homepage
   
Republika
 
Događanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Peti oktobar četiri godine posle

Revizija, sećanje ili čuvanje vatre

Srbija je ponovo na početku, na pragu još jedne izolacije iz sveta, zbog svoje nespremnosti da raskine sa starim modelima, velikosrpskim nacionalnim ciljevima i nespremnosti da kazni zločince i pljačkaše

Revolucija, promena sistema, režima ili tek smena vlasti, za sada je sigurno da je Peti oktobar važan datum u istoriji Srbije, događaj kojem će istoriografija tek odrediti mesto stavljajući ga u kontekst posledica koje je imao za ovo društvo. Savremenici ostavljaju tek tragove koji će ovom datumu odrediti značaj. Posle prvih euforičnih godina, opijenosti slavom i verom u konačnu pobedu, već ove, četvrte godine od tog istorijskog datuma, pokazuju se bitno drugačiji pogledi na dan velike pobede demokratskih snaga tadašnje Srbije. Mediji su za ovo stanje u kojem se Srbija danas nalazi, promovisali sintagmu "iščekivanje 6. oktobra", koja bi trebalo da označi zapravo završetak započetog posla, a to već pokazuje da je petog tek otvorena mogućnost. Hoće li ona biti i iskorišćena zavisi pre svega od nosilaca društvene i političke moći u društvu. Četiri godine posle, ovogodišnji peti oktobar samo je još jedna prilika za manifestacije bitnih razlika i potpunih konfrontacija vizija budućnosti ovdašnjih elita. Na jednoj strani, opet opozicija, ono što je smatrano reformskim krilom DOS-a, odlučno za modernizaciju Srbije i njenu integraciju u evropsku zajednicu naroda i država. S druge strane, sada na vlasti, nakon prevremenih parlamentarnih izbora, koalicija konzervativnih političkih stranaka, dela nekadašnjeg konzervativnog krila DOS-a, nacionalista, ultranacionalista i nacional-socijalista iz bivšeg režima, potpomognutih tehnokratama iz nevladine organizacije G 17, koja je u međuvremenu prerasla u političku stranku. Odnos prema sećanju na peti oktobar 2000. godine bio je samo još jedna potvrda da se radi o potpuno različitim političkim konceptima, te u skladu s tim i percepciji samog događaja.
Tek održani lokalni izbori u Srbiji, sa velikim brojem građana apstinenata, sačuvali su tajnu o tome šta većina građana, onih koji su četiri godine ranije jednodušno glasali za promene, misli danas. Zahvaljujući tome, u mnogim opštinama na vlast su ponovo došli eksponenti Miloševićevog režima i njegovi omiljeni opozicionari. Mediji bliski sada vladajućim strankama jednoglasno ocenjuju da su građani razočarani, iznevereni, a krivca traže među svojim nekadašnjim koalicionim partnerima koje su smenili sa vlasti nakon prevremenih parlamentarnih izbora i ušli u koaliciju sa onima protiv kojih su bili upravo tog Petog oktobra. Saglasno tom svom šizofrenom stavu su i njihova ovogodišnja podsećanja na brojna neispunjena obećanja "izvornog DOS-a". Naravno, njihove odgovornosti u svemu tome nema, kao ni u još jednom porazu koji su ovog puta doživeli na tek završenim lokalnim izborima. Oni ostaju dosledni nastavljajući borbu za legalizam kojim maskiraju zaštitu zločina i ratnih zločinaca. Zahvaljujući njima i njihovom "radu", Srbiji su opet, u znak sećanja na zlatne, u ruke gurnute zarđale kašike, u ime slavne vojničke prošlosti, amnestiraju se oficiri zločinci, a u ime slavne hajdučke tradicije lopovi i kriminalci. Njihovim medijima, a takva je opet većina, paradiraju isti likovi: pop-folk zvezde, kriminalci i novi bogataši, popovi i umetnici, reciklirani intelektualci opšte prakse, poput Brane Crnčevića, Milorada Vučelića, Emira Kusturice i Isidore Bjelice... Objavljuju se knjige stigle niotkuda, poruke za budućnost, da vidimo kakve smo vizionare, poput Radovana Karadžića i Mire Marković, hteli da prepustimo zakonu i pravdi. Opet, zbog "teške ekonomske situacije i malih plata", imamo u istim ljudima pre podne policajce a popodne kriminalce. Za sve nedaće "njihovog" naroda kriv je, naravno, neko drugi. A njihovo sećanje na peti oktobar simbolično se i ove godine završilo pred spomenikom nesrećne članice DSS Jasmine Jovanović, koja je zvanično još uvek jedina žrtva Petog oktobra.
Ona druga, reformska struja, danas, četiri godine posle, obezglavljena je ubistvom Zorana Đinđića, nakon toga i podeljena, i danas ima status opozicije. Tek nekoliko medija uzdržano je prenelo i njihove stavove sa skupa koji je održan u beogradskom Domu omladine 5. oktobra, u organizaciji nevladinog Centra za modernu politiku, na čijem čelu se, nakon poraza u političkoj stranci, našao Čedomir Jovanović, jedan od najviđenijih predvodnika promena, nekadašnji studentski lider i Đinđićeva desna ruka. Na skupu je pročitano i pismo pozdrava i podrške Vesne Pešić, nekadašnjeg lidera Građanskog saveza, a o zaustavljenim procesima modernizacije u Srbiji govorila je istoričar Latinka Perović. U publici su viđeni gotovo svi nekadašnji ministri Đinđićeve vlade. Atmosfera na skupu bila je nabijena emocijama ali ne zbog toga lišena racionalnog pristupa. Srbija je ponovo na početku, na pragu još jedne izolacije iz sveta, zbog svoje nespremnosti da raskine sa starim modelima, velikosrpskim nacionalnim ciljevima i nespremnosti da kazni zločince i pljačkaše. Bilo je ovo i veče sećanja na 12. mart 2003. kada je ubijen Đinđić, zapravo i najznačajnija žrtva oktobarskih događaja, nakon čega su reforme zaustavljene i Srbija vraćena na početak, u isto stanje političkog duha, na isti istorijski kolosek, samo bez Miloševića. Bio je ovo skup onih koji još uvek čekaju na "Šesti oktobar", u kojem će zločin i zločinci dobiti primerenu kaznu, u kojem će sve poluge nedemokratskog režima biti demontirane i gde će se znati jasno ko je policajac a ko kriminalac i šta je kazna a šta nagrada, šta je zarada a šta krađa.
A ovogodišnji peti oktobar bio je i dan kada je sadašnji lider Demokratske stranke Boris Tadić, predvodnik onog krila koje se opredelilo za "kohabitaciju" sa vladajućim režimom, posle mnogo oklevanja, odvažio da pozove kosovske Srbe da izađu na parlamentarne izbore na Kosovu. Ostao je usamljen i - Srbi ga nisu poslušali. Bio je to još jedan poraz. Za razliku od prethodnih godina, nije bilo ni šetnje ni drugih manifestacija. Samo je na Novom groblju u Aleji velikana, uz grob Zorana Đinđića, toga dana bilo mnogo više građana. Donosili su sveće i cveće. I ćutali.

  Lidija Jovetić
 
Događanja
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika