Primjera za brisanje sjećanja na jedne stvari i događaje, kao i nametanje spominjanja na druge ima mnogo

Memoria i damnatio memoriae

Jedan od društvenih fenomena kompleksnog nametanja zaborava pravnim sredstvima nazvan je latinskim imenom damnatio memoriae

Sinan Gudžević

svjetskom ratu a i poslije njega, izjednačavaju s pripadnicima antifašističkog pokreta, koji je zemlju oslobodio od okupatora i samih četničkih zločinaca. Sličan zakonski akt je još početkom devedesetih godina usvojen i u Hrvatskoj. Njime su u pravima socijalnih i novčanih naknada partizani stavljeni u slabiji položaj u odnosu na pripadnike drugih vojski pa tako i na one iz zločinačkog ustaškog pokreta. Zakonodavac je za te pripadnike uveo naziv "domovinska vojska", koji nije postojao ni za vrijeme prve Jugoslavije, ni za NDH, ni ikada poslije. Nedavno je slična akcija za simboličku rehabilitaciju vojnika koji su se u Drugom svjetskom ratu borili na strani njemačke vojske pokrenuta i u Sloveniji. Preimenovanja ulica, trgova, kulturnih institucija, sportskih društava pojava je takva i tolika da se smatra skoro za običnu. Zanimljiv je, a možda u svom lingvističkom aspektu i jedinstven, slučaj s preimenovanjem grada Duvna u Bosni: od 1990. godine je preimenovan u
		Pozlaćena Neronova bronzana glava. Berlin, zbirka Axela Gutmanna

Mnema i Leta

drugog svakako je najpoznatija atenska anegdota iz petoga stoljeća prije naše ere o vojskovođi i političaru Temistoklu, koji pjesniku Simonidu, kad mu se ovaj ponudi da ga nauči umijeću pamćenja, ako slijedimo Kikeronovo svjedočenje, odgovara: "Ja bih radije učio umijeće zaboravljanja nego umijeće pamćenja". Temistokle je imao izvanredno pamćenje, o čemu je najbolje svjedočanstvo ono Plutarhovo, prema kojem je lično poznavao svakog građanina grada Atene, a Simonid je sa svoga izvanrednog pamćenja i vladanja njime nazvan ocem mnemotehnike. Iako ovdje svakako nije mjesto za raspravu o tome pristaje li vojskovođama i političarima umijeće zaboravljanja, a pjesnicima umijeće pamćenja, valja reći da i o jednoj i o drugoj vještini postoje svjedočenja i pjesnička i politička koja ih zovu ovdje blaženima ondje prokletima. Umijeće pamćenja od Simonida i Temistokla naovamo nije izgubilo ništa od
		Neron. Worcester, Art Museum

Pojam kojeg nema a ima

Ova sintagma je jedna od onih koje izazivaju najveću zbunjenost. Mnogi je upotrebljavaju uvjereni da predstavlja rimski čisto pravni pojam, a rijetki znaju da je rimsko pravo i ne poznaje. U naše vrijeme izraz ima dva značenja: jedno, široko usvojeno, preneseno i metaforično, skoro posve odvojeno od polaznog historijskog konteksta, a koji se, možda, prešutno, podrazumijeva; u njega idu slučajevi različitih običaja brisanja sjećanja na određene ličnosti, više ili manje slični s gore navedenima iz novije postjugoslavenske stvarnosti. Historičar Johannes Schmidt smatra damnatio memoriae uobičajenom pojavom još u starom Rimu, "iako izrazitih svjedočanstava za najranije razdoblje nema".5 Charles W. Hedrick Jr.6 smatra da, je historijski gledano, imaju i primjenjuju sva društva, uključujući i moderne zapadne liberalne demokratije. Imaju je, jer imaju potrebu za selekcijom u pogledu onoga što treba pamtiti, a šta zaboraviti. On podvlači da se ne smije potcijeniti razlika između antičke damnatio memoriae i brisanja spomena u totalitarnim režimima kakav je bio onaj Staljinov: ovaj drugi je bio potpuno surov u nastojanju da zatre svaki trag javnog spomena na ličnost kojoj je odredio zaborav, dok je cilj antičkog političkog napada na sjećanje bilo obeščašćenje uspomene na ličnost u nemilosti, koje je, opet, na posredan način bilo svojevrsna potvrda sjećanja na nju.
Drugo je značenje uže, i moglo bi se nazvati pravno-historijskim. Studije pokazuju da diskusija o njemu nije završena i da često izaziva nesporazume i sporove. Standardna studija o fenomenu damnatio memoriae je pedesetak godina bila ona Friedricha Vittinghoffa Staatsfeind in der römischen Kaiserzeit, o fenomenu državnog neprijatelja u carskom Rimu, iz 1936. godine. Njoj prethode tri studije, odavno nestale s tržišta knjiga i dobavljive tek u najboljim bibliotekama: sve tri su na latinskom, prva iz 1689, autora Johanna Heinricha Gerlacha, druga iz 1776, autora Johanna Gottloba Solbriga, a treća iz 1885. autora Gottfrieda Zedlera. U novije vrijeme značajan prilog načinio je pomenuti Charles W. Hedrick Jr. sa svojom izvanrednom studijom History and Silence, iz 2000. godine, u kojoj je četvrto poglavlje naslovljeno Remembering to forget posvećeno historijskom aspektu pojma damnatio memoriae u Rimu od Tiberija do Teodosija. O pravnom aspektu pojma najbolja je i do sada nenadmašna rasprava Andreasa Pescha De perduellione, crimine maiestatis et memoria damnata, iz godine 1995, koja svojim obimom i akribičnošću nadmaša sve dosadašnje, i uspostavlja se kao standardna monografija koja prethodne gura u stranu. Pesch kritički i besprekorno argumentovano pokazuje nedostatke Vittinghoffove studije, a nedostatnost i netačnost enciklopedijskih članaka pokazuje na neosporiv način. U ove posljednje ide natuknica u Realenzyklopädie der Altertumswissenschaften iz pera austrijskog historičara prava Stephana Brassloffa, potom ona u Der kleine Pauly autora Thea Mayer-Malyja, kao i nekoliko mjesta iz Römische Geschichte i Römisches Strafrecht Theodora Mommsena. Peschovom knjigom ispunjena je velika praznina za studijom o političkoj represiji nad socijalnom i kulturnom memorijom staroga Rima. Tekst koji slijedi u najvećoj se mjeri oslanja na Peschov pristup problemu. O kakvom se pristupu radi vidi se već iz prve rečenice studije: "Teškoća pri raspravljanju o damnatio memoriae leži u tome što valja obraditi nešto što nije postojalo".
"Nešto što nije postojalo" u rimskom pravu postojalo je, međutim, i u rimskom carstvu i u rimskoj republici. Pod njime se razumije brisanje imena s javnih natpisa, uklanjanje statua, zabrana ostavljanja testamenta, rušenje kuća, slavljenje godišnjice smrti, zabrana slavljenja rođendana, zabrana davanja osuđenikova imena novorođenoj djeci. Teškoća u određivanju statusa fenomena damnatio memoriae sastoji se u tome što krivica za koju je kazna primjenjivana nije bila jedna, već ih je bilo više, a praksa kažnjavanja počinioca za svaku od njih nije bila ni jedinstvena ni ujednačena, pa se, budući da je postojala dobrih osam stotina godina, dodatno opire sistematizaciji.
Prije no što se pozabavimo samom sintagmom, valja reći nešto o statusu pojma damnatio.

Zaborav i njegovo prokletstvo

Damnatio je termin rimskog privatnog, a potom i krivičnog prava. Označava štetu koju neko pretrpi na svom imanju. O etimologiji riječi nema saglasnosti među filolozima. Jedni u njoj vide glagol deminuere, umanjivati, zakidati, a drugi je vežu za grčku riječ (dapáne), trošak, izdatak. Bliski su mu termini damna i damnare, u značenju šteta i štetiti, oštetiti, ali i odštetiti. Značenje koje nas ovdje zanima možda bi se u našem jeziku najbolje našlo u stilski obilježenom glagolu "štetovati" koji, imajući u vidu imenicu memoria, omogućava konstrukciju "štetovati sa sjećanja", to jeste "u svojstvu osuđenika biti određen na zatiranje javnog sjećanja na sebe". Valja reći da u južnim štokavskim krajevima postoji i riječ "damla", kao i izraz "damla ga pogodila" ili "damla ga bilo", koje svakako treba tražiti u "vulgarnoj" verziji riječi damna.

Pojam o kojem nema jedinstva

Za razliku od same damnatio, pojam damnatio memoriae ne poznaje ne samo rimsko pravo već ni rimska književnost. Ovo zvuči skoro neprihvatljivo čak i za nekoga ko se dugo bavi rimskom starinom. Jer se, čak i u nekim mjerodavnim monografskim i enciklopedijskim publikacijama, nailazi na tragove uvjerenja da su i memoria damnata i damnatio memoriae pojmovi sa čvrstim statusom u antičkom Rimu. Sintagma je moderna tvorevina i upotrebljava se najčešće u opuštenom značenju za razne mjere s ciljem zatiranja sjećanja ili na umrle vladare, ili na uklanjanje glavnih tragova sjećanja na nekoga ko je umro, ili na nešto što se smatra završenim, a na koga se ili na šta se sjećanje smatra ili proglašava društveno štetnim ili nepoželjnim. Čini se da je prvi put upotrebljena u jednom filološkom komentaru iz 1574. godine. Autor ovoga je Just Lipsije,7 komentator Anala rimskog historičara Takita, poznatijeg kod nas kao Tacit. U komentaru mjesta u šestoj knjizi, gdje izvještava o smrti Tiberijeve nećake Livije, koja je bila ubijena po naredbi Tiberijeva sina Drusa, Takit piše da je nakon njene smrti bilo zaključeno kako moraju biti uklonjeni svi njeni kipovi i sve što je nosilo spomen ili sjećanje na nju. Tu Lipsije dodaje: "Ime joj je izbrisano iz svih svjedočanstava, njeno zvanje je svuda zatrto, a njeni kipovi uklonjeni sa svih javnih trgova, e kako bi odumrlo osuđeno sjećanje na nju" (ut exolesceret damnata memoria).

Kazna za careve

Prvi tragovi zatiranja sjećanja brisanjem imena nalaze se već na opekama od nilske gline ili na natpisima egipatskih krčaga. Tutmosis Treći je naredio da se uništi svaki pomen imena kraljice Hatšepsut, a Amenofis Četvrti je zapovijedio da se unište sva obilježja starih bogova, a posebno Amona od Tebe.
Ono što se učvrstilo kao pojam damnatio memoriae nije nešto što je pogađalo običnog rimskog građanina. Kazna je bila namijenjena najvišim ličnostima rimske zajednice, prije svega carevima, pretorima i konsulima, i to ne živima, već umrlima. Za takvo post mortem zatiranje sjećanja na umrloga okrivljenika bilo je nužno da ovaj, rečeno ne bez velikog uprošćenja, bude okrivljen za jednu od slijedeće dvije optužbe:
a) za perduellio, to jest za krivično djelo veleizdaje;
b) za crimen maiestatis, to jeste za krivično djelo povrede majesteta.

Perduellio

rimskom pravu nije to bilo kakav neprijatelj (za takve ima oznaka inimicus) već samo onaj koji dolazi izvan granica rimske države, dakle, bojni neprijatelj, onaj koji se ustremljuje na Republiku kao cjelinu. Vanjski neprijatelj je od klasičnog vremena smatran za perduellis. Sve do trećeg stoljeća naše ere perduellis je automatski značio i hostis. Gaj9 u Institucijama piše: "One koje mi zovemo hostes, naši su preci zvali perduelles". Uopšteno gledano, u rimskom pravu je smrt okrivljenog optuženika značila i njegovo automatsko oslobađanje od krivice i obustavljanje postupka. Perduellio je, međutim, ona krivica za koju smrt optuženoga ne znači ni njegovo oslobođenje od krivnje niti obustavu postupka. Pravni nasljednici optuženika su se morali suočiti sa nastavljanjem procesa. Za vrijeme trajanja sudskog postupka po optužbi
		Dvije strane ispisane ploče iz godine 80. naše ere. Obje strane sadrže ostatke istoga teksta. Pedesetak čitljivih slova omogućava rekonstrukciju teksta od oko 200 slova. Na jednoj strani (gornja slika) slova su veća i ljepša, na drugoj (donja) manja i zbijena. Jasno se, u 2. redu donje slike, vide tragovi brisanja Domitijanova imena. On je 16 godina kasnije bio proklet. Čitljivo je ime prokuratora provincije Raetije C. Saturija. Sudbina ove ploče je zanimljiva. Sačuvao ju je slikarski majstor Ferdinand Ott načinivši za sebe otisak. Sam je original uništen u bombardovanju Münchena 1944. godine

Crimen maiestatis

Maiestas dolazi od komparativa maior i označava poređenje dviju veličina, pa je time ona relativan pojam, odnosno prije izraz nekog odnosa nego osobine. Da bi se pojmu dao politički sadržaj, često se poteže za Kikeronovom definicijom: Maiestas est amplitudo ac dignitas civitatis (Majestet je uzvišenost i dostojanstvo rimskog građanstva).
Za sadržajno omeđenje pojma krivičnog djela nazvanog crimen maiestatis polazište su dva mjesta iz Ulpijana.10 U prvom se kaže da je najbliže krivično djelo vjerskom zločinu ono koje se zove crimen maiestatis, a na drugom se mjestu kaže da je crimen maiestatis ono krivično djelo koje se počini protiv rimskog naroda ili njegove bezbjednosti. Za razliku od pojma perduellio, čija je definicija sačuvana samo kao opšta klauzula, za crimen maiestatis navodi se čitav niz pojedinačnih činjeničnih stanja. Tako, na navedenom mjestu kod Ulpijana stoji: "Po ovome zakonu biće optužen onaj ko s predumišljajem preduzme nešto čije su posljedice ubijanje talaca bez zapovjednikova naređenja, boravak u gradu ljudi naoružanih oružjem ili kamenjem, njihovo udruživanje protiv države, zaposijedanje trgova ili hramova što dovodi do velikih skupova i ujedinjavanja ljudi za nemire i pobune. Optužen će biti i onaj ko svjesno preduzme nešto čija je posljedica ubijanje službenika rimskog naroda ili bilo koga ko ima zapovjedničku ili službenu moć. Optužen će biti i svako ko digne oružje protiv rimske države, i onaj ko neprijateljima rimskog naroda prenese poruku ili preda zapis ili kakav drugi znak, ili tajno preduzme nešto što za posljedicu ima pomaganje ili davanje savjeta neprijateljima rimskog naroda. Optužen će biti i onaj ko pobunjuje ili podstiče nemire među vojnicima kojima se izazivaju pobune protiv države. Optužen će biti i onaj ko ne napusti svoju provinciju kad mu bude određen nasljednik, ko napusti svoju vojsku u nevolji, ko svjesno u javne dokumente upiše nešto lažno pa ih takve upotrebljava..."
Kao i kod krivičnog djela perduellio, tako i kod crimen maiestatis sudski postupak ne biva prekinut smrću optuženoga. Kazna za crimen maiestatis nije uvijek bila jedna te ista i nije bila jednaka za sve. Osim toga, u doba principata ona je dopunjena, o čemu svjedoči Ulpijan: "Osuđenicima je nekada bila uskraćivana vatra i voda. Danas, međutim, oni nižega ranga bivaju bačeni pred zvijeri ili živi spaljeni, a oni višega bivaju kažnjeni smrtnom kaznom. Ovo krivično djelo biva teže ne samo na osnovu samog čina, već i na osnovu bezbožničkog govora i psovanja".
Protiv osuđenoga za povredu majesteta često su primjenjivanje dodatne kazne koje su imale za cilj da i nakon smrti osuđenikove izbrišu ili pokvare sjećanje na njega. Te su kazne bile: uništavanje kipova, brisanje imena, zabrana ukopa i žalosti za osuđenim, a zavisile su, ponekad, i od socijalnog i političkog položaja osuđenikova. Nakon presude, najvažnija stvar je bila uništavanje spomenika podignutih za života osuđenoga, kao i odstranjivanje njegova imena sa javnih ili počasnih mjesta.
Može se, dakle, zaključiti da je memoria damnata kao kazna obavezno slijedila osuđenom za krivično djelo perduellio, i to samo kao dio osude interdictio aqua et igni, dok je osuđenome za crimen maiestatis kazna mogla uslijediti kao jedna od dodatnih kazni.
Ovo sve se ne može reći bez velikog uprošćavanja. Ni perduellio ni crimen maiestatis nisu kroz stoljeća svoga "krivičnoga statusa", svako za sebe, značili ni isto ni jednako, a često ni ujednačeno. Koliko su ovi pojmovi široki može se vidjeti već iz činjenice da neki autori smatraju kako je perduellio u svom značenju slična s parricidium, koje se kao krivično djelo kasnije odvojilo. A Erich Pollack ide i dalje, pa, raspravljajući o čuvenom izvještaju o smrti Horatijinoj, poznatom iz Livija, smatra da su i perduellio i parricidium izrazi ideje maiestatis, te krivična djela po toj osnovi smatra povredama kategorije maiestas populi Romani, koja će se, kako smo vidjeli, u posebnu pravnu kategoriju razviti tek kasnije. Perduellio je vrlo rano imala ne samo status delikta, već i status pravne posljedice. Valja, takođe, znati da se iz crimen maiestatis izdvojilo krivično djelo hostis, to jeste optužba za neprijatelja rimskog naroda. Ako se ima na umu i da je lex Iulia maiestatis Gaja Julija Kajsara formulisao samostalno činjenično stanje same perduellio kao podslučaj criminis maiestatis, onda se može imati barem polazna predstava o kompleksnosti pojmova krivičnih djela koja su uključivala i memorijalne kazne.
Memorijalna kazna je, kao svaka dodatna kazna, u određenoj mjeri bila posljedica samovolje kažnjavača. Formula "tibi perduellionem iudico" imala je za posljedicu velik niz kazni: smrtnu kaznu, oduzimanje imovine u korist državne kase, zabranu ostavljanja testamenta, zabranu legata, relegaciju, deportaciju, osuda zabranom vatre i vode, oduzimanje građanskog prava, zabranu ukopa umrloga osuđenika i zabranu žalosti za njime. Imala je za posljedicu i da se smrću osuđenikovom proces ne završava već se okrivljenik, to jest reus perduellionis, ima braniti i poslije smrti i to će činiti njegovi nasljednici, successores. Ulpijanov izraz u Digestama za takvog osuđenika je "nisi a successoribus purgetur", u značenju "osim ako ga nasljednici ne očiste od krivice".
Pored memorijalne valja spomenuti i nominalnu kaznu. Ova se sastojala u brisanju imena sa konsulskih lista i sa javnih natpisa. Slijedila je osuđenome za krivično djelo hostis, a jedan od pouzdanih dokumenata za njenu primjenu je i Kikeronov govor Za Sestija, i to mjesto 14,33, koje se odnosi na Aula Gabinija i Lukija Kalpurnija Pisona Kajsonija, koji su konsulsku dužnost obavljali 58. godine prije naše ere: "Konsule, ako se tako smiju nazvati, svako treba da izbriše ne samo iz sjećanja, već i sa spiska".
Memorijalne i nominalne kazne kao posljedica proglašenja za hostis pogodile su Marka Antonija, Tiberija, Kaligulu, Nerona, Galbu, Ota, Vitelija, Domitijana, Hadrijana, Komoda, Pertinaka, Didija Julijana, Peskenija Nigra, Klodija Albina, Septimija Severa, Karakalu, Helagabala. Proglašenje visokih ličnosti za hostis donosio je Senat. Neron je jedini koji je za života proglašen neprijateljem rimske države. Velik je broj njegovih kipova na kojima su vidljivi tragovi oštećenja i pokušaji pretapanja ili preuređenja njegova lika u kakav drugi. Tragovi nasilja nalaze se i na likovima Nerona na metalnom novcu. Iz Svetonija znamo da je Vitelije nakon izricanja presude bačen u Tibar, a da su u slučaju Domitijanovu, koji nije bio proglašen za hostis (jer se Senat bojao da bi proglašenje moglo pobuniti vojnike), svi njegovi kipovi bili pretopljeni a slavoluci porušeni.
Smrtna presuda za careve nije postojala. Postupak oko sjećanja na umrle careve na sjednicama Senata povodom smrti svaki put je bio određen jedinstvenom historijskom situacijom. Ponašanje i odluka senata bili su uvijek određeni raspodjelom moći između senata, vojske, rimskog naroda i nasljednika.

Aktuelnost "damnationis memoriae"

Legitimno je postaviti pitanje: bi li danas valjalo unijeti u zakone ono što Rimljani nisu bili unijeli, a jesu primjenjivali? Napadi na sjećanje su svakodnevna pojava, možda je dvadeseto stoljeće, sa dva svjetska rata i sa strašnim nacističkim genocidom, sa logorima, s Auschwitzom, ono razdoblje u kojem je sazrela potreba za zakonskim uvođenjem zaborava na strašne zločince, nakon što je uvelo nezaborav i sjećanje na strašne zločine i njihove žrtve. Legitimno je i veliko pitanje kako bi se moglo održavati sjećanje na zločine bez pitanja o počiniocima. Možda bi, govoreći riječima Umberta Eca, imalo smisla otvoriti raspravu o tome da li bi danas bila moguća ako ne ars oblivionalis, a ono, možda, kakva lex de oblivione. Ko ovo piše uvjeren je da bi, kad bi, nekim razvojem stvari, na prostoru ovoga jezika takav zakon bio usvojen, većina onih koji ovaj list čitaju imala i svoj zajednički predlog za uvođenje zakonskog zaborava barem na nekoliko glavešina koji su na žalostan način vladali njihovim životima u posljednjih petnaestak godina.

Autor je književnik i prevodilac, po obrazovanju filolog. Živi u Zagrebu

Literatura:
Umberto Eco, Ars oblivionalis. Sulla difficoltá di costruire un'Ars oblivionalis, Kos 3 (1987) 40-53.
Charles W. Hedrick Jr., History and Silence. Purge and the Rehabilitation of Memory in Late Antiquity, University of Texas Press 2000.
Martin Heidegger, Vom Wesen der Wahrheit (1930), Frankfurt 1943.
Andreas Pesch, De perduellione, crimine maiestatis et memoria damnata, Aachen 1995.
Erich Pollack, Der Majestätsgedanke im römischen Recht, Leipzig 1908.
Friedrich Vittinghoff, Der Staatsfeind in der römischen Kaiserzeit. Untersuchungen zur »damnatio memoriae«, Berlin 1936.
Harald Weinrich, Lethe. Kunst und Kritik des Vergessens3, München 2000.
Godofredus Zedler, de memoriae damnatione quae dicitur, dissertatio inauguralis, Darmstadiae 1885.