Prilog spoznaji fenomena vlasti
Povodom knjige Dušana Slavkovića Havaji
na Jadranu, izdanje autora, bez mesta izdavanja, bez datuma, 178 strana
Teškoće u razumevanju stravičnog
Primo Levi je 1947. godine publikovao svoj tekst "A ako bi to bio
čovek", gde je opisao svoj boravak u Aušvicu, nacističkom istrebljivačkom
logoru, u kojem je bio zatvoren od 1944. godine kao italijanski državljanin
Mojsijeve vere. Bilo je potrebno deset godina da taj tekst, objavljen
kod jednog malog izdavača, stekne svetski glas kada ga je ponovljeno objavila
velika italijanska izdavačka kuća Giulio Einaudi u Torinu.
Obično se ovaj spis uzima kao njegova prva tvorevina. Ta omaška prekriva
ono što je najvažnije kod ovog pisca, hemičara po profesiji.
Istorija je sledeća: pošto ga je oslobodila iz Aušvica, 27. februara 1945.
godine, Crvena armija šalje Primo Levija u logor Katowitz gde su bili
sabrani svi bivši internirci italijanskog porekla, a Mojsijeve vere. Sovjeti
nemaju dokumentaciju o načinu funkcionisanja istrebljivačkih logora i
zadužuju Leonarda Debendettija i Primo Levija da naprave izveštaj na tu
temu. Nalog te misije zahtevao je da izveštaj mora niti "naučan",
tačan i objektivan, što znači da u njemu osećanja ne smeju zauzimati nikakvo
mesto.
Sastavljači ovog izveštaja su se strogo držali zadatog naloga. Obaveštenja
o ljudskom trpljenju u logorima su bila, naravno, data. Međutim, osnovni
problem se nije sastojao u nabrajanju tih činjenica već u dostizanju istinitosti
tih činjenica. Zašto? Zato što te činjenice nizu proizlazile iz jedne
logike. Kako su onda organizovani logori?
Za istrebljivačke logore to je bilo manje-više jasno. Zna se da su postojali
logori gde je uništavanje života bila jedina "aktivnost". Ali
kako funkcioniše jedan Arbeitslager - radni logor? U tim logorima gde
se radilo od zore do mraka, vrednost rada nije bila cenjena. Internirci
su dakle živeli u sredini koja je od njih zahtevala rad dok je njihov
svakidašnji život bio sav organizovan protiv tog rada. Kako dokazati istinitost
te besmislice?
Zadržimo se na ovom problemu. U nauci, istinitost se daje uz pomoć matematičkih
ili pak fizičkih, hemijskih, bioloških itd. modela argumentacija. Ovi
dokazi, kao što se zna, ne izražavaju nikakvu emociju ili osećanje.
Leonardo Debendetti i Primo Levi su stvorili, nehotice, nov statut dokazivanja
nečega što je izgledalo nedokazivo. Dokaz o istinitosti stravičnih činjenica
proizlazi iz njihovih bezosećajnih i suvoparnih, "naučnih" opisa
tih činjenica.
Dušan Slavković, opisujući 1995. godine svoje bavljenje u logoru na Golom
otoku, u tekstu čiji je naslov Havaji na Jadranu,
u dokazivanju se rukovodio istom logikom i istim odnosom prema činjenicama.
Moglo bi se reći da su Levi i Slavković bili uporedni u naučnosti svojih
dokazivanja.
Dušan Slavković je otišao dalje negoli Primo Levi. Naime, čak i zarobljenici
u nemačkim logorima su shvatali dosta brzo šta je nekazani cilj tih ustanova.
Uništiti život u čoveku. U uslovima koji su postojali u tim sredinama
radilo se, dakle, o borbi s vremenom. Treba ostati živ do sloma Nemačke.
Otuda, život u logorima je bio borba da se ta racionalnost ugura u svakodnevnu
i svuda prisutnu iracionalnost. Dokaz svireposti logora dat je kroz opise
bezbrojnih formi ovog skoro nemogućeg napora (čitati A. Solženjicina).
Nestajanje logike
Na Golom otoku krajnji cilj logora nije bio ubijanje ljudi kao u nacističkim
koncentracionim logorima. Na Golom otoku ciljalo se na nešto drugo, nešto
mnogo suptilnije, nešto što nije uništenje egzistencije čoveka. Radi se
o nečemu što se ne da razumeti ("Bože,
šta se to događa", str. 14). Radi se o preokretanju logike,
o nestajanju logike ("Neznani drug
(španski borac) komunista u komunističkom zatvoru
godine 1949! Šta se to dešava, da li se svet okrenuo tumbe?",
str. 19). Prvi moćnik koji je pretukao Slavkovića je nosilac Spomenice
1941. (Zar je on nosilac Spomenice, poštovani
borac za pravdu, istinu, čoveka?", str. 21).
Kroz to menjanje logike dostiže se osnovno.
Dušan Slavković je dao, kao Leonardo Debendetti i Primo Levi, svojim opisom
dokaze o istinitosti pokušaja preokretanja logike, nestajanju logike,
ne samo na Golom otoku već u celoj Jugoslaviji, u svetu ("Uhapšen
sam i, jednostavno, po toj logici, moram da budem kriv. Kako, koliko i
zašto, to ga se uopšte ne tiče!", str. 22).
To menjanje logike počinje od prvog akta istrage, naime od prvog strašnog
batinanja. Polako, dojučerašnja logika se napušta i za sada sva nada se
polaže u solidarnost bližnjih ("Niz otečene,
krvave oči, lagano su mi potekle suze, jedna, druga... a onda sam počeo
da grcam... Drugovi, zaboga, šta je ovo, šta to radite, drugovi?...,
str. 22).
U tekstu Havaji na Jadranu Dušan Slavković
opisuje veoma dugi istorijat svoje borbe da sačuva dojučerašnju logiku
i kapacitet sopstvenog mišljenja ("Šta
dalje? Treba biti strpljiv i, još više, treba biti jak: ne izustiti ni
reč, bez obzira na batine, koje ću, sasvim sigurno, još dobiti",
str. 23 i 24).
Međutim, mašinerija uništavanja logike, sve većeg umanjivanja sopstvenog
mišljenja, delovala je besprekorno, milom i silom, tako da se slom najzad
dogodio ("Sutra, dakle, idem do islednika.
Reći ću sve, osim o Vladi (bratu). Ipak,
oborili su me, potpuno srušili! Plačem. Tiho, da me niko ne čuje... Došao
sam do vas, druže pukovniče, da bih rekao o onome o čemu sam do sada ćutao!",
str. 125-127).
Dušan Slavković je pušten na slobodu prvog maja 1951. godine.
Činilo se da se na brod koji vodi u slobodu popeo čovek izdresiran da
bude potpuno pokoran. Od sada on samog sebe nadgleda, on sam istražuje
sopstvenu pokornost ("Zašto Udba da istražuje i da gubi vreme. Ima
ona drugog posla", str. 128). Naime, sve je bilo organizovano da
se ta sopstvena pokornost dobije ("Sistem
'prevaspitavanja' na radilištu 'Mermer' (takav naziv je nosio rad
na ostrvu Goli otok) bio je takav da se s ostrva
niko nije mogao izvući a da sve ne ispriča isledniku", str.
129).
Međutim, budni čuvari nisu mogli primetiti da se tog prvog maja 1951.
godine ukrcao na brod tekst Havaji na Jadranu.
U poslednjem trenutku Dušan Slavković je odneo pobedu noseći u svojim
moždanim ćelijama veoma važne dokumente. Dušan Slavković u svom tekstu
opisuje nepoznata postojanja tri činjenice
i time ih čini uverljivim.
Proizvodnja bezuslovne pokornosti
Prva činjenica. Grupa ljudi, mašinerija logora, mnogo je šira nego što je
to ona na malom ostrvu u Jadranskom moru. Ona je nacionalnog pa i internacionalnog
obima. Ona hoće da bude odgovor na krizu održanja vlasti. Ona poseduje ista
sredstva akcije kao grupa koja je održavala nacističke logore. To isto sredstvo
je nasilje. Nacističke glave dale su nasilju
veoma prost cilj: uništiti ljudski život. Na Golom otoku njen zadatak bio
je teži. Na Golom otoku nasilje je trebalo da dosegne nešto mnogo tananije.
Trebalo je nešto stvoriti nasiljem: bezuslovna
pokornost koja mora biti proizvod samog poslušnika.
U nacističkim logorima stvarao se neki, nazovi, "čist" svet putem
uništenja "nečistih osoba". Ne cilja se smrt - ona je samo krajnji
izraz jednog procesa. Cilj je da se
namesto "nečistih" "stvori" vakuum. Međutim,
taj vakuum je neostvarljiv jer proces ubijanja je dug i ostavlja
uvek za sobom tragove ubijenog čoveka, kako to kaže poema koju citira
Primo Levi: "A ako bi to bio čovek...
A ako bi to bila žena". Ta nemogućnost da se ostvari
vakuum ubijanjem "nečistog" - dokaz o ubijenom je skriven
u sećanju - osnovna je kontradikcija "stvaralaštva" nasilja.
Ta kontradikcija je stvorila krizu održavanja vlasti.
Na Golom otoku preduzeto je rešavanje ove kontradikcije nasilja.
Trebalo je održati vlast
|
|
|
Pierre Auguste Renoir, View
of Venice, Fog, 1881.
|
|
ne ubijanjem "nepokorenih", ne stvaranjem vakuuma već putem stvaranja
jednog novog tipa međuljudskih odnosa.
Zarobljenik će postati jednog dana slobodan, on će moći da ide gde hoće,
ali on, posle Golog otoka, nosi uvek sa sobom misao pokornosti, potpune
pokornosti ("Moje duboko uverenje da ih na taj
korak (ispovest zarobljenika) nije primorao
fizički bol već bol duše. A on je strašniji, teži, lomi sve u čoveku. Lomi
i čoveka", str. 129; "Savest
me ni najmanje ne grize (...) Nema čoveka
koji ne bi postupio onako kako su postupali svi kažnjenici na Golom otoku",
str. 130).
Kada se kaže da "Partija zna sve",
to je tačno i u isto vreme pogrešno. Tačno je da Partija postoji, ali netačno
je da ona izražava apsolutnu pokornost. Apsolutna pokornost je vrlina
novog čoveka u jednom novostvorenom tipu bezgranične vlasti. Taj
bezgranični prostor ili ta bezgranična dominacija ne može biti ničim ograničena.
"Uostalom, imam prava da mislim kako hoću",
piše Slavković prvih dana po hapšenju (str. 9), pa dodaje: "Uostalom,
i Partija i država su moji". To više nije zamislivo. S ovakvim
načinom mišljenja apsolutna pokornost nestaje. Proces na Golom otoku se
završava samo onda kada je uništena i poslednja trunka stare logike i sopstvenog
mišljenja. Poneki zarobljenik, kako to lepo opisuje Dušan Slavković, čak
na pragu polaska u slobodu, pre nego što stupi nogom na brod, iznenada je
vraćen u logor da uništi u sebi najmanju sposobnost nezavisnog mišljenja
("da li je baš tako kako naši kažu",
"greška je to", "...ispraviće
se"... "sigurno",
str. 10 i 11) i tako obradi u sebi apsolutnu pokornost.
Prvi zaključak koji knjiga Havaji na Jadranu
neprimetno odnosi sa Golog otoka je ova besprekorna analiza stvaranja apsolutne
pokornosti.
Skrivanje razloga potčinjavanja
Drugi zaključak koji je knjiga Havaji na Jadranu
iznela sa Golog otoka je pozitivna ocena te institucije. Stvaralačka veličina
deportovanja na Goli otok je u činjenici
da je tu razumu bilo omogućeno - Goli otok je bio kao neka nova naučna
laboratorija - da spozna kako moćnici pokušavaju da održe moć nad ljudima
uništavajući mogućnost da razlog pokornosti
bude shvaćen od strane pokorenog.
U prošlosti, sva vrednost politike bila je u stvaranju poslušnosti prema
nekoj strukturi nasilja putem opravdanja nasilja. "Živela
Komunistička partija Jugoslavije", "Živeo
Sovjetski Savez", "Živeo Staljin"
(str. 13). Svi ovi usklici su, u stvari, podupirači neke strukture nasilja.
Ali čovek, ispitujući njihovu čvrstinu, uočio je da sva ova opravdanja
nasilja imaju manju vrednost nego ljudski život.
Otuda, juče i danas, moćnici Golog otoka i savremenog sveta zaobilaze
ovu problematiku sprečavajući ocenjivanje,
što znači razmišljanje o razlogu potčinjenosti njima. Oni čine da ljudi
mogu "odmah i bezrezervno baciti pod noge
sve svoje čiste, nevine ideale koji su, namah, nestali" (str.
15). Ovde nema uveravanja. Stvaranje pokornosti dobija se putem psihičko-fizioloških
procesa u čoveku. Nema argumenata. Lekcija se uči kroz psihologiju ("Jaukanje
ne prestaje, ide u talasima, juri mojom samicom, odbija se od zidova i
ubada se duboko u mene, obuhvata me i steže, nikako da me napusti",
str. 15), ili pak putem stvaranja kontradikcije ("Ne,
ovo nije gestapovski zatvor, u njemu ne smeju da muče ljude, krivce treba
stavljati iza rešetaka ali se sa njima mora humano postupati - to je zahtev",
str. 16), ili pak putem nekih obmanjivanja tehnikom ("Da
(jaukanje),
nije li zvuk s gramofonske ploče - psihološka priprema pred saslušanje
- zaključak smešan, ali moguć", str. 16). Veza između uzroka
i posledice polako nestaje, ali proces uništavanja nekadašnje logike i
sopstvenog mišljenja i dalje traje ("Jaukanje
ne prestaje: tiho i sve tiše, i zato još strašnije i još užasnije",
str. 17).
Pozivanje na ljudski život (razmišljanje), kao što je gore rečeno, stvorilo
je krizu vlasti. Na Golom otoku obrađivan je sistem - neobično važan za
sve savremene izraze pokoravanja - gde je pokornost dobivana bez pozivanja
na neku vrednost. Razlog pokornosti je
lišen svojstava koja se mogu ocenjivati. Ne postoji "zašto"
pokornosti. Pokornost je sastavni deo fiziološkog života čoveka. Izgledalo
je da je vlast, moć, ostvarila novu pobedu i da će njena nadmoćnost biti
večna, dok čovek, kao fiziologija, traje.
Međutim, ta vlast nije računala da će čovečji hladan razum ući u njenu
logiku, sa ciljem da ispita i da vidi iz čega se ona sastoji. Knjiga Havaji
na Jadranu donela je mnoštvo podataka za tu naučnu analizu.
Ipak, zašto?
Na trećem mestu Dušan Slavković je pokazao da ovaj metod stvaranja pokornosti
ima jednu slabu tačku. Apsolutna pokornost zabranjuje da se postavi
pitanje svojstava vlasti. Onaj koji bi to pitanje postavio stavlja
se automatski ne samo van vlasti već se stavlja na viši hijerarhijski stepen
nego što je vlast. To je protivno principu apsolutne poslušnosti, pokornosti.
Ovde se ne sme napraviti greška prilikom interpretacije. Bitnost i veličina
te nove pokornosti je da je ona nedodirljiva, da ona izvesno postoji ali
da se ne izražava prema bilo čemu ili prema bilo kojoj osobi. Kao što teologija
jedinstvenog boga kaže da se ta sveta, beskonačna realnost ne može opisati,
čak ne može imati ni ime, jer bi bilo kakav opis, bilo kakvo ime, bilo u
stvari ograničenje te beskonačnosti, tako isto bivši zarobljenik na Golom
otoku postaje slobodan samo onda kada u sebi nosi saznanje da pokornosti
ne treba tražiti razlog. Ona je jedini
način da se živi.
Ali sa tom apsolutnom pokornošću, u prostoru gde postoji stvaranje unutrašnjeg
mehanizma pokornosti, vlast je izgubila svoj identitet.
Ne zna se više ko je i šta je vlast. U konkretnoj situaciji, gubi se razlika
između vlasti i mafije. Apsolutna vlast i mafija ne objašnjavaju nikada
svoje postupke, ne zato što neće već zato što ne mogu. Oni bi time kopali
svoj grob. U prostoru apsolutne poslušnosti ne postoji pitanje "zašto?"
("Zašto? - to niko nije znao niti se usuđivao
da pita, čak se i šapat o njima izbegavao", str. 12; "Zašto,
zašto, zašto? Kako i šta odgovoriti na ovo jedno jedino pitanje?",
str. 15; "S kojim pravom?", str.
12). Ovo zapitivanje je nemoguće jer ono namah stvara identitet sagovornika
("Nisam li i ja, malo, sasvim malo, doprineo
da se na čelu zemlje nalaze upravo ovi ljudi koji me sada hapse i po čijem
sam naređenju u zatvoru?", str. 14-15).
Mlade generacije moraju nanovo čitati i analizirati knjigu Havaji
na Jadranu. Taj tekst je sačinjen velikim naporom Dušana Slavkovića
jer se on godinama borio da u sebi ostvari distancu između sebe i "Dušana
Slavkovića" koji je preživeo eksperiment apsolutne pokornosti. "Po
meni, postojala su dva 'Gola otoka': onaj prvi, tamo na Jadranu, i ovaj
drugi, po puštanju na slobodu. Prvi je trajao, sve u svemu, blizu dve godine
i bio je intenzivan po onome što sam sve doživeo i kroz kakve sam patnje
prošao; drugi traje daleko više i duže, evo već preko četiri decenije. Nema
naravno fizičkog maltretiranja, ali ima mnogo teških i ponekad sramnih postupaka
prema meni kao posledica jedne, potpuno neosnovane kvalifikacije: ti pripadaš
informbirovcima, grupi, pre svega onih koji su bili na Golom otoku"
(str. 173, bold S. G.). A članovi te grupe bili su decenijama "dežurni
krivci".
To je bila neka vrsta krivičnog procesa, bez optuživanja, bez odbrane, bez
kažnjavanja. To je bio stalan strah. "Bio
sam prestrašen - bojao sam se ponovnog susreta s Golim otokom, koji bi eventualno
mogao da se dogodi" (str. 177) (čitati F. Kafku).
Dušan Slavković je umro 1999. godine. Međutim, on mora biti pojmljen kao
skup dva čoveka. Prvi je čovek onaj svakidašnjice, znači straha, umora,
neprekidne borbe da se ne vrati "U stroj
bando!" "Moj život je, u mnogo
čemu, uništen i to je, naravno, tragično" (str. 178). Drugi
čovek je pisac knjige Havaji na Jadranu.
On završava svoj tekst: "Pa ipak, kažem,
glavu gore!" (str. 178). Slavković je jedini komunista koji
je postavio problem vlasti a ne nasilja
u ostvarenju društva. Njegov tekst Havaji na Jadranu
dozvoljava da nauka o vlasti napravi korak napred. Zbog toga taj čovek još
uvek živi.
|
|
Selimir Govedarica
Pariz, jul 2005. |
|