Od ciničkog realizma do realističkog utopizma
Komemoracija u Institutu za društvena
istraživanja
Prvi sam put za Stipu Šuvara čuo kad sam bio student. O njemu i grupi ruralnih
sociologa iz Zagreba okupljenih oko časopisa Sociologija
sela prve informacije sam dobio od profesora Cvetka Kostića, profesora
koji je predavao sociologiju sela na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sociologija
sela bila je sasvim izvan moga sociološkog interesa; mislio sam da ću se
baviti sociologijom književnosti. Da me
sociologija sela nimalo ne privlači znao
je i profesor Kostić. To ne znači, međutim, da me sam profesor Kostić
nije privlačio nekom svojom neobičnošću. (Već od djetinjstva su me
privlačili neobični ljudi, oni koji su se po nekoj svojoj izrazitoj
osobini izdvajali od drugih, kao što je npr. neki strastveni pčelar,
tihi, povučeni, u sebe zakopčani bivši golootočanin ili pak onaj koji
sav svoj učinak jednog dana mora potrošiti tog istog dana.) Neobičnost
profesora Kostića sastojala se, bar se tako meni činilo (a nisam bio
usamljen u tome), u nečemu što se sasvim razlikovalo od svega ostalog
na odjeljenju za sociologiju (po načinu odijevanja, izlaganja, argumentiranja,
po odnosu prema studentima, znanstvenoj i političkoj orijentaciji,
atmosferi koju je stvarao oko sebe). Tako, jednog proljetnog prijepodneva
1968. u čitaonicu za studente filozofije |
|
|
i sociologije dođe student i kaže mi da me traži profesor Kostić i da ako
mogu odmah dođem do njega. Znao sam da je otišao u Pariz na neki skup ili
nešto tome slično, ali nisam znao da se vratio. Odem ja odmah, uđem u omanju
sobu, pozdravim ga, on se ustane od stola, ode do vrata, zaključa ih i kaže
mi: "Sjedni, da ti pričam kako sam revoluciju gledao iz lože".
Od tog, doista neobičnog profesora, prvi sam, dakle, put, i to sve najbolje,
čuo o Stipi Šuvaru i drugim ruralnim sociolozima iz Zagreba. Moglo bi se
zapravo reći da su ova zagrebačka grupa, profesor Kostić i još svega dva-tri
usamljena pojedinca osnivači moderne, izrazito istraživački usmjerene sociologije
sela u bivšoj Jugoslaviji. Zagrebačka je grupa, koju je tada predvodio Stipe
Šuvar, svemu tome, svakako, dala najveći doprinos. Ko je mogao tada i pomisliti
da ću doći živjeti u Zagreb, zaposliti se u institutu čiji je osnivač Stipe
Šuvar, surađivati s ruralnim sociolozima okupljenim oko časopisa Sociologija
sela i da ću se najvećim dijelom svog profesionalnog bavljenja sociologijom
baviti sociologijom sela. Splet okolnosti, moć svakodnevice, snaga stvari,
ne jednom čovjeka uputi putevima o kojima ranije nije ni sanjao.
Godina je sedamdeseta, tribina Doma omladine u Beogradu, ciklus je: razgovor
s redakcijama časopisa za tzv. društvena i politička pitanja. Red je došao
na Naše teme. Tu je Stipe Šuvar kao glavni urednik i nekoliko članova redakcije
ovog časopisa. Razgovara se o tada važnom pitanju: klasnom i nacionalnom.
Govori se o komplementarnosti, a ne o suprotstavljenosti ovih pojmova. U
tom se razgovoru Šuvar poziva i na Marksa. Ja nastojim, polemički, pokazati
da se, uz svu moguću komplementarnost tih pojmova, to ne može izvesti iz
Marksovog kategorijalnog aparata. Šuvaru to nikako ne odgovara i nastoji
me, sasvim izvan konteksta, isključiti iz rasprave tako što će me negativno
obilježiti: "Ja priznajem da je Alija Hodžić veći revolucionar od mene".
Ostao sam bez odgovora, ne zato što je to bila moja volja već zato što mi
voditelj tribine nije "dao riječ". To je bio moj prvi neposredni
susret sa Stipom Šuvarom, prvo iskustvo za koje ne mogu reći da mi je bilo
ugodno.
Godina je 1973. Stipe i Melita, sasvim iznenada i nenajavljeno, dolaze u
stan Jasenkine mame u Maksimirskoj ulici. Prije nekoliko dana u Zagreb smo
Jasenka i ja došli iz Stoca. Tamo smo bili godinu dana; Jasenka je radila
u Gimnaziji, a ja u Domu za maloljetne delinkvente. Profesor, dvije njegove
bivše studentice i ja. Razgovara se o svemu, šalimo se, atmosfera je sasvim
ugodna. Na odlasku Stipe kaže Jasenki i meni da će, ako bude mogao, pripomoći
našem zaposlenju. To je bio moj prvi privatni susret sa Stipom Šuvarom.
Na prvom natječaju (u centru za istraživanje obrazovanja) ni Jasenka ni
ja nismo primljeni. Na drugom natječaju u Centru za sociologiju sela, na
koji sam se ja prijavio, primljen sam kao pripravnik, a Jasenka će se zaposliti
tek za dvije godine. Kasnije će mi kolega Dilić reći kako je to bilo. Prije
odlučivanja, Stipe je kao član četveročlane komisije ostalu trojicu upozorio
na moje studentsko političko djelovanje (tj. da me se smatra politički nepodobnom
osobom), da im to on govori jer zna da oni to ne znaju i da će on glasati
za to da ja budem primljen. Upravo tada, kada sam primljen, započinjao je
rad na jednom istraživačkom projektu (bio sam u selima Slavonije, Srijema
i Šumadije). Kasnije je o tome objavljena knjiga Društvene promjene u selu.
Na tom projektu, kao vanjski suradnik, bio je angažiran i Stipe Šuvar. To
je bila moja prva radna suradnja sa Stipom Šuvarom. Istovremeno, bio je
to i moj ulazak u istraživanja iz područja sociologije sela, ali, izgleda,
i početak napuštanja tog područja od strane Stipe Šuvara, istraživačkog
područja u kojem je, mislim, njegova sociološka imaginacija došla do najpotpunijeg
izražaja. Narednih godina Stipe je dolazio, zatim tek navraćao u Institut,
a zatim su ti kontakti sasvim nestali.
Ako je u prvih 10 do 15 godina (šezdesete i sedamdesete) kod Šuvara dominiralo
bavljenje znanstvenim radom (istraživanja, pisanje, nastava i organizacija
rada u jednom znanstvenom institutu), u narednih 10 do 15 godina (sedamdesete
i osamdesete) dominiralo je bavljenje politikom. U to vrijeme kontakti su
sa Šuvarom bili rijetki, kratki, slučajni. Općenito, njegovi su se odnosi
s kolegama sociolozima sve više zamrzavali. Tako je pri kraju osamdesetih
za godišnji skup jugoslavenskih sociologa u Portorožu, na koji nije htio
doći, javno izjavio da je to okupljanje krizologa. To je vrijeme kada je
već nosio teret tvorca (uglavnom iz tzv. građanskih krugova negativno označene)
školske reforme i inicijatora za nastajanje onog što će vremenom biti imenovano
Bijelom knjigom. Nedugo zatim došlo je
do prevrata. Kada su ga smjenjivali desio se nevjerovatan, a u javnosti
neprimijećen proceduralni propust: predsjednik Sabora je, naime, proglašavajući
pauzu, od zastupnika tražio da (dok su na pauzi) istovremeno glasaju o nepovjerenju
Stipi Šuvaru i o izboru Stipe Mesića. Kada su zastupnici počeli napuštati
svoja mjesta neko se ipak dosjetio i ukazao na to da glasanju o izboru mora
prethoditi znanje o rezultatima glasanja o nepovjerenju. Iz ovog propusta
predsjednika Sabora (a o žurbi se radilo) i iz toga da to u javnosti (pa
i onoj sociološkoj) nije bilo ni primjećeno mogao se iščitavati budući odnos
vlasti i javnosti prema Stipi Šuvaru, ali isto tako i slutiti žurbom stvarane
nadolazeće događaje, događaje za koje bi se moglo reći, parafrazirajući
Baumanovu misao o sociologiji nakon holokausta, da više govore o statusu
sociologije nego što sociologija, onakva kakva je danas, može doprinijeti
našoj spoznaji o njima.
Kada me je Stipe Šuvar pitao da li bih bio član Savjeta političke stranke
koju formira (znao je da član ne bih nikada bio, pa me to nije ni pitao)
bili su mi poznati kodovi iz kojih je generiran poziv, ali u vezi s tim
i kodovi sredine u kojoj se krećem, pa i sve užeg kruga ljudi s kojima sam
se sve rjeđe viđao. Prihvatio sam, u to vrijeme poziv od vlasti i javnosti
prezrene osobe, osobe koja ih je svojim nesuglasjem duboko iritirala. Od
tada smo se povremeno viđali. Naši su razgovori bili rasuti, fragmentarni,
nedovršeni. Kao da smo, zaokupljeni svakodnevicom i raznim obavezama, to
ostavljali za neko drugo, bolje vrijeme. Ali, čini mi se, i da smo imali
dovoljno vremena možda ti razgovori nikad ne bi bili cjeloviti, jer smo
i u kratkim razgovorima obojica puno toga podrazumijevali i u tome se razumijevali
(razlike u godinama, socijalizaciji, biografiji, ili sličnost u procjenama
situacija, u spoznajnom interesu, osjećaju vremena u kojem živimo, itd.)
iz čega onda, bar u razgovoru, slijedi nepotrebnost eksplikacije. Naš posljednji
susret bio je prije dvadesetak dana kada sam učestvovao u promociji drugog
i dopunjenog izdanja njegove knjige Hrvatski karusel.
U tome, kao i u svim ranijim razgovorima, pa i onom, iz individualne perspektive,
već davne sedamdesete, uvijek je, s različitim akcentom, kod njega bio prisutan
cinički realizam i utopizam jednog realiste. Bio je, dakle, ciničan, konfliktan,
duhovit, neosvetoljubiv, solidaran. Na posljednjem susretu, uz umor se,
koji je bio sasvim vidljiv na njegovom licu, smjestila i neka tuga.
U svojoj posljednjoj knjizi Stipe se Šuvar tek sporadično dotiče područja
sociologije sela, ja se evo time bavim sve do danas, sociologijom, pak,
književnosti se, koliko je meni poznato, niko sistematski nije bavio niti
se bavi na prostorima bivše Jugoslavije. Radi li se tu o uzaludnosti naših
nastojanja? Na kraju, ispada da sam te 1970. godine i ne znajući upoznao
još jednog neobičnog čovjeka. Stipe Šuvar se doista u mnogo čemu razlikovao
od sredine u kojoj je živio.
|