|
O (ne)stabilnosti SCG
Kakva god da je - ovo je zemlja u kojoj kako-tako živi desetak miliona
nevoljnika. Želja je svakog pojedinca iz tog zbroja da živi u stabilnoj
državi... No, čini se da nekima nestabilnost više odgovara.
Povelja
Sada već famozna Povelja, koju potpisaše oni u naše ime, kako se pokazalo,
vodi nas (i sporo i klimavo) nekakvim zaraslim puteljcima po brdovitom
Balkanu - poprilično daleko od magistrale usmjerene ka Evropskoj uniji.
Uprkos usta prepunih proevropskih obećanja! "Dva oka u glavi"
nikako da se vide, makar u ogledalu. Rezultat eksperimenta (neprimjerenog
trenutku i nikada viđenog u istoriji evropske politikologije) nastavak
je stare priče - nestabilnost, još nestabilnosti i, u stvari, sve veća
nestabilnost. Znam jednog čovjeka koji ima isti komentar na sve društvene
pojave od 1991. naovamo: "Ovo nam je naša borba dala!"
Evropa koja je uspješno delegirala Havijera Solanu da primora Srbiju i
Crnu Goru, ne samo na zajedničku državu, već (što je u našoj javnosti
zanemareno, a važnije je) i na demokratske procese,
(o)lako obećavši krčenje drače na putu za EU, nikako da otvoreno, jasno
i glasno prizna da ni Povelja ni Unija nisu donijele odgovore na mnoga
neriješena (ili neriješiva) pitanja. Naprotiv - otvorena su mnoga
druga i drugačija pitanja, dovodeći i učesnike i posmatrače i sudije (u
ovoj zamršenoj igri) u neugodnu situaciju koja im nalaže da nešto čine
kako bi se vratili na iole podnošljiv kolosijek, ali jednostavno ne znaju
šta. Sve što im se učinilo logično već
su probali, ali ne ide...
Srbija (zvanična), osim novca, nije suviše uložila u zajedničku državu.
Naročito ne zahtijevano ponašanje - dokaz
je tjeranje inata prema Tribunalu i otvorene provokacije prema Crnoj Gori
(pri čemu se uvijek nekako eksponira Srpska pravoslavna crkva). Na stranu
oslanjanje Vlade na dojučerašnje političke protivnike,
i to u obliku poklekle Socijalističke partije Srbije. Na stranu bujanje
radikalizma i svega onoga što ide uz to, a uvijek ima i boju i ukus i
miris mržnje. Na stranu izbjegavanje
raspleta zapletenog oko sveprisutnog
organizovanog kriminala. Na stranu što, čini se (gledano sa jugoistoka)
Srbiju u podnošljivom ekonomskom stanju još uvijek drže krupni
ratni profiteri i da je još svjetlosnim godinama daleko od normalne otvorene
ekonomije (koja bi trebalo da čini jedan od uslova za priključak Evropi).
Valja, takođe, posumnjati u iskrenost potpisnika Povelje
i sa crnogorske strane. Jer, čim su potpisali - požurili su da lokalnom
stanovništvu gurnu pod nos referendum
kao izvjesnu mogućnost za (očigledno)
poništavanje onoga što čini Povelju.
U kasnijem slijedu događaja zvanična Crna Gora je, kad god je mogla, uprkos
silnim ustupcima i uočljivim kompromisima, vukla kola zajedništva u suprotnom
smjeru (ponekad, čak, istovremeno sa kolegama iz Srbije). Sve u želji
da se, na neki način, dodvori onoj (tankoj) većini potencijalnih birača
koji preferiraju samostalnu i suverenu Crnu Goru, a istovremeno i da ostane
u redu za međunarodne donacije i kredite, koji obezbjeđuju opstanak (ali
su uslovljeni poslušnošću).
Evropa
Evropa, sa svoje strane, osjeća težinu u želucu, prepoznavajući suviše
sporo svoje tako očigledne greške...
Jer - Evropa očekuje od balkanskih država, pa i od Srbije i Crne Gore,
razvoj u pravcu građanske demokratije,
a dobija uglavnom samo gust nacionalistički, ponekad agresivan odjek.
Jer - Evropa traži barem najmanji zajednički imenitelj privreda potencijalnih
pridruženih članova, a iz Srbije i Crne Gore, manje ili više, stižu samo
glasovi o sumnjivim privatizacijama i tragično odsustvo nacionalnih
(dakle državnih) strategija privrednog
razvoja.
Jer - Evropa bi da izbjegne bilo kakve konflikte zasnovane na kosovskoj
zagonetki, a od Unije dobija protivrječne nagovještaje isključivosti (Srbija)
i svejednosti (Crna Gora), što se nikako ne uspijeva preliti u zajednički
stav na nivou "jedne adrese".
Rezultat je više nego poznat - nastavak nestabilnosti na Balkanu. Povremeno,
u takvim okolnostima, bukne (martovski događaji na Kosovu, ali i sistematski,
gotovo serijski atentati na "kontroverzne biznismene", glavne
urednike ili "učesnike u skorijoj balkanskoj istoriji")! Vatrogasci,
doduše, ugase vatru, ali im nikako ne uspijeva da dođu do žarišta. Prosto
se nameće veoma, veoma loša prognoza!
Uostalom, malkice je (kanda) čudno da se sa lake distance (koju Evropa
nastoji da održi) ne vidi možda najvažniji razlog razlike
između "dva oka u glavi", što (za sada, a bojati se i za ubuduće)
ostaje osnovni uzrok nestabilnosti. Većinsko ideološko
raspoloženje u Srbiji još uvijek lebdi negdje između gazimestanske "kalašnjikov"
avanture i nedosanjane rekonstrukcije Karađorđevića (sa svim atributima
pretkapitalističkog društva sa početka 20. vijeka). Većinsko raspoloženje
u Crnoj Gori, uprkos izuzetno snažnim destruktivnim elementima (politička
opozicija) i uobičajenoj neodlučnosti i sklonosti sumnjivim kompromisima
vlasti, lagano ali uporno skreće ka građanskoj
opciji (makar u rudimentarnom obliku). Čini se da je nekima teško
shvatiti koliko te dvije krajnosti mogu biti nepomirljive.
Nepojmljivo je teško u datim okolnostima predvidjeti iole logičan rasplet
događaja. Savjeti (tako omiljeni kod urednika dnevnih novina), koje recituju
eksperti (bez izuzetka marginalci, eonima
daleko od bilo kakvog uticaja na institucije)
variraju takvim amplitudama da se već prilikom površnog uvida u sadržinu
može utvrditi da su neprimjenljivi. Zvanična Evropa (a i Sjedinjene Države)
suzdržana je i maglovita - jedino jasno što se može čuti u izjavama evropskih
zvaničnika jeste čvrsto opredjeljenje
za opstanak unije (Srbije i Crne Gore
kao jedne države). Kako?! E, o tome radije
ćute!
Unija
Unutar unije - haos. Jedni bi zajedničku državu sa zajedničkim, srpskim
imeniteljem (ako ne imenom), po sistemu jedan
narod, jedna vjera, jedan jezik, jedan vožd (ako može radikal ili
njima blizak)! Drugi bi da se "razdruže po češkoslovačkom modelu",
što vidno odstupa od uobičajenog demokratskog prava svakog naroda
da odlučuje o sudbini države u kojoj živi (usput se evidentno i kosi sa
još uvijek važećim Ustavom, vrhovnim pravnim aktom, kako nas uči političko
pravo)! Treći bi da sve ostane kako jeste, da se ne talasa žabokrečina,
pa ćemo se valjda jednog dana, u mjesecu limburgu, dokotrljati do Evrope...
Četvrti bi povratak SFRJ... Peti (svaki peti)
bi u inostranstvo!
U Crnoj Gori (barem) čarobna riječ je još uvijek - referendum!
Njome intenzivno mašu i prvaci opozicije i čelnici vladajuće koalicije,
svako prema okolnostima i trenutnim
potrebama. Padaju obećanja, procjene i "zakazivanja".
Planiraju se kampanje. Osnivaju se savjeti... Izvjesno je samo da
je referendum krajnje neizvjestan!
Rizik referenduma visi poput mitskog mača iznad glava suprotstavljenih
političkih opcija u Crnoj Gori, tijesno (odskora) povezan sa stavkom
iz Povelje koja pominje neposredne
izbore za Skupštinu Državne Zajednice (sic!). Lome se jezici
oko toga, a stvar je prilično prosta - vladajuća koalicija bi radije
da izbjegne neposredne izbore, jer bi održavanje takvih ujedno i značilo
da se pristaje na dugotrajno postojanje
unije (što para uši onom dijelu biračkog |
|
 |
tijela u Crnoj Gori naklonjenom razdruživanju). Opozicija optužuje poziciju
da želi da pogazi Povelju, jer se (kao)
plaši da bi na pomenutim izborima izgubila. Prirodno da bi izgubila - neposredni
izbori prosto znače da bi šest miliona glasača u Srbiji jednostavno oduvalo
par stotina hiljada glasova naklonjenih nezavisnosti i suverenosti Crne
Gore.
Mogući scenariji redosljeda događaja manipulišu i sa mogućnošću da vladajuća
Crna Gora raspiše neposredne izbore za "saveznu" (umalo) Skupštinu,
a da zatim organizuje bojkot, čime bi pokušala (i najvjerovatnije uspjela)
da animira oko 60% glasača da ne učestvuju. Zvuči blesavo, ali - i blesavije
stvari su se događale na ovdašnjoj političkoj sceni. Rezultat ovakvog scenarija
(a EU ni u snu ne želi tako nešto) bila bi pobjeda
nacionalista (srpskih, razumije se)... Prosto, Evropa bi time iskomplikovala
odnose na ovom dijelu Balkana do nepodnošljivog stepena. Zato će se učiniti
sve što je moguće da se ovakav rasplet događaja izbjegne. Po cijenu i da
se pristane na referendum uoči neposrednih
izbora, ma koliko to bilo naoko nemoguće.
Manevarski prostor onog (trenutno dominantnog) dijela evropske grupe za
podršku stabilnosti na Balkanu sužava se, time, do mikromilimetarskih dimenzija.
Havijer, valjda, i sam uviđa (iako ne priznaje) da je ultimativnom realizacijom
eksperimenta unije, u suštini, revitalizovao dobar dio nemušte strategije
koju je gradila (godinama) klika Slobodana Miloševića. Bez unije, izgleda,
ne bi bilo narastajućeg radikalizma - ideološka mješavina ljevice i ultranacionalizma
bila bi primorana da se suoči sa posljedicama sopstvenih pogrešnih koraka
u neposrednoj prošlosti, a građani i Srbije i Crne Gore bili bi stavljeni
pred prostu i sudbonosnu (skoro konačnu) odluku - ili bez nacionalističkih
i totalitarističkih sjenki ka Evropi ili sa njima, ali u 19. vijek!
Status quo
Od svega što može da nas snađe i što nas snalazi, najgora je sadašnjost.
Unutar nas samih jednostavno ne postoji iole artikulisana politička snaga
za brze (a takve su nam primarne) promjene,
a izvana, iz Evrope, stižu samo smušeni glasovi o doglednom pridruživanju,
praćeni stotinama miliona evra (kojima vlade Srbije i Crne Gore uspješno
kupuju socijalni mir i održavaju svoje fotelje), što rezultira usporavanjem
procesa.
Malo kome nije jasno da se ovako ne može na duge staze. Porazna je činjenica
da nema nikoga sposobnog da preuzme odgovornost
i rizik na sebe. Prije nekoliko dana sam pročitao komentar u kojem se
tvrdi da je pokojni Zoran Đinđić imao ideju (manje-više konkretnu) o preuzimanju
i odgovornosti i rizika... Uslijedila je velelepna sahrana i dekonstrukcija
njegove rođene političke partije, što još uvijek nije dokaz
da je pokojni Đinđić odista imao namjeru (i snagu) za promjene.
A, bez promjena - nestabilnost se nastavlja.
|
