Ponovo razuzdana gomila

22. novembar 2004.

Nekoliko minuta prije nego što je trebala da počne fudbalska utakmica između "Budućnosti" i "Crvene zvezde", na stadionu u Podgorici dogodilo se nešto (svašta) što je po mnogo čemu uzličilo na demonstraciju sile, primjereniju dešavanjima s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka. Jedino su akteri bili promijenjeni...

Šta se dogodilo i ko je učestvovao skoro da je manje bitno. Suzavac ili ne suzavac - gotovo da je nevjerovatno da bi to mogao biti razlog uništavanju vozila Hitne pomoći i napadu na osoblje službe urgentne medicine ("navijači" su tukli i vozače i medicinske sestre, bez razlike, po svoj prilici u nedostatku kršnijih policajaca). "Navijači" su pjevali "ubićemo, zaklaćemo"...
Treba se sjetiti da je raspad SFRJ nekako bio obilježen, ne umovanjem kojekakvih akademika, ne neslaganjem republičkih partijskih sekretara i podsekretara, već divljanjem navijača na fudbalskim stadionima. Ni tada, kao ni 22. novembra 2004. u Podgorici, nije bilo pretjerano uočljivo da su "navijači" naoružani naci-fašističkim fiks-idejama - nasilje je bilo upereno, skoro naslijepo, protiv policije, redara na stadionima, mobilijara, automobila (bez obzira koje registracije), kao da je samo po sebi željelo da nagovijesti svoje mogućnosti u (tada) bliskoj budućnosti.
Da li se istorija mora ponoviti? Hoće li podgoričko "navijačko" divljanje biti uvod u krvavije događaje? Hoće li "Varvari" i "Delije" kroz nekoliko mjeseci (ponovo) postati pravi ratnici, pripravni da ubiju i zakolju, kad dođe vrijeme da se razriješe teški (državni i društveni) problemi - poput neposrednih izbora, referenduma o državnom statusu, eventualne podjele imovine, nadgornjavanje nacionalističkih i pro-građanskih političkih partija, odnos sa Evropom, otvaranje ekonomskog sistema ka inostranstvu, liberalna ili "komunistička" privreda, pravoslavlje ili pro-zapadna demokratija... I, ko iza svega toga stoji i povlači zlokobne konce?!

Na prethodno pitanje nije lako odgovoriti navodeći imena. Ali, na našu sveprisutnu i zajedničku nesreću, krivci se znaju. Ne ljudi koji su bacali suzavac, jurišali na policajce, redare i medicinske sestre, razmjenjivali lake frakture sa istovjernim "navijačima" i zastrašivali onu naivnu gomilu koja je odnekle mislila da stadioni služe u svrhu benignog nadigravanja u pikanju loptom, usput razvaljujući ljubljene tribine i ostali sitan inventar. O njima je, prije vijek i po, Vladika Rade rekao sve što se treba reći: "Pučina je stoka jedna grdna!"
Krivci su svi oni koji su imali ili imaju moć da pruže manju ili veću podršku primitivnom kulturnom modelu koji nam se podvaljuje, sistematski ekstremno i perfidno, umjesto normalnog života. Isti oni koji su, uzdajući se u svoju vještinu lova u mutnom, razrušili vaskoliki sistem društvenih vrijednosti, proglasili sitne i krupne kriminalce narodnim herojima, sisate vašarske tresiguze pjevaljke kulturnim uzorima, šverc i drugu ilegalnu trgovinu privrednim standardom, krvožedne privatne vojske službenim i državnim

zaštitnicima, poluslijepe kamenoglave ideologe intelektualnim veličinama, nesvršene diplomce trećerazrednih "visokih škola" (potplaćenim) vrhunskim pedagozima, nedoškolovane veterinarske pomoćnike magovima alternativne medicine, ljepuškaste kompleksašice urednicama (bivših) najuglednijih medijskih kuća, pljačku odbranom nacionalnih interesa, sumnjiva privatna vlasništva idealom društvenog ustrojstva, a preprodaju deviza i prokrijumčarenih cigareta jedinim dostupnim poslovima za stotine hiljada nezaposlenih! Ako balkanski surogati država (i njihove vlade) uopšte imaju namjeru da pruže šansu svom stanovništvu za iole pristojan život onda se trulež mora čistiti sa dna. Uzalud je hapsiti mentalno usporene pojedinačne "navijače" - njima petnaest ili trideset dana prekršajnog zatvora neće značiti ništa, a problemu sa kojim se valja suočiti još manje. Valjalo bi zahvatiti i šakom i kapom u već postojeće
		Pablo Ruiz Picasso, El Bobo (Velázquez/Murillo), 1959.

zakonike i pronaći one zakone koji sankcionišu destruktivna ponašanja - a takvi postoje... Od sitnica poput onih zakona koji propisuju mandatne kazne za bacanje otpadaka po ulici, pa do zakona koji mogu da primoraju ratne profitere da, kroz poreze, vrate bar dio onoga što su protivpravno prisvojili. Od preusmjeravanja medija od umiljavanja i podilaženja najnižim ukusima ka promovisanju društveno korisnih vrijednosti. Od Cece i Seve ka rekonstrukciji javnog zdravstva i obrazovanja!
Na nesreću - političke elite koje danas upravljaju ovim dijelovima Evrope, izgrađene su na temeljima primitivizma (gotovo divljaštva) i ne postoji ni najmanji nagovještaj da će se bilo ko odlučiti da glasno pomene neophodnost promjene. Njima odgovara divljanje "navijača", "Kosovo" i "Kalašnjikov" u svakom kafiću, sedamnaeste reprize krajnje sumnjivih holivudskih filmova i (uvijek nove) latino-američke sapunice na televiziji, ljekari opšte prakse u konstantnom strahu od gubitka posla, kladionice kao sveopšti izvor prihoda podanika, novine prepune eksplozivnih (i neprovjerenih) naslova, rudimentarno obrazovanje koje bezvoljni nastavnici pružaju djeci i vječiti međusobni kompromisi koji nemaju drugu svrhu osim da ih zadrže tamo gdje jesu i gdje se glođu javne kosti do iznemoglosti!

Gotovo je nemoguće zamisliti da bi se u doglednoj budućnosti moglo dogoditi nešto pozitivno. Poučeni bliskom istorijom možemo samo da očekujemo da razuzdana gomila iz Podgorice (ili bilo otkuda) koliko sutra postane armija zločina, koja će dijeliti pravdu političkih partija. Ponovo!
Mudriji i vještiji su odavno napustili sve ovo - sada su daleko od razuzdane gomile. Nekima od nas, tvrdoglavijima, ostaje da vičemo "Poslušajte glas vapijućeg u pustinji! " i da umirujemo ulcus ventriculi "ranitidinom"...
Da... I da se nadamo da "navijački" talasi zla neće odnijeti baš nas!
Ko bi, poslije, ostao da šapuće istinu, ako nas odnese?

Ž. T.