homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Neobična istorija jedne naučne karijere

Naučna i profesorska karijera dr Vladana Perišića je zaista neobična i traje - barem ono najneobičnije u svemu - od 1986. kada se predstavio naučnoj javnosti svojim radom pod naslovom koji je mnogo obećavao - Platonizam i teologija. I drugi pozniji njegovi radovi, poput onog Raskršća - studije o jelinskoj i hrišćanskoj filozofiji (Plato, Beograd 1996), tematski se drže tog kruga problema koji je inače u naučnoj i filozofskoj literaturi poodavno ako ne sasvim rešen ono sigurno valjano elaboriran. Stručna komisija Filozofskog fakulteta BU odbila je taj magistarski rad. Referenti M. Đurić i R. Šajković odbili su rad i na Institutu za filozofiju pri Filozofskom fakultetu BU - kasnije je autor ovih radova s tim radovima doktorirao u Sarajevu. Na osnovu posebnog ugovora između BF SPC i Filozofskog fakulteta BU dr Perišić u svojstvu vanrednog profesora predaje istoriju moderne filozofije. Pregledno i jasno - u filozofskom smislu je uglavnom dobro obavešten - autor se nameće kao apologeta klasičnog stila na nivou tradicionalne školske hrišćanske apologetike. M. Đurić i R. Šajković su u objavljenim referatima ponudili valjanu argumentaciju utemeljenu na naučnom saznanju.
Tako se - nezavisno možda od suštine stvari - problem otvorio kao istorija jedne karijere koja je uistinu neuobičajena.
Svoje nevolje sa stručnim recenzentima sam dr Perišić opširno prikazuje - Theoria 3-4, 1988. - i na zaista neobičan način pod pretencioznim naslovom Mali corvi malum ovum. I tu se sve pretvara u jednu neprimerenu polemiku sa recenzentima čije znanje i renome u naučnom svetu niko nije dovodio u pitanje.
"Nema razloga za sumnju", kaže profesor dr J. Aranđelović sa Filozofskog fakulteta BU, "u objektivnost i ispravnost ocena izrečenih u recenzijama". Umesto odgovora, dr Perišić podseća, na primer, da je pisao o "životu posle smrti". Filozofiju on svodi na Weltanschauung i u isto vreme svojim recenzentima zamera da su ga osporili s pozicija pogleda na svet, odnosno kao "ateisti i staljinisti". Oko toga se sve i zapliće, pri čemu je jasno da je V. Perišić filozofiji dodelio ulogu "sluškinje" teologije, a teologiji moć da ima odgovore na sva pitanja - što moderna teologija nije nikada ni pomišljala. Filozofski um funkcioniše po principu racionalnog zaključivanja koje u odnosu na istinu nikada nije konačno, dok je "sozercanje" nadlogički i nadracionalni akt duše koji može biti izvor utehe i nade ali ne puna istina. Reč je o različitim epistemološkim poljima ili ravnima. Stoga dr Perišić i nije uspeo da ponudi - a to je isticao - "jasan i ekspliciran odgovor" o hrišćanskoj filozofiji. U biti, sveti oci su ipak u filozofskom smislu neoplatoničari, a novina koju u svojim vizijama nude je nešto drugo i daleko od ovakvih simplifikovanih "rešenja" koja nam se nude. Teologija postoji kao učenje ali ne i kao nauka - filozofski um nema polazište u eshatonu dok se teološki eros isključivo time hrani. O tome gde se sreću ta polazišta odavno je ponuđen odgovor. Taj su odgovor doktoru Perišiću ponudili i recenzenti. Ipak je filozofija samostalna aktivnost ljudskog duha i tu su recenzenti u pravu - ali dr Perišić vodi "spor" koliko neargumentovano toliko i neukusno i neprimereno. On teološku istinu definiše na tradicionalan način - "Teološka je istina da istorija čoveka počinje iz nebića, prolazi kroz biće i završava se Svebićem". To jeste teološka istina ali ne i filozofska, i kao takva ona je davno poznata. To je stajaće mesto u teološkim raspravama. Istina je utoliko ukoliko je izvor vere, odnosno utehe i buđenja nade bez koje čovek ne opstaje. Jedno je filozofska a drugo je teološka istina. To dr Perišić zaista nedovoljno razlikuje.
Upravo o "raskršću" gde se sreću grčki um i svetootačka vizija sveta Perišić nije uspeo ništa novo da kaže.
Mnogo je primera na kojima se mogu videti nesporazumi između V. Perišića i njegovih recenzenata, kao i njegova nemoć da dokaže ono što se dokazati ne može ili što je davno dokazano. "Jer, tek eshaton objašnjava i osmišljava istoriju, omega je ta koja rasvetljava alfu, budućnost je ključ prošlosti". Jedno je rasvetljavanje u smislu racionalnog izvođenja suda a drugo je osmišljavanje kao individualni stav. U pitanju su ponovo neuko primerene filozofska i teološka istina. Kada sveti oci govore o osmišljavanju oni ne misle na racionalno izvedeni sud već na nadu i utehu vere kojom se čovek održava u stanju egzistencijalne teskobe i mučnine. Budući da je problem postavio loše nije se mogao ni očekivati neki bolji rezultat osim ponavljanja klasičnih stavova iz tradicionalne apologetike. Filozofska i teološka istina tiču se jedne istine - istine o biću i čoveku - ali po svojoj prirodi ostaju dva različita tipa istine. Najveće čovekovo pravo je, kaže Perišić - Ličnost i priroda - teološka razmišljanja o ljudskim pravima - "čovekovo pravo da postane bog". Tako je "theozis" sveden na nešto što mnogo ne govori jer to nije neko "pravo" već jedno moguće stanje u eshatološkoj perspektivi. Uostalom, posle F. M. Dostojevskog i A. Kamija ovakvi stavovi i ne deluju značajno. Pre se nameću kao simplifikacija pa i banalizacija problema. U najboljem slučaju mnogo šta u Perišićevim radovima deluje kao publicistika koja - bez jačih dokaza - operiše sintagmama kakve su "lažno znanje gnostika" i pravo znanje neke hrišćanske filozofije, koje Perišić nije obrazložio. Među drugim njegovim radovima ima - na istu temu - i takvih iz kojih se vidi da mu problem nije nepoznat ali se vidi i to da on izvan interpretacije i uspeva da pođe dalje - vidi se to iz načina na koji koristi literaturu. U savremenoj literaturi patristički problemi se ne uprošćavaju na ovakav način i - valjalo bi to još jednom naglasiti - M. Đurić i R. Šajković su bili u pravu sa svojim primedbama koje su, uostalom, i u osnovi odbijanja Perišićevog rada. To nije smetalo da V. Perišić doktorira, pa i da postane vanredni profesor, ali to su već pitanja druge vrste. No, recenzije su objavljene - date su na uvid javnosti - kao i pomenuti Perišićevi radovi.
Ima kod V. Perišića radova koji su popularni ali korektno pisani, kakav je Hrišćansko poimanje života, bolesti i smrti - Vaseljena 10. 2000. - ali novine u njima u naučnom smislu nema. Drugačije stoje stvari sa radom kakav je Ličnost i suština u teologiji sv. Grigorija Palame - Bogoslovlje 2001. - koji je solidno pisan, sa poznavanjem problema isihazma. O glavnom problemu koji je nastojao da reši - o "raskršću" između grčkog uma i bogoslovskog erosa prvih vekova hrišćanstva - ima valjanih naznaka u radu Filozofsko-naučno i biblijsko-patristički pojam vere - Luča 1996. - ali te naznake nisu naučno-filozofski upravo dovoljno precizirane.
Istorija ove naučne karijere nije komplikovana - niti u njoj ima nečeg u naučno-filozofskom smislu novog - ali je čudan znak našeg vremena i nekog kobnog zaostajanja u tokovima savremene naučne misli. Ne vidi se kako će dr V. Perišić tumačiti modernu filozofiju sa ovakvim recenzentskim "preporukama".

  Mirko Đorđević
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika