homepage
   
Republika
 
Svet i mi
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Bukvar američkih predsedničkih izbora?

Imanuel Volerstin

Američki predsednički izbori su uvek značajni, barem poslednjih stotinak godina. I tiču se svakog u svetu. Izbori 2004. su neobično napeti, iz nekoliko razloga. Većina, u SAD i u svetu, veruje da su važni. Predviđanja su da će biti izuzetno tesni. Oseća se da svaka strana smatra da sebi ne može da dozvoli da izgubi.
Da bi se razumelo šta se dešava mora se početi sa posmatranjem nekih strukturalnih karakteristika američkih predsedničkih izbora, koje ih čine različitim od najvažnijih izbora u svakoj drugoj zemlji. Prva stvar je da SAD imaju pravi predsednički sistem. Naime, SAD ne biraju parlament koji bi birao prvog ministra. To čak nije ni polupredsednički sistem, kao u Francuskoj, gde je sposobnost predsednika da vlada strogo ograničena, a izbori imaju samo jedan krug glasanja (opet drugačije nego u Francuskoj). Manje partije ne mogu da prenesu svoje glasove u drugi krug. Samo ova jedna karakteristika objašnjava zašto SAD imaju i moraju imati dvopartijski sistem. Izbori za predsednika, na ograničeni rok od četiri godine, to je sve-ili-ništa zadatak. Zbog toga, ako neko ne konstruiše široku koaliciju da bi pobedio, tada gubi. Treće partije mogu da predaju izbor partiji koja bi, inače, imala manjinu glasova.
I, ako ovo ne bi bilo dovoljno da obezbedi dvopartijski sistem, SAD imaju da upotrebe i jednu neobičnu relikviju iz osamnaestog veka, izborni koledž sistem, kada glasači, svake od pedeset država, biraju birače koji, sa svoje strane, biraju predsednika. Broj birača svake države je jednak broju članova Predstavničkog doma (koji je manje ili više proporcionalan stanovništvu) plus dva. "Plus dva" klauzula obezbeđuje da manje države imaju neznatno veću težinu od većih država. A pošto je populacija država povezana sa koncentracijom ljudi u gradovima i njihovim predgrađima, sistem daje veći značaj glasačima iz ruralnih područja i manjih gradova. Jedna posledica ovoga je da neko može biti izabrani predsednik sa manje glasova nego njegov protivnik. Ovo se i desilo nekoliko puta, a najskorije 2000. godine.
Postoji i treća karakteristika. Zakoni svake države predviđaju da većina glasača u toj državi bira sve birače te države. Ovo znači da su izbori jedino realno važni u tim državama u kojima je glasanje završeno. U tekućim američkim izborima misli se da će se takmičenje završiti u najviše 19 od 50 država, a da će stvarno biti završeno u oko sedam. Mala promena glasača u sedam država može da odredi ko će biti sledeći predsednik SAD.
Sve ovo objašnjava zašto SAD imaju dve velike partije od kojih je svaka, u stvari, koalicija različitih grupa. Istorijski, Demokratska partija je bila partija levo od centra, a Republikanska partija desno od centra. Ova podela je odražavala, pre svega, odnos prema ekonomskim pitanjima: prema radničkim pravima, državi blagostanja i poreskoj politici. Godine 1936. predsednika Frenklina Ruzvelta su mnogi republikanci nazivali "izdajicom svoje klase", jer je, iako iz bogate, više klase, ozakonio Nju dil i podržao prava sindikata da se organizuju. Podela u vezi sa ekonomskim pitanjima ostaje realna, ali je postala unekoliko sekundarna u poslednjih dvadeset godina.
Demokratska partija je upravo održala svoju konvenciju radi nominovanja Džona Kerija. Svi komentatori se slažu da je to bila jedna izuzetno ujedinjena konvencija. Teško da je bilo glasova razmimoilaženja o bilo čemu. Oni delegati koji su imali rezerve u vezi sa Džonom Kerijem zadržali su ih za sebe, samo da bi sklonili Džordža V. Buša sa mesta predsednika. Ton konvencije je bio pažljivo vođen da bi se koristile samo teme koje mogu da utiču na "neodlučne" glasače u onim ključnim državama koje će odlučiti o ishodu izbora.
Pitamo se šta je to učinilo demokratski šou tako ujedinjenim. Šta ih drži zajedno? To nije spoljna politika. Iako većina delegata i demokratskih glasača misli da je rat u Iraku moralno i politički pogrešan, ovo nije stav Kerija, niti njegovih bliskih savetnika, niti je oficijelni stav Demokratske stranke. Keri radije dokazuje da je rat vođen neprimereno. SAD je trebalo da dozvole da inspekcije budu nastavljene. SAD je trebalo da rade mnogo tešnje sa svojim tradicionalnim saveznicima. I Keri obećava da će to raditi sada. Predlaže da se poveća američka vojna sila, a ne da se povuče iz Iraka.
Pa šta ujedinjuje demokrate? Zašto će svi antiratni aktivisti glasati za Kerija, uprkos njegovom stavu u vezi sa Irakom, o kojem čak i Washington Post, centristička novina, govori kao o "propuštenoj prilici". Da li su to ekonomska pitanja? Razlike, bez sumnje, postoje u ovom domenu. Ali republikanci nastoje da smanje veličinu razlika. I, za razliku od 1936, linije nisu tako oštro iscrtane. U Klintonovim godinama nije bilo značajnog napretka u vezi sa državom blagostanja. Ipak je Klinton ozakonio tzv. socijalnu reformu koja je dugo bila republikanski program.
Ako su linije zamrljane u spoljnoj i ekonomskoj politici, postoji jedno područje u kojem se položaj Demokratske i Republikanske partije danas jasno razlikuje. To je socijalni domen koji ima tri komponente: multikulturalizam, socijalni liberalizam i zaštita okoline. U ovom domenu 95% demokrata su na jednoj strani, a velika većina republikanaca na drugoj.
Postoji dobar razlog zašto 90% crnaca i 70-80% Latinosa glasa za demokrate. Iako vide da demokrate ne čine dovoljno za unapređivanje njihovih prava, oni istovremeno vide i da republikanci rade na poništavanju prava koja već imaju - podržavanjem zakona koji im oduzimaju građanska prava, suprotstavljanjem afirmativnoj akciji, nastojanjem da ozakone "samo engleske" zakone i da suze (čak i zaustave) imigraciju iz ne-belačkog sveta.
Što se tiče socijalnog liberalizma, dva glavna pitanja koja su podelila Amerikance u poslednjih dvadeset godina - abortus (jedino pitanje gde se računa sa činjenicom da žene verovatnije glasaju za demokrate nego muškarci) i prava homoseksualaca - još jednom postavlja nadmoćnu većinu demokrata, s jedne, i većinu republikanaca, s druge strane. Treće pitanje, koje je sada nastalo, je pitanje sprečavanja istraživanja ćelije. To pitanje je dramatično postavljeno u govoru Donalda Regana juniora na konvenciji, u kojem on poziva zemlju da glasa za zaustavljanje istraživanja ćelije (čemu se energično suprotstavljaju Buš i republikanci). Ova pitanja socijalnog liberalizma povezana su sa zahtevom za "građanskim slobodama".
I, konačno, očuvanje okoline. Ovo je bilo političko pitanje koje su republikanci izumeli u dvadesetom veku. Međutim, većina republikanaca odavno ga je napustila, a Bušova administracija je trošila veliku energiju da razori svaki napredak koji je Klintonova administracija učinila u ovom području.
A upravo su ta socijalna pitanja, a ne samo spoljna ili ekonomska politika, koja glasačima objašnjavaju važnost sudskih postavljenja, posebno u Vrhovnom sudu i devet apelacionih sudova. Republikanska partija se obavezala da imenuje sudije koji će biti neprijateljski raspoloženi prema bilo kakvom širenju prava u ovim područjima.
Ako Demokratska partija pobedi na izborima 2004. to će biti u velikoj meri zato što ima entuzijastičku, čak ludo odvažnu podršku onih koji se zalažu za ova pitanja u socijalnom domenu. Nema sumnje, ona se nada da će pokupiti i neke neodlučne glasače svojim stavovima i o ekonomskim pitanjima i o drugim područjima, obeshrabrenim Bušovom spoljnom politikom. Ali jedinstvo Demokratske partije ne dolazi otud. A promene, koje će Kerijeva administracija doneti, biće manje primetne u spoljnoj politici, ili u ekonomskim pitanjima, nego u ovom socijalnom domenu.

Komentar br. 142, 1. avgust 2004.
Prevela Borka Đurić

 
Zbivanja
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika