homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Povodom javnog predstavljanja "najnovijeg" romana Radovana Karadžića

Čudesna lakoća slavljenja zločin(c)a

Nekoliko dana pre početka ovogodišnjeg Sajma knjiga našoj javnosti se na drzak način obratila beogradska izdavačka kuća IGAM, objavivši "najnoviji roman" Radovana Karadžića čiji je naslov Čudesna hronika noći. Urednik je niko drugi do Miroslav Toholj, poznati književnik, bivši visoki funkcioner Karadžićevog nacionalističkog režima, ako se ne varam, bio je ministar za informacije što je jako važan resor u svim vladama autoritarnog i ksenofobičnog tipa. Ova izdavačka kuća inače objavljuje ili neskriveno podržava krajnju desnicu i ultranacionalističke autore pa i takve kakvi su npr. danas u Rusiji "evrazista" Aleksandar Dugin, "nacionalboljševik" Eduard Limonov i istoričar Konstantin Nikiforov. IGAM je objavio i dvotomno izdanje knjige Istorija jugoslovenske krize 1990-2000. neizbežne Jelene Guskove, našoj javnosti poznate po tome što je tokom septembarske izborne kampanje 2000. godine često bila gost na RTS-u i žarko agitovala za svog miljenika Slobodana Miloševića. Prijatelji kuće, saradnici i spiritus movensi su Brana Crnčević, Kosta Čavoški, Smilja Avramov... Sam Toholj je nedavno objavio knjigu Sveti ratnici i rat u Bosni u Hercegovini u kojoj nema ni reči o grozomornim zločinima upravo Karadžićevih četnika kako su sami sebe s ponosom nazivali, već se naširoko objašnjava taktika, odnosno način borbenog delovanja mudžahedina u bosanskom ratu. Po Toholju, "mudžahedini kidišu iznenada, koristeći se uglavnom hladnim oružjem, sabljom, nožem ili žicom za davljenje". Srba, naravno. Kako sve to neodoljivo podseća na izmišljotinu raznih babićevsko-martićevskih Gebelsa iz 1990-91. o ustaškom nožu koji se zvao nikako drugačije nego srbosjek. O tome se ozbiljno pisalo, televizija izveštavala, istoričari vodili "dubokoumne" rasprave. Upravo stoga, nevažan je IGAM i njegova literarna
produkcija, mnogo je važniji momenat kada se ovakve stvari objavljuju. Srbosjek kao paradigma najogavnijih propagandnih laži toga vremena imao je funkciju da zaplaši (one neodlučne i svojoj domovini Hrvatskoj tada još uvek lojalne Srbe) da, kako je to jedan "umni" srpski nacionalista tada javno preporučio, mobiliše, objedini, pripremi i ostvari.
Posledice takvih aktivnosti su bile užasavajuće. Ponovna javna pojava i društvena afirmacija Karadžićevog lika i dela baš sada valjda treba da odvrati (one koji bi da se modernizuju i evropeizuju), da ohrabri (one koji se još dvoume) i osnaži (pravoslavno-nacionalno dakako, sve one kojima se od Evrope prevrće stomak). Uostalom, ministar pravde je već izjavio kako hapšenja optuženih pred Haškim tribunalom
 
Wassily Kandinsky, On White II
Wassily Kandinsky, On White II , 1923.
neće biti, te da će "saradnja sa sudom u Hagu biti zasnovana na dobrovoljnosti optuženih". Njegov šef, premijer Koštunica, nekoliko dana docnije, obrušio se lavinom prilično neodmerenih verbalnih napada na one koji "pozivaju Srbe da izađu na izbore na Kosovu i Metohiji i koji hapse i izručuju ljude Hagu".
Rezolucija o tome da li Srbija želi da u bližoj ili daljoj budućnosti pristupi evroatlantskim integracijama i samoj EU, jedva je prošla u parlamentu, uz rezolutno negativan stav radikala i SPS-a. Iz strategije odbrane koja bi trebalo da bude razmatrana u parlamentu državne zajednice 4. novembra, srpski parlament je izbrisao neke važne odrednice poput one o pristupanju naše zemlje NATO-u, a druge znatno "ublažio", pa menjajući im proevropski sadržaj adaptirao ih potrebama političko-konzervativnog i konfesionalno-pravoslavnog duha koji sve više provejava našom svakidašnjicom.
Pojava ove knjige, njeno besomučno reklamiranje na sajamskom štandu oblepljenom Karadžićevim slikama (uzgred cena nije baš pristupačna jer iznosi 1000 dinara!), za sve demokratski orijentisane građane jeste skandal prvoga reda i guranje prsta u oči celom svetu. Nije uobičajeno da neki izdavač objavi knjigu ratnog zločinca za kojim traga pola Evrope i čiji su taoci bukvalno dve države. To bi značilo da taj izdavač zna gde se ovaj begunac krije, ali šalje nedvosmislenu poruku: uvedite sankcije, pobijte nas sve, baš me briga, ništa vam neću reći. Neko će možda prigovoriti da je u Nemačkoj memoarska proza Hitlerovog ministra građevine Albera Špera postala svojevremeno apsolutni bestseler. Ona to zaista jeste postala, ali tek 1966. godine, nakon Šperovog izlaska iz zatvora gde je odslužio dvadesetogodišnju kaznu robije na koju ga je osudio međunarodni tribunal u Nirnbergu. Nemačka vlast je u to vreme, dobrovoljno ili pod međunarodnim pritiskom svejedno, strogo kažnjavala one kojima bi npr. palo na pamet da nose majice sa likom nekog odbeglog naciste, recimo Martina Bormana, i da ga veličaju kao nacionalnog heroja. To je činila kako bi sprala ljagu sa nemačke države, a u najboljem interesu svojih građana. Sadašnja srpska vlada premijera Koštunice, očito je to, misli sasvim drugačije. To je, na nesreću, izvor moguće nove tragedije naših građana, za koju bi opet bio optužen, ko drugi, nego - svet!
 
  Z. M.
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika