homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Povampirenje "Čiče"

Skandal sa Gurovićem je slika opšteg stanja duha u današnjoj Srbiji

Vlasti Republike Hrvatske odbile su nedavno da dozvole Milanu Guroviću, košarkašu "Partizana", da uđe u Hrvatsku zbog krupne tetovaže sa likom Draže Mihajlovića na mišici desne ruke, što je i dosad bilo upadljivo gledaocima tokom televizijskih prenosa košarkaških utakmica u kojima je igrao Gurović. U Hrvatskoj je, međutim, strogo zabranjeno veličanje nacifašističkih ličnosti i nošenje takvih simbola pa je striktno primenjen zakon. Usledili su različiti komentari, čak su mnogi branili Gurovića i osuđivali postupak hrvatskih vlasti. Niko se, međutim, u Srbiji od novinara i sportskih poslenika nije zapitao koliko je, za duh našeg društva, za njegovu navodnu orijentaciju ka Evropi i njenim vrednostima, poražavajuće da jedan mlad čovek, sportista, uzor mnogih mladih, za svoj istorijski ideal izabere nikog drugog do četničkog vođu Dražu Mihajlovića. A zna se ko je bio general Mihajlović. Nikada antifašista, naprotiv, prikriveno ili otvoreno, u zavisnosti od okolnosti, sarađivao je sa italijanskim fašistima, a bogme o saradnji se dogovarao i sa nemačkim komandantima. Isto tako nije prezao da aprila 1945. godine uputi ono poznato pismo "Njegovoj ekselenciji Poglavniku dr. Antu Paveliću" s molbom da ustaške jedinice ne prave smetnje četničkim koje bi "iz Bosne da prođu kroz Hrvatsku do Slovenije" gde bi se zajedno sa ustaškim i drugim jedinicama okrenule borbi protiv "zajedničke komunističke opasnosti".
Tvrdnja da Mihajlović i njegov ravnogorski pokret nikada nisu bili deo antifašističke koalicije nije nikakva ideološka floskula kako to želi da prikaže nacionalistička srpska istoriografija. To su potvrđena istorijska fakta, o tome svedoči brojna građa koja se čuva u istorijskim arhivima, zatim dokumenti sa suđenja Mihajloviću juna 1946. godine, pre svih svedočenja žrtava, dokazi su i fotografije, čak i filmski zapisi gde se Mihajlović vidi u društvu italijanskih fašističkih komandanata. Zbog toga su ih se odrekli i angloamerički saveznici, odrekao ih se i sâm kralj Petar drugi, javno, preko Radio Londona pozivajući narod "da pristupi jedinicama maršala Tita koji se jedini bori protiv nemačkog okupatora".
Gurović i veći deo mladih to očito ne zna (što ih, naravno, ne opravdava) jer su odrastali u vreme ratova i vaspitavani u nacionalističkoj euforiji iz doba Miloševićevog režima (Gurović je tada imao jedva četrnaest godina). Osim pokliča "Srbija-Srbija" i krvoločnih pesama tipa "Oj Hrvati al' ćemo vas klati" koje su se po kafanama pevale javno, šta su on i njegova generacija mogli drugo da nauče osim mržnje prema svemu što nije srpsko?
(U tom kontekstu valja gledati i na vest koja dopire do mene u trenutku kada ispisujem ove redove, o drskoj političkoj provokaciji jednog beogradskog studenta koji se na Trgu bana Jelačića u Zagrebu slikao držeći u ruci visoko podignutu fotografiju Draže Mihajlovića.)
Ali začuđuje stav Bore Stankovića, koji je godinama bio funkcioner Evropske košarkaške federacije i dugo živeo u Evropi, pa se verovalo da je stekao barem neke evropske manire. Nije, jer u televizijskoj emisiji "Klopka", zajedno sa drugim sportskim radnicima, on je činjenicu da mladi sportista nosi na ruci lik jednog ratnog zločinca i dokazanog saradnika nemačkih nacista relativizovao, tvrdeći da i u Americi košarkaši šaraju svoje telo, "pa se, eto, niko zbog toga ne buni". Zaboravljaju i on i njegove kolege da se ovde radi o liku vođe jedne organizacije koja je ostavila krvave, upravo zločinačke tragove na ovim prostorima. Činili su četnici zločine u Dalmaciji (Đujićevi koljači), u Bosni, ali bogme nisu štedeli ni Srbiju. Gibaničari, rakijaši, tumarali su po srbijanskim selima, pa umesto da se bore protiv Nemaca, oni su se "borili" sa snašama, pri tom ubijajući muževe tih mladih žena, očeve porodica, i sve druge koji su stajali na putu ostvarenja tih njihovih najnižih poriva.
Zar nije onda skandal prvoga reda da ministar kulture u Vladi Srbije drži bistu Draže Mihajlovića u svom kabinetu?
Kako od mladih ljudi očekivati da osude zločine kada imaju takav primer pred očima? Kada vlasti u Srbiji otvoreno odbijaju da uhapse osobe optužene za ratne zločine u poslednjem ratu? S kojim pravom danas ta ista vlast "zahteva" od UNMIK-a da spreči Ramuša Haradinaja da postane premijer Kosova, jer je navodno osumnjičen za ratne zločine, kada sama "svoje" ratne zločince proglašava za heroje?
Slučaj Gurović je samo vrh ledenog brega opšteg stanja duha u današnjoj Srbiji koji ponovo dominira. Duha mržnje, ksenofobije, nacionalne isključivosti i samoveličanja.

  Z. M.
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika