Neobična istorija jedne naučne karijere
Naučna i profesorska karijera dr Vladana Perišića je zaista neobična
i traje - barem ono najneobičnije u svemu - od 1986. kada se predstavio
naučnoj javnosti svojim radom pod naslovom koji je mnogo obećavao - Platonizam
i teologija. I drugi pozniji njegovi radovi, poput onog Raskršća
- studije o jelinskoj i hrišćanskoj filozofiji (Plato, Beograd
1996), tematski se drže tog kruga problema koji je inače u naučnoj i filozofskoj
literaturi poodavno ako ne sasvim rešen ono sigurno valjano elaboriran.
Stručna komisija Filozofskog fakulteta BU odbila je taj magistarski rad.
Referenti M. Đurić i R. Šajković odbili su rad i na Institutu za filozofiju
pri Filozofskom fakultetu BU - kasnije je autor ovih radova s tim radovima
doktorirao u Sarajevu. Na osnovu posebnog ugovora između BF SPC i Filozofskog
fakulteta BU dr Perišić u svojstvu vanrednog profesora predaje istoriju
moderne filozofije. Pregledno i jasno - u filozofskom smislu je uglavnom
dobro obavešten - autor se nameće kao apologeta klasičnog stila na nivou
tradicionalne školske hrišćanske apologetike. M. Đurić i R. Šajković su
u objavljenim referatima ponudili valjanu argumentaciju utemeljenu na
naučnom saznanju.
Tako se - nezavisno možda od suštine stvari - problem otvorio kao istorija
jedne karijere koja je uistinu neuobičajena.
Svoje nevolje sa stručnim recenzentima sam dr Perišić opširno prikazuje
- Theoria 3-4, 1988. - i na zaista neobičan
način pod pretencioznim naslovom Mali corvi
malum ovum. I tu se sve pretvara u jednu neprimerenu polemiku sa
recenzentima čije znanje i renome u naučnom svetu niko nije dovodio u
pitanje.
"Nema razloga za sumnju", kaže profesor dr J. Aranđelović sa
Filozofskog fakulteta BU, "u objektivnost i ispravnost ocena izrečenih
u recenzijama". Umesto odgovora, dr Perišić podseća, na primer, da
je pisao o "životu posle smrti". Filozofiju on svodi na Weltanschauung
i u isto vreme svojim recenzentima zamera da su ga osporili s pozicija
pogleda na svet, odnosno kao "ateisti i staljinisti". Oko toga
se sve i zapliće, pri čemu je jasno da je V. Perišić filozofiji dodelio
ulogu "sluškinje" teologije, a teologiji moć da ima odgovore
na sva pitanja - što moderna teologija nije nikada ni pomišljala. Filozofski
um funkcioniše po principu racionalnog zaključivanja koje u odnosu na
istinu nikada nije konačno, dok je "sozercanje" nadlogički i
nadracionalni akt duše koji može biti izvor utehe i nade ali ne puna istina.
Reč je o različitim epistemološkim poljima ili ravnima. Stoga dr Perišić
i nije uspeo da ponudi - a to je isticao - "jasan i ekspliciran odgovor"
o hrišćanskoj filozofiji. U biti, sveti oci su ipak u filozofskom smislu
neoplatoničari, a novina koju u svojim vizijama nude je nešto drugo i
daleko od ovakvih simplifikovanih "rešenja" koja nam se nude.
Teologija postoji kao učenje ali ne i kao nauka - filozofski um nema polazište
u eshatonu dok se teološki eros isključivo time hrani. O tome gde se sreću
ta polazišta odavno je ponuđen odgovor. Taj su odgovor doktoru Perišiću
ponudili i recenzenti. Ipak je filozofija samostalna aktivnost ljudskog
duha i tu su recenzenti u pravu - ali dr Perišić vodi "spor"
koliko neargumentovano toliko i neukusno i neprimereno. On teološku istinu
definiše na tradicionalan način - "Teološka je istina da istorija
čoveka počinje iz nebića, prolazi kroz biće i završava se Svebićem".
To jeste teološka istina ali ne i filozofska, i kao takva ona je davno
poznata. To je stajaće mesto u teološkim raspravama. Istina je utoliko
ukoliko je izvor vere, odnosno utehe i buđenja nade bez koje čovek ne
opstaje. Jedno je filozofska a drugo je teološka istina. To dr Perišić
zaista nedovoljno razlikuje.
Upravo o "raskršću" gde se sreću grčki um i svetootačka vizija
sveta Perišić nije uspeo ništa novo da kaže.
Mnogo je primera na kojima se mogu videti nesporazumi između V. Perišića
i njegovih recenzenata, kao i njegova nemoć da dokaže ono što se dokazati
ne može ili što je davno dokazano. "Jer, tek eshaton objašnjava i
osmišljava istoriju, omega je ta koja rasvetljava alfu, budućnost je ključ
prošlosti". Jedno je rasvetljavanje u smislu racionalnog izvođenja
suda a drugo je osmišljavanje kao individualni stav. U pitanju su ponovo
neuko primerene filozofska i teološka istina. Kada sveti oci govore o
osmišljavanju oni ne misle na racionalno izvedeni sud već na nadu i utehu
vere kojom se čovek održava u stanju egzistencijalne teskobe i mučnine.
Budući da je problem postavio loše nije se mogao ni očekivati neki bolji
rezultat osim ponavljanja klasičnih stavova iz tradicionalne apologetike.
Filozofska i teološka istina tiču se jedne istine - istine o biću i čoveku
- ali po svojoj prirodi ostaju dva različita tipa istine. Najveće čovekovo
pravo je, kaže Perišić - Ličnost i priroda -
teološka razmišljanja o ljudskim pravima - "čovekovo pravo
da postane bog". Tako je "theozis" sveden na nešto što
mnogo ne govori jer to nije neko "pravo" već jedno moguće stanje
u eshatološkoj perspektivi. Uostalom, posle F. M. Dostojevskog i A. Kamija
ovakvi stavovi i ne deluju značajno. Pre se nameću kao simplifikacija
pa i banalizacija problema. U najboljem slučaju mnogo šta u Perišićevim
radovima deluje kao publicistika koja - bez jačih dokaza - operiše sintagmama
kakve su "lažno znanje gnostika" i pravo znanje neke hrišćanske
filozofije, koje Perišić nije obrazložio. Među drugim njegovim radovima
ima - na istu temu - i takvih iz kojih se vidi da mu problem nije nepoznat
ali se vidi i to da on izvan interpretacije i uspeva da pođe dalje - vidi
se to iz načina na koji koristi literaturu. U savremenoj literaturi patristički
problemi se ne uprošćavaju na ovakav način i - valjalo bi to još jednom
naglasiti - M. Đurić i R. Šajković su bili u pravu sa svojim primedbama
koje su, uostalom, i u osnovi odbijanja Perišićevog rada. To nije smetalo
da V. Perišić doktorira, pa i da postane vanredni profesor, ali to su
već pitanja druge vrste. No, recenzije su objavljene - date su na uvid
javnosti - kao i pomenuti Perišićevi radovi.
Ima kod V. Perišića radova koji su popularni ali korektno pisani, kakav
je Hrišćansko poimanje života, bolesti i smrti
- Vaseljena 10. 2000. - ali novine u njima u naučnom smislu nema.
Drugačije stoje stvari sa radom kakav je Ličnost
i suština u teologiji sv. Grigorija Palame - Bogoslovlje 2001.
- koji je solidno pisan, sa poznavanjem problema isihazma. O glavnom problemu
koji je nastojao da reši - o "raskršću" između grčkog uma i
bogoslovskog erosa prvih vekova hrišćanstva - ima valjanih naznaka u radu
Filozofsko-naučno i biblijsko-patristički pojam
vere - Luča 1996. - ali te naznake nisu naučno-filozofski upravo
dovoljno precizirane.
Istorija ove naučne karijere nije komplikovana - niti u njoj ima nečeg
u naučno-filozofskom smislu novog - ali je čudan znak našeg vremena i
nekog kobnog zaostajanja u tokovima savremene naučne misli. Ne vidi se
kako će dr V. Perišić tumačiti modernu filozofiju sa ovakvim recenzentskim
"preporukama".
|