Bukvar američkih predsedničkih izbora?
Imanuel Volerstin
Američki predsednički izbori su uvek značajni, barem poslednjih
stotinak godina. I tiču se svakog u svetu. Izbori 2004. su neobično napeti,
iz nekoliko razloga. Većina, u SAD i u svetu, veruje da su važni. Predviđanja
su da će biti izuzetno tesni. Oseća se da svaka strana smatra da sebi
ne može da dozvoli da izgubi.
Da bi se razumelo šta se dešava mora se početi sa posmatranjem nekih strukturalnih
karakteristika američkih predsedničkih izbora, koje ih čine različitim
od najvažnijih izbora u svakoj drugoj zemlji. Prva stvar je da SAD imaju
pravi predsednički sistem. Naime, SAD ne biraju parlament koji bi birao
prvog ministra. To čak nije ni polupredsednički sistem, kao u Francuskoj,
gde je sposobnost predsednika da vlada strogo ograničena, a izbori imaju
samo jedan krug glasanja (opet drugačije nego u Francuskoj). Manje partije
ne mogu da prenesu svoje glasove u drugi krug. Samo ova jedna karakteristika
objašnjava zašto SAD imaju i moraju imati dvopartijski sistem. Izbori
za predsednika, na ograničeni rok od četiri godine, to je sve-ili-ništa
zadatak. Zbog toga, ako neko ne konstruiše široku koaliciju da bi pobedio,
tada gubi. Treće partije mogu da predaju izbor partiji koja bi, inače,
imala manjinu glasova.
I, ako ovo ne bi bilo dovoljno da obezbedi dvopartijski sistem, SAD imaju
da upotrebe i jednu neobičnu relikviju iz osamnaestog veka, izborni koledž
sistem, kada glasači, svake od pedeset država, biraju birače koji, sa
svoje strane, biraju predsednika. Broj birača svake države je jednak broju
članova Predstavničkog doma (koji je manje ili više proporcionalan stanovništvu)
plus dva. "Plus dva" klauzula obezbeđuje da manje države imaju
neznatno veću težinu od većih država. A pošto je populacija država povezana
sa koncentracijom ljudi u gradovima i njihovim predgrađima, sistem daje
veći značaj glasačima iz ruralnih područja i manjih gradova. Jedna posledica
ovoga je da neko može biti izabrani predsednik sa manje glasova nego njegov
protivnik. Ovo se i desilo nekoliko puta, a najskorije 2000. godine.
Postoji i treća karakteristika. Zakoni svake države predviđaju da većina
glasača u toj državi bira sve birače te države. Ovo znači da su izbori
jedino realno važni u tim državama u kojima je glasanje završeno. U tekućim
američkim izborima misli se da će se takmičenje završiti u najviše 19
od 50 država, a da će stvarno biti završeno u oko sedam. Mala promena
glasača u sedam država može da odredi ko će biti sledeći predsednik SAD.
Sve ovo objašnjava zašto SAD imaju dve velike partije od kojih je svaka,
u stvari, koalicija različitih grupa. Istorijski, Demokratska partija
je bila partija levo od centra, a Republikanska partija desno od centra.
Ova podela je odražavala, pre svega, odnos prema ekonomskim pitanjima:
prema radničkim pravima, državi blagostanja i poreskoj politici. Godine
1936. predsednika Frenklina Ruzvelta su mnogi republikanci nazivali "izdajicom
svoje klase", jer je, iako iz bogate, više klase, ozakonio Nju dil
i podržao prava sindikata da se organizuju. Podela u vezi sa ekonomskim
pitanjima ostaje realna, ali je postala unekoliko sekundarna u poslednjih
dvadeset godina.
Demokratska partija je upravo održala svoju konvenciju radi nominovanja
Džona Kerija. Svi komentatori se slažu da je to bila jedna izuzetno ujedinjena
konvencija. Teško da je bilo glasova razmimoilaženja o bilo čemu. Oni
delegati koji su imali rezerve u vezi sa Džonom Kerijem zadržali su ih
za sebe, samo da bi sklonili Džordža V. Buša sa mesta predsednika. Ton
konvencije je bio pažljivo vođen da bi se koristile samo teme koje mogu
da utiču na "neodlučne" glasače u onim ključnim državama koje
će odlučiti o ishodu izbora.
Pitamo se šta je to učinilo demokratski šou tako ujedinjenim. Šta ih drži
zajedno? To nije spoljna politika. Iako većina delegata i demokratskih
glasača misli da je rat u Iraku moralno i politički pogrešan, ovo nije
stav Kerija, niti njegovih bliskih savetnika, niti je oficijelni stav
Demokratske stranke. Keri radije dokazuje da je rat vođen neprimereno.
SAD je trebalo da dozvole da inspekcije budu nastavljene. SAD je trebalo
da rade mnogo tešnje sa svojim tradicionalnim saveznicima. I Keri obećava
da će to raditi sada. Predlaže da se poveća američka vojna sila, a ne
da se povuče iz Iraka.
Pa šta ujedinjuje demokrate? Zašto će svi antiratni aktivisti glasati
za Kerija, uprkos njegovom stavu u vezi sa Irakom, o kojem čak i Washington
Post, centristička novina, govori kao o "propuštenoj prilici".
Da li su to ekonomska pitanja? Razlike, bez sumnje, postoje u ovom domenu.
Ali republikanci nastoje da smanje veličinu razlika. I, za razliku od
1936, linije nisu tako oštro iscrtane. U Klintonovim godinama nije bilo
značajnog napretka u vezi sa državom blagostanja. Ipak je Klinton ozakonio
tzv. socijalnu reformu koja je dugo bila republikanski program.
Ako su linije zamrljane u spoljnoj i ekonomskoj politici, postoji jedno
područje u kojem se položaj Demokratske i Republikanske partije danas
jasno razlikuje. To je socijalni domen koji ima tri komponente: multikulturalizam,
socijalni liberalizam i zaštita okoline. U ovom domenu 95% demokrata su
na jednoj strani, a velika većina republikanaca na drugoj.
Postoji dobar razlog zašto 90% crnaca i 70-80% Latinosa glasa za demokrate.
Iako vide da demokrate ne čine dovoljno za unapređivanje njihovih prava,
oni istovremeno vide i da republikanci rade na poništavanju prava koja
već imaju - podržavanjem zakona koji im oduzimaju građanska prava, suprotstavljanjem
afirmativnoj akciji, nastojanjem da ozakone "samo engleske"
zakone i da suze (čak i zaustave) imigraciju iz ne-belačkog sveta.
Što se tiče socijalnog liberalizma, dva glavna pitanja koja su podelila
Amerikance u poslednjih dvadeset godina - abortus (jedino pitanje gde
se računa sa činjenicom da žene verovatnije glasaju za demokrate nego
muškarci) i prava homoseksualaca - još jednom postavlja nadmoćnu većinu
demokrata, s jedne, i većinu republikanaca, s druge strane. Treće pitanje,
koje je sada nastalo, je pitanje sprečavanja istraživanja ćelije. To pitanje
je dramatično postavljeno u govoru Donalda Regana juniora na konvenciji,
u kojem on poziva zemlju da glasa za zaustavljanje istraživanja ćelije
(čemu se energično suprotstavljaju Buš i republikanci). Ova pitanja socijalnog
liberalizma povezana su sa zahtevom za "građanskim slobodama".
I, konačno, očuvanje okoline. Ovo je bilo političko pitanje koje su republikanci
izumeli u dvadesetom veku. Međutim, većina republikanaca odavno ga je
napustila, a Bušova administracija je trošila veliku energiju da razori
svaki napredak koji je Klintonova administracija učinila u ovom području.
A upravo su ta socijalna pitanja, a ne samo spoljna ili ekonomska politika,
koja glasačima objašnjavaju važnost sudskih postavljenja, posebno u Vrhovnom
sudu i devet apelacionih sudova. Republikanska partija se obavezala da
imenuje sudije koji će biti neprijateljski raspoloženi prema bilo kakvom
širenju prava u ovim područjima.
Ako Demokratska partija pobedi na izborima 2004. to će biti u velikoj
meri zato što ima entuzijastičku, čak ludo odvažnu podršku onih koji se
zalažu za ova pitanja u socijalnom domenu. Nema sumnje, ona se nada da
će pokupiti i neke neodlučne glasače svojim stavovima i o ekonomskim pitanjima
i o drugim područjima, obeshrabrenim Bušovom spoljnom politikom. Ali jedinstvo
Demokratske partije ne dolazi otud. A promene, koje će Kerijeva administracija
doneti, biće manje primetne u spoljnoj politici, ili u ekonomskim pitanjima,
nego u ovom socijalnom domenu.
Komentar br. 142, 1. avgust 2004.
Prevela Borka Đurić
|