homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Srebrenica - proizvodnja zla i dobra*

Čovek je po prirodi sirov, a ako takav ostane i posle kulturnog razvitka on je zao
Kant

Kada smo se, kao antiratne grupe iz Jugoslavije, okupljali u Sarajevu, najpre u Pretparlamentu a potom na Okruglom stolu vlasti i opozicije, tokom 1991. i sve do februara 1992. godine, glavna pažnja usmerena je na prekid rata u Sloveniji i Hrvatskoj i na sprečavanje pretnji totalnim ratom u Bosni i Hercegovini. O svemu tome ostali su javni tragovi u Republici (pod naslovom Kako sprečiti totalni rat u BiH objavljena je i posebna brošura). Kada su čule o čemu raspravljamo, Sarajlije su se ponekad našle u čudu - da li se tako nešto uopšte može desiti, ta ko bi se usudio da načini taki belaj. Usudiše se.
Petnaest godina potom mnogo toga što smo činili može da izgleda kao iluzija, pogotovo kada se imaju u vidu tokovi i ishodi rata, ali i ona je deo realnosti, i ondašnje a i sadašnje. Samo moralnim i intelektualnim sredstvima, očigledno, malo se, ili nikako, može uticati na tokove zbivanja. Ali, kako pokazuju dugotrajni napori u suočavanju s nacističkom prošlošću Nemačke, koji daju i solidne rezultate, i daleko slabiji otpori, poput Sofi Šol i njenog brata Hansa, te malobrojne minhenske "Bele ruže", nezaobilazni su u razumevanju jednog dramatičnog razdoblja.

Suočavanje sa zlom

Agresivnoj Miloševićevoj armadi, koja je godinama okupirala bezmalo svu pažnju sveta, postojali su, i usred Srbije, razni otpori koji su ostajali u njenoj senci jedva primetni. Na stotine a povremeno i hiljade ljudi, naročito u Beogradu, javno se suprotstavljalo zlu koje se valjalo Jugoslavijom. Zlo je prepoznato već pri usponu režima Slobodana Miloševića
kojem je pružen javni otpor, ali nedovoljno snažan da zaustavi razornu stihiju. Sila tog režima mogla je sebi da dopusti čak i izvesnu toleranciju svojih protivnika koje su raniji oblici totalitarizma bezočno uništavali, a sada je i samo njihovo postojanje potezano pred svetom kao dokaz - demokratije. Tako su mnogi protesti i otpori ostali javno jedva vidljivi i bez većeg uticaja na događanja. Recimo, na tri okrugla stola o Kosovu (Mostar, Priština, Beograd, u prvoj polovini 1990. godine) tragalo se za političkim rešenjem tog dramatičnog "čvora", u sklopu demokratske rekonstrukcije Jugoslavije, ali su ovi napori ne samo ignorisani, nego su i s raznih strana brutalno napadani. Zatim, od "Hoda mira", na početku rata u Sloveniji, preko protesta zbog bombardovanja Vukovara i Dubrovnika, kada je ratni plamen proširen na Hrvatsku, pa do "Crnog flora" koji su hiljade Beograđana, povodom opsade Sarajeva, protegle od Terazija do Slavije, svi ovi i slični protestni skupovi više su hrabrili  
Đerđ Boroš (György Boros)
Đerđ Boroš (György Boros)
protivnike rata da istraju u svojim akcijama, uprkos svem riziku, nego što su uticali na "gospodare rata" da vrate mač u korice.
Dok se ratni plamen širio Bosnom i Hercegovinom, glavna pažnja sve jače izolovanih antiratnih grupa bila je usmerena na opsadu i bombardovanje Sarajeva. Pored održavanja elementarnih komunikacija i pružanja neposredne pomoći, u Beogradu je svih godina rata delovala grupa "Živeti u Sarajevu" koju su činili pripadnici antiratnih udruženja i stranaka. Ona je nastojala da zlo koje se nadvilo nad Sarajevom i Sarajlijama bude stalno otvorena tema domaće i svetske javnosti i da se istrajava u dokazivanju važnosti solidarnosti sa Sarajlijama kako bi opstali i izbavili se od retko viđene stihije zla. Solidarnost je i praktično demonstrirana odlaskom predstavnika grupe u opsednuto Sarajevo, jula 1994. godine, a potom i organizovanjem dolaska Sarajlija u Beograd. Zapisi o svemu tome objavljeni su u Republici a izvesnih tragova ima i u drugim medijima.
Kada je izgledalo da proizvodnja zla jenjava, desila se Srebrenica. Otkad je ona bila od strane Saveta bezbednosti UN proglašena zaštićenom zonom (17. 04. 1993) smatralo se, i u antiratnim krugovima, da se tu ne može desiti još kakvo veće zlo. Čak je izgledalo da su "enklavci", žitelji zaštićenih enklava, donekle privilegovani spram drugih stradalnika. I, kao da smo već pomalo oguglali od dugotrajnog suočavanja s raznim zločinima, nismo očekivali neki zločin nad zločinima. Razmere pretećeg zla skrivene su i TV-prizorima o upadu srpske vojske u Srebrenicu, 11. jula 1995. godine. U prenosu "uživo", prikazivano je kako general Mladić, glavnokomandujući srpskih trupa, "kamaradski" ispija rakiju s komandom Holandskog bataljona, miluje decu i deli im slatkiše. Sumanuta izjava istoga generala da je na delu srpska osveta "Turcima" za sve ono što su činile dahije pre dva veka slutila je na mahnito delovanje razularene sile. Prikazana evakuacija žena i dece tek je nagovestila nadolazeće masovne smrti. Kako su kasnija saznanja pokazala, u narednih nekoliko dana pobijeno je hrpimice, mučki i zverski, desetak hiljada zarobljenih ljudi. S protekom vremena sve jasnije su se ocrtavale goleme razmere masakra s genocidnim namerama prema Muslimanima.

Unikatnost zločina

Posmatrači zbivanja skloni su da nove događaje porede sa starim. Tako se i Srebrenica poredi sa zločinima iz Drugog svetskog rata, naročito sa holokaustom, pa i sa Jasenovcem. Ima poređenja i sa zločinima u toku novijih ratova na tlu Jugoslavije (Sarajevo, Vukovar, Mostar, Stolac, Zvornik, Foča, Krajina, Kosovo itd.). Ukoliko se pomenuta sklonost komparacijama ograniči na analitičke potrebe, ona može biti koristan korak ka razjašnjavanju konkretne pojave. A ako se ostane samo na površnom poređenju, neki aspekti, čak bitni, konkretne pojave ostaju skriveni.
Poređenje broja ubijenih u ovom ili onom zločinu može da se pretvori u beskrajan spor o tačnom broju žrtava, koji zasenjuje suštinu pojave. Jasenovac je u tom pogledu paradigma kako se licitiranjem broja ubijenih zapostavlja bestijalna suština konkretnog zločina. Kada je reč o Srebrenici, pominju se cifre od nekoliko do više hiljada ljudi, najčešće desetak hiljada. Za ljudski odgovoran odnos prema konkretnom zločinu merodavan je, pak, potpuni spisak, s imenom i prezimenom svake žrtve, i to ne samo iz pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama, već i istine i budućnosti radi. I, kao što je život svake žrtve neponovljiv, tako je i njihovo smaknuće originalan - unikatan - zločin.
Zabašurivanje konkretne proizvodnje zla, pored licitiranja brojem žrtava, obavlja se, inače, na razne načine. Naročito je popularno konstruisanje simetrije zločina raznih učesnika u ovdašnjim ratovima. Pored traganja za simetrijama zločina u sadašnjim i nekadašnjim ratovima, veoma je popularno nalaženje ravnoteže zlodela svih zaraćenih strana - srpske, hrvatske, bošnjačke, albanske, slovenačke... Istini za volju valja reći da je svaka od njih primenjivala silu u rešavanju svog "nacionalnog pitanja" i stvaranju suverene nacionalne države, pri čemu se nisu uvek poštovala pravila rata, a izvan tih pravila, koje reguliše međunarodno pravo, zalazi se u prostor u kojem se čine razni zločini, među kojima je i onaj najveći - genocid. Ukoliko se zaputi u ideološko vaganje zločina, ništa se ne razjašnjava; naprotiv, zločini na jednom tasu vage gube svoju konkretnost i samo se vagaju s onima, jednako bezličnima, na drugom tasu. Tako se konkretan zločin, pa i onaj u Srebrenici, zataškava i pravda zločinima "druge strane".
Čak i kada se progovori o konkretnom zločinu opaža se, često, samo ono što je najmonstruoznije - ubijanje ljudi - dok ostaju skrajnute sve niti koje pletu mrežu masovne proizvodnje zla - snajperisanje, paljevine, kamenovanja, skrnavljenje grobova i sakralnih objekata, silovanja, raseljavanja, proterivanja, sakaćenja, mučenja, tortura u javnim i privatnim zatvorima i konclogorima, čerečenje leševa, skrivanje masovnih grobnica ("asanacija terena"), krađe, pljačke, pohare, uništavanje prirode itd. Čitav "ledeni breg" razorne stihije zla, međutim, ne dâ se demontirati bez razjašnjenja svakog njegovog dela, i to u svakom konkretnom zločinu. Dabome, sve to nije ni jednostavno ni lako. Pogotovo je mučno suočavanje s jednom osobitošću "naših" zločina koji se vrše mahom "ručnom radinošću", za razliku od, recimo, nacističke industrije smrti. Na ispitu je i zrelost kulture da se suoči i s vlastitim poništavanjam.

Razjašnjenje i sankcionisanje zločina

Dokle god se ostaje pod opsesijom nacionalističke ideologije mogućno je da se pravdaju i najveća zla u ime "spasa" svoje nacije. Time se blokira otvaranje suštinskog pitanja o individualnoj odgovornosti i krivici za svaki konkretan zločin. Ostaje se na kolektivnoj
krivici. U zločine se utiskuje rasni ili etnički znak, oni postaju etnički spomenici. Bez jasnog utvrđivanja odgovornosti i krivice nema ni sankcionisanja niti razjašnjenja konkretnih zločina. A bez svega toga nema ni budućeg normalnog života. Iz najvećih zločina se, pak, mogu izvesti i najveće pouke. U tome je i poenta interesovanja za Srebrenicu, i sada a i u budućnosti.
Haški tribunal, koji su osnovale Ujedinjene nacije, za sada je glavno mesto gde se sudi za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije. Bez iluzije da je to idealan sud koji savršeno primenjuje pravo, objektivno je reći da prikladnijeg mesta za rasvetljavanje ratnih zbivanja trenutno nema. U načelu, bolje bi bilo da se time bavi pravosuđe zemalja u kojima su se zločini desili, ali tako nešto zaprečeno je kako zapuštenošću kulture, politike i pravosuđa, tako i ovdašnjom dominacijom nacionalističkih ideologija koje nastavljaju svoje konfrontacije raznih oblika, uzdižući svoje optuženike za ratne zločine
 
Đerđ Boroš (György Boros)
Đerđ Boroš (György Boros)
kao nacionalne junake, uz žalopojke kako se sudi samo "našima", uprkos činjenici da se pred Haškim tribunalom nalaze pripadnici svih zaraćenih strana.
Suđenja za ratne zločine, pored pravne i političke, imaju i izrazito kulturnu komponentu. Naime, utvrđivanje konkretne odgovornosti i krivice za konkretne zločine razgrće debele naslage nacionalnih mitologija i ideologija koje naturalizuju zločine kao "prirodni" deo istorije ili ih banalizuju kao, eto, takve stvari se dešavaju u svakom ratu pa se zbog toga uopšte ne treba ni čuditi a kamoli moralno uzbuđivati. Istovremeno, u pitanju su i mitovi o Balkanu, prema kojima tu i ne može da se dešava išta drugo do večito cepanje i sukobljavanje, razaranje i klanje. Slični mitovi javljaju se i u novom izdanju, u doktrinama o neminovnosti "sudara civilizacija" (Hantington). Individualizacija odgovornosti i krivice za konkretne zločine, pak, pouzdan je put izbavljenja od dominacije kolektivističkih ideologija, i kada vode u zločine i kada ih naknadno zabašuruju i pravdaju. Bez rekonstrukcije proizvodnje zla nije mogućno rekonstruisati ni proizvodnju dobra i, uopšte, ljudske dobrote koju ne mogu da zatru ni najveći zločini.
Zločin u Srebrenici pred ovim sudom već dobija sve važnije mesto. I to ne samo kao najmasovniji i najbestijalniji konkretan zločin, s obeležjima genocida, nego i kao svetski fenomen.
Za razliku od mnogih drugih zločina, masakr u Srebrenici dogodio se u zoni koju su štitile oružane snage UN, konkretno Holandski bataljon. O toj činjenici je, posle više godina, Parlament Holandije raspravljao 10. aprila 2002. i, držeći se načela humanosti i demokratije, ustanovio je da za dešavanja u Srebrenici postoji i odgovornost Holandije, nakon čega je Vlada 16. aprila podnela ostavku a narednog dana je to učinio i holandski Generalštab.
Pod pritiskom činjenica i međunarodnih autoriteta, i vlast u Republici Srpskoj priznala je, barem deklarativno, zločin u Srebrenici, ali ostalo je još mnogo toga da se razjasni i uradi u temeljitom suočavanju s prošlošću kako bi se postavili temelji za drukčiju budućnost. I upravo je tu posmatranje Srebrenice, i iz budućnosti a ne samo kao deo prošlosti, nezaobilazno.

"Prirodno stanje"

Prizori masovnog masakra, i onog u Srebrenici, u domenu su predodžbi o smaku sveta. Posmatrač naprosto ostaje bez daha da bi smogao snagu da korakne dalje, k uočavanju drugih, ne manje kobnih pratećih fenomena - razaranja društva i države. I samo vaspostavljanje haosa "prirodnog stanja", u kojem se može nekažnjeno ubijati i pljačkati, nalikuje na krah civilizacije. U tom haosu varvarizacije ne može se neposredno uočiti ni veza zločina i pljačke. Srebrenica baca tek zračak svetla na to klupko pošasti. Evakuisane žene, deca i starci, kao i odrpani zarobljenici, nisu izgledali kao neki obilniji izvor ratnog plena, mada se kod ljudi u bekstvu mogu naći i izvesne vredne stvari. Tako nešto svakako ne izmiče "gospodarima rata". Uostalom, nije nikakva tajna da se iza nacionalne patetike kriju interesno vulgarni motivi za krađu i pljačku. Meta su ne samo dragocenosti i novac, nego i javna i privatna nepokretna imovina - stanovi, kuće, zemlja, teritorija i - vlast, ona sama je zamašan i dragocen ratni plen. Zločinci i pljačkaši ne moraju biti iste osobe. Nastaju i različiti savezi među njima. Uočeno je, tako, da i na frontovima, a ne samo u pozadini, "cveta" trgovina pripadnika zaraćenih strana - i ratnim materijalom. Nije, takođe, tajna ni to da su tokom ratova nastala ili su se uvećala mnoga bogatstva spram galopirajućeg siromašenja većine stanovništva.
Simbioza zločina i pljačke nije samo pošast nasleđena iz ratnog vrtloga. Ona je nastajala i pre ovih ratova a pridodate su joj i poratne naslage. Upravo ta slojevita gromada je glavna zapreka trezvenom suočavanja sa vremenom - s prošlošću, sadašnjošću i budućnošu. I više od toga, dominacija te simbioze je glavna prepreka uspostavljanju normalnog života, normalne države, obnovi normalne strukture društva i otvaranju prema savremenom svetu.
Traganje za istinom o minulim događajima i savremenim zbivanjima nailazi na još jednu krupnu prepreku. Fatalistički odnos prema prošlosti proteže se i na savremenost i budućnost. Kao što se počinjeni zločini, pre svega u ime vlastite nacije, pravdaju raznim nužnostima, tako se i sadašnjost i budućnost dočaravaju u mengelama rigidnog determinizma. Poput nekadašnjeg nasilnog uterivanja u komunizam, sada se, opet silom, isteruje odande i nateruje u kapitalizam. Malo ko se i pita šta su to, u stvari, i komunizam i kapitalizam. Isterivanje boga zamenjuje uterivanje boga, a da se i ne haje za izvornu veru, religiju i crkvu. Sve to se dešava na proizvedenoj podlozi pogaženog prava na život i imovinu, u ambijentu haosa i bezdržavlja, izolacije od sveta, stihije straha, mržnje i nasilja. Onima koji su nekako preživeli sve užase rata nameće se puko preživljavanje, uz bespogovorno potčinjavanje raznim moćnicima, kao najviši domet života, bezmalo kao jedina sreća. U tome zapažen udeo imaju i oni predstavnici međunarodne zajednice koji se ponašaju kao eksportni eksperti čiji je vidokrug omeđen legendama o pedagoškoj svemoći "štapa i šargarepe".
Udes Srebrenice ima, dakle, brojne i različite komponente. Suočiti se sa svima njima, bez sumnje, nije nimalo jednostavno. Najlakše je prećutkivati i relativizovati zločine. Međutim, ni njihova puka osuda, bez razumevanja kako se sve proizvodi zlo, nije baš neki domet humaniteta. Uvažavajući i škrtu verbalnu osudu zla, ipak je nelagodno posmatrati hvalisavo i pompezno svrstavanje na stranu dobra, "kao takvoga". Tada i zlo ostaje "kao takvo", kao da o tome ne znamo ništa pouzdanije.

Skučena proizvodnja dobra

Rizikujući sporove s antiratnim aktivistima, pogotovo onima koji nerado pribegavaju autorefleksiji, zalažem se za procenu učinaka ne samo protagonista zla, nego i onih koji mu se suprotstavljaju. Posle svega što se dogodilo verovanje da smo uoči i na početku rata mogli da ga sprečimo ili vlastitim snagama okončamo danas izgleda veća iluzija nego onda. Uprkos tome, bilo je časno i čovečno suprotstaviti se zlu, nezavisno od neposrednih efekata. Da tog suprotstavljanja nije bilo teže bismo razabirali i same korene i razmere zla. Ali to ne znači da je već sve rečeno i učinjeno, te da se možemo gorditi svojim čistim rukama i diviti se svojoj moralnoj superiornosti, a sve to na manje ili više blistavoj medijskoj estradi. Ipak, još uvek smo dosta daleko od punog razjašnjenja i prikladnog sankcionisanja zločina čiji smo savremenici, i to ne samo na, kako se veli, prostorima bivše Jugoslavije.
Ukoliko zaista težimo temeljitom istraživanju "naših zločina", pa i onog u Srebrenici, valja se prisetiti da postoji opsežna literatura o zločinima novijeg doba, pogotovo o nacističkim i staljinističkim. Postoje i razne škole mišljenja, usidrene oko pojmova "radikalnog zla", "banalnog zla" ili doktrine o "suvišnim ljudima" (prema rasnim ili socijalnim merilima) kojima se tumači masovno uništavanje ljudi. I sami pojmovi dobra i zla tema su beskrajnih razmatranja u religiji i filozofiji, teoriji i praksi, tokom čitave istorije čovečanstva.
Iz tih debata, a za našu temu, najpodsticajnije mi se čine gledišta o nerazdvojivosti posmatranja dobra i zla i o njihovoj praktičkoj povezanosti. Naime, proizvodnja zla i proizvodnja dobra neprekidno se prožimaju i sudaraju. Biti izvan toga, naprosto, nije moguće, to je iluzija. I sam znameniti Hegel, onima koji se smatraju nedužnima, poručuje: "Upravo zato što nisi ništa učinio da bi svojim činom ukinuo postojeće zlo, ti si ne samo kriv, nego kao pasivni i tihi sudionik postojećeg zla u svetu postaješ i ostaješ - zao". A naš savremenik, filozof Milan Kangrga, svojim višegodišnjim proučavanjima etike i morala uverljivo je pokazao da su ne samo Kant i Hegel, već i drugi filozofi modernog doba, uočili da su dobro i zlo relacioni pojmovi, da ne postoje odvojeno i svako za sebe, niti se mogu razumeti jedan bez drugoga, i to u delatnom međudejstvu, u domenu čovekove proizvodnje, i u sklopu samostvaranja slobodnog čoveka budućnosti. Suprotstavljanje konkretnom zlu jeste, dakle, jedini put ka proizvodnji dobra, ka re-evoluciji čoveka, sve dalje od njegove sirove "prirode", ka stvaranju humanosti i slobode. Za naša istraživanja bilo bi podsticajno proučiti i Kangrgino (naravno, ne samo njegovo) bogato iskustvo kritičkog suprotstavljanja raznim konkretnim oblicima proizvodnje zla, kao i vizije proizvodnje dobra, makar i u skučenim uslovima, pogotovo ovdašnjim.
Odnos prema Srebrenici, recimo to na kraju ovog prigodnog teksta, istovremeno je izražavanje pijeteta prema žrtvama, osuda zločina i zločinaca, razjašnjavanje zla koje je kulminiralo ovim vrhunskim zločinom, te makar i klecavo ispitivanje mogućnosti proizvodnje dobra, pre svega putem recivilizovanja, stvaranja društvenih i političkih institucija i procedura, bez iluzuja u mogućnost ukidanja zla i uspostavljanja bezgraničnog "carstva dobra i dobrote". Zlo, ako se ne može iskoreniti, može se obuzdavati. Prvi i odlučan korak u tom pravcu je obnavljanje stvaralačkih moći kulture, prvenstveno razvojem kritičkog mišljenja o prošlosti, savremenosti i budućnosti, o drugima a i o samima sebi.

Beograd, 21. mart 2005.  
  Dr Nebojša Popov

* Prilog zborniku članaka o Srebrenici, koji priprema Fondacija "Hajnrih Bel".

 
Kultura
Alterglobalista
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika