Povodom javnog predstavljanja "najnovijeg"
romana Radovana Karadžića
Čudesna lakoća slavljenja zločin(c)a
Nekoliko dana pre početka ovogodišnjeg Sajma knjiga našoj javnosti se na
drzak način obratila beogradska izdavačka kuća IGAM, objavivši "najnoviji
roman" Radovana Karadžića čiji je naslov Čudesna
hronika noći. Urednik je niko drugi do Miroslav Toholj, poznati književnik,
bivši visoki funkcioner Karadžićevog nacionalističkog režima, ako se ne
varam, bio je ministar za informacije što je jako važan resor u svim vladama
autoritarnog i ksenofobičnog tipa. Ova izdavačka kuća inače objavljuje ili
neskriveno podržava krajnju desnicu i ultranacionalističke autore pa i takve
kakvi su npr. danas u Rusiji "evrazista" Aleksandar Dugin, "nacionalboljševik"
Eduard Limonov i istoričar Konstantin Nikiforov. IGAM je objavio i dvotomno
izdanje knjige Istorija jugoslovenske krize 1990-2000.
neizbežne Jelene Guskove, našoj javnosti poznate po tome što je tokom septembarske
izborne kampanje 2000. godine često bila gost na RTS-u i žarko agitovala
za svog miljenika Slobodana Miloševića. Prijatelji kuće, saradnici i spiritus
movensi su Brana Crnčević, Kosta Čavoški, Smilja Avramov... Sam Toholj
je nedavno objavio knjigu Sveti ratnici i rat
u Bosni u Hercegovini u kojoj nema ni reči o grozomornim zločinima
upravo Karadžićevih četnika kako su sami sebe s ponosom nazivali, već se
naširoko objašnjava taktika, odnosno način borbenog delovanja mudžahedina
u bosanskom ratu. Po Toholju, "mudžahedini kidišu iznenada, koristeći
se uglavnom hladnim oružjem, sabljom, nožem ili žicom za davljenje".
Srba, naravno. Kako sve to neodoljivo podseća na izmišljotinu raznih babićevsko-martićevskih
Gebelsa iz 1990-91. o ustaškom nožu koji se zvao nikako drugačije nego srbosjek.
O tome se ozbiljno pisalo, televizija izveštavala, istoričari vodili "dubokoumne"
rasprave. Upravo stoga, nevažan je IGAM i njegova literarna
produkcija, mnogo je važniji momenat kada
se ovakve stvari objavljuju. Srbosjek
kao paradigma najogavnijih propagandnih laži toga vremena imao je
funkciju da zaplaši (one neodlučne
i svojoj domovini Hrvatskoj tada još uvek lojalne Srbe) da, kako je
to jedan "umni" srpski nacionalista tada javno preporučio,
mobiliše, objedini,
pripremi i ostvari.
Posledice takvih aktivnosti su bile užasavajuće. Ponovna javna pojava
i društvena afirmacija Karadžićevog lika i dela baš sada valjda treba
da odvrati (one koji bi da se modernizuju
i evropeizuju), da ohrabri (one koji
se još dvoume) i osnaži (pravoslavno-nacionalno dakako, sve one kojima
se od Evrope prevrće stomak). Uostalom, ministar pravde je već izjavio
kako hapšenja optuženih pred Haškim tribunalom |
|
|
|
|
Wassily Kandinsky, On
White II , 1923.
|
|
neće biti, te da će "saradnja sa sudom u Hagu biti zasnovana na dobrovoljnosti
optuženih". Njegov šef, premijer Koštunica, nekoliko dana docnije,
obrušio se lavinom prilično neodmerenih verbalnih napada na one koji "pozivaju
Srbe da izađu na izbore na Kosovu i Metohiji i koji hapse i izručuju ljude
Hagu".
Rezolucija o tome da li Srbija želi da u bližoj ili daljoj budućnosti pristupi
evroatlantskim integracijama i samoj EU, jedva
je prošla u parlamentu, uz rezolutno negativan stav radikala i SPS-a. Iz
strategije odbrane koja bi trebalo da bude razmatrana u parlamentu državne
zajednice 4. novembra, srpski parlament je izbrisao neke važne odrednice
poput one o pristupanju naše zemlje NATO-u, a druge znatno "ublažio",
pa menjajući im proevropski sadržaj adaptirao ih potrebama političko-konzervativnog
i konfesionalno-pravoslavnog duha koji sve više provejava našom svakidašnjicom.
Pojava ove knjige, njeno besomučno reklamiranje na sajamskom štandu oblepljenom
Karadžićevim slikama (uzgred cena nije baš pristupačna jer iznosi 1000 dinara!),
za sve demokratski orijentisane građane jeste skandal prvoga reda i guranje
prsta u oči celom svetu. Nije uobičajeno da neki izdavač objavi knjigu ratnog
zločinca za kojim traga pola Evrope i čiji su taoci bukvalno dve države.
To bi značilo da taj izdavač zna gde se ovaj begunac krije, ali šalje nedvosmislenu
poruku: uvedite sankcije, pobijte nas sve, baš me briga, ništa vam neću
reći. Neko će možda prigovoriti da je u Nemačkoj memoarska proza Hitlerovog
ministra građevine Albera Špera postala svojevremeno apsolutni bestseler.
Ona to zaista jeste postala, ali tek 1966.
godine, nakon Šperovog izlaska iz zatvora gde je odslužio dvadesetogodišnju
kaznu robije na koju ga je osudio međunarodni tribunal u Nirnbergu. Nemačka
vlast je u to vreme, dobrovoljno ili pod međunarodnim pritiskom svejedno,
strogo kažnjavala one kojima bi npr. palo na pamet da nose majice sa likom
nekog odbeglog naciste, recimo Martina Bormana, i da ga veličaju kao nacionalnog
heroja. To je činila kako bi sprala ljagu sa nemačke države, a u najboljem
interesu svojih građana. Sadašnja srpska vlada premijera Koštunice, očito
je to, misli sasvim drugačije. To je, na nesreću, izvor moguće nove tragedije
naših građana, za koju bi opet bio optužen, ko drugi, nego - svet!
|