homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Bio jednom jedan uča

Obični ljudi u neobičnim vremenima

Često bih se, dok sam kao student proživljavao golgotu i tumaranje sopstvenog naroda, hvatao za pero pokušavajući da pribeležim dane ponora i slave i uvek, uvek odustajao, plašeći se nedovoljno jake reči kojom nisam mogao da iscrtan konture sopstvenih emocija o jednom vremenu.
Breme takvog vremena nosio je i Miroslav Mladenović, nastavnik matematike u malom selu Šišava nadomak Vlasotinca. Rođen na planini, rastao je na pesmama o hajduku Strelji, i na pesmama o legendarnom partizanskom heroju i predratnom intelektualcu Ratku Pavloviću Ćićku. U srednjoj poljoprivrednoj školi u Leskovcu uzoran je đak i predsednik omladine. Biva strogo ukoren, zajedno sa svojim profesorom književnosti, zbog organizacije književne večeri tada "diskutabilnog" pisca Dobrice Ćosića. Nije ni slutio da će to biti tek početak kazni zbog njegovih ideoloških principa u koje je verovao. Od 1970. radio je kao nastavnik matematike u osnovnim školama u selu Donje Kusce, kod Gnjilana (malo u gimnaziji u Kamenici), Orašju kod Velike Plane, Tegošnici, Svođu, do sela Šišava u vlasotinačkoj opštini. Godine 1976. dobija opomenu pred isključenje iz partije i sa posla zbog protivljenja protivzakonitom izboru direktora, da bi vrlo brzo bio i izbačen iz partije.
U to vreme uveliko prikuplja etnografsku građu po selima vlasotinačko-crnotravskog kraja. Beleži epske i lirske pesme. Dolazi i do podataka o pogibiji omiljenog narodnog junaka Ratka Pavlovića Ćićka.
Verujući da svi veruju u čestitost "ideala naše revolucije" obraća se, ni manje ni više, nego SUBNOR-u i partijskoj organizaciji sa molbom da revidiraju zvaničnu verziju o smrti poznatog heroja. Godine 1980-81, povodom istog događaja, obraća se Svetozaru Vukmanoviću Tempu koji mu odgovara na pismo i piše o moralnoj i intelektualnoj veličini R. Pavlovića, ali konkretna pitanja ostaju bez odgovora.
Već 1980. godine dobija javnu opomenu pred isključenje iz škole zbog iznošenja netačnih podataka o radu škole i biva poslat na psihijatrijsko veštačenje. Posle pauze, poslat od strane psihijatra na bolovanje, vraća se na posao i kreće u pisanje metodičkih zbirki zadataka za učenike od četvrtog do osmog razreda.
Njegova etnografska zbirka postaje već pravo narodno blago sastavljeno od lirskih i epskih pesama. Pisao je o običajima, migracijama stanovništva, beležio je stare reči, prikupljao narodne nošnje. Često, kad ne bi našao kasetofon, jer svoj nije imao, po nekoliko kilometara bi pevao ariju da je ne bi zaboravio dok je ne snimi. Još tada je seljacima govorio o potrebi jačanja seljačkih zadruga i stvaranja njihovog proizvoda kao uslova opstanka sela, o očuvanju čiste i zdrave hrane koja će biti "hit" za pedeset godina. Iako su ga svi sa takvim poštovanjem slušali i uvažavali, to drugovima nije zasmetalo da ga proglase najpre "nacionalistom" a onda, 1984, dok je bio na vojnoj vežbi, i "aktuelno bolesnim" i šalju ga na lečenje. Sa dvoje maloletne dece, tada još nezaposlenom suprugom, i principima iznad svega, odriče se plate koja mu sleduje dok je na bolovanju i prihvata se svih poslova: od seoskog kosca do građevinskog radnika.
Sredinom osamdesetih, iako pritisci postaju gotovo nesnosni, čak uz pretnju da će biti likvidiran, on još odlučnije nastavlja da piše kritičke članke u listovima Borba, Komunist, Večernje novosti, Republika, Naša reč; neke članke koje mu ovde nisu objavljivali slao je novinama bivših republika.
Početak krvavog raspada bivše zemlje dočekuje krhkog zdravlja, vraćen na posao posle sedam godina borbe za goli opstanak sopstvene porodice, utučen prizorima koje je decenijama hteo da spreči.
Nekad je bio prozvan nacionalistom samo zato što je čuvao od zaborava duhovne vrednosti koje su svi negirali, samo zato što je slikao stare kuće, snimao magnetofonom ratnu sirotinju koja se po pravdi sudbine nalazila na drugoj strani, gostio popa, slavio Božić po tradicionalnim vrednostima i hiljadu, hiljadu drugih stvari koje su tada bile zabranjene.
A sad, početkom devedesetih, doživeo je da ti isti dželati koji su njemu sudili postanu borci za tradicionalne srpske vrednosti, gurajući tuđu decu tamo gde oni nisu smeli i nisu hteli da idu, što postaje dodatni motiv za povratak peru i pisanju Našoj Borbi, Danasu, osobito u vreme studentskog protesta '96-97.
Miroslav Mirac Mladenović, nastavnik, seoski uča, etnograf, sakupljač narodnog blaga, humanista, fudbaler seoskog kluba... narodni čovek, bio je jedan od prvih disidenata južne Srbije a da svog disidentstva nije bio ni svestan. Uvek je smatrao da njegova žrtva i nije žrtva već potreba da radi onako kako oseća za one i radi onih koji pred njim stasavaju.
I dan-danas se, među preostalim seljacima, ispredaju priče o nastavniku koji je zapisujući starine godinama obilazio i najzaostalija sela donoseći so i šećer preostaloj sirotinji, ostavljajući đake romske nacionalnosti i siromašne đake planinskih zaselaka na spavanju u svojoj skromnoj iznajmljenoj sobici.
Danas, sumirajući svoj radnik vek, Miroslav, na pitanje da li žali za godinama koje su "pojeli skakavci" odgovara: "Moji najbolji đaci koji su bili prvi na takmičenjima i na prijemnim ispitima postali su najbolji ljudi, deca obrazovana ne toliko zbog fakultetske diplome koliko zbog očuvanja obraza. Iza mene je ostalo na hiljade napisanih strana što zabeležene etnografske građe, što mojih ličnih beleški iz tih godina. Ako ne sada, onda će verovatno nekad, nekome biti interesantan život nekog seoskog uče koji je hteo iz nekog sela da menja svet".

Saša Mladenović

 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika