Posle najnovije afere sa podmićivanjem
sudija Vrhovnog suda Srbije
Koliko košta pravda u Srbiji?
Najnovija afera sa nabavkom vojne opreme preti da uruši ne samo osnove ionako
nestabilne državne zajednice već eksplicitno pokazuje stepen korupcije sa
kojom već skoro dve decenije živimo i koja je, uprkos verbalnim pozivima
aktuelne vlade na antikorupcijsku borbu, odavno postala stil života u Srbiji.
Tom pošasti su neminovno zahvaćene i sve tri grane vlasti. Tako Vlada konstantno
prikriva zločin i pljačku u ime tobožnjeg patriotizma, a u stvari radi se
o zaštiti uskopartijskih i ličnih interesa, u parlamentu
se odomaćilo podmićivanje narodnih poslanika toliko da se nezvanično pominju
i cenovnici "usluga glasanja"; o prelascima iz jednog političkog
tabora u drugi da i ne govorimo, kažu da je cena za to od 50-200.000 evra,
mnoge sudije su takođe uveliko pronašle
"dodatne" izvore sopstvenih prihoda tako što svojim presudama
oslobađaju
najokorelije kriminalce zaslužene kazne i od prava
i pravde prave najobičniju farsu, a od države hajdučku pećinu. I to
je, ukratko, slika Srbije u drugoj polovini 2005. godine. Zamerke
eventualnih kritičara da sam otišao predaleko u oceni stanja u našem
društvu, pravosuđu posebice, teško bi bilo braniti naročito nakon
neshvatljivog i potpuno neverovatnog slučaja korupcije sudije Vrhovnog
suda Srbije Ljubomira Vučkovića (ne samo tabloidi, već i mnogo ozbiljniji
izvori kažu da je još najmanje četvoro sudija Vrhovnog suda bilo upleteno
u skandaloznu aferu primanja mita kako bi kruševačka grupa kriminalaca
bila oslobođena). Sada se opravdano postavlja pitanje da li su i u |
|
|
slučaju oslobađajuće presude tzv. Makinoj grupi sudije Vrhovnog suda igrale
istu igru, odnosno nisu li osuđujuće prvostepene presude okružnih sudova
(obično na 20 godina) bile samo paravan, odnosno neophodan pravni okvir
za legalizovanje ove tipično balkanske besudanije? To ne bi čudilo ako se
zna da je kriminal tokom protekle dve decenije osvojio sam državni vrh i
da je i posle Petog oktobra (osim delimično tokom akcije "Sablja")
materijalna osnovica srpske političke mafije, tog nekada ključnog oslonca
režima Slobodana Miloševića, ostala gotovo neokrnjena. Koštuničina dirljiva
briga za te ljude ("Gospodin Legija ima poverenja u ovu vladu",
izjava od 3. maja 2004, dan nakon Legijine predaje MUP-u Srbije) i njegov
blagoslov koji se u parlamentu prilikom glasanja za svaki važniji zakon
ritualno upućuje SPS-u koji personifikuje taj zločinački režim, ohrabrili
su najkonzervativnije snage u Srbiji da opet dignu glave. Ali ne samo što
dižu glave, već tuđom krvlju natopljeni novac ponovo peru i usmeravaju u
legalne tokove sve pod plaštom "ulaganja u Srbiju" pri tom žestoko
napadajući inostranu konkurenciju ("kupujmo srpsko"). Sramno je
da to nailazi na blagoslov samozvanog "reformskog dela vlade"
(G 17, pošto Koštuničin DSS od ekonomije beži kao đavo od krsta!). Ali sa
stanovišta perspektive izgradnje (pravne) države već je sasvim beznadno
kada to svojim odlukama podstiče sudska vlast čiji je osnovni zadatak da
ustanovi pravni poredak, da pravno uredi državu. Kako građani mogu da imaju
poverenja u sudije i sud, kad najviša sudska instanca čini bezakonje? Kad
predsednica Vrhovnog suda umesto da bude zabrinuta za ovu vrhovnu sudsku
instituciju kojoj je na čelu, u duetu sa ministrom Stojkovićem (ne pamtimo
da je ikada delovala u tandemu sa prethodnim ministrom pravde) srpskoj javnosti
poručuje da je "u ovom trenutku najvažnije da državni organi rade svoj
posao". Sam Stojković, pak, ima još optimističniju verziju onoga "šta
je za Srbiju najvažnije u ovom trenutku" pa izjavljuje (u sebi svojstvenom
ciničnom stilu) da "upravo hapšenje sudije Vrhovnog suda pokazuje snagu
države" (sic!??) kao i "da ta
činjenica znači da niko nije iznad zakona i da je Srbija stvarno postala
pravna država".
Možemo se jedino složiti sa tvrdnjom da niko (pa ni ministar Stojković,
ili premijer Koštunica, npr.) nije iznad ustava i zakona, ali kako građani
mogu biti mirni kada na afere i korupciju u pravosuđu i društvu otpada toliki
procenat svih vesti koje putem medija stižu do njih? Lično sam slušao komentare
građana od kojih je jedan po tonu ozbiljnosti kojom je izrečen tragikomičan,
ali istovremeno i vrlo indikativan jer zapravo predstavlja rezultat dugog
življenja u jednom korumpiranom društvu gde se "iščašeni način razmišljanja"
čini savršeno normalnim: "Pravno sam nezaštićen jer sam siromašan,
nemam para da potkupim sud!"
Građani su de facto pravno nezaštićeni,
a njihovo osećanje nemoći intenzivira strašna istina da se mitom i korupcijom
može postići svaki cilj, pa i pravda. O ovome mora porazmisliti onaj deo
pravosuđa koji još uvek nije inficiran virusom korupcije.
|