga je oslobodila iz Aušvica, 27. februara 1945. godine, Crvena armija šalje Primo Levija u logor Katowitz gde su bili sabrani svi bivši internirci italijanskog porekla, a Mojsijeve vere. Sovjeti nemaju dokumentaciju o načinu funkcionisanja istrebljivačkih logora i zadužuju Leonarda Debendettija i Primo Levija da naprave izveštaj na tu temu. Nalog te misije zahtevao je da izveštaj mora niti "naučan", tačan i objektivan, što znači da u njemu osećanja ne smeju zauzimati nikakvo mesto.
Sastavljači ovog izveštaja su se strogo držali zadatog naloga. Obaveštenja o ljudskom trpljenju u logorima su bila, naravno, data. Međutim, osnovni problem se nije sastojao u nabrajanju tih činjenica već u dostizanju istinitosti tih činjenica. Zašto? Zato što te činjenice nizu proizlazile iz jedne logike. Kako su onda organizovani logori?
Za istrebljivačke logore to je bilo manje-više jasno. Zna se da su postojali logori gde je uništavanje života bila jedina "aktivnost". Ali kako funkcioniše jedan Arbeitslager - radni logor? U tim logorima gde se radilo od zore do mraka, vrednost rada nije bila cenjena. Internirci su dakle živeli u sredini koja je od njih zahtevala rad dok je njihov svakidašnji život bio sav organizovan protiv tog rada. Kako dokazati istinitost te besmislice?
Zadržimo se na ovom problemu. U nauci, istinitost se daje uz pomoć matematičkih ili pak fizičkih, hemijskih, bioloških itd. modela argumentacija. Ovi dokazi, kao što se zna, ne izražavaju nikakvu emociju ili osećanje.
Leonardo Debendetti i Primo Levi su stvorili, nehotice, nov statut dokazivanja nečega što je izgledalo nedokazivo. Dokaz o istinitosti stravičnih činjenica proizlazi iz njihovih bezosećajnih i suvoparnih, "naučnih" opisa tih činjenica.
Dušan Slavković, opisujući 1995. godine svoje bavljenje u logoru na Golom otoku, u tekstu čiji je naslov Havaji na Jadranu, u dokazivanju se rukovodio istom logikom i istim odnosom prema činjenicama. Moglo bi se reći da su Levi i Slavković bili uporedni u naučnosti svojih dokazivanja.
Dušan Slavković je otišao dalje negoli Primo Levi. Naime, čak i zarobljenici u nemačkim logorima su shvatali dosta brzo šta je nekazani cilj tih ustanova. Uništiti život u čoveku. U uslovima koji su postojali u tim sredinama radilo se, dakle, o borbi s vremenom. Treba ostati živ do sloma Nemačke. Otuda, život u logorima je bio borba da se ta racionalnost ugura u svakodnevnu i svuda prisutnu iracionalnost. Dokaz svireposti logora dat je kroz opise bezbrojnih formi ovog skoro nemogućeg napora (čitati A. Solženjicina).

Nestajanje logike

Na Golom otoku krajnji cilj logora nije bio ubijanje ljudi kao u nacističkim koncentracionim logorima. Na Golom otoku ciljalo se na nešto drugo, nešto mnogo suptilnije, nešto što nije uništenje egzistencije čoveka. Radi se o nečemu što se ne da razumeti ("Bože, šta se to događa", str. 14). Radi se o preokretanju logike, o nestajanju logike ("Neznani drug (španski borac) komunista u komunističkom zatvoru godine 1949! Šta se to dešava, da li se svet okrenuo tumbe?", str. 19). Prvi moćnik koji je pretukao Slavkovića je nosilac Spomenice 1941. (Zar je on nosilac Spomenice, poštovani borac za pravdu, istinu, čoveka?", str. 21).
Kroz to menjanje logike dostiže se osnovno.
Dušan Slavković je dao, kao Leonardo Debendetti i Primo Levi, svojim opisom dokaze o istinitosti pokušaja preokretanja logike, nestajanju logike, ne samo na Golom otoku već u celoj Jugoslaviji, u svetu ("Uhapšen sam i, jednostavno, po toj logici, moram da budem kriv. Kako, koliko i zašto, to ga se uopšte ne tiče!", str. 22).
To menjanje logike počinje od prvog akta istrage, naime od prvog strašnog batinanja. Polako, dojučerašnja logika se napušta i za sada sva nada se polaže u solidarnost bližnjih ("Niz otečene, krvave oči, lagano su mi potekle suze, jedna, druga... a onda sam počeo da grcam... Drugovi, zaboga, šta je ovo, šta to radite, drugovi?..., str. 22).
U tekstu Havaji na Jadranu Dušan Slavković opisuje veoma dugi istorijat svoje borbe da sačuva dojučerašnju logiku i kapacitet sopstvenog mišljenja ("Šta dalje? Treba biti strpljiv i, još više, treba biti jak: ne izustiti ni reč, bez obzira na batine, koje ću, sasvim sigurno, još dobiti", str. 23 i 24).
Međutim, mašinerija uništavanja logike, sve većeg umanjivanja sopstvenog mišljenja, delovala je besprekorno, milom i silom, tako da se slom najzad dogodio ("Sutra, dakle, idem do islednika. Reći ću sve, osim o Vladi (bratu). Ipak, oborili su me, potpuno srušili! Plačem. Tiho, da me niko ne čuje... Došao sam do vas, druže pukovniče, da bih rekao o onome o čemu sam do sada ćutao!", str. 125-127).
Dušan Slavković je pušten na slobodu prvog maja 1951. godine.
Činilo se da se na brod koji vodi u slobodu popeo čovek izdresiran da bude potpuno pokoran. Od sada on samog sebe nadgleda, on sam istražuje sopstvenu pokornost ("Zašto Udba da istražuje i da gubi vreme. Ima ona drugog posla", str. 128). Naime, sve je bilo organizovano da se ta sopstvena pokornost dobije ("Sistem 'prevaspitavanja' na radilištu 'Mermer' (takav naziv je nosio rad na ostrvu Goli otok) bio je takav da se s ostrva niko nije mogao izvući a da sve ne ispriča isledniku", str. 129).
Međutim, budni čuvari nisu mogli primetiti da se tog prvog maja 1951. godine ukrcao na brod tekst Havaji na Jadranu. U poslednjem trenutku Dušan Slavković je odneo pobedu noseći u svojim moždanim ćelijama veoma važne dokumente. Dušan Slavković u svom tekstu opisuje nepoznata postojanja tri činjenice i time ih čini uverljivim.

Proizvodnja bezuslovne pokornosti

Prva činjenica. Grupa ljudi, mašinerija logora, mnogo je šira nego što je to ona na malom ostrvu u Jadranskom moru. Ona je nacionalnog pa i internacionalnog obima. Ona hoće da bude odgovor na krizu održanja vlasti. Ona poseduje ista sredstva akcije kao grupa koja je održavala nacističke logore. To isto sredstvo je nasilje. Nacističke glave dale su nasilju veoma prost cilj: uništiti ljudski život. Na Golom otoku njen zadatak bio je teži. Na Golom otoku nasilje je trebalo da dosegne nešto mnogo tananije. Trebalo je nešto stvoriti nasiljem: bezuslovna pokornost koja mora biti proizvod samog poslušnika.
U nacističkim logorima stvarao se neki, nazovi, "čist" svet putem uništenja "nečistih osoba". Ne cilja se smrt - ona je samo krajnji izraz jednog procesa. Cilj je da se

namesto "nečistih" "stvori" vakuum. Međutim, taj vakuum je neostvarljiv jer proces ubijanja je dug i ostavlja uvek za sobom tragove ubijenog čoveka, kako to kaže poema koju citira Primo Levi: "A ako bi to bio čovek... A ako bi to bila žena". Ta nemogućnost da se ostvari vakuum ubijanjem "nečistog" - dokaz o ubijenom je skriven u sećanju - osnovna je kontradikcija "stvaralaštva" nasilja. Ta kontradikcija je stvorila krizu održavanja vlasti.
Na Golom otoku preduzeto je rešavanje ove kontradikcije nasilja. Trebalo je održati vlast

 
View of Venice, Fog
Pierre Auguste Renoir, View of Venice, Fog, 1881.
ne ubijanjem "nepokorenih", ne stvaranjem vakuuma već putem stvaranja jednog novog tipa međuljudskih odnosa. Zarobljenik će postati jednog dana slobodan, on će moći da ide gde hoće, ali on, posle Golog otoka, nosi uvek sa sobom misao pokornosti, potpune pokornosti ("Moje duboko uverenje da ih na taj korak (ispovest zarobljenika) nije primorao fizički bol već bol duše. A on je strašniji, teži, lomi sve u čoveku. Lomi i čoveka", str. 129; "Savest me ni najmanje ne grize (...) Nema čoveka koji ne bi postupio onako kako su postupali svi kažnjenici na Golom otoku", str. 130).
Kada se kaže da "Partija zna sve", to je tačno i u isto vreme pogrešno. Tačno je da Partija postoji, ali netačno je da ona izražava apsolutnu pokornost. Apsolutna pokornost je vrlina novog čoveka u jednom novostvorenom tipu bezgranične vlasti. Taj bezgranični prostor ili ta bezgranična dominacija ne može biti ničim ograničena. "Uostalom, imam prava da mislim kako hoću", piše Slavković prvih dana po hapšenju (str. 9), pa dodaje: "Uostalom, i Partija i država su moji". To više nije zamislivo. S ovakvim načinom mišljenja apsolutna pokornost nestaje. Proces na Golom otoku se završava samo onda kada je uništena i poslednja trunka stare logike i sopstvenog mišljenja. Poneki zarobljenik, kako to lepo opisuje Dušan Slavković, čak na pragu polaska u slobodu, pre nego što stupi nogom na brod, iznenada je vraćen u logor da uništi u sebi najmanju sposobnost nezavisnog mišljenja ("da li je baš tako kako naši kažu", "greška je to", "...ispraviće se"... "sigurno", str. 10 i 11) i tako obradi u sebi apsolutnu pokornost.
Prvi zaključak koji knjiga Havaji na Jadranu neprimetno odnosi sa Golog otoka je ova besprekorna analiza stvaranja apsolutne pokornosti.

Skrivanje razloga potčinjavanja

Drugi zaključak koji je knjiga Havaji na Jadranu iznela sa Golog otoka je pozitivna ocena te institucije. Stvaralačka veličina deportovanja na Goli otok je u činjenici da je tu razumu bilo omogućeno - Goli otok je bio kao neka nova naučna laboratorija - da spozna kako moćnici pokušavaju da održe moć nad ljudima uništavajući mogućnost da razlog pokornosti bude shvaćen od strane pokorenog.
U prošlosti, sva vrednost politike bila je u stvaranju poslušnosti prema nekoj strukturi nasilja putem opravdanja nasilja. "Živela Komunistička partija Jugoslavije", "Živeo Sovjetski Savez", "Živeo Staljin" (str. 13). Svi ovi usklici su, u stvari, podupirači neke strukture nasilja. Ali čovek, ispitujući njihovu čvrstinu, uočio je da sva ova opravdanja nasilja imaju manju vrednost nego ljudski život.
Otuda, juče i danas, moćnici Golog otoka i savremenog sveta zaobilaze ovu problematiku sprečavajući ocenjivanje, što znači razmišljanje o razlogu potčinjenosti njima. Oni čine da ljudi mogu "odmah i bezrezervno baciti pod noge sve svoje čiste, nevine ideale koji su, namah, nestali" (str. 15). Ovde nema uveravanja. Stvaranje pokornosti dobija se putem psihičko-fizioloških procesa u čoveku. Nema argumenata. Lekcija se uči kroz psihologiju ("Jaukanje ne prestaje, ide u talasima, juri mojom samicom, odbija se od zidova i ubada se duboko u mene, obuhvata me i steže, nikako da me napusti", str. 15), ili pak putem stvaranja kontradikcije ("Ne, ovo nije gestapovski zatvor, u njemu ne smeju da muče ljude, krivce treba stavljati iza rešetaka ali se sa njima mora humano postupati - to je zahtev", str. 16), ili pak putem nekih obmanjivanja tehnikom ("Da (jaukanje), nije li zvuk s gramofonske ploče - psihološka priprema pred saslušanje - zaključak smešan, ali moguć", str. 16). Veza između uzroka i posledice polako nestaje, ali proces uništavanja nekadašnje logike i sopstvenog mišljenja i dalje traje ("Jaukanje ne prestaje: tiho i sve tiše, i zato još strašnije i još užasnije", str. 17).
Pozivanje na ljudski život (razmišljanje), kao što je gore rečeno, stvorilo je krizu vlasti. Na Golom otoku obrađivan je sistem - neobično važan za sve savremene izraze pokoravanja - gde je pokornost dobivana bez pozivanja na neku vrednost. Razlog pokornosti je lišen svojstava koja se mogu ocenjivati. Ne postoji "zašto" pokornosti. Pokornost je sastavni deo fiziološkog života čoveka. Izgledalo je da je vlast, moć, ostvarila novu pobedu i da će njena nadmoćnost biti večna, dok čovek, kao fiziologija, traje.
Međutim, ta vlast nije računala da će čovečji hladan razum ući u njenu logiku, sa ciljem da ispita i da vidi iz čega se ona sastoji. Knjiga Havaji na Jadranu donela je mnoštvo podataka za tu naučnu analizu.

Ipak, zašto?

Na trećem mestu Dušan Slavković je pokazao da ovaj metod stvaranja pokornosti ima jednu slabu tačku. Apsolutna pokornost zabranjuje da se postavi pitanje svojstava vlasti. Onaj koji bi to pitanje postavio stavlja se automatski ne samo van vlasti već se stavlja na viši hijerarhijski stepen nego što je vlast. To je protivno principu apsolutne poslušnosti, pokornosti.
Ovde se ne sme napraviti greška prilikom interpretacije. Bitnost i veličina te nove pokornosti je da je ona nedodirljiva, da ona izvesno postoji ali da se ne izražava prema bilo čemu ili prema bilo kojoj osobi. Kao što teologija jedinstvenog boga kaže da se ta sveta, beskonačna realnost ne može opisati, čak ne može imati ni ime, jer bi bilo kakav opis, bilo kakvo ime, bilo u stvari ograničenje te beskonačnosti, tako isto bivši zarobljenik na Golom otoku postaje slobodan samo onda kada u sebi nosi saznanje da pokornosti ne treba tražiti razlog. Ona je jedini način da se živi.
Ali sa tom apsolutnom pokornošću, u prostoru gde postoji stvaranje unutrašnjeg mehanizma pokornosti, vlast je izgubila svoj identitet. Ne zna se više ko je i šta je vlast. U konkretnoj situaciji, gubi se razlika između vlasti i mafije. Apsolutna vlast i mafija ne objašnjavaju nikada svoje postupke, ne zato što neće već zato što ne mogu. Oni bi time kopali svoj grob. U prostoru apsolutne poslušnosti ne postoji pitanje "zašto?" ("Zašto? - to niko nije znao niti se usuđivao da pita, čak se i šapat o njima izbegavao", str. 12; "Zašto, zašto, zašto? Kako i šta odgovoriti na ovo jedno jedino pitanje?", str. 15; "S kojim pravom?", str. 12). Ovo zapitivanje je nemoguće jer ono namah stvara identitet sagovornika ("Nisam li i ja, malo, sasvim malo, doprineo da se na čelu zemlje nalaze upravo ovi ljudi koji me sada hapse i po čijem sam naređenju u zatvoru?", str. 14-15).
*
Mlade generacije moraju nanovo čitati i analizirati knjigu Havaji na Jadranu. Taj tekst je sačinjen velikim naporom Dušana Slavkovića jer se on godinama borio da u sebi ostvari distancu između sebe i "Dušana Slavkovića" koji je preživeo eksperiment apsolutne pokornosti. "Po meni, postojala su dva 'Gola otoka': onaj prvi, tamo na Jadranu, i ovaj drugi, po puštanju na slobodu. Prvi je trajao, sve u svemu, blizu dve godine i bio je intenzivan po onome što sam sve doživeo i kroz kakve sam patnje prošao; drugi traje daleko više i duže, evo već preko četiri decenije. Nema naravno fizičkog maltretiranja, ali ima mnogo teških i ponekad sramnih postupaka prema meni kao posledica jedne, potpuno neosnovane kvalifikacije: ti pripadaš informbirovcima, grupi, pre svega onih koji su bili na Golom otoku" (str. 173, bold S. G.). A članovi te grupe bili su decenijama "dežurni krivci".
To je bila neka vrsta krivičnog procesa, bez optuživanja, bez odbrane, bez kažnjavanja. To je bio stalan strah. "Bio sam prestrašen - bojao sam se ponovnog susreta s Golim otokom, koji bi eventualno mogao da se dogodi" (str. 177) (čitati F. Kafku).
*
Dušan Slavković je umro 1999. godine. Međutim, on mora biti pojmljen kao skup dva čoveka. Prvi je čovek onaj svakidašnjice, znači straha, umora, neprekidne borbe da se ne vrati "U stroj bando!" "Moj život je, u mnogo čemu, uništen i to je, naravno, tragično" (str. 178). Drugi čovek je pisac knjige Havaji na Jadranu. On završava svoj tekst: "Pa ipak, kažem, glavu gore!" (str. 178). Slavković je jedini komunista koji je postavio problem vlasti a ne nasilja u ostvarenju društva. Njegov tekst Havaji na Jadranu dozvoljava da nauka o vlasti napravi korak napred. Zbog toga taj čovek još uvek živi.
 
  Selimir Govedarica
Pariz, jul 2005.
 
Svakidašnjica
Razmišljanja jednog poštara
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika