homepage
   
Republika
 
Šta čitate
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

O nacionalizmu*

Kad se, krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, etnonacionalizam pojavio na tlu druge Jugoslavije mnogi su se ponadali da neće biti duga vijeka. Nade im se nisu ostvarile. Etnonacionalizam, u rečenim krajevima, ili barem u njihovom najvećem dijelu još uvijek je živ i zdrav.
Pripadnici pojedinih etnonacionalnih kolektiva koji su do juče ratovali i dalje su krajnje neraspoloženi i sumnjičavi jedni prema drugim. Strahuju od uzajamnog približavanja. Jedni u drugim vide krivce za prošle i sadašnje nevolje. Nerado odlaze u krajeve u kojim većinu čine oni "drugi".
Mnogi smatraju da najnoviji sukob nije donio izmirenje starih računa, a već su stvoreni novi razlozi za nove sukobe.
Političke partije koje su bile na vlasti kad je, početkom devedesetih godina XX vijeka, započelo krvoproliće ponovo su, u većini sredina, dobile povjerenje naroda.
Osjećanje osujećenosti i poniženosti dijele pripadnici svih etnonacionalnih zajednica zapadnog Balkana. Velika većina ljudi sa zebnjom gleda u budućnost.
Sve u svemu, značajan broj pripadnika svih etnonacionalnih grupa, posebno oni koji su se na bilo koji način angažovali u odbrani "nacionalne stvari" - a oni čine većinu u svakoj etnonacionalnoj grupi - dobrim dijelom istrajavaju na pogledima i stavovima koje su zastupali u vrijeme kad su, na sve strane, buktale etnonacionalističke strasti. Ili smatraju da im današnje društveno okruženje, posebno odnosi među narodima na zapadnom Balkanu ne nude dovoljan razlog da ublaže ili čak koriguju etnonacionalistička
zastranjivanja. Ili su do te mjere ponosni na ono što su učinili, pisali i (ili) govorili, dok je krvoproliće bilo u punom zamahu, da misle da bi naškodili najviše sâmim sebi ako bi dopustili i sâmu mogućnost da su bili u zabludi. Ili se, konačno, svakodnevno uvjeravaju da je i dalje (ili još uvijek) probitačnije na sav glas ponavljati ono što su, zajedno sa stotinama hiljada sunarodnika, mislili, osjećali i govorili prije desetak ili petnaest godina nego početi kritički se odnositi prema "sjaju i bijedi" etnonacionalističkog uma.
Bježeći od surovosti balkanskog bezizlaza, veliki broj ljudi je, u posljednjih desetak i više godina, sa zapadnog Balkana otišao u razne evropske zemlje ili na druge kontinente. Sa sobom su ponijeli predrasude u kojima njihovi sunarodnici, koji već tridesetak ili pedesetak godina žive u tuđini, nisu ni
 
malo oskudijevali. Etnonacionalizam dijaspore, ma koliko sličan etnonacionalističkom duhu koji je vladao, a u dobrom broju sredina još uvijek vlada u zemlji porijekla, ima svoje posebnosti. Pošto, danas, čak do jedne trećine pripadnika većine naroda koji su do prije nekoliko godina ratovali na Balkanu živi u tuđini, analiza etnonacionalističkih ideja i osjećanja među pripadnicima ovih naroda mora da obuhvati i etnonacionalizam dijaspore. Dosadanje analize etnonacionalizma su to mahom propuštale da učine.
Sve u svemu, etnonacionalizam je (i dalje) svuda oko nas - bili mi u domovini ili daleko od nje. Zato ga treba neprestano i što potpunije analitički osvjetljavati. Treba proučavati njegove korijene, oblike ispoljavanja, okolnosti koje pogoduju njegovoj pojavi, širenju i održavanju u pojedinim sredinama. Knjiga Racionalno i iracionalno u nacionalizmu je odgovor na takvu potrebu.

* Iz: Dušan Kecmanović, Racionalno i iracionalno u nacionalizmu, Biblioteka XX vek, Beograd 2004, str. 7-9.

 
Šta čitate
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika