Peti oktobar četiri godine posle
Revizija, sećanje ili čuvanje vatre
Srbija je ponovo na početku, na pragu
još jedne izolacije iz sveta, zbog svoje nespremnosti da raskine sa starim
modelima, velikosrpskim nacionalnim ciljevima i nespremnosti da kazni
zločince i pljačkaše
Revolucija, promena sistema, režima ili tek smena vlasti, za sada je
sigurno da je Peti oktobar važan datum u istoriji Srbije, događaj kojem
će istoriografija tek odrediti mesto stavljajući ga u kontekst posledica
koje je imao za ovo društvo. Savremenici ostavljaju tek tragove koji će
ovom datumu odrediti značaj. Posle prvih euforičnih godina, opijenosti
slavom i verom u konačnu pobedu, već ove, četvrte godine od tog istorijskog
datuma, pokazuju se bitno drugačiji pogledi na dan velike pobede demokratskih
snaga tadašnje Srbije. Mediji su za ovo stanje u kojem se Srbija danas
nalazi, promovisali sintagmu "iščekivanje 6. oktobra", koja
bi trebalo da označi zapravo završetak započetog posla, a to već pokazuje
da je petog tek otvorena mogućnost. Hoće li ona biti i iskorišćena zavisi
pre svega od nosilaca društvene i političke moći u društvu. Četiri godine
posle, ovogodišnji peti oktobar samo je još jedna prilika za manifestacije
bitnih razlika i potpunih konfrontacija vizija budućnosti ovdašnjih elita.
Na jednoj strani, opet opozicija, ono što je smatrano reformskim krilom
DOS-a, odlučno za modernizaciju Srbije i njenu integraciju u evropsku
zajednicu naroda i država. S druge strane, sada na vlasti, nakon prevremenih
parlamentarnih izbora, koalicija konzervativnih političkih stranaka, dela
nekadašnjeg konzervativnog krila DOS-a, nacionalista, ultranacionalista
i nacional-socijalista iz bivšeg režima, potpomognutih tehnokratama iz
nevladine organizacije G 17, koja je u međuvremenu prerasla u političku
stranku. Odnos prema sećanju na peti oktobar 2000. godine bio je samo
još jedna potvrda da se radi o potpuno različitim političkim konceptima,
te u skladu s tim i percepciji samog događaja.
Tek održani lokalni izbori u Srbiji, sa velikim brojem građana apstinenata,
sačuvali su tajnu o tome šta većina građana, onih koji su četiri godine
ranije jednodušno glasali za promene, misli danas. Zahvaljujući tome,
u mnogim opštinama na vlast su ponovo došli eksponenti Miloševićevog režima
i njegovi omiljeni opozicionari. Mediji bliski sada vladajućim strankama
jednoglasno ocenjuju da su građani razočarani, iznevereni, a krivca traže
među svojim nekadašnjim koalicionim partnerima koje su smenili sa vlasti
nakon prevremenih parlamentarnih izbora i ušli u koaliciju sa onima protiv
kojih su bili upravo tog Petog oktobra. Saglasno tom svom šizofrenom stavu
su i njihova ovogodišnja podsećanja na brojna neispunjena obećanja "izvornog
DOS-a". Naravno, njihove odgovornosti u svemu tome nema, kao ni u
još jednom porazu koji su ovog puta doživeli na tek završenim lokalnim
izborima. Oni ostaju dosledni nastavljajući borbu za legalizam kojim maskiraju
zaštitu zločina i ratnih zločinaca. Zahvaljujući njima i njihovom "radu",
Srbiji su opet, u znak sećanja na zlatne, u ruke gurnute zarđale kašike,
u ime slavne vojničke prošlosti, amnestiraju se oficiri zločinci, a u
ime slavne hajdučke tradicije lopovi i kriminalci. Njihovim medijima,
a takva je opet većina, paradiraju isti likovi: pop-folk zvezde, kriminalci
i novi bogataši, popovi i umetnici, reciklirani intelektualci opšte prakse,
poput Brane Crnčevića, Milorada Vučelića, Emira Kusturice i Isidore Bjelice...
Objavljuju se knjige stigle niotkuda, poruke za budućnost, da vidimo kakve
smo vizionare, poput Radovana Karadžića i Mire Marković, hteli da prepustimo
zakonu i pravdi. Opet, zbog "teške ekonomske situacije i malih plata",
imamo u istim ljudima pre podne policajce a popodne kriminalce. Za sve
nedaće "njihovog" naroda kriv je, naravno, neko drugi. A njihovo
sećanje na peti oktobar simbolično se i ove godine završilo pred spomenikom
nesrećne članice DSS Jasmine Jovanović, koja je zvanično još uvek jedina
žrtva Petog oktobra.
Ona druga, reformska struja, danas, četiri godine posle, obezglavljena
je ubistvom Zorana Đinđića, nakon toga i podeljena, i danas ima status
opozicije. Tek nekoliko medija uzdržano je prenelo i njihove stavove sa
skupa koji je održan u beogradskom Domu omladine 5. oktobra, u organizaciji
nevladinog Centra za modernu politiku, na čijem čelu se, nakon poraza
u političkoj stranci, našao Čedomir Jovanović, jedan od najviđenijih predvodnika
promena, nekadašnji studentski lider i Đinđićeva desna ruka. Na skupu
je pročitano i pismo pozdrava i podrške Vesne Pešić, nekadašnjeg lidera
Građanskog saveza, a o zaustavljenim procesima modernizacije u Srbiji
govorila je istoričar Latinka Perović. U publici su viđeni gotovo svi
nekadašnji ministri Đinđićeve vlade. Atmosfera na skupu bila je nabijena
emocijama ali ne zbog toga lišena racionalnog pristupa. Srbija je ponovo
na početku, na pragu još jedne izolacije iz sveta, zbog svoje nespremnosti
da raskine sa starim modelima, velikosrpskim nacionalnim ciljevima i nespremnosti
da kazni zločince i pljačkaše. Bilo je ovo i veče sećanja na 12. mart
2003. kada je ubijen Đinđić, zapravo i najznačajnija žrtva oktobarskih
događaja, nakon čega su reforme zaustavljene i Srbija vraćena na početak,
u isto stanje političkog duha, na isti istorijski kolosek, samo bez Miloševića.
Bio je ovo skup onih koji još uvek čekaju na "Šesti oktobar",
u kojem će zločin i zločinci dobiti primerenu kaznu, u kojem će sve poluge
nedemokratskog režima biti demontirane i gde će se znati jasno ko je policajac
a ko kriminalac i šta je kazna a šta nagrada, šta je zarada a šta krađa.
A ovogodišnji peti oktobar bio je i dan kada je sadašnji lider Demokratske
stranke Boris Tadić, predvodnik onog krila koje se opredelilo za "kohabitaciju"
sa vladajućim režimom, posle mnogo oklevanja, odvažio da pozove kosovske
Srbe da izađu na parlamentarne izbore na Kosovu. Ostao je usamljen i -
Srbi ga nisu poslušali. Bio je to još jedan poraz. Za razliku od prethodnih
godina, nije bilo ni šetnje ni drugih manifestacija. Samo je na Novom
groblju u Aleji velikana, uz grob Zorana Đinđića, toga dana bilo mnogo
više građana. Donosili su sveće i cveće. I ćutali.
|