Bio jednom jedan uča
Obični ljudi u neobičnim vremenima
Često bih se, dok sam kao student proživljavao golgotu i tumaranje sopstvenog
naroda, hvatao za pero pokušavajući da pribeležim dane ponora i slave
i uvek, uvek odustajao, plašeći se nedovoljno jake reči kojom nisam mogao
da iscrtan konture sopstvenih emocija o jednom vremenu.
Breme takvog vremena nosio je i Miroslav Mladenović, nastavnik matematike
u malom selu Šišava nadomak Vlasotinca. Rođen na planini, rastao je na
pesmama o hajduku Strelji, i na pesmama o legendarnom partizanskom heroju
i predratnom intelektualcu Ratku Pavloviću Ćićku. U srednjoj poljoprivrednoj
školi u Leskovcu uzoran je đak i predsednik omladine. Biva strogo ukoren,
zajedno sa svojim profesorom književnosti, zbog organizacije književne
večeri tada "diskutabilnog" pisca Dobrice Ćosića. Nije ni slutio
da će to biti tek početak kazni zbog njegovih ideoloških principa u koje
je verovao. Od 1970. radio je kao nastavnik matematike u osnovnim školama
u selu Donje Kusce, kod Gnjilana (malo u gimnaziji u Kamenici), Orašju
kod Velike Plane, Tegošnici, Svođu, do sela Šišava u vlasotinačkoj opštini.
Godine 1976. dobija opomenu pred isključenje iz partije i sa posla zbog
protivljenja protivzakonitom izboru direktora, da bi vrlo brzo bio i izbačen
iz partije.
U to vreme uveliko prikuplja etnografsku građu po selima vlasotinačko-crnotravskog
kraja. Beleži epske i lirske pesme. Dolazi i do podataka o pogibiji omiljenog
narodnog junaka Ratka Pavlovića Ćićka.
Verujući da svi veruju u čestitost "ideala naše revolucije"
obraća se, ni manje ni više, nego SUBNOR-u i partijskoj organizaciji sa
molbom da revidiraju zvaničnu verziju o smrti poznatog heroja. Godine
1980-81, povodom istog događaja, obraća se Svetozaru Vukmanoviću Tempu
koji mu odgovara na pismo i piše o moralnoj i intelektualnoj veličini
R. Pavlovića, ali konkretna pitanja ostaju bez odgovora.
Već 1980. godine dobija javnu opomenu pred isključenje iz škole zbog iznošenja
netačnih podataka o radu škole i biva poslat na psihijatrijsko veštačenje.
Posle pauze, poslat od strane psihijatra na bolovanje, vraća se na posao
i kreće u pisanje metodičkih zbirki zadataka za učenike od četvrtog do
osmog razreda.
Njegova etnografska zbirka postaje već pravo narodno blago sastavljeno
od lirskih i epskih pesama. Pisao je o običajima, migracijama stanovništva,
beležio je stare reči, prikupljao narodne nošnje. Često, kad ne bi našao
kasetofon, jer svoj nije imao, po nekoliko kilometara bi pevao ariju da
je ne bi zaboravio dok je ne snimi. Još tada je seljacima govorio o potrebi
jačanja seljačkih zadruga i stvaranja njihovog proizvoda kao uslova opstanka
sela, o očuvanju čiste i zdrave hrane koja će biti "hit" za
pedeset godina. Iako su ga svi sa takvim poštovanjem slušali i uvažavali,
to drugovima nije zasmetalo da ga proglase najpre "nacionalistom"
a onda, 1984, dok je bio na vojnoj vežbi, i "aktuelno bolesnim"
i šalju ga na lečenje. Sa dvoje maloletne dece, tada još nezaposlenom
suprugom, i principima iznad svega, odriče se plate koja mu sleduje dok
je na bolovanju i prihvata se svih poslova: od seoskog kosca do građevinskog
radnika.
Sredinom osamdesetih, iako pritisci postaju gotovo nesnosni, čak uz pretnju
da će biti likvidiran, on još odlučnije nastavlja da piše kritičke članke
u listovima Borba, Komunist,
Večernje novosti, Republika,
Naša reč; neke članke koje mu ovde nisu
objavljivali slao je novinama bivših republika.
Početak krvavog raspada bivše zemlje dočekuje krhkog zdravlja, vraćen
na posao posle sedam godina borbe za goli opstanak sopstvene porodice,
utučen prizorima koje je decenijama hteo da spreči.
Nekad je bio prozvan nacionalistom samo zato što je čuvao od zaborava
duhovne vrednosti koje su svi negirali, samo zato što je slikao stare
kuće, snimao magnetofonom ratnu sirotinju koja se po pravdi sudbine nalazila
na drugoj strani, gostio popa, slavio Božić po tradicionalnim vrednostima
i hiljadu, hiljadu drugih stvari koje su tada bile zabranjene.
A sad, početkom devedesetih, doživeo je da ti isti dželati koji su njemu
sudili postanu borci za tradicionalne srpske vrednosti, gurajući tuđu
decu tamo gde oni nisu smeli i nisu hteli da idu, što postaje dodatni
motiv za povratak peru i pisanju Našoj Borbi,
Danasu, osobito u vreme studentskog protesta
'96-97.
Miroslav Mirac Mladenović, nastavnik, seoski uča, etnograf, sakupljač
narodnog blaga, humanista, fudbaler seoskog kluba... narodni čovek, bio
je jedan od prvih disidenata južne Srbije a da svog disidentstva nije
bio ni svestan. Uvek je smatrao da njegova žrtva i nije žrtva već potreba
da radi onako kako oseća za one i radi onih koji pred njim stasavaju.
I dan-danas se, među preostalim seljacima, ispredaju priče o nastavniku
koji je zapisujući starine godinama obilazio i najzaostalija sela donoseći
so i šećer preostaloj sirotinji, ostavljajući đake romske nacionalnosti
i siromašne đake planinskih zaselaka na spavanju u svojoj skromnoj iznajmljenoj
sobici.
Danas, sumirajući svoj radnik vek, Miroslav, na pitanje da li žali za
godinama koje su "pojeli skakavci" odgovara: "Moji najbolji
đaci koji su bili prvi na takmičenjima i na prijemnim ispitima postali
su najbolji ljudi, deca obrazovana ne toliko zbog fakultetske diplome
koliko zbog očuvanja obraza. Iza mene je ostalo na hiljade napisanih strana
što zabeležene etnografske građe, što mojih ličnih beleški iz tih godina.
Ako ne sada, onda će verovatno nekad, nekome biti interesantan život nekog
seoskog uče koji je hteo iz nekog sela da menja svet".
Saša Mladenović
|