Milan Kangrga, "Etika", Zagreb 2004.

Etičnost angažmana

Od svog prvog članka "O etici", objavljenog daleke 1948. godine u Studentskom listu, pa do novog sistematskog dela pod naslovom Etika - Osnovni problem i pravci, objavljenog ove 2004. godine u Zagrebu, u izdanju "Golden marketinga" i "Tehničke knjige", Milan Kangrga razmatra više moral i moralnu problematiku, a manje etiku kao naučnu disciplinu. Najnovije Kangrgino delo, koje je povod našem razgovoru,* obima od 32 štamparska tabaka - preko 500 stranica - u četrdesetak odeljaka sadrži autorove uvide u ključne probleme moralne problematike kao što su: određenje pojma morala, biti moralnoga i etičko-moralnog fenomena, unutrašnje protivrječje moralnosti, moralizam. Čitalac će, kao što je i red u sistematskom delu, naći Kangrgino, kritički intonirano, određenje predmeta i metoda etike kao nauke, pojma vrline (kreposti), mogućnosti i ograničenosti tog pojma, raspravu o odnosu egoizma i altruizma i kraći diskurs o danas posebno osetljivom pitanju odnosa etike i politike. Kangrga u svom delu nije zaobišao ni značajna pitanja iz istorije moralnog fenomena i etike od Sokrata, Aristotela, Platona, preko Dekarta, Spinoze i Lajbnica, do nemačke klasične filozofije, Kanta, Hegela i Fihtea, ali i Marksa, Ničea, novokantovaca i Eugena Finka. Posebno poglavlje posvećeno je "kršćanskoj etici" koju Kangrga stavlja pod navodne znake. Napokon, "Epilog" i "Zaključak" sadrže čitav niz značajnih reminiscencija o savremenim zbivanjima u Hrvatskoj i na Balkanu.

Širina kritičkog zahvata

Iz ovog šturog i uopštenog pregleda može se videti širina Kangrginog zahvata. Mada će biti dragoceno pomagalo budućim (a ne bi bilo loše da bude i bivšim) studentima filozofije i ne samo filozofije, Kangrgina Etika je daleko od toga da bude samo jedan od dosadnih školskih udžbenika. Našavši sigurne oslonce svog kritičkog uvida u idejama antičkih filozofa Sokrata, Platona i Aristotela, na jednoj, i nemačkoj klasičnoj filozofiji Kanta, Hegela, Fihtea i Šelinga, na drugoj strani, Kangrga će, nadahnut Marksom (O kakvog li svetogrđa u savremenoj Hrvatskoj i Srbiji!) u paramparčad razbiti ustaljene šablone. Tako će se Kangrgin omiljeni i najčešće citirani filozof u pitanjima morala, Imanuel Kant, pojaviti kao revolucionarni mislilac, a o Marksu da se i ne govori. Kangrgino oštro, za nekoga možda i preoštro kritičko seciranje pojma vrline (kreposti) i beskrajno nijansirane distinkcije pojma dobra i zla, daju njegovoj Etici osobine uzbudljivog štiva. Kangrgino razotkrivanje revolucionarne jezgre u "nauku Isusa Hrista" svakako će izazvati zaprepaštenje smerne katoličke i pravoslavne omladine u Hrvatskoj i Srbiji, ali i oštre osude vrhova katoličkih i pravoslavnih crkvenih krugova. Da u današnje vreme restauracije svega i svačega, odbijanja pomisli da revolucionarna misao može imati bilo kakvu vrednost, neko piše i govori o tome da je Imanuel Kant revolucionarni mislilac i da lik Isusa Hrista predstavlja kao revolucionara ipak je malo previše za učmale i frustrirajuće balkanske prostore. Ali, to je Milan Kangrga - angažovani filozof i mislilac revolucije koji "'polaže računa' o svom ljudskom opredjeljenju, stavu, načinu djelovanja", koji misaono osvetljava puteve svega događanja i određuje njegove humane koordinate. Tako je u jednom "vremenu nevremena", u smutnim vremenima dremeža u balkanskim krčmama koje vešto koriste ratni i poratni profiteri i pljačkaši - da navedem samo jedan primer - ustao u odbranu svog pokojnog kolege i prijatelja Gaje Petrovića kada ga je napao niko drugi do Franjo Tuđman, u to vreme neprikosnoveni "vrhovnik" sveukupne političke, ekonomske i svake druge moći u Hrvatskoj. Ali, Milan Kangrga nije - da se poslužim izrazom jednog od velikana etičke misli u Srbiji, čika Miše Đurića - "svirao u diple", nego se čitavog života bavio moralom i etikom, bio i ostao angažovani intelektualac.

Ko je odgovoran za varvarizaciju?

Kangrgin javni angažman je u dubokom saglasju sa njegovim moralnim uverenjima. "Kritika svega postojećeg" nije za Kangrgu zgodna dosetka i prazna floskula, nego put kojim ljudsko biće uspravno korača da bi tek postalo čovekom. A pravo na "uspravan hod", na kritički javni angažman, na tu jednostavnu ljudsku težnju da ne predaje samo etiku nego i živi kao istinski moralan čovek, osporavaju mu mnogi i u Zagrebu i u Beogradu. Pomenuću ovde samo jedan primer iz Beograda, ostavljajući zagrebačkim kolegama, ako to žele i smatraju korisnim za razumevanje vremena u kojem živimo, da se bave onim što je Kangrga preživljavao i preživljava u Hrvatskoj. Tako jedan od ovdašnjih filozofskih pisaca, dr Mile Savić, u nedavno objavljenoj knjizi Politika filozofskog diskursa, u raspravi na temu "Da li Srbija ima evropsku inteligenciju", piše "... da je u poslednjih nekoliko decenija u Srbiji teoretičar društva ili filozof najčešće izjednačavan sa kritičkim intelektualcem, i to onim koji se razvio u okrilju jedne forme marksizma poznatom pod opštim imenom praxis-filozofija". Prigovarajući kritičkim intelektualcima da ne poseduju specifična politička znanja, da su nekompetentni u sferi politike, taj pisac ističe da "angažovani intelektualac u Srbiji ima smisla samo kao lokalna figura", a da je u svetskim "beznačajan". Modernizacija i evropeizacija Srbije odvija se van vidokruga kritičkog intelektualca, delovanjem "nemih" aktera, a ne angažovanih intelektualaca, piše Savić. Taj pisac svoja razmišljanja zaključuje stavom "... da je 'kritički angažman' kao specifičan oblik praktikovanja 'intelektualne politike' neprilagođen novoj konfiguraciji društva i, stoga, inferioran, kako u odnosu na teoriju društva (politike), tako i u odnosu na samo političko delovanje". Na istoj stranici knjige, autor, valjda kao primer inferiornosti kritičkog angažmana, u sledećem odeljku, navodi filozofe prakse, posebno ističući Milana Kangrgu. Svoju kritiku stavova Milana Kangrge Savić gradi na tenziji utopijskog nastojanja ka socijalizmu kao društvu socijalne pravde i jednakosti među ljudima, na jednoj, i aktuelnog pada društva ispod nivoa prvobitne zajednice koji "nije bez faktičkog učešća praxis-filozofije, uprkos činjenici da to može da izgleda suprotno njenim intencijama", na drugoj strani. Tako je Savić došao i do pitanja nisu li praxis filozofija i Milan Kangrga odgovorni za "povesni pad u varvarizam". Delatnosti kritičkog, angažovanog intelektualca (često u navodnicima, a ponekad i bez navodnika) Savić suprotstavlja ideju "epistemološke odgovornosti".
Kangrgu od ovakvih stavova brani njegovo delo i životni javni angažman, tako da niko drugi nema potrebe da ga brani. Stoga ću učiniti samo nekoliko napomena kao svedočanstvo o stanju duha u savremenoj Srbiji:
1. Jedan od autora po zlu čuvene Bele knjige ideološkog aparata SKJ je posprdno angažovane kritički orijentisane intelektualce nazvao "krizolozima", a u skladu sa sadašnjom modom oni su kvaziintelektualci i u svakom slučaju inferiorni; dok "nemi", nekritički intelektualci zapravo nose modernizacijske procese. Kako napori tih "nemih, nekritičkih intelektualaca" izgledaju građani Srbije vide u svom svakodnevnom životu i račjem hodu Srbije ka "švedskom standardu" i "punoj evropeizaciji".
2. Nejasno je zašto bi se "nemi" stručnjaci, eksperti, analitičari bolje razumevali u politiku od kritički orijentisanih intelektualaca. To je jedna neosnovana tvrdnja koja se ničim ne može dokazati, a s obzirom na stanje u kojem se Srbija nalazi to je i potpuno netačna tvrdnja.
3. Ko šta u Evropi znači prosudiće vreme. Za sada samo pitanje: da li francuska kultura treba da se odrekne jednog Sartra, nemačka Markuzea ili anglosaksonska Rasla ili Čomskog zato što su bili angažovani kritički intelektualci? Da li treba ceniti samo angažman jednog Hajdegera ili jednog Entonija Gidensa? Da li srpska kultura treba da odbaci jednog Kiša, kao što ga je i odbacivala, zato što je bio angažovani kritički intelektualac? Teško da savremene generacije "nemih" stručnjaka, koje možda misle da je "nema služba" svemu i svačemu vrhunac "epistemološke odgovornosti", mentalno mogu i da pojme šta su značili ljudi okupljeni oko filozofskog časopisa Praxis i u Korčulanskoj ljetnjoj školi u svetskim i evropskim razmerama. U svetskoj štampi ostalo je zapisano da je Korčula bila središte svetskog duha, o čemu današnji učmali - etnonacionalizmom i šovinizmom zadojeni - Zagreb i Beograd mogu samo da sanjaju iz svojih provincijalnih perspektiva. Tačno je: svetski duh je danas prognan i iz Hrvatske i iz Srbije i može biti obnovljen samo kritičkim suprotstavljanjem "padu u predrodovsko stanje" do kojeg je došlo ratom i zločinima. Velika "epistemološka odgovornost" danas leži u kritičkom suočavanju sa neposrednom prošlošću ratnih zločina. Bard kritičke misli Milan Kangrga taj posao danas izvanredno obavlja.
4. Teza da se angažovani kritički intelektualac, ma koliko ga stavljali u navodne znake, praktično per definitionem ne razume u politiku je veoma sporna. Distanciran prema politici koju su vodili, navešću samo dva imena iz javnog života Srbije za koje se to ne bi moglo reći, a koji su prve korake u politici napravili kao angažovani kritički intelektualci. Iz starije generacije navešću ime Dragoljuba Mićunovića, a iz mlađe Zorana Đinđića koji je svoj politički angažman platio životom. Priznajem da na prelazu vekova nisam primetio sposobnijeg političara u Srbiji od Zorana Đinđića.
5. Postoje različite vrste javnog angažmana, samo je jedna neposredni politički angažman. Ljudi koji nemaju predstavu o javnom dobru, koji ne razumeju izraz res publica, mogu u javnom angažmanu i kritičkoj orijentaciji intelektualaca da vide samo neposredni politički angažman.
6. Beogradskom kritičaru Kangrginog stanovišta bila je poznata Kangrgina knjiga Izvan povjesnog događanja, a ne sumnjam da su mu poznati i Kangrgini Šverceri vlastitog života, kao i knjiga, objavljena u Novom Sadu, Nacionalizam ili demokratija. Stoga je velika šteta što u svojoj knjizi nije (ako mu je kritika odiozna, nije to morao da čini kritički) predstavio Kangrginu bespoštednu kritiku hrvatskog nacionalizma koju je mogao naći u tim knjigama, pa i u jedinoj citiranoj knjizi iz tog kruga Izvan povjesnog događanja. Onda nikako ne bi mogao doći do teze o Kangrginom doprinosu "povesnom padu u varvarstvo". Tom kritikom Kangrga je veoma jasno i precizno definisao ko je odgovoran za "povesni pad u varvarstvo". Neću ni da pretpostavim da dr Mile Savić time hoće da zaštiti prave vinovnike pada u predrodovsko stanje, kako bi rekao Kangrga, ali nije, blago rečeno, filozofski osobito mudro prigovarati jednom Milanu Kangrgi koji je oštetio svoje glasne žice ponavljajući beskrajno da je socijalizam moguć jedino na pretpostavkama visoko razvijenog građanskog društva i da bez građanskih sloboda nema ni traga od socijalizma, odgovornosti koje mu ne pripadaju.
Ideja o "epistemološkoj odgovornosti" lepo zvuči, ali malo kazuje. Bio bi znak minimalne korektnosti da oni koji kritički orijentisanim i angažovanim intelektualcima, kao što je Kangrga, pripisuju odsustvo "epistemološke odgovornosti", pokažu da je Kangrga, na primer, pogrešno interpretirao Kanta, Hegela ili Marksa, da je Kangrgina kritika hrvatskog nacionalizma netačna ili irelevantna. Ako se to ne pokaže, prigovor o epistemološkoj neodgovornosti svodi se na javno etiketiranje neistomišljenika, već viđeno u sporovima oko "vrednosne neutralnosti nauke".

Karakter i filozofija

Kao moto svoje Etike Kangrga uzima poznatu Fihteovu misao - Svako odabire takvu filozofiju kakav je čovek, a odeljak "Etika i politika" zaključuje rečenicom: "Tako 'moralna politika' (moralnost politike) ostaje contradictio in adjecto". Nasuprot brojnim savremenim etičarima koji ulaze u etičko-moralnu problematiku, "kao da se oko njih ništa nije ni dogodilo, niti se događa danas", Kangrga se ne libi da na najoštriji način uđe u sukob sa "vlasnicima" hrvatstva i duha ustaštva, pa i u sistematskom delu, kakva je nesumnjivo njegova Etika, piše da se "... sa tuđmanizmom vratio nacionalističko ustaški 'novi-stari trend', koji traje sve do danas, a mladi hrvatski diluvijalci iz krajeva kojima je 'Bog rekao laku noć', pjevaju danas ode u slavu... tih koljača iz Stare Gradiške i Jasenovca. I ne samo da nema pravog odgovora u Hrvatskoj, nego je to za mnoge 'baš lijepo i domoljubno' slušati 'te naše mlade Hrvate', jer su oni baš lijepo nacionalno-patriotski odgojeni..." Naravno, imaju ti mladi Hrvati sebi slične u Srbiji i svim ostalim krajevima bivše Jugoslavije.
Kangrgina Etika nije knjiga bez mana. Ostavljam specijalistima u toj oblasti minuciozne kritičke uvide u slabosti Kangrginog dela. Zadržaću se samo na dva momenta. Prvo, sa stranica Etike provejava dašak rezignacije koji se najviše oseti u "Epilogu". Tu se Kangrga poziva na etnografske uvide Dinka Tomašića o "našim mentalitetima". Ostavljam po strani inače značajno pitanje koliko je Tomašićev pristup ostao nenadmašen u novijoj sociološkoj i antropološkoj literaturi. Kangrga je izgleda kasno otkrio Tomašića i u svom oduševljenju je zanemario činjenicu da se mentaliteti najsporije menjaju u ljudskoj istoriji. Uočavam ozbiljnu protivrečnost između Kangrginog osnovnog uverenja kao mislioca revolucije i oduševljenja za opise fatalizma balkanskih mentaliteta. Drugo, pored predstave o liku Isusa Hrista kao revolucionara postoje daleko rasprostranjeniji drukčiji pristupi u hrišćanstvu. Ako je već pojam "hrišćanske etike" stavio pod navodne znake, Kangrga je mogao, a čini se i trebao, pokazati granice tih drukčijih idolatrijskih pristupa. Vremenom će se zaboraviti propagandističko-publicistički istupi savremenih katoličkih teologa i sveštenika u Hrvatskoj s kojima Kangrga polemiše, ali će načelno pitanje konstituisanja hrišćanske etike i dalje ostati otvoreno.
Svoju knjigu Kangrga završava poetskom slikom o grlici, s napomenom da svoju etiku ne piše kao puku kompenzaciju za neljudski život, nego u nastojanju da pridonese nešto svoje realno praktično, da se neljudski život na ovim prostorima iz temelja izmeni. Onima koji Kangrgi prigovaraju kritički angažman toplo preporučujem ovu knjigu s napomenom da i ljudska spoznaja ima svoj moralni element, Kangrginoj grlici da slobodno peva, a nama zadovoljstvo čitanja novih Kangrginih knjiga.

* Razgovor na temu "Etički problemi u delu Milana Kangrge" u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu, 21. 12. 2004. godine, povodom knjige Etika. U razgovoru su učestvovali Zdravko Kučinar, profesor Univerziteta u Beogradu, Lino Veljak, profesor Zagrebačkog sveučilišta, Božidar Jakšić, sociolog, i autor Milan Kangrga.