homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Prijateljska upozorenja*

Religioznost

Da biste očuvali patriotizam, kultu svojih nacionalnih junaka dodali ste još jedno, skoro isto toliko delotvorno sredstvo. Pretvorili ste svoju religiju u narodnu crkvu, bolje reći, u narodnu tradiciju. Istina, vi osećate, poput svakog čoveka koji zaista razmišlja, da postoji nešto neodredljivo, nešto suviše uzvišeno da bi se pojmilo, nad nama, nešto što
natkriljuje svet i upravlja njime. Međutim, vi niste religiozni. Niste mogli da prihvatite Boga kakav je u Bibliji, pretvorili ste ga u večnog i svemoćnog glavara svog naroda. Ako bih mogao da u ovoj oblasti upotrebim trivijalan izraz, rado bih rekao da vaš "bog" nosi oklop i bradu Kraljevića Marka, šajkaču vašeg ratnika sa Cera i Jadra, Kajmakčalana i Dobrog polja. Popovi vam nisu bili niti jesu crkveni ljudi, već vatreni rodoljubi sa svim vrlinama i manama vašeg naroda. (...)

Nerad

Pogledajmo sada mane vašeg naroda.
Niste veliki radnici. Često odlažete za sutra, čak i za prekosutra, ono što biste mogli da uradite danas.

 
Posledica je da se to, često, nikada i ne uradi. Koliko ste samo ličnih i, još gore, koliko ste gubitaka po svoju zemlju podneli zbog tog olakog dangubljenja! I vaš seljak gubi, zbog nedovoljnog zalaganja u radu, dobar deo onoga što bi mogao dobiti od svoje mnogo plodne zemlje. On ne primenjuje savremene i racionalne postupke u poljoprivredi pošto bi ga oni, bar dok se ne bi na njih privikao, terali da više radi. "Tradicija" mu je izgovor što ih ne primenjuje. (...)

Ksenofobija vladajuće klase

Bije vas glas da ste ksenofobi. Pravi srpski narod to nije. Obazriv je prema strancu, a ta obazrivost ponekad ide do podozrivosti. Nije ni čudo kad su vas tokom dugih vekova iskorišćavali strani ugnjetači. Ta obazrivost, pa čak i podozrivost nisu mane, nije to ksenofobija. Međutim, oni među vama koji bi hteli da se smatraju vladajućom klasom jesu ksenofobi i, što je još gore, ksenofobija im nije posledica preteranog nacionalizma, već nakaradne zavisti. (...)

Politički kadar - bezvredan

Ta ljubomora kaste zvane "inteligencija" srpskog naroda ne iskazuje se samo prema strancima već i prema sunarodnicima. "Otmeno društvo" tako ne dozvoljava nekom svom članu da se izdigne iznad proseka. Svim sredstvima nastoji da prepreči put onome ko se osmeli i poželi da istupi iz njegovih redova. Ako je, pak, nemoćno da ga u tome spreči, progoniće ga spletkama, čak i kletvama. Stoga pravi intelektualci ove zemlje, a ima ih, i to mnogo, ne uspevaju u Srbiji, pa obeshrabreni napuštaju borbu. Zato i najznačajnija mesta u administraciji i drugde najčešće zauzimaju mediokriteti, čak i ljudi bez ikakve vrednosti. Zato vam je i politički kadar kukavan.
I pored svega, zavist nije svojstvena srpskom narodu. On je ambiciozan, a hrabar narod i treba da bude ambiciozan, ali nije ljubomoran. Ljubomora je tekovina onog izrođenog dela stanovništva, dela koji čini "inteligenciju", kako se ona neopravdano naziva. (...)

Grabljenje za vlast

Čim se rat završio, vaši političari su pojurili da ponovo prigrabe vlast i upravljanje poslovima. Ni na pamet im nije palo da bi prve redove trebalo prepustiti onima koji su se žrtvovali za otadžbinu. Naprotiv, svim mogućim sredstvima su nastojali da sa značajnih položaja uklone sve veterane. Oni su, pak, još bili previše umorni od natčovečanskih napora koje su uložili, pa su im to dopustili. Elem, političari više nisu znali ni za kakve
granice svojih sebičnih ambicija. Bio je to ples ministarskih portfelja, koji su donosili bogatstvo onima koji bi ih se dočepali. Najbolji način da brzo postaneš bogat jeste da postaneš ministar!
Od rata do danas (1928), video sam najmanje pedesetak ministara i, s retkim izuzecima, svi ti ministri su se obogatili. Kao što sam već rekao, svojevremeno se pričalo kako je bugarski kralj Ferdinand, da bi ga pridobio, jednog značajnog političara postavio za ministra na šest meseci, što je pomenutom političaru bilo dovoljno da kupi lepu vilu u jednoj od najlepših sofijskih ulica. Kod vas je, međutim, dragi moji srpski prijatelji,
 
Tomislav Krizman, Na sceni – Udovice
Tomislav Krizman, Na sceni – Udovice, 1908.
sada još gore. Pogledajte kakvo je pravo kraljevsko imanje vaš ministar Ninčić stekao. Pogledajte mu kuću u gradu! Zar zaista verujete da je sve to plaćeno štednjom od imetka koji je Ninčić imao pre rata i od ministarske plate? A basnoslovno bogatstvo Stojadinovića, bivšeg ministra finansija, sina čestitog čoveka bez ikakvog bogatstva? A Boža Maksimović, pre rata samo sitni siromašni nameštenik koji je bez završenih studija? Da li je onu lepu kuću vrednu nekoliko miliona i onaj nakit i druge beskorisne stvarčice koje je njegova žena nakupovala u Parizu platio svojim novcem kad tog novca nije ni bilo? Pašić, kome je bavljenje politikom već bilo mnogo donelo, posle rata je postao jedan od najbogatijih ljudi u Kraljevini. A pop Janjić i svi ostali s ove i one strane Save i Dunava?
Ne, ti političari su iskoristili svoj položaj da bi se lično obogatili, ponekad i nimalo poštenim sredstvima. Time su pokazali da je njima politika samo sredstvo za brzo sticanje velikog novca.
Ne koriste, međutim, samo političari-ministri politiku da bi se obogatili, već i obični političari-poslanici slede njihov primer. Među njima besni najsramnija korupcija, a odatle je zahvatila funkcionere koji zavise od političara. Mogao bih vam navesti desetine meni poznatih slučajeva potkupljivanja poslanika, ministara i visokih funkcionera mitom čiji iznos prevazilazi milion. Često bi mi se to zgadilo i žalio sam vaš narod što mu je sudbina u takvim rukama.

Korupcija

Ponekad bi se javno mnjenje ipak uznemirilo videvši neke slučajeve najočiglednije korupcije. Tada bi vaši političari-strančari osnovali skupštinske anketne komisije, koje nikada nisu dale neki rezultat zato što vukovi ne jedu jedni druge. Razne političke stranke su se silno međusobno vređale radi vlastite reklame, ali su se dobro čuvale da ne zabrazde duboko pošto su dobro znale da korupcija nije apanaža jedne stranke nego svih. Vaši političari-strančari su, dakle, mirno mogli i dalje da se bogate na račun pojedinaca i države. I grabili su obema rukama. Zar je čudno što je taj loš primer i nekažnjavanje podmićivača i podmićenih snažno delovalo na službenike svih nivoa? Ja tako ne mislim i sada mi je sasvim prirodno što industrijalac ili trgovac, koji želi da vagon sa njegovom robom krene, mora da dâ pozamašno mito šefu stanice, što parničar koji želi da ubrza postupak mora da podmaže pisara i što onaj koji misli da dobije pasoš za putovanje u inostranstvo, ili stranac koji bi da dobije boravišnu dozvolu, mora da uvuče nekoliko novčanica među dokumenta koja predaje policiji. Jasno je da nimalo ne služi na čast vašoj zemlji, ali ti potčinjeni službenici samo slede primer koji dobijaju odozgo. I tim ljudima bi se moglo još mnogo lakše oprostiti nego vašim političarima i drugima. Opravdanje im je mala plata, jer vi vrlo slabo plaćate potčinjene službenike, čak i one više. Nasuprot tome, poslanici vam imaju veoma dobre plate, a često primaju i penzije kao "bivši ministri". Oni nemaju opravdanja.

Stranačke veze

Tako su vam političari iskvarili zemlju. Svuda su mi vaši stariji ljudi pričali kako je u njihovo vreme poveriocu bila dovoljna samo reč onoga koji uzima novac u zajam i da čak nije tražio ni priznanicu jer je znao da datu reč svi poštuju. Danas često ni najpropisnije izdata priznanica više nije dovoljna. Dužnik će ponekad pokušati da se izvuče i najnečasnijim sredstvima. Običaji profesionalnih političara prvo iskorenjuju vrline srpskog tla. A, na nesreću, političari su vam svemoćni. Politika se meša u sve i svuda upravlja. Ukaže li se neko mesto u vlasti, bilo ono važno ili osrednje, svejedno, o izboru ne odlučuju zasluge kandidata, već političke veze. Može on biti i najveća neznalica, najnečasniji čovek, ako je "štićenik" političara-strančara stranke na vlasti, pobediće i čoveka najkvalifikovanijeg i u stručnom i moralnom pogledu. Kada se neki kandidat prijavi na konkurs za neko mesto u ministarstvu, ne pitaju ga: "Šta znaš? Šta si radio dosad? Šta si radio kada je otadžbina bila u opasnosti?" ne, pitaju ga: "U kojoj si stranci? Koji poslanik te preporučuje?" Posledice ovakvog načina rada su pogubne za zemlju. Funkcioneri su vam, po pravilu, najgoreg kvaliteta. Često nisu ni sposobni da obavljaju posao koji se traži od mesta koje zauzimaju. Onaj koji me je zamenio na položaju koji sam ja stvorio i za koji se traži najozbiljnije znanje i iskustvo bio je čovek sa samo dva ili tri razreda gimnazije i podoficirskom školom. Kao mlad učenik, pokušao je da pohađa trgovačku školu, ali je izbačen posle mesec dana zbog potpune nesposobnosti. Ni dan-danas on pojma nema ni o najosnovnijim stvarima. Vaši političari-strančari su se, ipak, usudili da postave tog čoveka na to veoma odgovorno mesto pošto je bio kum jednog tadašnjeg moćnika i pošto je u novčaniku imao članske karte dveju političkih stranaka: radikalne i demokratske. Kao što nije ni moglo biti drukčije, stalno je činio pravosudne greške, osuđivao nevine, a oslobađao krive.

Stranačka policija

Naravno, vaši političari-strančari žele da među činovnicima imaju samo ljude iz svoje stranke. Činovnik mora da bude njihov birač i, zahvaljujući uticaju i moći kojom raspolaže, mora mu doneti i glasove svojih potčinjenih. Njegovo znanje, poštenje i prošlost nemaju nikakvu ulogu ako političar-poslanik ili ministar smatra da mu može biti od koristi. Posebno dobro poznajem vašu policiju jer sam, na svoju nesreću, neko vreme sarađivao s njom. U policiju su vam političari postavili ljude kažnjavane zbog krađe i drugih zlodela. Vaši policajci su, posebno u južnoj Srbiji, krali od naroda i otimali novac. Prijavio sam to vašim vlastima, ali ti policajci-zločinci, koji su istovremeno bili i strančari, nisu bili kažnjeni, a mene su toliko izvređali da sam bio prinuđen da podnesem ostavku. Istina je da među vašim policajcima ima i čestitih ljudi, vrlo čestitih i kvalifikovanih, i od njih bi se mogla stvoriti veoma dobra i veoma poštena policija. Ti dobri policajci, međutim, nemaju nikakvog uticaja u vašem Ministarstvu unutrašnjih dela. Tamo gazduju partijci, često vrlo nepošteni, Stepići i slični njemu. To je loše, i to vam unazađuje narod, koji, kao, uostalom i svuda, sledi primer onih gore.
Vaši političari, a većina ih nikada ništa nije učinila za vašu zemlju, ne vole one koji imaju zasluga za vašu otadžbinu. Boje ih se jer su im oni živi prekor. Zbog toga nastoje da ih istisnu iz svega, i iz vojske i sa funkcionerskih položaja. Kad im se ukaže prilika, pokušavaju čak da ih srozaju u očima javnosti. Opasna je to igra jer će jednog dana vaš narod pomesti sve te partijske političare i vratiti one koji su se dokazali. (...)

*

Stari Pašić je poslužio kao primer vašim današnjim političarima-strančarima. Oni su se oblikovali prema njemu. Stvorio je te bezobzirne političare, profitere koji državu često smatraju kravom muzarom čijim se mlekom hrane. Lično on je uspostavio taj sistem zasnovan na nezahvalnosti koji je toliko zla naneo i nanosi vašoj zemlji. Vaši državnici više zaista ne znaju za zahvalnost, jednu od najvećih vrlina svakog naroda. Evo, u ovo vreme (1928), vi tako reći više nemate prijatelja u svetu. Imali ste ih mnogo, i to najuticajnijih, tokom rata, posebno u početku. Međutim, vaše Ministarstvo spoljnih poslova, vaša "Žuta kuća", čija je briga bila da neguje prijateljstva, samo bi ćušilo te prijatelje nogom čim bi pomislilo da mu više nisu potrebni. (...)

Opasni vetrovi

Opasan vetar vam zahvata omladinu i gasi onaj pročišćavajući rodoljubivi plamen. Za većinu vaše sadašnje omladine rodoljublje se sastoji od neke vrste zavisti pune mržnje. Zavide zemljama koje su bogatije ili moćnije od njihove i tom ponižavajućem osećanju nakaradno daju ono lepo ime rodoljublje. Istinsko rodoljublje, međutim, kod nje nema ni odjeka. Odavati počast izginulima, sećati se njihovog žrtvovanja i truditi se da im budeš sličan, pa koji bi savremeni mladić ili devojka bio toliko glup da to učini? Onda više ne bi mogli da misle na sebe, morali bi da priznaju da nemaju nikakvih zasluga, a da ih stariji imaju mnogo. Taman posla, nije savremeni mladić tražio da dođe na ovaj svet. Stvoren je voljom i radi zadovoljstva starijih, a životom mora da plaća tu volju i to zadovoljstvo. Ništa im on ne duguje, već su oni koji su ga doneli na ovu zemlju dužni da mu obezbede sredstva za život bez mnogo briga. Drugim rečima, savremeni mladić smatra da nije njegovo da obezbeđuje život državi, nego da je država dužna da njemu pribavi sve kako bi on mogao da vodi što je moguće prijatniji život. Za njega je država prava krava muzara.

* Iz dr Rodolf Arčibald Rajs Čujte Srbi! Čuvajte se sebe (1928), BIGRAF-Beograd, januar 2005, str. 5-6, 9, 16, 17, 48-53, 63-64, 74. Oprema redakcijska.

 
Ponovo pročitati
Republika
Copyright © 1996-2005 Republika