|
Strategije alterglobalističkih
grupa, asocijacija i kooperativa
|
|
|
|
Kritika paranoje i povratak utopiji
|
 |
|
Mediji svedoče o vampirskoj
želji za mračnom pasijom koja prikazuje alternativnu subverziju
kao vavilonski javni ritual kletve, ispaštanja greha i krvavog
žrtvovanja
|
|
|
Hakim Bej
TAZ
Teorije o Privremenim autonomnim zonama (Temporary Autonomous Zone -
TAZ) pokušavaju da se bave postojećim ili nastajućim situacijama, a ne
čistim utopizmom. Širom sveta ljudi napuštaju ili "nestaju",
povlače se iz mreže otuđenja i traže puteve uspostavljanja (obnavljanja)
ljudskih veza. Zanimljiv primer - na nivou urbane folk kulture - možemo
naći u cvetanju i rastu broja hobističkih mreža i konferencija. Nedavno
sam otkrio e-zinove dve takve grupe, Crown Jewels of the High Wire (posvećene
skupljanju staklenih električnih izolatora), te žurnal o kukurbitologiji
(naziv žurnala je Tikva). Ogromna količina
kreativnosti odlazi na takve opsesije. Razna periodična okupljanja kolega-manijaka
narastaju do originalnih direktnih (neposredovanih) festivala ekscentričnosti.
To nije tek "subkultura" koja traži svoje i TAZ, svoje nomadske
tabore i noći oslobođenja od Konsenzusa. Samoorganizovane i autonomne
grupe niču usred svake "klase" i "subkulture". Velika
područja Vavilonskog carstva sada su gotovo prazna, naseljena tek sablastima
mas-medija i ponekim psihotičnim policajcem.
Teorija o TAZ-u svesna je da se ovo događa
- mi ne govorimo o onom (što bi) "trebalo biti" ili "će
biti" - mi govorimo o već postojećem pokretu. To što smo koristili
razne misaone eksperimente, utopističke poetike, kritike paranoje itd.,
imalo je nameru da pomogne u rasvetljavanju ovog kompleksnog i još nedovoljno
dokumentovanog pokreta, da bismo mu dali neki teorijski fokus i samosvest
i predložili taktiku temeljenu na suvislim celovitim strategijama - da
bismo glumili primalju ili panegiričara a ne "avangardu"!
Tako smo došli do toga da moramo razmotriti činjenicu da nisu sve postojeće
autonomne zone "privremene". Neke su (bar po svojoj nameri)
manje-više "stalne". Određene raspukline u vavilonskom monolitu
sasvim su prazne pa čitave grupe mogu da se nasele i smeste u njih. Razvijene
su i neke teorije, poput npr. teorije "permakulture", koje se
bave tom i takvom situacijom, i koje iz nje treba da izvuku što više koristi.
Eksperimentiše se, pa se i provode u dela "sela", "komune",
"zajednice", čak i "arkologije" i "biosfere"
(ili drugi oblici utopijskog grada). Upravo i ovde teorija o TAZ-u može
ponuditi neke korisne alate za promišljanja i razjašnjenja. Šta je s poetikom
(načinom na koji je nešto napravljeno) i politikom (načinom na koji se
živi zajedno) "stalnih" PAZ-a (Permanent Autonomous Zone - PAZ)?
Kakav je stvarni odnos između privremenosti i stalnosti? I na koji bi
se način PAZ mogao povremeno obnavljati i osvežiti "festivalskim"
aspektom TAZ-a?
Pitanje publiciteta
Nedavni događaji u Sjedinjenim Državama i Evropi (Sijetl, Đenova) pokazali
su da samoorganizovane/autonomne grupe zasecaju strah u samo srce Države.
MOVE u Philadelphiji, koreshisti u Wacou, Deadheadsi, Rainbow Tribes, kompjuterski
hakeri, skvoteri itd., meta su raznih pokušaja istrebljenja različitog stupnja
intenziteta. Pa ipak, druge autonomne grupe prolaze nezapažene ili barem
neproganjane. U čemu je razlika? Jedan od razloga mogao bi biti zloćudno
delovanje publiciteta ili medijacije. Mediji
svedoče o vampirskoj želji za mračnom
pasijom koja prikazuje alternativnu subverziju kao vavilonski javni
ritual kletve, ispaštanja greha i krvavog žrtvovanja. Čim neka autonomna
grupa dopusti da na nju padne takav poseban pogled, dolazi do sveopšteg
sranja: mediji će odmah pokušati da udese nekakvu golgotu kako bi
zadovoljili svoju bolesnu želju za spektaklom i smrću.
E sad, takav PAZ predstavlja savršenu nepomičnu metu za neku pravu
medijsku navođenu bombu. Opkoljena unutar svog "terena",
jedino što samoorganizovana grupa može jeste da podlegne nekoj vrsti
jeftinog predodređenog mučeništva. Moglo bi se pretpostaviti da se
takva uloga može svideti samo neurotičnim mazohistima? U svakom slučaju,
većina grupa želeće da proživi svoj prirodni vek ili putanju u miru
i tišini. Pri tom bi bilo dobro bežati od publiciteta u mas-medijima
kao da je kuga. Malo prirodne paranoje ovde je dobrodošlo, sve dotle
dok ne postane sama sebi cilj. Morate biti lukavi da biste se izvukli
sa svojom hrabrošću i drskošću. Malo kamuflaže, smisao za nevidljivost, |
|
|
|
|
|
|
Salvador Dali, Aurora's
Head, after Michelangelo (detail of a figure on the grave
of Lorenzo Di Medici), 1977.
|
|
osećaj za takt kao taktika... mogli bi biti korisni za neki PAZ kao i za
TAZ. Evo par skromnih predloga: koristite samo intimne medije (e-zinove,
telefonska stabla, BBS-ove, nezavisne radio i mini FM-ove, javnu kablovsku
TV, itd.); izbegavajte razmetljivi machokonfrontacijski stav - ne treba
vam pet sekundi u večernjem dnevniku (policija izvršila raciju među pripadnicima
kulta) da biste opravdali svoje postojanje. Naš slogan mogao bi da bude:
stvaraj život, a ne životni stil.
Pristup
Ljudi bi verovatno trebali da izaberu druge ljude s kojima žive. Komune
otvorenog članstva redovno završe preplavljene muvadžijama i jadnicima
gladnih seksa. PAZ moraju uzajamno odabrati svoje vlastito članstvo -
i to nema nikakve veze s "elitizmom". PAZ može izvršiti neku
privremeno otvorenu funkciju - kao npr. organizacija neke svetkovine ili
deliti besplatnu hranu i sl. - ali ne mora biti stalno otvorena svakom
samoproglašenom simpatizeru koji lutajući naiđe na nju.
Pojava izvorno alternativne ekonomije
Ponovimo još jednom, sve se ovo već događa, ali još je potrebno mnogo
posla da bi došlo u središte pažnje. Subekonomije tipa lavoro nero, neoporezovanih
transakcija, trgovanja zamenom robe... obično su strogo ograničene i lokalizovane.
BBS-ovi i drugi umreženi sistemi mogli bi biti upotrebljeni za povezivanje
tih regionalnih/marginalnih ekonomija (kućnih dobara) u održivu alternativnu
ekonomiju određene veličine i važnosti. "P. M." je već ocrtao
nešto slično u bolo-bolou - u stvari, određen broj mogućih sistema već
postoji, bar u teoriji. Problem je, međutim, sledeći: kako izgraditi istinski
alternativnu ekonomiju, tj. potpunu ekonomiju, a da se ne privuče pažnja
poreskih službi i drugih kapitalističkih sluga i robova? Kako da ja, vodoinstalater
ili ilegalni proizvodač rakije, trampim svoje veštine i znanja za hranu,
knjige, krov nad glavom i psihodelične biljke koje želim - a da ne platim
porez ili čak učinim sve to ne koristeći se novcem koji falsifikuje združena
Država? Kako da živim udoban (i čak luksuzan) život slobodan od svih odnosa
i transakcija sa svetom robe? Da je sva energija koju su levičari uložili
u demos i sva energija koju su libertarijanci uložili u sitne jalove igrice
oko treće stranke, da je sva ta energija i moć iskorišćena i preusmerena
u izgradnju istinske podzemne ekonomije, bili bismo već davno ostvarili
"Revoluciju".
Prekasni kapitalizam propagira teror
Ispražnjena slika apsolutne države konačno se srušila "1989".
Poslednja ideologija, kapitalizam, još je samo kožna bolest kasnog neolita.
To je mašina žudnje koja radi u prazno. Nadam se da ću još za svog života
uspeti da vidim kako se rastače, poput nekog od Dalijevih mentalnih pejzaža.
I želim da znam za mesto na koje mogu "otići" kad dođe do sveopšte
gužve. Naravno, smrt kapitalizma ne mora za nužnu posledicu imati godzilovsku
destrukciju čitave ljudske kulture; takav scenarij je ništa drugo do slika
terora koju propagira sam kapitalizam. Međutim, uprkos tome, može se zaključiti
da će se usnulo truplo strahovito grčiti pre nego što nastupi mrtvačka
ukočenost - tada New York ili LA verovatno neće biti baš najpametnija
mesta za zaklon dok se oluja ne stiša. (A oluja je možda već počela.)
E sad, ciganski način života u kamp-kućicama mogao bi biti jedan od načina
kako se može nositi sa rasapom u toku prekasnog kapitalizma - no, što
se mene tiče, meni bi se više svideo neki zgodni anarhistički manastir
- tipično mesto za "mudroljupce" na kojem bi sa strane mogao
ispratiti "Mračno Doba". Što se više potrudimo da takvo što
organizujemo sada, to ćemo manje muke
imati posle. Ne govorim ovde o "opstanku" - ne zanima me puki
opstanak. Ja želim da cvetam i razvijam se.
Povratak utopiji, festivali, svetkovine...
TAZ predstavlja vitalnu funkciju kao čvor u TAZ mreži, mesto susreta
za široki krug prijatelja i saučesnika koji u stvari i ne moraju stalno
živeti na nekoj "farmi" ili u "selu". Davno pre, u
selima su se održavali sajmovi koji su zajednici donosili bogatstvo i
obilje, putnicima osiguravali tržište, a za sve učesnike stvarali praznično
vreme/prostor. U naše doba festival se javlja kao jedan od najvažnijih
oblika za sam TAZ, ali isto tako može ponuditi obnovu i svežu energiju
za PAZ. Sećam se da sam negde pročitao da je u srednjem veku sto jedanaest
dana u godini bilo prazničnih; to bismo trebali uzeti kao svoj utopijski
minimum i nastojati da postignemo i više od toga.
Zemlja koja živi
Verujem da ima mnogo utemeljenih sebičnih razloga da se želi "organsko"
(jer je više seksi), "prirodno" (jer ima bolji ukus), "zeleno"
(jer je lepše), divljina/divljaštvo (jer je uzbudljivije). Communitas
i društvenost ugodniji su od svojih suprotnosti. Zemlja koja živi ne mora
isključivati organski grad - malu ali intenzivnu konglomeraciju ljudi
posvećenih umetnostima i blago dekadentnim užicima civilizacije oslobođene
svakog gigantizma i nametnute usamljenosti - no, čak i oni među nama koji
uživaju u gradovima mogu videti koji su direktni i hedonistički motivi
borbe za "okoliš". Mi smo militantni biofili. Deep ecology,
socijalna ekologija, permakultura, primerena tehnologija... što se tiče
ideologija, nismo previše izbirljivi. Neka cveta 1000 cvetova.
Tipologija TAZ-a
Neka čudna religija ili buntovnički umetnički pokret mogu postati vrsta
nelokalnog PAZ-a, poput intenzivnije i sveupijajuće hobističke mreže.
Tajno društvo (kao kineski Tong) takođe nudi model za PAZ bez geografskih
granica. Ali, "savršeni scenarij" uključuje slobodan prostor
koji se širi u slobodno vreme. Bit PAZ-a mora biti dugoprotežuće intenziviranje
radosti - kao i rizika - TAZ-a. A intenziviranje PAZ-a biće... utopija
sada.
Prevod s engleskog Dušan Đorđević-Mileusnić, TAZ, Beograd 2003.
|