|
Pojašnjenje osnovnih teza
|
|
|
|
Prepoznavanje civilnog društva
kao polja unutar kojeg se oblikuje politička kultura otpora glavnim
neprijateljima demokratije najvažnija je inovacija što je balkanski
prostor podario snažnijem samorazumevanju i redefiniciji civilnog
društva
|
 |
Milan Podunavac
U uvodnom izlaganju rabio sam normativni konstrukt civilnog društva kao
važan instrument samorazumevanja socijalne i političke dinamike postkomunističkih
društava, uključujući i dinamiku političkog društva u Srbiji. Ova teza osporena
je empiričkim argumentom: u političkom društvu Srbije ne postoji civilno
društvo ili je ono toliko slabo da bitnije ne utiče na njegovu socijalnu
i političku dinamiku. Ova teza nije nova. U čuvenom sporu dva Vaclava (Havel
v. Klaus) izdašno ju je branio V. Klaus. Sažeto, ova argumentacija kaže
da je političko društvo (političke stranke) središnje polje političkih borbi
i da je teza o snazi "nepolitičkog političkog društva" (Valzer)
naprosto nebranljiva. Držim da je ova teza u normativnom smislu konzervativna,
a u empirijskom netačna. Ona je podjednako slaba i kao politička i kao demokratska
teorija. U njezinom je temelju u biti jedno realistično značenje politike
(identitet pojmova moći i politike) i jedno u osnovi elitističko značenje
demokratije (demokratija jednako skup procedura koje uređuju borbu oko političke
moći i utakmicu političkih elita). Ovo stanovište u krajnjoj instanci osporava
da demokratija predstavlja samosvojnu (intrisičnu)
vrednost. Ona je u najboljem slučaju instrumentalna u odnosu na neke druge
fundamentalnije vrednosti (sloboda). Ona ne poznaje i ne prihvata da u političkom
društvu postoji jedno horizontalno polje jednakosti koje se konstituiše
izvan političkih institucija i koje se organizuje oko vrednosti demokratske
legitimnosti, ljudskih prava, solidarnosti i kritičke javnosti. Ključna
inovacija koju čini moderna politička teorija (osobito Hegel) cilja upravo
na ovako naslovljenu ulogu civilnoga društva. "Civilno društvo"
remetilački je faktor koji se suprotstavlja nejednakosti statusa staroga
režima i tipu politike koji ne samo da počiva na desubjektivizaciji aktera
(podanika) već ima poteškoća da uspostavi i sam pojam političkog. Država
(empirički), kako upozorava Kant, nastaje faktom nasilja, no poteškoća je
što se nasilje ne može
| normativno opravdati. Otuda država mora tražiti drugu
vrstu normativnog opravdanja (ugovor i saglasnost). Polje saglasnosti
je u civilnom društvu, a pactum unionis
civilis znak je političke zrelosti jedne zajednice. Gramši
je ovo stanovište proširio tvrdeći da je civilno društvo ne samo od
centralnog značaja za razumevanje političkog, već da se budućnost
političkog društva može razumeti kao političko
subjektiviranje civilnog društva. U jednom užem i strožijem
smislu Gramši je tvrdio da u modernom političkom društvu civilno društvo
naspram političke države uspostavlja dva važna i nezaobilazna imperativa:
imperativ demokratske hegemonije
(ofanzivna funkcija civilnog društva)
i imperativ konstitucionalizma (defanzivna
funkcija civilnog društva). Ovo su osnovna normativna i teorijska
polazišta iz kojih sam ja branio tezu o civilnom društvu |
|
|
|
|
|
|
Salvador Dali, Galatea
of the Spheres, 1952.
|
|
kao polju unutar kojeg se u poslednjoj
dekadi prošloga veka oblikuje osobita politička
kultura otpora onim političkim i ideološkim formacijama koje su po
svom osnovnom usmerenju neprijatelji demokratije
i neprijatelji civilnog društva. Označio sam tri takve negativne
formacije (rat, diktatura,
nacionalizam). Endrju Arato je svojevremeno
pisao da je civilno društvo dar Istoka
i forma njegovog samorazumevanja. Po mome sudu, prepoznavanje civilnog društva
kao polja unutar kojeg se oblikuje politička kultura otpora glavnim neprijateljima
demokratije najvažnija je inovacija što je balkanski prostor podario snažnijem
samorazumevanju i redefiniciji civilnog društva. Samo iz tih pretpostavki
moguće je dublje samorazumevanje oktobarske promene i osobita asimetrija
koju velika transformacija u Srbiji pokazuje
u odnosu na tradicionalno razumevanje utemeljenja moderne evropske države.
Dok je, kako to izvrsno pokazuje Norberto Bobio, u modernoj evropskoj državi
pravna država prethodila slobodi, a
sloboda demokratiji, bitno je obilježje i osobenost političke dinamike
u Srbiji da su se imperativi poretka mogli
osvajati tek iz osvojenog protodemokratskog okvira.
Otuda se i pokazuje tri godine kasnije da je nepoverenje
u demokratiju i civilno društvo osnovni razlog neuspeha oktobarske
revolucije i konstitucionalne šanse koju je ona političkom društvu u Srbiji
donela. Politička strategija socijalnog i političkog
konzervativizma koja se danas u Srbiji nudi kao način da se odgovori
na još uvek otvorena pitanja state and nation
building u biti počiva na dva politička bloka: političku osu jednoga
čine neprijatelji demokratije; političku
osu drugog, pak, čine političke snage koje karakteriše nepoverenje
prema demokratiji. Otuda je oblikovanje alternativne
političke strategije ključni imperativ u Srbiji. Ideološka okosnica
takve strategije mora biti u osnovi demokratska.
Demokratija u Srbiji još uvek traži aktere koji
će je podržavati i braniti. To očito nije lako: političko klatno
sasma je otišlo na drugu stranu. |
