Srebrenica - proizvodnja zla i dobra*
Čovek je po prirodi sirov,
a ako takav ostane i posle kulturnog razvitka on je zao
|
|
Kant
|
Kada smo se, kao antiratne grupe iz Jugoslavije, okupljali u Sarajevu,
najpre u Pretparlamentu a potom na Okruglom stolu vlasti i opozicije,
tokom 1991. i sve do februara 1992. godine, glavna pažnja usmerena je
na prekid rata u Sloveniji i Hrvatskoj i na sprečavanje pretnji totalnim
ratom u Bosni i Hercegovini. O svemu tome ostali su javni tragovi u Republici
(pod naslovom Kako sprečiti totalni rat u BiH
objavljena je i posebna brošura). Kada su čule o čemu raspravljamo, Sarajlije
su se ponekad našle u čudu - da li se tako nešto uopšte može desiti, ta
ko bi se usudio da načini taki belaj. Usudiše se.
Petnaest godina potom mnogo toga što smo činili može da izgleda kao iluzija,
pogotovo kada se imaju u vidu tokovi i ishodi rata, ali i ona je deo realnosti,
i ondašnje a i sadašnje. Samo moralnim i intelektualnim sredstvima, očigledno,
malo se, ili nikako, može uticati na tokove zbivanja. Ali, kako pokazuju
dugotrajni napori u suočavanju s nacističkom prošlošću Nemačke, koji daju
i solidne rezultate, i daleko slabiji otpori, poput Sofi Šol i njenog
brata Hansa, te malobrojne minhenske "Bele ruže", nezaobilazni
su u razumevanju jednog dramatičnog razdoblja.
Suočavanje sa zlom
Agresivnoj Miloševićevoj armadi, koja je godinama okupirala bezmalo svu
pažnju sveta, postojali su, i usred Srbije, razni otpori koji su ostajali
u njenoj senci jedva primetni. Na stotine a povremeno i hiljade ljudi, naročito
u Beogradu, javno se suprotstavljalo zlu koje se valjalo Jugoslavijom. Zlo
je prepoznato već pri usponu režima Slobodana Miloševića
kojem je pružen javni otpor, ali nedovoljno
snažan da zaustavi razornu stihiju. Sila tog režima mogla je sebi
da dopusti čak i izvesnu toleranciju svojih protivnika koje su raniji
oblici totalitarizma bezočno uništavali, a sada je i samo njihovo
postojanje potezano pred svetom kao dokaz - demokratije. Tako su mnogi
protesti i otpori ostali javno jedva vidljivi i bez većeg uticaja
na događanja. Recimo, na tri okrugla stola o Kosovu (Mostar, Priština,
Beograd, u prvoj polovini 1990. godine) tragalo se za političkim rešenjem
tog dramatičnog "čvora", u sklopu demokratske rekonstrukcije
Jugoslavije, ali su ovi napori ne samo ignorisani, nego su i s raznih
strana brutalno napadani. Zatim, od "Hoda mira", na početku
rata u Sloveniji, preko protesta zbog bombardovanja Vukovara i Dubrovnika,
kada je ratni plamen proširen na Hrvatsku, pa do "Crnog flora"
koji su hiljade Beograđana, povodom opsade Sarajeva, protegle od Terazija
do Slavije, svi ovi i slični protestni skupovi više su hrabrili |
|
|
Đerđ Boroš (György Boros)
|
|
protivnike rata da istraju u svojim akcijama, uprkos svem riziku, nego što
su uticali na "gospodare rata" da vrate mač u korice.
Dok se ratni plamen širio Bosnom i Hercegovinom, glavna pažnja sve jače
izolovanih antiratnih grupa bila je usmerena na opsadu i bombardovanje Sarajeva.
Pored održavanja elementarnih komunikacija i pružanja neposredne pomoći,
u Beogradu je svih godina rata delovala grupa "Živeti u Sarajevu"
koju su činili pripadnici antiratnih udruženja i stranaka. Ona je nastojala
da zlo koje se nadvilo nad Sarajevom i Sarajlijama bude stalno otvorena
tema domaće i svetske javnosti i da se istrajava u dokazivanju važnosti
solidarnosti sa Sarajlijama kako bi opstali i izbavili se od retko viđene
stihije zla. Solidarnost je i praktično demonstrirana odlaskom predstavnika
grupe u opsednuto Sarajevo, jula 1994. godine, a potom i organizovanjem
dolaska Sarajlija u Beograd. Zapisi o svemu tome objavljeni su u Republici
a izvesnih tragova ima i u drugim medijima.
Kada je izgledalo da proizvodnja zla jenjava, desila se Srebrenica. Otkad
je ona bila od strane Saveta bezbednosti UN proglašena zaštićenom zonom
(17. 04. 1993) smatralo se, i u antiratnim krugovima, da se tu ne može desiti
još kakvo veće zlo. Čak je izgledalo da su "enklavci", žitelji
zaštićenih enklava, donekle privilegovani spram drugih stradalnika. I, kao
da smo već pomalo oguglali od dugotrajnog suočavanja s raznim zločinima,
nismo očekivali neki zločin nad zločinima. Razmere pretećeg zla skrivene
su i TV-prizorima o upadu srpske vojske u Srebrenicu, 11. jula 1995. godine.
U prenosu "uživo", prikazivano je kako general Mladić, glavnokomandujući
srpskih trupa, "kamaradski" ispija rakiju s komandom Holandskog
bataljona, miluje decu i deli im slatkiše. Sumanuta izjava istoga generala
da je na delu srpska osveta "Turcima" za sve ono što su činile
dahije pre dva veka slutila je na mahnito delovanje razularene sile. Prikazana
evakuacija žena i dece tek je nagovestila nadolazeće masovne smrti. Kako
su kasnija saznanja pokazala, u narednih nekoliko dana pobijeno je hrpimice,
mučki i zverski, desetak hiljada zarobljenih ljudi. S protekom vremena sve
jasnije su se ocrtavale goleme razmere masakra s genocidnim namerama prema
Muslimanima.
Unikatnost zločina
Posmatrači zbivanja skloni su da nove događaje porede sa starim. Tako
se i Srebrenica poredi sa zločinima iz Drugog svetskog rata, naročito
sa holokaustom, pa i sa Jasenovcem. Ima poređenja i sa zločinima u toku
novijih ratova na tlu Jugoslavije (Sarajevo, Vukovar, Mostar, Stolac,
Zvornik, Foča, Krajina, Kosovo itd.). Ukoliko se pomenuta sklonost komparacijama
ograniči na analitičke potrebe, ona može biti koristan korak ka razjašnjavanju
konkretne pojave. A ako se ostane samo na površnom poređenju, neki aspekti,
čak bitni, konkretne pojave ostaju skriveni.
Poređenje broja ubijenih u ovom ili onom zločinu može da se pretvori u
beskrajan spor o tačnom broju žrtava, koji zasenjuje suštinu pojave. Jasenovac
je u tom pogledu paradigma kako se licitiranjem broja ubijenih zapostavlja
bestijalna suština konkretnog zločina. Kada je reč o Srebrenici, pominju
se cifre od nekoliko do više hiljada ljudi, najčešće desetak hiljada.
Za ljudski odgovoran odnos prema konkretnom zločinu merodavan je, pak,
potpuni spisak, s imenom i prezimenom svake žrtve, i to ne samo iz pijeteta
prema žrtvama i njihovim porodicama, već i istine i budućnosti radi. I,
kao što je život svake žrtve neponovljiv, tako je i njihovo smaknuće originalan
- unikatan - zločin.
Zabašurivanje konkretne proizvodnje zla, pored licitiranja brojem žrtava,
obavlja se, inače, na razne načine. Naročito je popularno konstruisanje
simetrije zločina raznih učesnika u ovdašnjim ratovima. Pored traganja
za simetrijama zločina u sadašnjim i nekadašnjim ratovima, veoma je popularno
nalaženje ravnoteže zlodela svih zaraćenih strana - srpske, hrvatske,
bošnjačke, albanske, slovenačke... Istini za volju valja reći da je svaka
od njih primenjivala silu u rešavanju svog "nacionalnog pitanja"
i stvaranju suverene nacionalne države, pri čemu se nisu uvek poštovala
pravila rata, a izvan tih pravila, koje reguliše međunarodno pravo, zalazi
se u prostor u kojem se čine razni zločini, među kojima je i onaj najveći
- genocid. Ukoliko se zaputi u ideološko vaganje zločina, ništa se ne
razjašnjava; naprotiv, zločini na jednom tasu vage gube svoju konkretnost
i samo se vagaju s onima, jednako bezličnima, na drugom tasu. Tako se
konkretan zločin, pa i onaj u Srebrenici, zataškava i pravda zločinima
"druge strane".
Čak i kada se progovori o konkretnom zločinu opaža se, često, samo ono
što je najmonstruoznije - ubijanje ljudi - dok ostaju skrajnute sve niti
koje pletu mrežu masovne proizvodnje zla - snajperisanje, paljevine, kamenovanja,
skrnavljenje grobova i sakralnih objekata, silovanja, raseljavanja, proterivanja,
sakaćenja, mučenja, tortura u javnim i privatnim zatvorima i konclogorima,
čerečenje leševa, skrivanje masovnih grobnica ("asanacija terena"),
krađe, pljačke, pohare, uništavanje prirode itd. Čitav "ledeni breg"
razorne stihije zla, međutim, ne dâ se demontirati bez razjašnjenja
svakog njegovog dela, i to u svakom konkretnom zločinu. Dabome, sve to
nije ni jednostavno ni lako. Pogotovo je mučno suočavanje s jednom osobitošću
"naših" zločina koji se vrše mahom "ručnom radinošću",
za razliku od, recimo, nacističke industrije smrti. Na ispitu je i zrelost
kulture da se suoči i s vlastitim poništavanjam.
Razjašnjenje i sankcionisanje zločina
Dokle god se ostaje pod opsesijom nacionalističke ideologije mogućno je
da se pravdaju i najveća zla u ime "spasa" svoje nacije. Time
se blokira otvaranje suštinskog pitanja o individualnoj odgovornosti i krivici
za svaki konkretan zločin. Ostaje se na kolektivnoj
krivici. U zločine se utiskuje rasni ili
etnički znak, oni postaju etnički spomenici. Bez jasnog utvrđivanja
odgovornosti i krivice nema ni sankcionisanja niti razjašnjenja konkretnih
zločina. A bez svega toga nema ni budućeg normalnog života. Iz najvećih
zločina se, pak, mogu izvesti i najveće pouke. U tome je i poenta
interesovanja za Srebrenicu, i sada a i u budućnosti.
Haški tribunal, koji su osnovale Ujedinjene nacije, za sada je glavno
mesto gde se sudi za ratne zločine na tlu bivše Jugoslavije. Bez iluzije
da je to idealan sud koji savršeno primenjuje pravo, objektivno je
reći da prikladnijeg mesta za rasvetljavanje ratnih zbivanja trenutno
nema. U načelu, bolje bi bilo da se time bavi pravosuđe zemalja u
kojima su se zločini desili, ali tako nešto zaprečeno je kako zapuštenošću
kulture, politike i pravosuđa, tako i ovdašnjom dominacijom nacionalističkih
ideologija koje nastavljaju svoje konfrontacije raznih oblika, uzdižući
svoje optuženike za ratne zločine |
|
|
Đerđ Boroš (György Boros)
|
|
kao nacionalne junake, uz žalopojke kako se sudi samo "našima",
uprkos činjenici da se pred Haškim tribunalom nalaze pripadnici svih zaraćenih
strana.
Suđenja za ratne zločine, pored pravne i političke, imaju i izrazito kulturnu
komponentu. Naime, utvrđivanje konkretne odgovornosti i krivice za konkretne
zločine razgrće debele naslage nacionalnih mitologija i ideologija koje
naturalizuju zločine kao "prirodni" deo istorije ili ih banalizuju
kao, eto, takve stvari se dešavaju u svakom ratu pa se zbog toga uopšte
ne treba ni čuditi a kamoli moralno uzbuđivati. Istovremeno, u pitanju su
i mitovi o Balkanu, prema kojima tu i ne može da se dešava išta drugo do
večito cepanje i sukobljavanje, razaranje i klanje. Slični mitovi javljaju
se i u novom izdanju, u doktrinama o neminovnosti "sudara civilizacija"
(Hantington). Individualizacija odgovornosti i krivice za konkretne zločine,
pak, pouzdan je put izbavljenja od dominacije kolektivističkih ideologija,
i kada vode u zločine i kada ih naknadno zabašuruju i pravdaju. Bez rekonstrukcije
proizvodnje zla nije mogućno rekonstruisati ni proizvodnju dobra i, uopšte,
ljudske dobrote koju ne mogu da zatru ni najveći zločini.
Zločin u Srebrenici pred ovim sudom već dobija sve važnije mesto. I to ne
samo kao najmasovniji i najbestijalniji konkretan zločin, s obeležjima genocida,
nego i kao svetski fenomen.
Za razliku od mnogih drugih zločina, masakr u Srebrenici dogodio se u zoni
koju su štitile oružane snage UN, konkretno Holandski bataljon. O toj činjenici
je, posle više godina, Parlament Holandije raspravljao 10. aprila 2002.
i, držeći se načela humanosti i demokratije, ustanovio je da za dešavanja
u Srebrenici postoji i odgovornost Holandije, nakon čega je Vlada 16. aprila
podnela ostavku a narednog dana je to učinio i holandski Generalštab.
Pod pritiskom činjenica i međunarodnih autoriteta, i vlast u Republici Srpskoj
priznala je, barem deklarativno, zločin u Srebrenici, ali ostalo je još
mnogo toga da se razjasni i uradi u temeljitom suočavanju s prošlošću kako
bi se postavili temelji za drukčiju budućnost. I upravo je tu posmatranje
Srebrenice, i iz budućnosti a ne samo kao deo prošlosti, nezaobilazno.
"Prirodno stanje"
Prizori masovnog masakra, i onog u Srebrenici, u domenu su predodžbi
o smaku sveta. Posmatrač naprosto ostaje bez daha da bi smogao snagu da
korakne dalje, k uočavanju drugih, ne manje kobnih pratećih fenomena -
razaranja društva i države. I samo vaspostavljanje haosa "prirodnog
stanja", u kojem se može nekažnjeno ubijati i pljačkati, nalikuje
na krah civilizacije. U tom haosu varvarizacije ne može se neposredno
uočiti ni veza zločina i pljačke. Srebrenica baca tek zračak svetla na
to klupko pošasti. Evakuisane žene, deca i starci, kao i odrpani zarobljenici,
nisu izgledali kao neki obilniji izvor ratnog plena, mada se kod ljudi
u bekstvu mogu naći i izvesne vredne stvari. Tako nešto svakako ne izmiče
"gospodarima rata". Uostalom, nije nikakva tajna da se iza nacionalne
patetike kriju interesno vulgarni motivi za krađu i pljačku. Meta su ne
samo dragocenosti i novac, nego i javna i privatna nepokretna imovina
- stanovi, kuće, zemlja, teritorija i - vlast, ona sama je zamašan i dragocen
ratni plen. Zločinci i pljačkaši ne moraju biti iste osobe. Nastaju i
različiti savezi među njima. Uočeno je, tako, da i na frontovima, a ne
samo u pozadini, "cveta" trgovina pripadnika zaraćenih strana
- i ratnim materijalom. Nije, takođe, tajna ni to da su tokom ratova nastala
ili su se uvećala mnoga bogatstva spram galopirajućeg siromašenja većine
stanovništva.
Simbioza zločina i pljačke nije samo pošast nasleđena iz ratnog vrtloga.
Ona je nastajala i pre ovih ratova a pridodate su joj i poratne naslage.
Upravo ta slojevita gromada je glavna zapreka trezvenom suočavanja sa
vremenom - s prošlošću, sadašnjošću i budućnošu. I više od toga, dominacija
te simbioze je glavna prepreka uspostavljanju normalnog života, normalne
države, obnovi normalne strukture društva i otvaranju prema savremenom
svetu.
Traganje za istinom o minulim događajima i savremenim zbivanjima nailazi
na još jednu krupnu prepreku. Fatalistički odnos prema prošlosti proteže
se i na savremenost i budućnost. Kao što se počinjeni zločini, pre svega
u ime vlastite nacije, pravdaju raznim nužnostima, tako se i sadašnjost
i budućnost dočaravaju u mengelama rigidnog determinizma. Poput nekadašnjeg
nasilnog uterivanja u komunizam, sada se, opet silom, isteruje odande
i nateruje u kapitalizam. Malo ko se i pita šta su to, u stvari, i komunizam
i kapitalizam. Isterivanje boga zamenjuje uterivanje boga, a da se i ne
haje za izvornu veru, religiju i crkvu. Sve to se dešava na proizvedenoj
podlozi pogaženog prava na život i imovinu, u ambijentu haosa i bezdržavlja,
izolacije od sveta, stihije straha, mržnje i nasilja. Onima koji su nekako
preživeli sve užase rata nameće se puko preživljavanje, uz bespogovorno
potčinjavanje raznim moćnicima, kao najviši domet života, bezmalo kao
jedina sreća. U tome zapažen udeo imaju i oni predstavnici međunarodne
zajednice koji se ponašaju kao eksportni eksperti čiji je vidokrug omeđen
legendama o pedagoškoj svemoći "štapa i šargarepe".
Udes Srebrenice ima, dakle, brojne i različite komponente. Suočiti se
sa svima njima, bez sumnje, nije nimalo jednostavno. Najlakše je prećutkivati
i relativizovati zločine. Međutim, ni njihova puka osuda, bez razumevanja
kako se sve proizvodi zlo, nije baš neki domet humaniteta. Uvažavajući
i škrtu verbalnu osudu zla, ipak je nelagodno posmatrati hvalisavo i pompezno
svrstavanje na stranu dobra, "kao takvoga". Tada i zlo ostaje
"kao takvo", kao da o tome ne znamo ništa pouzdanije.
Skučena proizvodnja dobra
Rizikujući sporove s antiratnim aktivistima, pogotovo onima koji nerado
pribegavaju autorefleksiji, zalažem se za procenu učinaka ne samo protagonista
zla, nego i onih koji mu se suprotstavljaju. Posle svega što se dogodilo
verovanje da smo uoči i na početku rata mogli da ga sprečimo ili vlastitim
snagama okončamo danas izgleda veća iluzija nego onda. Uprkos tome, bilo
je časno i čovečno suprotstaviti se zlu, nezavisno od neposrednih efekata.
Da tog suprotstavljanja nije bilo teže bismo razabirali i same korene
i razmere zla. Ali to ne znači da je već sve rečeno i učinjeno, te da
se možemo gorditi svojim čistim rukama i diviti se svojoj moralnoj superiornosti,
a sve to na manje ili više blistavoj medijskoj estradi. Ipak, još uvek
smo dosta daleko od punog razjašnjenja i prikladnog sankcionisanja zločina
čiji smo savremenici, i to ne samo na, kako se veli, prostorima bivše
Jugoslavije.
Ukoliko zaista težimo temeljitom istraživanju "naših zločina",
pa i onog u Srebrenici, valja se prisetiti da postoji opsežna literatura
o zločinima novijeg doba, pogotovo o nacističkim i staljinističkim. Postoje
i razne škole mišljenja, usidrene oko pojmova "radikalnog zla",
"banalnog zla" ili doktrine o "suvišnim ljudima" (prema
rasnim ili socijalnim merilima) kojima se tumači masovno uništavanje ljudi.
I sami pojmovi dobra i zla tema su beskrajnih razmatranja u religiji i
filozofiji, teoriji i praksi, tokom čitave istorije čovečanstva.
Iz tih debata, a za našu temu, najpodsticajnije mi se čine gledišta o
nerazdvojivosti posmatranja dobra i zla i o njihovoj praktičkoj povezanosti.
Naime, proizvodnja zla i proizvodnja dobra neprekidno se prožimaju i sudaraju.
Biti izvan toga, naprosto, nije moguće, to je iluzija. I sam znameniti
Hegel, onima koji se smatraju nedužnima, poručuje: "Upravo zato što
nisi ništa učinio da bi svojim činom ukinuo
postojeće zlo, ti si ne samo kriv, nego kao pasivni i tihi sudionik
postojećeg zla u svetu postaješ i ostaješ - zao".
A naš savremenik, filozof Milan Kangrga, svojim višegodišnjim proučavanjima
etike i morala uverljivo je pokazao da su ne samo Kant i Hegel, već i
drugi filozofi modernog doba, uočili da su dobro i zlo relacioni pojmovi,
da ne postoje odvojeno i svako za sebe, niti se mogu razumeti jedan bez
drugoga, i to u delatnom međudejstvu, u domenu čovekove proizvodnje, i
u sklopu samostvaranja slobodnog čoveka budućnosti. Suprotstavljanje konkretnom
zlu jeste, dakle, jedini put ka proizvodnji dobra, ka re-evoluciji čoveka,
sve dalje od njegove sirove "prirode", ka stvaranju humanosti
i slobode. Za naša istraživanja bilo bi podsticajno proučiti i Kangrgino
(naravno, ne samo njegovo) bogato iskustvo kritičkog suprotstavljanja
raznim konkretnim oblicima proizvodnje zla, kao i vizije proizvodnje dobra,
makar i u skučenim uslovima, pogotovo ovdašnjim.
Odnos prema Srebrenici, recimo to na kraju ovog prigodnog teksta, istovremeno
je izražavanje pijeteta prema žrtvama, osuda zločina i zločinaca, razjašnjavanje
zla koje je kulminiralo ovim vrhunskim zločinom, te makar i klecavo ispitivanje
mogućnosti proizvodnje dobra, pre svega putem recivilizovanja, stvaranja
društvenih i političkih institucija i procedura, bez iluzuja u mogućnost
ukidanja zla i uspostavljanja bezgraničnog "carstva dobra i dobrote".
Zlo, ako se ne može iskoreniti, može se obuzdavati. Prvi i odlučan korak
u tom pravcu je obnavljanje stvaralačkih moći kulture, prvenstveno razvojem
kritičkog mišljenja o prošlosti, savremenosti i budućnosti, o drugima
a i o samima sebi.
Beograd, 21. mart 2005. |
|
|
Dr Nebojša Popov |
* Prilog zborniku članaka o Srebrenici,
koji priprema Fondacija "Hajnrih Bel".
|