Traganje za normalnim životom

Od "događanja naroda" do "djelovanja građana": o putu Srbije u liberalnu demokraciju

Mojmir Križan

U diskusiji "Traganje za normalnim životom" u Srbiji Milan Podunavac s pravom ukazuje na primat donošenja novog, demokratski legitimiranog Ustava, i na potrebu da se političko zajedništvo i društvena solidarnost građana Srbije temelji na lojalnosti tom Ustavu. Slijedi nekoliko razmišljanja o uvjetima i putevima da se to postigne.

Pogled u prošlost

Razlog činjenice da u Srbiji, 14 godina nakon propasti Jugoslavije i četiri godine nakon obaranja Slobodana Miloševića, treba "tragati za normalnim životom", jeste propast privrede, rastakanje državnog poretka, te materijalna i kulturna degradacija svih područja života. Glavnu odgovornost za ovo snose politička vodstva Srbije u poslednjih dvadesetak godina i svi oni koji su ih na bilo koji način podržavali.
Jedan od najvažnijih uvjeta za promjenu situacije u kojoj "normalan život" više nije moguć je kritičko promišljanje grešaka koje su do nje dovele. Svrha takvog "suočavanja s prošlošću" je samopromišljanje: spoznaja počinjenih političkih i ostalih grešaka, priznavanje eventualnih pravnih i moralnih zločina, ukazivanje na političke ideologije i svjetonazore koji su doveli do tih grešaka i zločina, privođenje sudu prekršitelja važećih pravnih normi i moralna osuda prekršitelja moralnih normi, definiranje mogućih alternativnih smjerova političkog djelovanja, te konačno nalaženje vrijednosnog sistema - političke doktrine, svjetonazora, vjerskih uvjerenja, najopćenitije: kulture - koji treba da omoguće povratak u "normalan život".
Samokritičko promišljanje prošlosti se oslanja kako na pravne, tako i na moralne norme. Stoga je u ovom kontekstu upitno inzistiranje Ljubomira Madžara na legalizmu. Razumljivo, i prilikom "suočavanja s prošlošću" nije dopustivo nekoga proglasiti zločincem ako njegovo djelo nije zakonom zabranjeno i on za njega pravomoćno osuđen, ali kako drugačije nego zločinima nazvati djela koja zaslužuju najoštriju moralnu osudu, iako možda ne stoje ni u kakvom zakonu? Nije li opravdano tako nazvati uvođenje zemlje u rat neformalnim direktivama, usmenim nalozima ili čak samo prećutnim povlađivanjem djelovanju potčinjenih, iako ova djela nisu zakonski zabranjena i vrlo ih je teško dokazati? I nije li opravdano nazvati zločinom prisvajanje imovine Srba prognanih iz Hrvatske usprkos činjenici da je ova pljačka brže-bolje legalizirana? A treba imati na umu i slijedeće okolnosti, koje sugeriraju da danas u Srbiji treba dati prednost političkoj teoriji i razboritom i etički čvrsto utemeljenom promišljanju važnih ustavno-pravnih i političkih pitanja:

• U jednopartijskom komunističkom poretku su službena ideologija, "revolucija" i volja komunista bile jače od zakona, odakle se razvila pravna i politička kultura kojoj je pravni pozitivizam bio stran.
• Prilikom brzih promjena i lomova poretka i društvenih odnosa, kakvim sigurno treba smatrati postkomunističku tranziciju i postjugoslavenske ratove, umnožavaju se zakonska proturječja i zakonima nepokrivena područja, tj. pravna nesigurnost.
• Budući da se osumnjičenima smije suditi samo po zakonima koji su važili u trenutku kada su počinili djelo za koje su optuženi, u periodima brzih promjena pravnog poretka već nekoliko godina kasnije mogu nedostajati za to kompetentni suci.
• Pristup kršenju zakona u nekom prošlom, u međuvremenu radikalno izmijenjenom pravnom poretku je u pravilu selektivan: optužbe se podižu samo za djela koja su zločini i u novom pravnom poretku, ali ne i za djela koja su bila zločini samo u starom poretku, što je u pravilu u skladu s trenutnim političkim interesima, može biti u skladu s moralom, ali je u pravilu u suprotnosti s pravom i pravednošću.

Šta s "nacijom"?

Socijalistička Jugoslavija je između 1945. i 1990. provela radikalnu modernizaciju - industrijalizaciju, urbanizaciju i individualizaciju - društva. Velik dio stanovništva je izbačen iz tradicionalnih seoskih zajednica, pretvoren u industrijske radnike koji žive u malim gradskim stanovima, često u sustanarstvu, ili su "polutani", i prisiljeni su da se u novoj situaciji i okolini sami brinu za svoje preživljavanje. Solidarnost okoline kao temelj egzistencijalne sigurnosti mogli su očekivati samo od članova uže porodice i od društvenog poretka koji se brinuo da zaposleni ne ostanu bez radnog mjesta.
Ekonomski problemi, sve veća nezaposlenost, postepeno delegitimiranje socijalističkog poretka i, nakon 1985, Gorbačovljeve reforme u Sovjetskom Savezu, uzrokovali su neizvjesnost, širenje nesigurnosti i potragu za drugim oblicima solidarnosti kao novim temeljima sigurnosti. Taj temelj solidarnosti i sigurnosti pronađen je u kulturnom partikularizmu koji je politički nadgrađen željom za vlastitom državom, tj. u tzv. etničkom nacionalizmu. Jugoslavenski "narodi i narodnosti" su odlučili da se pobrinu za svoje vlastite "nacionalne države", služeći se pri tom rušenjem zajedničke države, ratovanjem za teritorije, "etničkim čišćenjima" i masovnim ubojstvima.
U međuvremenu su u postjugoslavenskim "nacionalnim državama" negativne posljedice njihovog stvaranja postale jasno vidljive. U svima, a posebno u Srbiji, širenje kriminala i povećanje socijalnih razlika je pokazalo da je vjera u solidarnost "nacije" bila iluzija, ali i da je takva solidarnost od slabe koristi ako većina živi u krajnjem siromaštvu. Sve veći broj ljudi postaje svjestan da ratovanjem za vlastitu "suverenu nacionalnu državu", za "nacionalni identitet", "srpstvo", "hrvatstvo" i sl., nisu poboljšali niti svoj kulturni, niti materijalni položaj, ali su uzrokovali smrt nekoliko stotina hiljada ljudi, od daljnjih nekoliko stotina hiljada su učinili kronične bolesnike i invalide, a milione ljudi su pretvorili u egzistencijalno ugrožene siromahe i izbjeglice. Međutim, nakon što se 15-20 godina, uz svesrdnu pomoć većine političara i intelektualaca, u javnoj svijesti učvršćivala predodžba o neraskidivoj povezanosti "nacije" shvaćene kao "etnička" - biološka, kulturna, egzistencijalna - zajednica i države, biti će potrebno mnogo godina da javnost ponovo prihvati razlikovanje države kao političke zajednice slobodnih osoba i raznih drugih zajednica u društvu, kojima te osobe mogu istovremeno pripadati, primjerice zajednice "srpskog naroda".
Pero Mužijević je ishod ratova na Balkanu između 1991. i 1999. s pravom objasnio provincijalnim i agresivnim nacionalizmom, okarakterizirao ih kao regresiju u barbarstvo, i na ovom debaklu nacionalizma utemeljio nadu da će on mnoge navesti da se distanciraju od nacionalizma i da izlaz iz barbarstva potraže u građanskom poretku. Mužijević s pravom ističe da samo osjećaj stida, i to ne samo zbog zlodjela počinjenih u prošlosti, već i zbog mizerije i barbarstva u sadašnjosti, može izazvati katarzu i napuštanje ideologije i prakse nacionalizma. On elaborira i alternativu: građansku razboritost. Ova alternativa je logička i praktička suprotnost nacionalizmu: ona kolektivizam nadomješta individualizmom, a bespogovornu odanost "naciji" ili čak nacionalističku egzaltiranost razboritošću. Time je zacrtan i smjer kojim se treba udaljavati od nacionalizma: to je smjer prema civilnom (građanskom) društvu kao političkom savezu slobodnih i razboritih pojedinaca, koji taj svoj savez temelje na liberalno-demokratskom ustavu i zakonima koje su si sami dali i koji im osiguravaju široke slobode, prava i socijalnu zaštitu. Razumljivo, preduvjet svake slobode, prava i socijalne sigurnosti je život pojedinca, pa je i prvi zadatak civiliziranog društva da svim svojim pripadnicima i svima s kojima je u kontaktu osigura pravo na život.

Privreda

U odnosu na privredu se, prije svega, postavlja pitanje uzroka katastrofalne situacije Srbije, velikog pada industrijske proizvodnje, siromaštva itd. Poznati uzroci su raspad privrednog sistema Jugoslavije, tranzicija u kapitalizam, privredni embargo, visoki troškovi ratovanja za "veliku Srbiju" i velike štete od bombardiranja 1999. godine, a tu je i opće bezakonje i međusobna pljačka. Latinka Perović, međutim, ukazuje i na tradicionalnu, široko rasprostranjenu nezainteresiranost da se na postojećem stanju nešto promijeni: "(D)a li se taj narod ikad hranio više do da utoli glad, odevao bolje nego što je potrebno da prikrije golotinju, znao da se bolesti mogu lečiti, a da se o školama, crkvama, putevima, a pogotovo o oruđima za proizvodnju i ne govori".
Ovome bih dodao dva vlastita zapažanja. Prvo potvrđuje tvrdnju Latinke Perović: putujući u augustu 2004. automobilom kroz Srbiju iz Skoplja u Zagreb, u južnoj Srbiji su s lijeve strane ceste upadala u oči uredno obrađena polja i brojne nove stambene zgrade i džamije u pretežno albanskim naseljima. Dalje prema sjeveru okolina nije ostavljala ovakav utisak radinosti i prosperiteta. Posebno me začudilo da na cijelom putu kroz Srbiju (otprilike 500 km) nisam zapazio niti jedan novoizgrađeni industrijski pogon.
Drugo zapažanje se odnosi na godine pred početak ratova kojima je razorena Jugoslavija. U to su se vrijeme samo u Srbiji mogle čuti izjave kojima se prihvaća regresija u krajnje siromaštvo i neciviliziranost u ime ostvarenja važnih "nacionalnih ciljeva" - oslobođenja od navodne eksploatacije od strane Slovenije i Hrvatske, osvete za 45 godina ranije počinjene ustaške zločine, pobjede u ratovima protiv Hrvata i bosanskih muslimana itd. Neki istaknuti intelektualci se nisu libili da javno izjave da je suživot Srba s Hrvatima u istoj državi nemoguć, neki političari su izjavljivali da će Srbi, ako ostanu bez tenkova, ratovati na konjima, a ako ostanu bez hrane, jesti travu i korijenje, a da se o prijetnji klanjem Hrvata zahrđalim žlicama i ne govori. Treba spomenuti i bježanje od stvarnosti isticanjem posebnog religijskog statusa Srbije i Srba kao "nebeskog naroda", koji se još 1389, predvođen knezom Lazarom, na Kosovu odlučio za "carstvo nebesko" itd. Takve izjave su kod mene ostavile utisak da oni koji ih daju, razočarani i uplašeni propašću socijalističkog projekta modernizacije Jugoslavije i raspadom te države, s nostalgijom priželjkuju regresiju u predmoderan, na kolektivizmu, kulturnoj homogenosti i provincijalnom partikularizmu utemeljen tip zajedništva i solidarnosti, i da računaju s takvom nostalgijom i kod većine stanovništva.
Kao reakcija ne sve ove nedaće pojavili su se postkomunistički neofiti ekonomskog liberalizma, koji u privatnom vlasništvu nad praktički svim društvenim dobrima i u tržištu kao najvažnijem posredniku i regulacionom mehanizmu odnosa među društvenim akterima vide nove izbaviteljske instance. Oslanjajući se na Mandevilleovu bajku o privatnim porocima koji ipak vode k općem dobru, oni od privatnog vlasništva i slobodnog tržišta očekuju izbavljenje iz postkomunističkih muka, jer su navodno pravedni, budući da društvene odnose temelje na slobodnim ugovorima, i jer će društvo izvući iz siromaštva, budući da potiču kapitalistički privredni rast. Iako u Srbiji ekonomski liberalizam nije baš obljubljen, može se računati s rastom njegove popularnosti, jer je on u interesu novonastalih poduzetnika i bogataša. Protivnici liberalizma - najčešće istovremeno nacionalisti, koji u toplini homogene i pregledne "nacije" nastoje ublažiti svoj strah od globalizirane kapitalističke konkurencije - pak ekonomski liberalizam prikazuju u najcrnjim bojama. I jedni i drugi pri tom često gube iz vida slijedeće činjenice.
Prvo, čak i ako se - nedopustivo naivno - pretpostavi da svaka pojedina transakcija na tržištu počiva na slobodnoj privoli sudionika i da je se zbog toga može smatrati pravednom, dugoročne rezultate velikog broja takvih transakcija u pravilu nije moguće smatrati pravednim. Tržište, naime, ljude dijeli na bogate i siromašne, često na site i gladne, na obrazovane i neobrazovane, često na zdrave i bolesne itd. Zbog toga su suvremeni liberali prihvatili da se negativne slobode i obrambena prava, kao izvorni liberalni zahtjevi, upotpune pozitivnim slobodama, slobodama i pravima koja ljudima treba da omoguće da budu gospodari svoje sudbine, primjerice pravom da od društva zahtijevaju da ono ne dopusti da se nađu u bijedi i beznađu uslijed bolesti, starosti ili zato što raspolažu samo na tržištu nepotrebnom radnom snagom, da im ponudi individualno zadovoljavajuće i društveno korisno obrazovanje i da im osigura adekvatan uticaj u procesima odlučivanja u užoj i široj okolini. Ova prava su postulirana u dva internacionalna pakta iz 1966. godine: u Paktu o građanskim i političkim pravima i u Paktu o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima.
Drugo, u cilju uklanjanja negativnih posljedica djelovanja tržišta društvo klasičnim funkcijama države mora dodati brigu za obrazovanje i za zdravstveno osiguranje stanovništva, penziono osiguranje i preraspodjelu u korist nezaposlenih i siromašnih, i u tu svrhu uspostaviti odgovarajuće institucije. Drugim riječima, u suvremenim kapitalističkim državama s tržišnom privredom socijalna preraspodjela ograničava ekonomski liberalizam.
Treće, budući da u suvremenim liberalno-demokratskim državama zakone donose predstavnici građana u okviru propisanih demokratskih procedura, može se sa sigurnošću pretpostaviti da će se građani preko svojih predstavnika brinuti ne samo za efikasnu privredu i za koherentnost, praktikabilnost i poštovanje zakona, već i za preraspodjelu u prilog siromašnih, starih i bolesnih.
U ovakvom zakonskom i institucijskom okviru na tržištu roba, usluga, novca, informacija i radne snage mogu nastupati različiti akteri: pojedinci, različite organizacije, pa i sama država. Odavde je vidljivo da suvremena građanska društva i države ne isključuju kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i kolektivno upravljanje njima, državno vlasništvo nad znatnim dijelom tih sredstava, niz različitih indirektnih, pa i direktnih sredstava ekonomske politike, različite oblike preraspodjele itd., ali, zahvaljujući obrambenim ljudskim pravima, isključuju državni, odnosno jednopartijski monopol nad privrednim aktivnostima - zahvaljujući kojem su propali dosadašnji socijalistički projekti.

Uloga intelektualaca i perspektive

akademske i opozicijske krugove. Najbolje su se u ovoj situaciji "snašli" teoretičari vezani za časopis Praxis (u daljnjem tekstu: praxis-filozofi), koji su ustrajali na idealu socijalizma i time se djelomično zaštitili od režimskog progona, ali su kritizirali politički poredak Jugoslavije, jednopartijsku vladavinu, ideološke ćorsokake i sl. Nažalost, praxis-filozofima nije uspjelo jasno reći kakav društveni poredak žele, kako očekuju da se on ostvari i kakvu ulogu su u tom procesu namijenili sebi i, općenito, intelektualcima. Oni nisu osmislili praktikabilnu institucijsku strukturu društva za koje se zalažu, tako da je čitaocu njihovih radova preostajalo ili da vjeruje u bogomdanu harmoniju tog društva, ili da se iščuđuje nad kompliciranim filozofskim predstavama o institucijama i procesima čiju je iluzornost i nefunkcionalnost bilo moguće vidjeti već u njihovim zametcima u jugoslavenskom samoupravnom

Salvador Dali, The Tartan »El Son«, 1919.

• Vjerska (teološka) legitimacija otpada, kako zbog toga što bi ona u suvremenoj Evropi bila anakronizam, tako i zbog toga što je srpski nacionalizam usko vezan za vjeru ("nebeski narod") i što je Srpska pravoslavna crkva podržavala ratne pohode u 1990-im godinama.
  o Otpada i karizmatska legitimacija. U slabo obrazovanom društvu visokoobrazovane osobe, zabavljene naučnim istraživanjima i formuliranjem teško razumljivih teorija, teško postaju emocionalno privlačne većini. A opasnosti podržavanja nekog političkog karizmatičara su se jasno pokazale tokom vladavine Slobodana Miloševića.
• Max Weber spominje i tradicionalnu legitimaciju: neki poredak ili vladavina neke grupe ljudi su legitimni zbog toga što već dugo postoje, tj. pokazali su se održivim, i povrh toga gotovo nikome nisu poznate alternativne mogućnosti. Iako u Srbiji uticaj intelektualaca na društvo i politiku tradicionalno nije zanemariv, oni su se uvelike kompromitirali kako svojom podrškom komunistima, koji su svoju vladavinu opravdavali svojim "naučnim pogledom na svijet", tako i raspirivanjem nacionalizma u 1990-im godinama, koji je Srbiju odveo u katastrofu.
• Preostaje svjetovno utemeljena racionalna legitimacija koja, da bi bila široko prihvaćena, treba da je utemeljena i na emocijama. Za razliku od biblijskih proroka, moderni intelektualci se, naime, ne mogu pozivati na kazne i nagrade koje je ljudima namijenio bog za kršenje, odnosno poštovanje njegovih zakona, pa je utoliko važnije da mobiliziraju osjećaje stanovništva - kao što su to u Srbiji poslednjih dvadesetak godina vrlo uspješno činili nacionalisti, ali ovaj puta s ciljem izvlačenja zemlje iz katastrofe nacionalizma. Liberalno-demokratski orijentirani intelektualci mogu računati sa širokom, emocionalno utemeljenom podrškom za slijedeće tipove argumenata:
  • Politika koja je Srbiju dovela u stanje u kojem se našla krajem 20. i početkom 21. stoljeća je svakako bila pogrešna, što potvrđuje materijalna bijeda, kulturna zapuštenost, činjenje i opravdavanje ratnih zločina itd. Iako je krivicu za ovo stanje najjednostavnije svaljivati na druge, primjerice na "zavjere" različitih "neprijatelja" koji "mrze" Srbiju, traženje objašnjenja za počinjene greške u kulturnoj, posebno političko-kulturnoj povijesti same Srbije ima jednu značajnu prednost: ono pretpostavlja mogućnost da građani Srbije vlastitom odlukom i vlastitim snagama isprave počinjene greške. Intelektualci im to mogu olakšati time da jasno zacrtaju smjerove razvoja koji obećavaju ispravljanje grešaka i "svijetlu budućnost", da ove svoje projekcije utemelje na nekim ne-nacionalističkim trendovima u političko-kulturnoj povijesti Srbije, te da svoju argumentaciju učine emocionalno uvjerljivijom opisima osobnih sudbina žrtava - i srpskih, i ostalih - ove pogrešne politike, dakle ljudi koji žive u bijedi, koji su ostali bez svojih bližnjih, postali žrtve ratnih zločina itd.
  • Budući da je raspad Jugoslavije, ratove i svu nesreću u njihovim slijedu izazvao nacionalizam, tj. šovinizam pojedinih "naroda i narodnosti" vezan za želju da se osnuje vlastita "nacionalna država", samo se po sebi razumije da intelektualci treba da se suprotstavljaju nacionalizmu. Oni to mogu činiti eksplicitno, ukazivanjem na različite nesreće koje je on, posebno tokom 20. stoljeća, donio svijetu, ali i implicitno, time što iz svog jezika, posebno iz svog javnog govora, isključe pojmove vezane za "naciju" i time posredno utiču na političku kulturu onih kojima se obraćaju. Mogu, primjerice, umjesto o nacijama, narodima i narodnostima, srpskom narodu, nacionalnim identitetima i sl., govoriti o državama, njihovim državljanima, građanima i stanovnicima, građanima Srbije, Hrvatske, Makedonije itd., o kulturama tih građana, posebno o njihovim političkim kulturama, o različitim kulturnim grupama, o različitim vjerama kao temeljima različitih kultura i etika, o slavenskim jezicima i književnostima itd.
    S istim ciljem oni mogu nastojati da pojmove "narod" i "nacija" odvoje od pojma "država" i semantički ih konturiraju prvenstveno kao pojmove koji, za razliku od političke, određuju kulturnu pripadnost pojedinca, tako da pripadanje nekom "narodu" prestane biti ustavno-pravno i "državotvorno" relevantna stvar. Time se, međutim, ova vrsta grupne pripadnosti ne ograničava na sferu privatnosti. Naprotiv, pitanja kulturne pripadnosti, odnosa među kulturnim grupama itd. su neizbježno predmeti javne diskusije, a u suvremenim državama najčešće i predmeti kulturne politike. Nije potrebno isticati da je javno priznanje legitimnosti i značaja pripadanja ovom ili onom "narodu" ili "naciji" za mnoge od velikog emocionalnog značaja, tj. da im ono može omogućiti da prihvate građansku državu.
  • Jedina prihvatljiva političko-ideološka doktrina u Evropi na početku 21. stoljeća je liberalna demokracija. Ona obuhvaća nekoliko političkih usmjerenja na kojima su utemeljeni politički programi suvremenih političkih partija. Liberalna demokracija u svom općenitijem obliku je, dakle, jedini političko-normativni tekst koji intelektualci stanovništvu Srbije mogu ponuditi kao doktrinarnu i programatsku alternativu nacionalizmu i prikladnim interpretacijama je prilagoditi njegovim svjetonazorskim potrebama.
    Kao što je poznato, jedna od najmarkantnijih osobina srpskog nacionalizma u poslednjih dvadesetak godina bila je neprijateljstvo spram liberalno-demokratskog i kapitalističkog Zapada i strah od njega - strah od kulturne nedoraslosti zahtjevima modernih kapitalističkih poredaka, strah od propasti u globalnoj konkurenciji, strah od desolidariziranja "nacije" uslijed sudjelovanja u toj konkurenciji itd. Budući da, međutim, liberalna demokracija ne postulira primat ekonomskog liberalizma i bezobzirne tržišne konkurencije, već naprotiv omogućava najrazličitije oblike ekonomske suradnje i kolektivnog poduzetništva, društvene solidarnosti i mutualizma na različitim nivoima, od porodice do države, ona se može učiniti emocionalno atraktivnom velikom postotku stanovništva Srbije isticanjem onih njezinih elemenata koji su u suprotnosti s praksom zapada.
  • Posebno treba naglasiti suvremene rasprave o deliberativnoj demokraciji, koje idu korak dalje od teorija liberalizma u tragu Johna Rawlsa, ali uspijevaju izbjeći zamke radikalnijeg komunitarizma. Pristalice deliberativne demokracije su spremne prihvatiti širi spektar politički relevantnih argumenata od onih koje Rawls smatra legitimnim public reasons, između ostalih i argumente utemeljene u posebnim obuhvatnim doktrinama, primjerice u religijskim učenjima, pa i neliberalne argumente. Svrha ove otvorenosti je jačanje legitimnosti kolektivnih odluka, učvršćenje duha zajedništva javnom diskusijom i jačanje međusobnog poštovanja pri odlučivanju. Nije teško vidjeti da ideja deliberativne demokracije nije daleko od u pravoslavnom svijetu omiljene ideje sabornosti, tj. da i ona u Srbiji može računati s mnogo simpatija.
    S druge strane, intelektualci svakako ne bi trebali isticati "(p)otpuni poraz koji je doživjela Srbija - politički, diplomatski, vojni, ekonomski, moralni i kulturni". Uvjerenje o vlastitom porazu djeluje deprimirajuće, a - u pravilu istovremeno prisutno - uvjerenje da taj poraz nije zaslužen potiče želju za osvetom. Ta želja je vjerojatno i razlog zbog kojeg i danas u Srbiji mnogi biraju ratne stranke. Da bi se potakla spremnost stanovništva da se pokrene kako materijalno, tako i kulturno, tj. da postane ekonomski aktivnije i produktivnije i prihvati političko-kulturni zaokret, treba jačati njegov optimizam i poticati orijentaciju na budućnost, a to je lakše postići ukazivanjem na počinjene greške i na mogućnosti da se one isprave