Što nas je držalo na okupu?

Kada danas, dvadeset godina nakon Dankove smrti, razmišljam o tome što smo mi iz najužeg kruga Praxisa proživljavali, što smo radili, na kakve probleme smo nailazili, kakve uspjehe i razočaranja doživjeli, odmah mi se nameće pitanje:
Što nas je ujedinjavalo i čitavo to vrijeme držalo na okupu?
Na to pitanje nije lako odgovoriti, jer bi se mnogo toga moglo navesti, a iscrpan odgovor bi tražio da se napiše mala studija. U to se ovdje neću upuštati, već ću samo nabaciti nekoliko misli koje mi prve padaju na pamet.
Sve nas je od samog početka ujedinjavao čvrsto odbojan stav prema svakom nacionalizmu. Do toga smo došli na temelju vlastitog životnog iskustva naročito u toku Drugog svjetskog rata. To je bilo osnovno, no, s druge strane, kao filozofi i teoretičari, svaki na svoj način, rano smo došli do spoznaje da je nacionalizam glavna nevolja našeg vremena. Gledište da je nacionalizam bolest ljudskog duha za nas nije bila prigodna metafora, već teoretski solidno obrazložena teza koja je mnogo puta potvrđena u praksi. Znali smo da ta bolest lako prerasta u pravu pošast ili epidemiju koja se munjevito širi i može zahvatiti velika područja, mnoge narode, pa i čitave kontinente. Rezultat je rat, uništavanje, pustoš.
Drugo, što nas je možda još jače izdvajalo u sredini u kojoj smo živjeli, bila je spoznaja da je čovjek pojedinac jedino sigurno uporište u borbi za slobodu. Dok je mnoštvo oko nas stalno isticalo i vikalo da je kolektiv sve, da mu se čovjek mora potčiniti, da se s njim mora stopiti, mi smo uporno dokazivali suprotno, to jest da je stapanje s kolektivom onaj fatalni korak od kojeg počinje zatiranje slobode.
Dakle, dovoljno je imati u vidu samo ove dvije stvari: odnos prema nacionalizmu i odnos pojedinca prema kolektivu, pa je jasna i razumljiva teorijska platforma na kojoj je počivala naša suradnja i zajedništvo. Manje je razumljivo kako je takvo zajedništvo s takvim projektom, kakav je bio Praxis i Korčulanska škola moglo tako dugo postojati u državi kakva je bila naša. Za to je osim hrabrosti bila potrebna i vještina snalaženja.
Koristili smo prostor koji je otvorio sukob sa Sovjetskim Savezom. Vlasti su nas tolerirale štiteći vlastite interese, što dobro ilustriraju slučajevi kada odluče da nekog od nas treba strpati u zatvor, pa onda odustanu, jer procijene da bi to moglo zaustaviti neki kredit sa Zapada. Slično je bilo i s našim domaćinima na Korčuli koji su nam pružali gostoprimstvo ne zbog toga što smo im bili simpatični, već zbog toga što smo im dovodili goste iz inozemstva, pa je Korčula postala jedna od najpoznatijih turističkih destinacija na Mediteranu.
U takvoj situaciji ni napadi, koji su pljuštali sa svih strana, nisu nas nimalo pokolebali. Naprotiv, slobodno se može reći da su nam oni u dobroj mjeri pomogli da se održimo na okupu. Pokušaji, odmah u početku, da nas iznutra posvade i razbiju, neslavno su propali. Nakon toga stalno su obnavljani pritisci u obliku zastrašivanja, da će nas otjerati s posla, da ćemo završiti u zatvoru, da će nam stradati članovi obitelji. Ovoj harangi, koju su poticali i organizirali organi vlasti, brzo su se priključili napadi nacionalista, klerikalaca, karijerista svih mogućih boja i profila. Mnogi su na tome izgradili karijeru.
Uz sve to pridolazi okolnost što smo radili na zajedničkom fakultetu na odsjecima filozofije i sociologije. Preko vikenda redovito smo bili na zajedničkom izletu, najčešće u Samoborskom gorju. To je bio tjedni predah i pravo osvježenje puno šala, doskočica i smijeha, u čemu je vodio Danko. Dok su mnogi naši kolege sa Sveučilišta u to vrijeme bili zauzeti izgradnjom vikendica, naša mala grupa je odabrala planinarenje i zajedničke ručkove u planinarskim domovima i gostionicama. Time smo odteretili žene od nedjeljnog spremanja ručka, pa su i one redovito s nama bile na izletu. Kretanje na svježem zraku, ukusna hrana, izmjena misli i komentiranje događaja, sva u opuštenoj atmosferi bio je pravi predah koji je omogućavao odmoran nastavak rada u ponedjeljak.
Dankov nenadani odlazak strašno nas je pogodio. Nije dovoljno reći da smo izgubili dragog prijatelja i sjajnog suradnika, već treba naglasiti da je Dankov stil rada i druženja unapređivao i razveseljavao u isto vrijeme. Pisao je maštovito, poletno, duhovito. Bio je sjajan polemičar, što je dolazilo do izražaja u njegovim člancima, raspravama, knjigama, a još više u neposrednim verbalnim duelima na sastancima i konferencijama. No, Dankovo pravo vrijeme nastupalo je tek onda kad bi završio formalni dio sastanka, u pauzama za vrijeme ručka, u kuloarima. Bio je pravi majstor improvizacije i zabave. Njegovim odlaskom naši izleti su se prorijedili i izgubili raniju privlačnost.
Naš utjecaj bio je ograničen na studente i intelektualce humanističke orijentacije, no prostorno nije bio ograničen na Zagreb i Hrvatsku. Proširio se po cijeloj Jugoslaviji. Tokom vremena postali smo poznati na vodećim univerzitetima na Zapadu, o čemu je svjedočio broj učesnika Ljetne škole i pretplata časopisa. Kako to da nas vlast tolerira - pitali su mnogi. Ja bi rekao da je jedno vrijeme vlasti odgovaralo takvo stanje. Situacija se mijenja kada u prvi plan izbijaju republičke birokracije. To je krizno vrijeme kada vladajuća elita traži rezervne položaje i u tu svrhu uspostavlja savez s nacionalistima. Pod njihovim pritiskom dolazi do zabrane časopisa i škole.
Nekoliko godina iza toga oni razbijaju državu i počinju krvave etničke sukobe koji će opustošiti zemlju i cijelo područje za pedeset i više godina vratiti unazad. Uspostavom profašističkih režima u novonastalim državicama potpuno se zatvara prostor za naše djelovanje.
Raspadom bivše države i mi smo se raspali ili, da budem precizniji, već uoči tog raspada mi smo se razišli. Kad to kažem nemam u vidu našu Zagrebačku grupu, nego širu intelektualnu zajednicu, okupljenu oko nas na razini bivše države. Počelo je onda kada je nekoliko istaknutih beogradskih praksisovaca prešlo u protivnički tabor još u toku neposrednih pripremanja svih nevolja koje su nas zadesile. Oni su takorekuć preko noći postali nacionalisti i pridružili se političarima kojima se sada u Hagu sudi kao ratnim zločincima. Nasuprot tome, svi članovi Zagrebačke grupe (jezgro cjelokupnog projekta) ostali su dosljedno sve do kraja na svojim pozicijama.

U Zagrebu, 28. veljače 2004.

Autor je bio profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, član Upravnog odbora Korčulanske letnje škole i urednik časopisa Praxis