homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Od ciničkog realizma do realističkog utopizma

Komemoracija u Institutu za društvena istraživanja

Prvi sam put za Stipu Šuvara čuo kad sam bio student. O njemu i grupi ruralnih sociologa iz Zagreba okupljenih oko časopisa Sociologija sela prve informacije sam dobio od profesora Cvetka Kostića, profesora koji je predavao sociologiju sela na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sociologija sela bila je sasvim izvan moga sociološkog interesa; mislio sam da ću se baviti sociologijom književnosti. Da me
sociologija sela nimalo ne privlači znao je i profesor Kostić. To ne znači, međutim, da me sam profesor Kostić nije privlačio nekom svojom neobičnošću. (Već od djetinjstva su me privlačili neobični ljudi, oni koji su se po nekoj svojoj izrazitoj osobini izdvajali od drugih, kao što je npr. neki strastveni pčelar, tihi, povučeni, u sebe zakopčani bivši golootočanin ili pak onaj koji sav svoj učinak jednog dana mora potrošiti tog istog dana.) Neobičnost profesora Kostića sastojala se, bar se tako meni činilo (a nisam bio usamljen u tome), u nečemu što se sasvim razlikovalo od svega ostalog na odjeljenju za sociologiju (po načinu odijevanja, izlaganja, argumentiranja, po odnosu prema studentima, znanstvenoj i političkoj orijentaciji, atmosferi koju je stvarao oko sebe). Tako, jednog proljetnog prijepodneva 1968. u čitaonicu za studente filozofije  
i sociologije dođe student i kaže mi da me traži profesor Kostić i da ako mogu odmah dođem do njega. Znao sam da je otišao u Pariz na neki skup ili nešto tome slično, ali nisam znao da se vratio. Odem ja odmah, uđem u omanju sobu, pozdravim ga, on se ustane od stola, ode do vrata, zaključa ih i kaže mi: "Sjedni, da ti pričam kako sam revoluciju gledao iz lože". Od tog, doista neobičnog profesora, prvi sam, dakle, put, i to sve najbolje, čuo o Stipi Šuvaru i drugim ruralnim sociolozima iz Zagreba. Moglo bi se zapravo reći da su ova zagrebačka grupa, profesor Kostić i još svega dva-tri usamljena pojedinca osnivači moderne, izrazito istraživački usmjerene sociologije sela u bivšoj Jugoslaviji. Zagrebačka je grupa, koju je tada predvodio Stipe Šuvar, svemu tome, svakako, dala najveći doprinos. Ko je mogao tada i pomisliti da ću doći živjeti u Zagreb, zaposliti se u institutu čiji je osnivač Stipe Šuvar, surađivati s ruralnim sociolozima okupljenim oko časopisa Sociologija sela i da ću se najvećim dijelom svog profesionalnog bavljenja sociologijom baviti sociologijom sela. Splet okolnosti, moć svakodnevice, snaga stvari, ne jednom čovjeka uputi putevima o kojima ranije nije ni sanjao.
Godina je sedamdeseta, tribina Doma omladine u Beogradu, ciklus je: razgovor s redakcijama časopisa za tzv. društvena i politička pitanja. Red je došao na Naše teme. Tu je Stipe Šuvar kao glavni urednik i nekoliko članova redakcije ovog časopisa. Razgovara se o tada važnom pitanju: klasnom i nacionalnom. Govori se o komplementarnosti, a ne o suprotstavljenosti ovih pojmova. U tom se razgovoru Šuvar poziva i na Marksa. Ja nastojim, polemički, pokazati da se, uz svu moguću komplementarnost tih pojmova, to ne može izvesti iz Marksovog kategorijalnog aparata. Šuvaru to nikako ne odgovara i nastoji me, sasvim izvan konteksta, isključiti iz rasprave tako što će me negativno obilježiti: "Ja priznajem da je Alija Hodžić veći revolucionar od mene". Ostao sam bez odgovora, ne zato što je to bila moja volja već zato što mi voditelj tribine nije "dao riječ". To je bio moj prvi neposredni susret sa Stipom Šuvarom, prvo iskustvo za koje ne mogu reći da mi je bilo ugodno.
Godina je 1973. Stipe i Melita, sasvim iznenada i nenajavljeno, dolaze u stan Jasenkine mame u Maksimirskoj ulici. Prije nekoliko dana u Zagreb smo Jasenka i ja došli iz Stoca. Tamo smo bili godinu dana; Jasenka je radila u Gimnaziji, a ja u Domu za maloljetne delinkvente. Profesor, dvije njegove bivše studentice i ja. Razgovara se o svemu, šalimo se, atmosfera je sasvim ugodna. Na odlasku Stipe kaže Jasenki i meni da će, ako bude mogao, pripomoći našem zaposlenju. To je bio moj prvi privatni susret sa Stipom Šuvarom. Na prvom natječaju (u centru za istraživanje obrazovanja) ni Jasenka ni ja nismo primljeni. Na drugom natječaju u Centru za sociologiju sela, na koji sam se ja prijavio, primljen sam kao pripravnik, a Jasenka će se zaposliti tek za dvije godine. Kasnije će mi kolega Dilić reći kako je to bilo. Prije odlučivanja, Stipe je kao član četveročlane komisije ostalu trojicu upozorio na moje studentsko političko djelovanje (tj. da me se smatra politički nepodobnom osobom), da im to on govori jer zna da oni to ne znaju i da će on glasati za to da ja budem primljen. Upravo tada, kada sam primljen, započinjao je rad na jednom istraživačkom projektu (bio sam u selima Slavonije, Srijema i Šumadije). Kasnije je o tome objavljena knjiga Društvene promjene u selu. Na tom projektu, kao vanjski suradnik, bio je angažiran i Stipe Šuvar. To je bila moja prva radna suradnja sa Stipom Šuvarom. Istovremeno, bio je to i moj ulazak u istraživanja iz područja sociologije sela, ali, izgleda, i početak napuštanja tog područja od strane Stipe Šuvara, istraživačkog područja u kojem je, mislim, njegova sociološka imaginacija došla do najpotpunijeg izražaja. Narednih godina Stipe je dolazio, zatim tek navraćao u Institut, a zatim su ti kontakti sasvim nestali.
Ako je u prvih 10 do 15 godina (šezdesete i sedamdesete) kod Šuvara dominiralo bavljenje znanstvenim radom (istraživanja, pisanje, nastava i organizacija rada u jednom znanstvenom institutu), u narednih 10 do 15 godina (sedamdesete i osamdesete) dominiralo je bavljenje politikom. U to vrijeme kontakti su sa Šuvarom bili rijetki, kratki, slučajni. Općenito, njegovi su se odnosi s kolegama sociolozima sve više zamrzavali. Tako je pri kraju osamdesetih za godišnji skup jugoslavenskih sociologa u Portorožu, na koji nije htio doći, javno izjavio da je to okupljanje krizologa. To je vrijeme kada je već nosio teret tvorca (uglavnom iz tzv. građanskih krugova negativno označene) školske reforme i inicijatora za nastajanje onog što će vremenom biti imenovano Bijelom knjigom. Nedugo zatim došlo je do prevrata. Kada su ga smjenjivali desio se nevjerovatan, a u javnosti neprimijećen proceduralni propust: predsjednik Sabora je, naime, proglašavajući pauzu, od zastupnika tražio da (dok su na pauzi) istovremeno glasaju o nepovjerenju Stipi Šuvaru i o izboru Stipe Mesića. Kada su zastupnici počeli napuštati svoja mjesta neko se ipak dosjetio i ukazao na to da glasanju o izboru mora prethoditi znanje o rezultatima glasanja o nepovjerenju. Iz ovog propusta predsjednika Sabora (a o žurbi se radilo) i iz toga da to u javnosti (pa i onoj sociološkoj) nije bilo ni primjećeno mogao se iščitavati budući odnos vlasti i javnosti prema Stipi Šuvaru, ali isto tako i slutiti žurbom stvarane nadolazeće događaje, događaje za koje bi se moglo reći, parafrazirajući Baumanovu misao o sociologiji nakon holokausta, da više govore o statusu sociologije nego što sociologija, onakva kakva je danas, može doprinijeti našoj spoznaji o njima.
Kada me je Stipe Šuvar pitao da li bih bio član Savjeta političke stranke koju formira (znao je da član ne bih nikada bio, pa me to nije ni pitao) bili su mi poznati kodovi iz kojih je generiran poziv, ali u vezi s tim i kodovi sredine u kojoj se krećem, pa i sve užeg kruga ljudi s kojima sam se sve rjeđe viđao. Prihvatio sam, u to vrijeme poziv od vlasti i javnosti prezrene osobe, osobe koja ih je svojim nesuglasjem duboko iritirala. Od tada smo se povremeno viđali. Naši su razgovori bili rasuti, fragmentarni, nedovršeni. Kao da smo, zaokupljeni svakodnevicom i raznim obavezama, to ostavljali za neko drugo, bolje vrijeme. Ali, čini mi se, i da smo imali dovoljno vremena možda ti razgovori nikad ne bi bili cjeloviti, jer smo i u kratkim razgovorima obojica puno toga podrazumijevali i u tome se razumijevali (razlike u godinama, socijalizaciji, biografiji, ili sličnost u procjenama situacija, u spoznajnom interesu, osjećaju vremena u kojem živimo, itd.) iz čega onda, bar u razgovoru, slijedi nepotrebnost eksplikacije. Naš posljednji susret bio je prije dvadesetak dana kada sam učestvovao u promociji drugog i dopunjenog izdanja njegove knjige Hrvatski karusel. U tome, kao i u svim ranijim razgovorima, pa i onom, iz individualne perspektive, već davne sedamdesete, uvijek je, s različitim akcentom, kod njega bio prisutan cinički realizam i utopizam jednog realiste. Bio je, dakle, ciničan, konfliktan, duhovit, neosvetoljubiv, solidaran. Na posljednjem susretu, uz umor se, koji je bio sasvim vidljiv na njegovom licu, smjestila i neka tuga.
U svojoj posljednjoj knjizi Stipe se Šuvar tek sporadično dotiče područja sociologije sela, ja se evo time bavim sve do danas, sociologijom, pak, književnosti se, koliko je meni poznato, niko sistematski nije bavio niti se bavi na prostorima bivše Jugoslavije. Radi li se tu o uzaludnosti naših nastojanja? Na kraju, ispada da sam te 1970. godine i ne znajući upoznao još jednog neobičnog čovjeka. Stipe Šuvar se doista u mnogo čemu razlikovao od sredine u kojoj je živio.
   
  Alija Hodžić
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika