homepage
   
Republika
 
OGLEDI
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 
Da li je danas kasno za ustavotvornu skupštinu, da li je uopšte pravo vreme za njeno sazivanje i da li je zaista bespovratno izgubljena politička šansa za diskontinuitet sa starim režimom na temelju vrednosnih tekovina Petog oktobra, danas, na njegovu petu godišnjicu

Ustavotvorna skupština - pet godina posle Petog oktobra

Narodna se suverenost pojavljuje jedino na početku i na kraju ustavne države, pri njenom konstituisanju i pri njenom ukidanju. Demokratska suverenost miruje dok postoji ustavna država.
M. Kriele


Nenad Vuković

Kada pogledamo ustavnu istoriju Srbije, prepunu, po obimu i značaju najčešće korenitih, ustavnih promena, izneverenih očekivanja ustava, po pravilu sudbine kratkog veka, koji su nestajali odlaskom sa vlasti političkih režima koji su ih kreirali, zaključujemo da njen skoro dvovekovni put ka ustavnoj državi, od njenog prvog, Sretenjskog ustava iz 1835. do današnjih dana nije završen. Obratimo li se klasičnim ustavnim piscima, pratimo li njihove stavove u kontekstu vremena i društvenih prilika u kojima su izricani, primećujemo da je, uprkos tome što je, po nekima, od samog početka talasa moderne ustavnosti u svetu, "neopterećena kompleksom inferiornosti gradila svoju ustavnost po sopstvenoj meri",1 tokom svoje burne istorije uglavnom nedemokratske ustavnosti, radikalnih političkih preokreta i sa njima povezanih ustavnih diskontinuiteta, u kojoj je gotovo svaka ustavna promena, rečima Slobodana Jovanovića, bila ne reforma, nego revolucija, Srbija se svrstala u red onih zemalja u kojima se ustavi tako često, po pravilu neustavno ili vanustavno, donose i menjaju, umesto da se poštuju i primenjuju. Ukratko, po mnogima najdemokratskiji, Ustav Kraljevine Srbije iz 1888. suspendovan je klasičnim državnim udarom već 1894, posle kojeg je usledio Aprilski oktroisani ustav iz 1901; Vidovdanski ustav Kraljevine SHS iz 1921. suspendovan je uvođenjem Šestojanuarske diktature već 1929, posle koje je usledio opet oktroisani, u stvari autoritarni Septembarski ustav Kraljevine Jugoslavije iz 1931; ustavi socijalističke Jugoslavije menjali su se, doduše, u skladu sa njihovim revizionim pravilima, ali prvenstveno iz političkih i ideoloških razloga; Ustav SRJ iz 1992, donet drastičnim kršenjem revizione procedure Ustava SFRJ iz 1974. i to upravo s pozivanjem na nju, izmenjen opet klasičnim ustavnim udarom amandmanima iz 2000, grubo je, najzad, opet pogažen donošenjem Ustavne povelje Državne zajednice Srbija i Crna Gora 2003. Kao da se naša nesrećna istorija tako bolnih i neuspešnih ustavnih promena beskonačno ponavlja. "U našoj istoriji" - podseća nas Lazo Kostić - "nije nikada načinjen pokušaj da se novi ustav donese na osnovu odredaba prethodnoga. Čak ni onda kada je to bilo moguće činiti. Ni poslednja volja starog ustava nije poštovana. Svaki je ustav sahranjen bez traga, bez potomstva, bez nasleđa. Novi ustav nije hteo ništa da zna za svoga prethodnika".2

(Dis)kontinuitet

Po pravilu akt graničnog, dualističkog karaktera, pravni, ali i politički, ustav se u vremenima kontinuiteta, stabilnosti i trajanja ustavom uspostavljenih odnosa institucija vlasti i građana u stvarnom životu doživljava mnogo više kao pravni, a manje kao politički akt, pa se stoga povremeno menja saglasno revizionoj proceduri koju sam predviđa, što je jedan od osnovnih zahteva ustavnog kontinuiteta i ustavne države. Kako, međutim, političke i društvene promene s razmerama većim od uobičajenih, bilo da su izazvane

revolucijama i prevratima, stvaranjem novih država, proširenjem ili smanjenjem teritorija postojećih država posle ratova na mirovnim konferencijama, promenama oblika vladavine (monarhija - republika), oblika državnog uređenja (unitarna država - federacija) ili oblika političkog poretka (demokratski ili autoritarni), zahtevaju ne samo korenitu promenu celokupnog dotadašnjeg ustavnog i političkog sistema, nego i ustavno oblikovanje novih društvenih i političkih ciljeva, sistema vrednosti i

 
Sailboats at Argenteuil
Pierre Auguste Renoir, Sailboats at Argenteuil, 1874.
prioriteta, sasvim je razumljivo da ustavotvorci u ovakvim vremenima, gledajući na stari ustav više kao na politički nego pravni akt, okreću leđa proceduri promene predviđenoj starim ustavom, iskazujući time i simbolično svoj odnos prema njemu i političkoj prošlosti kojoj taj ustav pripada. Budući da ustavotvorna vlast, iako najviša, kako se u teoriji ustavnog prava ističe još od opata Sjejesa, "ustanovljavajuća vlast", po prirodi stvari konstitucionalizovana u ustavnoj državi, u ovakvim neredovnim društvenim prilikama postupa kao pravno nevezana vlast koja iz osnova utemeljuje društvo i državu, poštujući doduše univerzalna demokratska načela savremenih država, i budući da se u slučajevima prekida kontinuiteta sa starim ustavom i sistemom vrednosti na kojem on počiva novi ustav donosi mimo važeće ustavne procedure, ustavotvorcima preostaje jedino "apel na narod", neposredno, putem referenduma ili ustavotvorne skupštine kroz koju, rečima Slobodana Jovanovića, "narod govori"3 da li takav ustav zaista želi. Zato se pitanje legaliteta ustavotvorne skupštine uopšte i ne postavlja, jer ona poseduje vrhovni politički autoritet, maksimalnu političku moć i neposredni legitimitet zasnovan na volji naroda iz kojeg ustav kao njeno delo izvorno stiče sopstveni legalitet.
Političke promene izvršene 5. oktobra 2000. godine, prema političkim obećanjima, obimu društvenog i međunarodnog značaja, trebalo je da znače ne samo običnu smenu Miloševićevog autoritarnog režima, već i da označe faktički raskid sa sistemom vrednosti na kojem je on počivao. Taj faktički raskid sa zlom autoritarne prošlosti trebalo je da dobije svoj ustavni izraz u vidu novog ustava koji bi bio delo ustavotvorne skupštine. Umesto ratne politike, zločina i bezakonja, trebalo je utemeljiti državu, povratiti je iz višegodišnje međunarodne izolacije, otvoriti je prema susedima i svetu i usmeriti je ka civilizacijskim vrednostima koje su joj tokom vladavine starog režima bile potpuno strane. Takav ustavni izraz novih društvenih vrednosti mogla je da obezbedi jedino ustavotvorna skupština, sazvana neposredno nakon Petog oktobra, sa nespornim legitimitetom koji izvire iz samog revolucionarnog značenja Petog oktobra.4 Bez obzira na to kojom se terminologijom u političkoj teoriji označava petooktobarska promena vlasti, da li je u pitanju revolucija, budući da pravni poredak starog režima nije ukinut, možemo konstatovati da se objektivni deo javnosti ipak slaže da je u pitanju krupna politička promena sa elementima revolucije od istorijskog i međunarodnog značaja, koja je trebalo da predstavlja početak tranzicije iz autoritarnog u demokratski politički poredak, što se već, samo po sebi, sa stanovišta teorije ustavnog prava, smatra legitimnim razlogom za sazivanje ustavotvorne skupštine koja bi prekinula kontinuitet sa starim režimom i njegovom ustavnošću. Društveni i politički konsenzus naroda iskazan masovnim izlaskom na izbore 2000. godine i davanje političkog mandata novim demokratskim snagama, brojčano izraženim u obliku dvotrećinske parlamentarne većine, trebalo je da posluže kao značajan impuls novoj političkoj većini da odmah otpočne proces donošenja novog ustava koji bi označio raskid sa starim režimom, odnosno izlazak iz zatečenog stanja koje je po mnogo čemu bilo pretpravno i pretpolitičko.5 Stručno pozvana naučna elita ukazivala je sa pravom da je trenutak neposredno nakon Petog oktobra bio najpogodniji za sazivanje ustavotvorne skupštine i da je tadašnja skupština imala puni legitimitet da se svojom odlukom proglasi za ustavotvornu.

Propuštena ili propala šansa

Danas se, međutim, suočavamo sa činjenicom da je zbog propuštanja ovog trenutka, koji se smatrao pogodnim za ustavne promene, ideja kontinuiteta i tzv. novog legalizma u međuvremenu nadvladala političku želju za diskontinuitetom sa starim režimom. Postavlja se pitanje zašto se to desilo i da li je propuštanjem tog trenutka prilika za ustavni diskontinuitet bespovratno izgubljena? Prema jednom shvatanju, koje nam se čini kao suviše površno i dogmatsko, pitanje novog ustava Srbije bilo je tesno povezano sa pitanjem njenog državnog statusa, odnosno pitanjem ustavnog preuređenja odnosa Srbije i Crne Gore u zajedničkoj državi, i sve dok taj proces nije bio završen donošenjem Ustavne povelje smatralo se da je proces ustavnih promena u Srbiji morao ostati blokiran. Prema drugom shvatanju, koje nam se čini prihvatljivijim, suštinski razlog izostanka ustavnog konsenzusa i prevladavanja ideje kontinuiteta treba tražiti u nedostatku društvenog i političkog konsenzusa oko odnosa prema prošlosti i sredstvima njenog pravnog savladavanja.6 Dakle, glavna prepreka ustavnom konsenzusu za raskid sa starim režimom bila je i ostala ideologija "novog legalizma", za koju Nenad Dimitrijević, praveći razliku između legaliteta, kao pravne, i legalizma, kao prvenstveno praktično-političke i ideološke pozicije, kaže da predstavlja "poziv na kontinuitet sa političkim i moralno kompromitovanim praksama i vrednostima prethodnog perioda, što obesmišljava kako ideju ustavnog kontinuiteta tako i načelo vladavine prava", jer legalisti brane "ideološke vrednosti koje su nespojive sa zahtevima pravne državnosti".7 U takvoj situaciji stari ustav (p)ostao je politički koristan temelj za restauraciju starog režima i sistema vrednosti na kojem je počivao njegov pravni poredak i instrument za arbitrarnu nasuprot konstitucionalnoj vladavini, a novi, raspet između suprotnih političkih percepcija neposredne prošlosti, kao delo ustavotvorne skupštine, simbol diskontinuiteta i veran izraz utemeljenja države, ostao je na marginama političkog delovanja većine političkih aktera.
Da li je danas kasno za ustavotvornu skupštinu, da li je uopšte pravo vreme za njeno sazivanje i da li je zaista bespovratno izgubljena politička šansa za diskontinuitet sa starim režimom na temelju vrednosnih tekovina Petog oktobra, danas, na njegovu petu

godišnjicu, suštinska su pitanja koja se ovom prilikom moraju postaviti. Nije li na delu pokušaj političke i ustavne restauracije starog režima i njegovog sistema vrednosti, otelotvoren u aktuelnom pokušaju koji traje već nekoliko meseci da se donese novi, navodno savremeni i evropski ustav Srbije po Miloševićevoj ustavnoj proceduri? Jer kako drugačije objasniti činjenicu da iza aktuelnih pokušaja da se donese novi ustav, od strane parlamentarnog saziva koji je odavno izgubio legitimitet i u kojem su dve, po svemu sudeći, najjače političke stranke

 
The Rose Garden at Wargemont
Pierre Auguste Renoir, The Rose Garden at Wargemont, 1879.
opozicione, stoje pored "novih legalista" upravo one političke snage koje teže očuvanju ideološkog karaktera pravnog poretka starog režima i sprečavaju raskid sa njim? Oni zagovornicima ustavotvorne skupštine poručuju da je vreme revolucije prošlo i da je novi ustav moguće doneti u skladu sa važećim revizionim uslovima, koji su u stručnoj javnosti jednoglasno ocenjeni kao izuzetno teški, prenebregavajući činjenicu da opredeljenje za ili protiv poštovanja važeće ustavne procedure, odnosno za ili protiv ustavotvorne skupštine, ima, pored pravno-proceduralne svoju suštinsku, političko-vrednosnu dimenziju, koja se u našem slučaju izražava u težnji za očuvanjem kontinuiteta sa pravnim poretkom starog režima ili u nastojanju da se ostvari odlučan raskid sa njim. A jedino je ustavotvorna skupština ta koja ima ne samo izvorni legitimitet zasnovan na volji naroda, zbog čega se pitanje njenog legaliteta uopšte i ne postavlja, već i maksimalan politički i društveni kapacitet da obezbedi raskid sa starim ustavom i starim režimom, u punoj meri, odnosno u sva tri njegova aspekta - dakle formalno-pravni (reviziono-proceduralni), supstancijalni (sadržinski) i, najzad, suštinski, političko-vrednosni diskontinuitet. Prvi bi se obezbedio samostalnim odlučivanjem ustavotvorne skupštine o pravilima postupka donošenja novog ustava i, naravno, o obliku većine kojom bi on bio usvojen. Supstancijalni diskontinuitet bi se postigao uvođenjem bitno novih ustavno-sistemskih mehanizama zaštite ljudskih prava, pretpostavki za stvarnu konstitucionalizaciju vlasti, doslednu primenu sistema podele vlasti i parlamentarizma, decentralizacije vlasti itd. I najzad, političko-vrednosni diskontinuitet iskazao bi se u ustavnoj preambuli idejno-političkim opredeljenjem za nove vrednosti: individualni identitet, ljudsko dostojanstvo i ljudska prava, rešenost za raskid sa zlom autoritarne prošlosti i pripadnost evropskoj i svetskoj porodici civilizovanih naroda i država, kojima bi se novi ustav mnogo više okrenuo realnosti i budućnosti, predajući zaboravu teze o našoj istorijskoj, slobodarskoj i demokratskoj ustavnoj prošlosti koju nemamo.

Most ka budućnosti

Ako Peti oktobar jeste bio i ostao, bez obzira na kasnija politička previranja, radikalan preokret sa revolucionarnim značenjem, kojim je u Srbiji trebalo da otpočne proces tranzicije od autoritarnog ka demokratskom poretku, što se u teoriji ustavnog prava inače smatra legitimnim razlogom za izbor ustavotvorne skupštine i raskid sa starim periodom, da li je danas u našem društvu izrazito polarizovanom po ideološko-vrednosnoj osi, nezavisno od uočene tendencije restauracije starog režima i starih vrednosti, ipak moguće stvoriti temeljnu društvenu i političku saglasnost kao potencijal za ustavotvornu skupštinu? Jer ustava nema bez saglasnosti. Pođemo li od teze po kojoj "ako se ne donese novi ustav kao politički i pravno legitiman akt koji će uspostaviti diskontinuitet sa razdobljem autoritarizma, nekažnjivosti zločina i bezvlašća, Srbija neće imati ne samo evropsku, nego nikakvu budućnost",8 onda za sazivanje ustavotvorne skupštine ni danas ne sme biti kasno i onda pravo pitanje danas nije pravno i legalističko spoticanje o isti kamen procedure, već pitanje da li je današnji politički trenutak u kojem su političke ideje i vrednosti Petog oktobra počele da blede, mereno stepenom ne političke korisnosti tako krupne političke odluke, već političke izvesnosti, ili bar mogućnosti, za uspeh ustavotvorne skupštine sa ovakvim ciljem, pravo vreme za izbor ustavotvorne skupštine i koje su danas realne prepreke do nje?
Nikad u istoriji političkih i ustavnih borbi u Srbiji, posle velikih društvenih i političkih promena, žeđ za vlašću političkih aktera nije u tako velikoj meri i toliko dugo bila pretpostavljena njihovoj svesti o značaju ustava za utemeljenje društva i države i nikad se više i duže političke ličnosti i stranke od kojih se očekivalo da građane i društvo uvere u značaj usvajanja takvog ustava nisu koristile starim ustavom, odlažući usvajanje novog putem ustavotvorne skupštine, vođeni političkom ambicijom da iz manjinskih pređu u većinske parlamentarne redove. I ne samo što su u postpetooktobarskom periodu gotovo svi relevantni politički faktori u Srbiji za ustavotvornu skupštinu bili samo onda kada su u opoziciji, nego su iste političke strukture bile protiv ustavotvorne skupštine onda kada su na vlasti, a za nju kada su u opoziciji.
Iako današnji trenutak, osim zbog simboličnog značenja pete godišnjice Petog oktobra, čini se, zbog rastuće restauracije starog režima i njegovih vrednosti možda nije idealan za raskid sa njim, ustavotvorne skupštine sa ovakvim ciljem se ipak ne smemo odreći ni za ovo, niti za neko drugo, možda i skorije političko vreme, u kojem će se pojaviti društvena i politička volja za ustavom koji će, parafrazirajući reči Karla Fridriha, predstavljati ne samo negativno ograđivanje od tlačiteljske prošlosti, već će našem društvu udahnuti pozitivni entuzijazam za svetliju budućnost.9 Sa nastupanjem tog trenutka, pre ili kasnije, otići će u istoriju Miloševićev ustav, a sa njim i ona naučna shvatanja koja su klasičnim pravnim marifetlucima obavijenim u plašt pravnog pozitivizma branila njegova rešenja, zatvarajući oči pred njegovom autoritarnom političkom i ideološkom pozadinom.

Autor je pripravnik u Ustavnom sudu Srbije i student poslediplomskih studija ustavnopravnog smera na Pravnom fakultetu u Beogradu

1 Stevan Vračar, "Značaj upoznavanja ustavnopravne prošlosti Srbije", Anali Pravnog fakulteta u Beogradu br. 5/1989, str. 538.
2 Lazo Kostić, O srpskom ustavu. Pravna načela buduće srpske demokratije, Institut za balkanska pitanja, Klivlend, Ohajo, 1990, str. 11.
3 Slobodan Jovanović, "Velika narodna skupština", studija o ustavotvornoj vlasti, Branič br. 5-6/1900, str. 220. U ustavnoj teoriji se smatra da donošenje ustava putem ustavotvorne skupštine sadrži u sebi "prikriveni referendum", jer birači glasanjem za liste političkih stranaka iskazuju svoje opredeljenje za njihovo viđenje novih ustavnih rešenja. Jovan Stefanović, Ustavno pravo FNRJ i komparativno, knj. I, Zagreb 1956, str. 33. Šire o slučajevima sazivanja ustavotvorne skupštine videti: Miodrag Jovičić, "O ustavotvornoj skupštini uopšte i o njenom sazivanju u nas danas", Arhiv za pravne i društvene nauke br. 1-3/96, str. 283-284.
4 Pavle Nikolić, "Od 'Ustava' do Ustava...", Pravni život br. 12/2002, tom IV, str. 1056-1057.
5 Nenad Dimitrijević, "Ustavna demokratija za Jugoslaviju: između reforme i revolucije", zbornik Između autoritarizma i demokratije, knj. 1 - Institucionalni okvir, Beograd 2002, str. 33; Nenad Dimitrijević, "Srbija kao nedovršena država", Republika br. 314-315/2003, str. 59.
6 "Prošlost se mora savladati da se ne bi ponovila..." - Vladimir V. Vodinelić, Prošlost kao izazov pravu - srpska strana pravnog savladavanja prošlosti, Beograd 2002.
7 Nenad Dimitrijević, op. cit., str. 61.
8 Vesna Rakić-Vodinelić, "Ustavotvorna skupština - lek protiv bezdržavlja?", Republika br. 350-351/2005, str. 16.
9 Navedeno prema: Radoslav Ratković, Politika i ustav, Beograd 1997, str. 14.

  Priredila Olivija Rusovac
 
Kultura
Postsekularizam
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika