|
Republika
|
OGLEDI
|
|
|
|
|||||||||||||||
Ustavotvorna skupština - pet godina posle Petog oktobra
Kada pogledamo ustavnu istoriju Srbije, prepunu, po obimu i značaju najčešće korenitih, ustavnih promena, izneverenih očekivanja ustava, po pravilu sudbine kratkog veka, koji su nestajali odlaskom sa vlasti političkih režima koji su ih kreirali, zaključujemo da njen skoro dvovekovni put ka ustavnoj državi, od njenog prvog, Sretenjskog ustava iz 1835. do današnjih dana nije završen. Obratimo li se klasičnim ustavnim piscima, pratimo li njihove stavove u kontekstu vremena i društvenih prilika u kojima su izricani, primećujemo da je, uprkos tome što je, po nekima, od samog početka talasa moderne ustavnosti u svetu, "neopterećena kompleksom inferiornosti gradila svoju ustavnost po sopstvenoj meri",1 tokom svoje burne istorije uglavnom nedemokratske ustavnosti, radikalnih političkih preokreta i sa njima povezanih ustavnih diskontinuiteta, u kojoj je gotovo svaka ustavna promena, rečima Slobodana Jovanovića, bila ne reforma, nego revolucija, Srbija se svrstala u red onih zemalja u kojima se ustavi tako često, po pravilu neustavno ili vanustavno, donose i menjaju, umesto da se poštuju i primenjuju. Ukratko, po mnogima najdemokratskiji, Ustav Kraljevine Srbije iz 1888. suspendovan je klasičnim državnim udarom već 1894, posle kojeg je usledio Aprilski oktroisani ustav iz 1901; Vidovdanski ustav Kraljevine SHS iz 1921. suspendovan je uvođenjem Šestojanuarske diktature već 1929, posle koje je usledio opet oktroisani, u stvari autoritarni Septembarski ustav Kraljevine Jugoslavije iz 1931; ustavi socijalističke Jugoslavije menjali su se, doduše, u skladu sa njihovim revizionim pravilima, ali prvenstveno iz političkih i ideoloških razloga; Ustav SRJ iz 1992, donet drastičnim kršenjem revizione procedure Ustava SFRJ iz 1974. i to upravo s pozivanjem na nju, izmenjen opet klasičnim ustavnim udarom amandmanima iz 2000, grubo je, najzad, opet pogažen donošenjem Ustavne povelje Državne zajednice Srbija i Crna Gora 2003. Kao da se naša nesrećna istorija tako bolnih i neuspešnih ustavnih promena beskonačno ponavlja. "U našoj istoriji" - podseća nas Lazo Kostić - "nije nikada načinjen pokušaj da se novi ustav donese na osnovu odredaba prethodnoga. Čak ni onda kada je to bilo moguće činiti. Ni poslednja volja starog ustava nije poštovana. Svaki je ustav sahranjen bez traga, bez potomstva, bez nasleđa. Novi ustav nije hteo ništa da zna za svoga prethodnika".2 Po pravilu akt graničnog, dualističkog karaktera, pravni, ali i politički, ustav se u vremenima kontinuiteta, stabilnosti i trajanja ustavom uspostavljenih odnosa institucija vlasti i građana u stvarnom životu doživljava mnogo više kao pravni, a manje kao politički akt, pa se stoga povremeno menja saglasno revizionoj proceduri koju sam predviđa, što je jedan od osnovnih zahteva ustavnog kontinuiteta i ustavne države. Kako, međutim, političke i društvene promene s razmerama većim od uobičajenih, bilo da su izazvane
Političke promene izvršene 5. oktobra 2000. godine, prema političkim obećanjima, obimu društvenog i međunarodnog značaja, trebalo je da znače ne samo običnu smenu Miloševićevog autoritarnog režima, već i da označe faktički raskid sa sistemom vrednosti na kojem je on počivao. Taj faktički raskid sa zlom autoritarne prošlosti trebalo je da dobije svoj ustavni izraz u vidu novog ustava koji bi bio delo ustavotvorne skupštine. Umesto ratne politike, zločina i bezakonja, trebalo je utemeljiti državu, povratiti je iz višegodišnje međunarodne izolacije, otvoriti je prema susedima i svetu i usmeriti je ka civilizacijskim vrednostima koje su joj tokom vladavine starog režima bile potpuno strane. Takav ustavni izraz novih društvenih vrednosti mogla je da obezbedi jedino ustavotvorna skupština, sazvana neposredno nakon Petog oktobra, sa nespornim legitimitetom koji izvire iz samog revolucionarnog značenja Petog oktobra.4 Bez obzira na to kojom se terminologijom u političkoj teoriji označava petooktobarska promena vlasti, da li je u pitanju revolucija, budući da pravni poredak starog režima nije ukinut, možemo konstatovati da se objektivni deo javnosti ipak slaže da je u pitanju krupna politička promena sa elementima revolucije od istorijskog i međunarodnog značaja, koja je trebalo da predstavlja početak tranzicije iz autoritarnog u demokratski politički poredak, što se već, samo po sebi, sa stanovišta teorije ustavnog prava, smatra legitimnim razlogom za sazivanje ustavotvorne skupštine koja bi prekinula kontinuitet sa starim režimom i njegovom ustavnošću. Društveni i politički konsenzus naroda iskazan masovnim izlaskom na izbore 2000. godine i davanje političkog mandata novim demokratskim snagama, brojčano izraženim u obliku dvotrećinske parlamentarne većine, trebalo je da posluže kao značajan impuls novoj političkoj većini da odmah otpočne proces donošenja novog ustava koji bi označio raskid sa starim režimom, odnosno izlazak iz zatečenog stanja koje je po mnogo čemu bilo pretpravno i pretpolitičko.5 Stručno pozvana naučna elita ukazivala je sa pravom da je trenutak neposredno nakon Petog oktobra bio najpogodniji za sazivanje ustavotvorne skupštine i da je tadašnja skupština imala puni legitimitet da se svojom odlukom proglasi za ustavotvornu. Danas se, međutim, suočavamo sa činjenicom da je zbog propuštanja ovog trenutka, koji se smatrao pogodnim za ustavne promene, ideja kontinuiteta i tzv. novog legalizma u međuvremenu nadvladala političku želju za diskontinuitetom sa starim režimom. Postavlja se pitanje zašto se to desilo i da li je propuštanjem tog trenutka prilika za ustavni diskontinuitet bespovratno izgubljena? Prema jednom shvatanju, koje nam se čini kao suviše površno i dogmatsko, pitanje novog ustava Srbije bilo je tesno povezano sa pitanjem njenog državnog statusa, odnosno pitanjem ustavnog preuređenja odnosa Srbije i Crne Gore u zajedničkoj državi, i sve dok taj proces nije bio završen donošenjem Ustavne povelje smatralo se da je proces ustavnih promena u Srbiji morao ostati blokiran. Prema drugom shvatanju, koje nam se čini prihvatljivijim, suštinski razlog izostanka ustavnog konsenzusa i prevladavanja ideje kontinuiteta treba tražiti u nedostatku društvenog i političkog konsenzusa oko odnosa prema prošlosti i sredstvima njenog pravnog savladavanja.6 Dakle, glavna prepreka ustavnom konsenzusu za raskid sa starim režimom bila je i ostala ideologija "novog legalizma", za koju Nenad Dimitrijević, praveći razliku između legaliteta, kao pravne, i legalizma, kao prvenstveno praktično-političke i ideološke pozicije, kaže da predstavlja "poziv na kontinuitet sa političkim i moralno kompromitovanim praksama i vrednostima prethodnog perioda, što obesmišljava kako ideju ustavnog kontinuiteta tako i načelo vladavine prava", jer legalisti brane "ideološke vrednosti koje su nespojive sa zahtevima pravne državnosti".7 U takvoj situaciji stari ustav (p)ostao je politički koristan temelj za restauraciju starog režima i sistema vrednosti na kojem je počivao njegov pravni poredak i instrument za arbitrarnu nasuprot konstitucionalnoj vladavini, a novi, raspet između suprotnih političkih percepcija neposredne prošlosti, kao delo ustavotvorne skupštine, simbol diskontinuiteta i veran izraz utemeljenja države, ostao je na marginama političkog delovanja većine političkih aktera. Da li je danas kasno za ustavotvornu skupštinu, da li je uopšte pravo vreme za njeno sazivanje i da li je zaista bespovratno izgubljena politička šansa za diskontinuitet sa starim režimom na temelju vrednosnih tekovina Petog oktobra, danas, na njegovu petu
Ako Peti oktobar jeste bio i ostao, bez obzira na kasnija politička previranja,
radikalan preokret sa revolucionarnim značenjem, kojim je u Srbiji trebalo
da otpočne proces tranzicije od autoritarnog ka demokratskom poretku,
što se u teoriji ustavnog prava inače smatra legitimnim razlogom za izbor
ustavotvorne skupštine i raskid sa starim periodom, da li je danas u našem
društvu izrazito polarizovanom po ideološko-vrednosnoj osi, nezavisno
od uočene tendencije restauracije starog režima i starih vrednosti, ipak
moguće stvoriti temeljnu društvenu i političku saglasnost
kao potencijal za ustavotvornu skupštinu? Jer ustava nema bez saglasnosti.
Pođemo li od teze po kojoj "ako se ne donese novi ustav kao politički
i pravno legitiman akt koji će uspostaviti diskontinuitet sa razdobljem
autoritarizma, nekažnjivosti zločina i bezvlašća, Srbija neće imati ne
samo evropsku, nego nikakvu budućnost",8
onda za sazivanje ustavotvorne skupštine ni danas ne sme biti kasno i
onda pravo pitanje danas nije pravno i legalističko
spoticanje o isti kamen procedure, već pitanje da li je današnji politički
trenutak u kojem su političke ideje i vrednosti Petog oktobra počele da
blede, mereno stepenom ne političke korisnosti tako krupne političke odluke,
već političke izvesnosti, ili bar mogućnosti, za uspeh ustavotvorne skupštine
sa ovakvim ciljem, pravo vreme za izbor ustavotvorne skupštine i koje
su danas realne prepreke do nje? Autor je pripravnik u Ustavnom sudu Srbije i student poslediplomskih studija ustavnopravnog smera na Pravnom fakultetu u Beogradu 1 Stevan Vračar, "Značaj upoznavanja
ustavnopravne prošlosti Srbije", Anali
Pravnog fakulteta u Beogradu br. 5/1989, str. 538.
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|