|
Godina XVII (2005)
|
1-31. jul 2005.
|
 |
|
|
Republika
|
Šta čitate
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
Medijska etika i pragmatika* Ako zbilja u historiji "vlada um", naročito ako u moderni i postmoderni, nama najbližim društvenim periodima, um nije odustao od svoje uloge, u istraživanju koje je iza nas, zanimalo nas je kako um vlada u "molitvi savremenog čovjeka", kako je nominirano novinarstvo kao mogući nadomjestak tradicionalne vjerske molitve milenijima svojstvene čovjeku. Dimenzija ostvarenja "vladajuće umnosti" zanimala nas je unutar sadržaja 1 unutar sve autarhičnijih, osamostaljenijih i dominirajućih - nauke i tehnike, makar ih u ponečemu i susprezali. I to prije svega, stoga što mali broj autora izvan grube sekularizacije technea i esencijalizacije scientificea ne dozvoljavaju poziciju Duha i Općih-Vrijednosti-Svijeta sa ciljem pojedinačne i društvene (re)valorizacije etike. I stoga što, kako bi kazao Gadamer, jesmo i postojimo kao moderna civilizacija usred "društvenog sklopa", takvog sklopa u kojemu se u XXI stoljeću, kao u svakom ranijem, potreba za "društvenim sklopom", za tom globalnom društvenom cjelinom teze i antiteze čini neminovnom.Kako je modernost imanentno globalizirajuća, kako bi kazao Giddens, to se ova njena karakteristika lakše uočava(la), ili naročito uočava na području masmedija i masmedijskih informacija. Upravo zato što su oni njezin specifičan proizvod i nezamjenjivo sredstvo njezina širenja. Analizirane informacije o događajima od 11. septembra 2001. godine su u punoj širini potvrdile ovu imanentnu karakteristiku (post)modernosti. Takozvana "matrica-informacija" emitirana 11. septembra 2001. godine je postala, vjerovatno, najglobalnija i najviše globalizirajuća informacija u povijesti ljudskoga roda, i povijesti masovnih medija. Najglobalnija - Zato što su je za manje od dva sata nakon njenog enkodiranja u središtu CNN-a, u New Yorku - Atlanti, u Sjedinjenim Američkim Državama, dekodirali gotovo svi, ili najveći broj stanovnika Zemlje, bez obzira na bilo koje teorijske i praktično-prostorno-vremenske razlike. Najviše globalizirajuća - Jer je ova, u istraživanju nazvana "matrica-informacija" učinila planetu Zemlju prvi put u njenoj kompleksnoj povijesti stvarnim "svjetskim selom" koje za dva sata "sve zna" o navedenom događaju, i stoga, ovo "selo" nastavlja širiti interpretativne krugove, odnosno sve popratne konotativne elemente intencija, orijentacija, insinuacija, manipulacija... U ovoj knjizi naročito je bilo zanimljivo analizirati kakve su bile moguće posljedice za pojedinačne interpretativne krugove, kod etički upitno enkodirane informacije, a ovaj smo stavak prethodno dokazali. Do kraja istraživanja, ispostavilo se da je etika najneophodniji oslonac, sastojak i impregnatum kako postmodernističkog žurnalizma tako postmodernističkog pojedinca općenito. Pojedinac je središte žurnalizma, novinar je najprije čovjek pa potom profesionalac. Taj čovjek-profesionalac i čovjek-novinar, bez cjelovite etike u svom individualnom sklopu, bez Općih-Vrijednosti-Svijeta u sebi, ne može preživjeti, niti kao čovjek-profesionalac, niti kao čovjek-novinar. Njegov etički upitan, etički nevalidan ili čak etički neutralan angažman, gotovo je sigurno, skončat će kao objekti nepravičnih napada - zgrade WTC-a - u prahu i pepelu. Jer, očito je, nikada nije bilo teže odgovoriti na prosto pitanje - šta će biti sa cjelinom društva kada do izražaja dođu sve njegove svijetle i tamne nijanse, a to se događa Ovdje i Sada - to prosto pitanje s početka ove knjige, i nikada, dakle, nije bilo teže odgovoriti na njega nakon što je čovječanstvo bilo svjedok događaja koji su se zbili famoznog 11. septembra 2001. godine i onoga što je ili što će uslijediti nakon njih. Naizgled, to postaje posve ireverzibilno tumaranje Homo sapiensa u "hotelskoj civilizaciji" (Henry James), koja postaje sve manje civilizacija plauzibilnih komunikacija i kompatibilnih a različitih kultura. Podsjećanja radi, i Bog nas je, kako sam priznaje, stvorio ne da bismo se istrebljivali, već da bismo se upoznavali: "O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali..." (Kur'an Časni, 13:156) Na kraju, može se kazati da ako se factum etike i "humanost za koju smo sposobni, ali je nikada u cijelosti nismo ostvarili" (Gadamer), izmaknu ispod factuma novinarstva, ono postaje korak bliže samodekadenciji, profesionalnom i općem urušavanju, prerasta u "novinarski barbarizam", ili se diči klasičnim "solecizmima". Baš kao što je "matrica-informacija" značajnim dijelom doprinijela javnoj propasti, profesionalnoj dekadenciji, ili, faktumu razrušenog Afganistana jučer, i faktumu sličnoga Iraka danas, ili Sirije, Irana, Sjeverne Koreje sutra... Ovdje analizirana "matrica-informacija", ali ništa manje ni serija ratnih informacija iz Afganistanskog rata, nisu bile enkodirane uz pomoć faktuma etike, niti profesionalnog konteksta, niti su bile enkodirane da bi "uspostavljale polje koegzistencije prije nego li sukoba" (Said), i nisu promicale ni sadržaje koji bi potvrđivali "osjećanje da smo povezani, da resurse treba preraspodijeliti... da mir ne može postojati bez jednakosti koju kao intelektualnu vrijednost treba očajnički ponavljati, demonstrirati, osnažiti" (Said).
Na osnovu ovog istraživanja može se reći da su mogući slijedeći anticipatorski stavovi: najprije stav da je afganistanska informacijska paradigma moguća opća predratna i pripremnoratna paradigma u postmodernističkim ratovima "Američke imperije", kako je već oslovljavaju tamošnji analitičari. Nakon te faze, na red dolazi treća, ekonomsko-korporacijska u kojoj magnati ekonomske moći "kupuju" resurse na osvojenom teritoriju od Afganistana, Irana, itd. Slična bi se medijska konfiguracija, dakle, lahko mogla često reprizirati i prilagođavati novim datim uvjetima koji bi se lokalno mijenjali. Svaki naredni lokalni rat, najprije će biti dobro medijski pripremljen, opća, svjetska ili globalna javnost će biti pripremljena uz pomoć intencionalnih informacija, te će gotovo po automatizmu prihvatati sasvim neuobičajene oblike ratova i napada na takozvane suverene države, članice OUN-a, na način afganistanske paradigme. U oblasti informacija dominirat će upotreba flash "etabliranih istina" i flash "fabriciranih događaja i orijentacija". U mediologiji će dominirati "čudo prijenosa uživo", dok će u oblasti sociolingvistike dominirati medijska upotreba ratnih leksema naporedo sa najopskurnijim scenama i sveprisutnim reklamama - zarad lakšeg navikavanja publike na "medijski sataraš". "Mali ljudi" i "male teme" i dalje će neizostavno biti uklonjeni sa ekrana i pasaža takozvanih "mainstream medija". U sve učestalijem "prijenosu uživo 24 sata" gotovo da će biti primjerenije upotrebljavati termin učesnik-svjedok, od uvriježenog teorijskog termina recipijent, konzument. Jer, neprekidni gledaoci i slušaoci "prijenosa uživo" postaju svjedoci "virtualnog svijeta". A već je kvantna mehanika pokazala da svijet nije isti kad ga promatramo i kad ga ne promatramo, i uvela termin ne istraživača već svjedoka. To će reći i da "virtualni svijet" i neprestani "prijenos uživo" nije isti kad ga promatramo u profesionalnoj interpretaciji, i kad ga ne promatramo u profesionalnoj interpretaciji. Nije isti "prijenos uživo" u komunikologiji i mediologiji (sociologiji) koji ima "svjedoke" i "prijenos uživo" koji nema te "svjedoke", stoga svako neprekidno svjedočenje virtualnog svijeta daje mu dodatne referencije "krhkog" postojanja. S druge strane, nesvjedočenje, neprisustvovanje profesionalnoj virtualizaciji, barem umanjuje njegovu neupitnu virtualnu moć. Konačno, to će uvesti novu dilemu, hoće li "medijski svjedok" biti odgovoran kao što je odgovoran "svjedok u pozitivnom pravu" danas, obavezan svjedočiti i govoriti istinu? Hoće li etičnost ili poštivanje Općih-Vrijednosti-Svijeta obavezivati ne samo novinara-proizvođača, već uskoro i recipijenta-svjedoka? Zamka "virtualnosti" otvara novi spisak dilema humanosti. I to je, također, onaj dio medijskog fenomena koji nije dovoljno istražen u ovoj knjizi i kojemu treba ubuduće posvetiti značajniju pažnju. Jezička paradigma ovdje uspostavljena poslužit će kao matrica u budućnosti. Nasuprot tome, očuvat će se individualna redeskriptivna moć pojedinih novinara u ulozi intelektualaca koji ne služe kao stožeri dominantnog diskursa, već vlastitom glavom misle i pronicljivo otkrivaju suštine. U tom smislu zaoštravat će se opći odnos medija i politike do tačke neminovne kritičke distance medija spram svake, naročito imperijalne politike. To prije svega stoga što se može reći da su dominantni kanali globalne redeskripcije svijeta, očito, rezervirani za takozvane "povijesne narode" (Karl Marx), kakvi su naročito prema ovome autoru Germani i Romani, koji su na vrijeme oformili građansku klasu i građansko društvo. Svi malobrojni i srednji narodi su, nema sumnje, općom logikom malih i srednjih brojeva i također specifičnom klasično-marksističkom nominacijom uzeto, "nepovijesni narodi" nad kojima se "in continuo" vrši "civiliziranje". * Iz: Fahira Fejzić, Medijska
globalizacija svijeta, "Promocult" i GIK "OKO",
Sarajevo 2004, str. 205-210. Oprema redakcijska. |
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
