|
Popa u ruku ili!...
Mitinzi podrške ili protesta na Kosovu
ne postoje, u Prištini ne postoji način da se blokira ova ili ona raskrsnica
ili put. Jedino mesto gde bi se moglo nešto uraditi - to su Skupština
i Vlada Kosova i brojne institucije u kojima bi Srbi imali svoje predstavnike,
svoj glas i svoj deo vlasti i uticaja. A jedino tu ih neće biti
Već smo više puta na ovim stranicama konstatovali da je neverovatna sposobnost
Srba da sa ogromnom količinom stupidne upornosti istrajavaju u političkim
i civilizacijskim rešenjima koja su za njih same katastrofalno rđava. Gotovo
stoprocentni bojkot kosovskih izbora zadao je novi snažan udarac naporima
malobrojnih ljudi koji iskreno nastoje da pomognu Srbima koji su ostali
na Kosovu. Bojkot je nesumnjivo naneo štetu i međunarodnoj zajednici koja
nastoji da promoviše multietničku saradnju pred predstojeće pregovore o
konačnom statusu Kosova, ali je daleko veću štetu naneo Srbima na Kosovu
koji su propustili priliku da se sami u institucijama sistema bore za popravljanje
svog položaja, umesto što su svoju sudbinu, kao i do sada, položili u ruke
neodgovornih nacionalista iz Beograda koji niti umeju, niti žele, niti su
u stanju da se brinu za išta osim za sebe i svoju vlast. Kad sam u aprilu
na istim ovim stranicama objavio tekst o martovskoj tragediji na Kosovu,
pozvao me je telefonom jedan čitalac iz čije priče sam saznao da je vladin
operativac. "Najveći problem nas Srba na Kosovu nisu Šiptari"
- rekao mi je na kraju - "naš najveći problem je Vlada u Beogradu".
Dva vodeća vašingtonska lista su vest o kosovskim izborima donela pod identičnim
naslovom: "Srbi bojkotovali izbore". Vašington
post procenjuje da bojkot srpske manjine predstavlja očekivani veliki
udarac za međunarodnu zajednicu, dok konzervativni Vašington
tajms dodaje da bojkot ide u prilog kosovskim Albancima. Izveštač
tog lista je pokušao da istraži razloge bojkota i ističe da su nacionalisti
srpskim biračima zapretili da ne izađu na izbore. "Ljudima je prećeno,
nekima čak smrću. To ni Milošević nije radio", rekao je Slaviša Petković
u razgovoru za Vašington tajms.
Čini se da posle ovog nepotrebnog i nemerljivo štetnog bojkota ništa ne
stoji na putu brzoj nezavisnosti Kosova. Ako se to ne dogodi naredne godine
biće to pravo čudo. Da se podsetimo naše procene date još krajem prošle
godine: na proleće 2005, a najkasnije do polovine godine počeće razgovori
o ispunjenju standarda. Međunarodna zajednica će sa razumevanjem podržati
srpsko-ruski stav da standardi još uvek nisu ispunjeni pa će kosovski organi
dobiti dodatni rok od šest meseci da ispune standarde. I - to je sve! Srbi
neće imati gde da dokazuju da standardi nisu ispunjeni, niti će imati glas
i način da
progovore o bilo čemu. Mitinzi podrške
ili protesta na Kosovu ne postoje, u Prištini ne postoji način da
se blokira ova ili ona raskrsnica ili put. Jedino mesto gde bi se
moglo nešto uraditi - to su Skupština i Vlada Kosova i brojne institucije
u kojima bi Srbi imali svoje predstavnike, svoj glas i svoj deo vlasti
i uticaja. A jedino tu ih neće biti. Svako ko je sedeo u jednom kolektivnom
organu zna koliko je važno i korisno biti tu i koliko je teško govoriti
i raditi protiv čoveka koji svaki dan sedi sa vama.
Nažalost, Srbi su umesto toga odabrali bojkot i izolaciju, pa kad
se dogodine u Briselu, Vašingtonu i Prištini bude rešavao status Kosova,
oni će unisono sa ovima iz Nemanjine ulice larmati da je Kosovo naše,
da je ono naša svetinja, da mi nećemo ili ne damo ovo |
|
|
|
|
|
|
|
Wassily Kandinsky, Improvisation
30 , 1913.
|
 |
ili ono, zajedno će sa kompletnim kleronacionalističkim bašibozukom blokirati
beogradske raskrsnice noseći parole pisane istim rukopisom koje smo viđali
na svim protestima počev od C-marketa do "Knjaza Miloša".
Šta bi posle jasne i ipak jednodušne poruke iz Beograda mogla da uradi međunarodna
zajednica?
Ono što je sigurno - neće bitno menjati svoju politiku uslovljavanja rešenja
statusnih pitanja dostizanjem standarda. Prva ocena standarda počeće narednog
proleća i srpski nacionalisti se s pravom nadaju da rezultat te ocene, ma
kako pristrasan bio, ne može da bude pozitivan. (Ako bi baš i mogao, oni
će se u poslednji čas pobrinuti da Kosovo bude najnebezbednije mesto na
svetu.) Srpski nacionalisti, međutim, ne znaju, ili smatraju da to nije
važno, da u Briselu već odavno postoji dokument koji ukazuje na daleko fleksibilniji
pristup tome šta znače standardi i šta sve kosovsko društvo mora da ispuni
da bi se konstatovalo da su standardi dostignuti.
Želja kosovskih Albanaca za nezavisnošću je neverovatna i samo neko ko nikada
nije bio na Kosovu može išta drugo da smatra suvislim i mogućim. Deset godina
Miloševićeve bestijalne torture stvorilo je neverovatnu količinu mržnje
koja poput orkana kola prostorom Kosova, a povratak Beograda na stazu podrške
zlikovcima zbrisao je tanke izdanke nečega što se u vreme Đinđića pomolilo
i što je moglo da liči na početak stvaranja društvenih krugova koji bi mogli
da kohabitiraju sa Beogradom. Sve to sadašnje kosovske lidere stavlja u
situaciju da veoma teško održavaju kontrolu nad stanovništvom koje je svoje
sve tanje strpljenje "proteglo" do naredne godine. Zato je neverovatno
da iko razuman može da pomisli da bi rezultat ocene ispunjenja standarda
mogao da bude negativan bez obzira koliko oni bili neispunjeni. Negativna
ocena posle pet godina međunarodnog prisustva i potrošenih milijardi evra
značila bi priznanje da se Kosovom ne može upravljati, ili da bar međunarodna
zajednica to ne ume, a to je baš ono na čemu insistiraju beogradski kleronacionalisti.
"Pošto vi ne znate, sklonite se i pustite malo nas. I učite"!!!...
Postavlja se i pitanje efekta nezavisnosti Kosova na okruženje, pre svega
na Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju. Postoji verovanje da bi nezavisnost
Kosova destabilizovala Bosnu i podstakla nacionalizam u Republici Srpskoj.
Makedonija, koja i bez nezavisnog Kosova na severnoj granici ima fobiju
od svojih Albanaca, dobila bi nezavisnu albansku državu na najnezgodnijem
mestu, u rejonu Tetova. Nezavisno Kosovo koje je i sada epicentar ideje
Velike Albanije moglo bi da dâ legitimnost toj destruktivnoj ideji. Ali,
svi su ti strahovi uzaludni. Međunarodna zajednica je već formulisala stav
koji glasi da je ne činiti ništa jedina
neprihvatljiva opcija.
Srpski nacionalisti tvrdoglavo nastoje da izbegnu ono što je neminovno -
neku vrstu nezavisnosti Kosova nalik na onu preko Drine. Naravno, ako se
izuzme mali broj uspaljenih nacionalista kojima je to jedini i iskreni cilj,
ostalim kleronacionalistima je to potrebno samo kao sredstvo da zadrže aktivnu
politiku prema Kosovu i Zapadu, kao način za iživljavanje svojih ideja suprotstavljanja
"svetskoj zaveri" i "novom svetskom poretku". Ako bi
Kosovo mirno išlo ka uspostavljanju standarda i ostvarivanju političke volje
90 odsto njegovih stanovnika, Vlada bi izgubila poslednje bojno polje, ne
samo za odbranu srpstva, pa čak ni za odbranu svoje egzistencije, već za
pripremu narednih izbora koje je bez toga već izgubila. Posle promašaja
sa Legijom i martovskim neuspehom, nacionalistima sada očajnički treba "trojka",
po mogućstvu ista onakva kakvu misle da su dobili u martu. Što više suza
proliju Srbi sa Kosova, to je vlast kleronacionalista u Beogradu sve jača,
a ako bi pala koja kap krvi!?... Pritešnjeni izbornim porazima vladajuće
koalicije i ignorisanjem od strane međunarodne zajednice, nacionalisti bi
mogli da zaigraju na kartu straha od terorizma. Kako bi za njih bilo divno
da neki mostić u Grdeličkoj klisuri odleti u vazduh, da policija u poslednjem
momentu nađe eksploziv na nekoj pruzi, a ako bi na Kosovu opet planula neka
crkva... Slično misli i Džejms Petifer, profesor na Britanskoj kraljevskoj
vojnoj akademiji: "Po mom mišljenju, čak i sasvim mali teroristički
napad bi, posebno ako bi se odigrao u pravoslavnoj zemlji poput Srbije...
mogao izazvati prilično disproporcionalne negativne političke efekte",
rekao je profesor Petifer za VOA.
Vlada i vođe kosovskih Srba opet su odsudno pogrešili. Kosovo je faktički
odavno izgubljeno, a sada je i brzi de jure
gubitak Kosova realna opcija. To bi neko važan trebalo jasno da kaže, najpre
kosovskim a onda i ostalim Srbima. Bojim se da se među nama još dugo neće
naći junak sa toliko hrabrosti, jer mudrost odavno ne stanuje u ovoj nesrećnoj
zemlji.
|