|
Godina XVI (2004)
|
1-15. mart 2004.
|
 |
|
|
Republika
|
Zbivanja
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
Žudnja za dominacijom Proslava 200. godišnjice Prvog srpskog ustanka pod najezdom nacionalističke ideologije - kako, zašto? U Domu sindikata (14. februara), na Duhovnoj akademiji u organizaciji "Srpskog sabora Dveri", iz samog vrha hijerarhije SPC čule su se nove kletve prema Zapadu i domaćoj vlasti. Vladika Atanasije Jevtić je dočaravao kako sva zla dolaze sa Zapada, a domaća vlast se prema njima odnosi podanički, kao "šmokljani" (ponekad ih naziva i "slinavcima"), umesto borbeno ("Imaćemo mi još ustanaka"). Poput starozavetnih proroka, vladika anatemiše Haški tribunal i priziva "Karađorđevu pravdu", mada se njome ni sam Vožđ nije dičio. Na sadašnju Vladu okomio se, nazivajući je podaničkom, i Radoš Ljušić, profesor Filozofskog fakulteta (i kandidat za novog ministra prosvete). U istom ideološkom ključu kretao se i govor predstavnika vojske. O slavi svih srpskih ratnika, i onih između 1991. i 1999, govorio je pukovnik Rade Rajić, profesor Vojne akademije, a skup je pozdravio i pukovnik Vidosav Kovačević, izaslanik Generalštaba VJ. Predstavnik organizatora, student Filološkog fakulteta i urednik časopisa Dveri Srpske Branimir Nešić predočio je skupu nacrt "Načertanija za XXI vek". Temelj novog srpskog nacionalnog programa, prema ovoj viziji budućnosti, čine svetosavlje, sabornost, hrišćanska elita, veronauka kao obavezan predmet u državnim školama), porast nataliteta i domaćinsko vaspitanje, a, vele, "biće i pobedničkih bitaka i Srbi će ponovo u Prizren doći". Uslov za punu dominaciju ovog ideološkog smera je "čistka" srpske kulturne istorije od "sumnjivih lica", kao što su Vuk Karadžić, Dositej Obradović, Svetozar Marković i Jovan Skerlić. Tako se i "Srpski sabor Dveri" borbeno svrstao u front paracrkvenih organizacija, u kojem su do sada bili najpoznatiji "Obraz" i "Sveti Justin Filozof". Marićevića jarugu pokraj Orašca (15. februara), gde se pretpostavlja da je na Sretenje 1804. bilo mesto dogovora srpskih vođa o dizanju ustanka, glavni govornici su dočaravali kao mitsko mesto "borbe neprestane", u kojoj "ćeranju", poglavito "Turaka", nema kraja. Pesnik Rajko Petrov Nogo (dobitnik bezmalo svih književnih nagrada) proklinjao je "svetske dahije" i domaće "dosmanlije", a slavio "odbegle kneževe" koji se i danas skrivaju od odgovornosti za zločine. Mitropolit Amfilohije održao je panegirik svetom Petru Cetinjskom kao inspiratoru ustanka, jednako zaslužnom kao i Karađorđe. Time je još jednom posvećena tradicionalna veza oltara i trona. O trajnoj slavi Trona nedavno (29. 11. 2003) je i sam patrijarh SPC Pavle pisao princu Karađorđeviću: "Sva istorija srpskog naroda u znaku je naših vladara i vladarskih kuća". I ovom prigodom je demonstrirano jedinstvo Oltara i Trona. Na pomolu je bio i treći činilac ovog jedinstva - Sablja - ali je došlo do "nesporazuma" oko upotrebe Garde VJ (kome u počast, živom princu ili mrtvom Voždu?). Iako u Srbiji prestola već dugo nema, klicanjem "Hoćemo kralja", uz zviždanje predsedniku Narodne skupštine, nametao se utisak kao da je samo pitanje trenutka kada će kralj biti izvikan, kako se to poduže dešava na raznim skupovima, naročito na Ravnoj gori gde se uporno kliče i novom ustanku. Slavu trona u Novom Sadu (15. februara) uzdizao je knez Aleksandar Karađorđević obnavljajući priču o gubljenju srpskog identiteta u Jugoslaviji, kojoj je inače težio njegov stric, i da je kriza danas u dramskom vrhuncu. Dabome, spas je nadohvat ruke. Knez smatra da je "srpski narod bez svoga istinskog Vožda dezorijentisan, oslabljen i nezaštićen" i ostavlja tobože otvorenim pitanje ko će ga orijentisati, ojačati i zaštititi. Novi Vožd, dabome. Spas je u "obnovi srpske kraljevine", s osloncem na svetosavlju i u tome što će se Srbi "osaboriti".
Realno gledano, novi žar žudnje za dominacijom ogleda se više u grčevitom nastojanju da se iz srpske kulturne i političke istorije odstrani sve ono što je različito i suprotno nacionalističkoj isključivost, negoli u inače uobičajenim napadima na vlast i Zapad. Recimo, u rigidnim nacionalističkim vizijama nema mesta za prvog srpskog ustavotvorca Božu Grujovića, koji je uzdizao slobodu i vladavinu zakona kao temelj moderne države. Takođe, nema ni pomena o jednom od najdužih dijaloga, koji je i danas aktuelan, dijaloga o ravnoteži unutrašnje i spoljašnje slobode, slobode pojedinca i slobode države (nacije), u kojem su učestvovali brojni protagonisti ideja prosvećenosti, liberalizma i socijalizma. Propovednici ideologije dominacije u "čistki" srpske kulture od svega što nije podobno ideologiji nacionalizma vide uslov za konačnu pobedu svoje "duhovnosti". Otuda žestina napada ne samo na savremene "mondijaliste", "anacionalne i antinacionalne elemente", "odrode i izrode", "izdajnike" i "neprijatelje", već i na Dositeja Obradovića, Svetozara Markovića, Jovana Skerlića... A kada pominju "korene", podrazumevaju samo svoje, svetitelja i vladara. Bez iluzija u preveliku moć kulture, zapitajmo se da li srpska kultura može odoleti navalama da se ona svede samo na jednu ideologiju? Poznato je da ni razvijenije kulture - italijanska i nemačka - nisu uspele da zaustave uspon i dominaciju fašizma i nacizma. Ali, ne može biti nepoznato ni to da se Italija i Nemačka nisu mogle osloboditi totalitarizma bez oslonca na razvoj kulture. Zašto bismo mi, Srbi, bili izuzetak? |
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
|
Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope |
