Poljska i Srbija - uporedna iskustva
U organizaciji Ambasade Republike Poljske
u Beogradu i G 17 Instituta, 30. oktobra 2003. godine održan je susret
na temu "Društvo prema tržištu i demokratiji". Uvodno predavanje
održali su profesor Andrzej Rychard, predsednik Centra za socijalne studije
Instituta za filozofiju i sociologiju Poljske akademije nauka, i Milko
Štimac, izvršni direktor G 17 Instituta
Iskustva Poljske
Andrzej Rychard:
Pored toga što se ne zna kada će se tranzicija završiti, takođe se
ne može ni sa sigurnošću reći kada je ona zapravo počela. Kao sociolog,
ja smatram da je tranzicija u Poljskoj započela mnogo pre 1989. godine.
Mi ne bismo imali svoju '89. bez štrajkova osamdesetih godina, bez
'76, bez '70, bez '68. i '56, bez svih onih godina koje su obeležile
socijalni nemiri u komunističkoj Poljskoj. Svi ovi događaji zajedno
su doveli do 1989. godine.
Danas želim da vam govorim o tranziciji iz perspektive koja se razlikuje
od pristupa koji dominira u političkim naukama, |
|
|
Andrzej Rychard:
Građani su bivali sve aktivniji, ali ne
u politici nego u privredi, i kao proizvođači i kao potrošači.
Može se reći da su oni svoje interesovanje preusmerili sa političke
aktivnosti na različite vidove privredne aktivnosti.
Milko Štimac: Kod nas je, nažalost,
upravo obrnuto - nivo politizacije je veoma visok, a nivo preduzetništva
nizak |
|
u medijima i političkom životu. Jednostavno rečeno,
ovaj dominantan pristup razumevanju tranzicije bazira se na uverenju
da je politika najuticajnija ili najvažnija snaga, dok svaka odluka
koju političari donesu proizvodi trenutne posledice na društvo i privredu.
To, jednostavno, nije istina, i to je jedna od najvažnijih lekcija
koje smo naučili u dosadašnjem toku tranzicije u Poljskoj, čak i ako
našu analizu ograničimo na period između 1990. i 2003. godine. Tokom
ovih trinaest, tj. već skoro četrnaest godina, naučili smo da tranzicija
ima sopstvenu dinamiku koja se razlikuje od dinamike u politici: društvo
i privredni sistem ne evoluiraju na isti način na koji evoluira politika.
To je jedna od najvažnijih pouka i ja zato želim da analiziram situaciju
u Poljskoj iz te evolutivne perspektive. |
Evolucija društvene svesti
Prva evolucija sa kojom smo se mi u Poljskoj suočili bila
je evolucija društvene svesti o tome šta je zaista važno. Mi smo započeli
našu tranziciju 1989. godine uz parolu da je sve određeno budućim napretkom
tržišta i demokratije, i da sve treba da se posmatra sa stanovišta konačnog
cilja, a to su tržište i demokratija. Znači, u to vreme sve je bilo okrenuto
budućnosti. U narednih nekoliko godina, međutim, shvatili smo da nije
baš tako, i na mesto značaja koji je u našoj svesti imala budućnost došla
je svest o značaju prošlosti. Paradoksalno, iz godine u godinu, kako je
tranzicija napredovala, mi smo postajali sve više svesni koliko smo snažno
vezani za prošlost, i to ne samo za komunističku prošlost, već i za prošlost
pretkomunističkog perioda. Tako da je jedna od paradoksalnih lekcija koje
smo naučili u tom periodu vezana za naše shvatanje da što tranzicija više
napreduje, mi, tj. poljske institucije i poljsko društvo, smo postajali
dublje ukorenjeni u prošlost. Na početku smo verovali da će se, čim nestane
taj veštački oklop komunizma, ponovo pojaviti društvo u svom normalnom
obliku. Međutim, pokazalo se da to nije tačno. Umesto toga, ušli smo u
jedan dug, ponekad bolan, a ponekad uspešan period tranzicije koji ima
sopstvenu logiku, sopstvenu dinamiku, a mi smo otkrivali ulogu prošlosti.
Mi smo ušli u 1990. godinu sa jednim specifičnim stavom o društvu, ali
ako govorimo o glavnom izvoru uspeha ekonomske transformacije u Poljskoj,
a ja zaista mislim da je ta transformacija bila uspešna, moramo se vratiti
na prave početke, tj. na početak '90-ih, kada je Lešek Balcerovič (Leszek
Balcerowicz) postavljen za prvog nekomunističkog potpredsednika vlade.
Balcerovič je pokrenuo ekonomske reforme, uveo liberalizaciju cena i otvorio
vrata privatnom preduzetništvu. Treba da znate da je u to vreme, u januaru
1990. godine, mesečna stopa inflacije u Poljskoj bila 78%. Mesečna stopa!
Nedvosmisleno, radilo se o hiperinflaciji. Međutim, nakon šest meseci
sprovođenja ovog ekonomskog programa inflacija je pala na 3,4%. Šta se
dogodilo u ovom periodu? Ja mislim da je najvažniji, odlučujući faktor
uspeha ležao u činjenici da smo imali sreće kada se radi o istorijskom
trenutku u kojem su se promene dogodile. Može se reći da je istorija Poljske
istorija propuštenih prilika. Ali, ovu priliku nismo propustili i to je
izvor uspeha koji još uvek gradimo.
U vreme kada je Balcerovič započeo temeljne privredne reforme, sociolozi
i političari su očekivali da će one izazvati socijalni bunt. Međutim,
to se nije dogodilo. Društvo je sa apsolutnim strpljenjem reagovalo na
ove teške ekonomske mere, za šta postoje najmanje dva objašnjenja. Prvo
je više romantično - strpljenje građana objašnjavalo se entuzijastičnom
podrškom koju su oni davali prvoj nekomunističkoj vladi koju je predstavljao
sindikat Solidarnost. Neću da kažem da to nije tačno. Ali, osim ovog,
da kažemo romantičnog, postoji i drugo, više pragmatično objašnjenje:
društvo je jednostavno bilo demobilisano. Društvo je bilo demobilisano
zbog činjenice da je najvažniji faktor društvene dinamike u Poljskoj ležao
u jasnoj podeli na "nas" i "njih", gde "mi"
nismo povezani sa političkim establišmentom, a "oni" pripadaju
političkom establišmentu. Solidarnost je na neki način predstavljao "nas",
a onda, kada je došao na vlast 1989. godine, "mi" smo postali
"oni". Ta nekad jasna linija koja je delila "nas"
i "njih" tada je postala nejasna, što je demobilisalo društvo.
Radnici nisu protestovali protiv uvođenja ekonomskih reformi zato što
su na neki način osećali da smo te reforme uveli "mi". Kako
je rekao jedan poljski novinar, i ja se potpuno slažem, ovo je bio veoma
srećno izabran trenutak, pošto je Poljska tada na neki način bila pod
anestezijom. Povoljnost trenutka se ogleda u tome što je u tom periodu
anestezije Balcerovič izvršio operaciju. Znamo za mnoge primere postkomunističkih
zemalja koje ili nisu doživele period anestezije ili su ga uludo potrošile,
pa sada operaciju moraju da vrše naživo, što nikako nije prijatno. Tako
da se može reći da je ovo bila jedna od retkih prilika u poljskoj istoriji
gde je pravi trenutak srećno iskorišćen. Ljudi su postali pasivno tolerantni
prema ekonomskim promenama, što ne znači da su bili politički aktivni.
Zatim je došla sledeća faza evolucije, obeležena sve manjom zainteresovanošću
građana Poljske i poljskog društva u celini za politiku, što je navelo
neke analitičare da govore o opštem tipu pasivnih postkomunističkih društava.
Ja se ne slažem sa takvim tumačenjem, zato što smatram da, iako je poljsko
društvo izgubilo interesovanje za politiku, to ne znači da je postalo
pasivno. Upravo suprotno, građani su bivali sve aktivniji, ali ne u politici
nego u privredi, i kao proizvođači i kao potrošači. Može se reći da su
oni svoje interesovanje preusmerili sa političke aktivnosti na različite
vidove privredne aktivnosti, što je dovelo do prvog talasa restrukturiranja
i privatizacije poljske privrede. Privatizacija u Poljskoj bila je neobična
zato što su se mala privatna preduzeća rađala mnogo brže nego što je tekla
privatizacija ogromnih industrijskih pogona i propalih velikih državnih
preduzeća. Iako su nova privatna preduzeća često bila zaista mala, mali
privatni sektor koji je nastao na periferiji postepeno je počeo da prodire
u srž sistema i tako je nastao prilično jak i stabilan privatan sektor
koji danas stvara oko 70% BDP.
Preduzetnički duh društva
Zbog toga ja stalno
ističem presudnu ulogu tržišnog restrukturiranja i preduzetnički duh
društva. Obično, kad analiziramo civilno društvo, pravimo jasno razgraničenje
između građanskog društva i građanskog aktivizma, i učešća u privrednoj
aktivnosti, tj. u preduzetništvu. Ja se sa tim ne bih složio. Naime,
kada govorimo o postkomunističkim zemljama, a sasvim sigurno kada
govorimo o Poljskoj, odluka o pokretanju privatnog posla u sebi je
nosila i neku vrstu građanskog angažmana. Prema mnogim nedavno objavljenim
istraživanjima, poljski preduzetnici obrazlažu svoju odluku da osnuju
sopstvena privatna preduzeća težnjom ka nezavisnosti više nego težnjom
ka stvaranju profita. Želeli su da budu nezavisni. Naravno, i profit
je bio važan ali, prema izjavama preduzetnika, želja za nezavisnošću
je bila veoma važan motiv. |
Ono što želim da
kažem je da, po mom mišljenju, depolitizacija društva ne odbacuje
mogućnost da stanovništvo koje je u ovom trenutku depolitizovano,
ali aktivno uključeno u privredni život, ne bude izvorište neke politike
u budućnosti. Naprotiv, može se desiti da ta buduća politika ima mnogo
snažniju strukturnu osnovu, s obzirom da će se zasnivati na interesima
srednje klase koja danas nastaje, a čija će prodemokratska stremljenja
počivati na njihovim stvarnim interesima, a ne samo na vrednostima.
Međutim, osim ove karakteristike, početke kapitalizma u Poljskoj prati
još jedna pojava. Obično, kada analiziramo fenomen postkomunističkog
preduzetništva, nailazimo na nomenklaturu: nekadašnja komunistička
nomenklatura |
|
|
je svoj politički
kapital transformisala u ekonomski kapital, tako da su pripadnici
nomenklature glavni dobitnici postkomunističke tranzicije. U određenoj
meri, to se dogodilo i u Poljskoj. Međutim, ja ne bih preuveličavao
značaj tog segmenta preduzetništva. Na osnovu jednog uporednog istraživanja,
transformacija aparatčika u enterpreneurchiks, kako je to formulisao
poljski sociolog Jacek Tarkovski (Jacek Tarkowski), bila je popularna
kako u Poljskoj tako i u Rusiji. Međutim, ovu pojavu u Poljskoj treba
posmatrati iz šire perspektive. Naime, činjenica da se najveći deo
nomenklature uspešno transformisao u privatne preduzetnike ne znači
da privatni preduzetnici koji potiču iz nomenklature čine većinski
deo preduzetničke klase u Poljskoj. Naprotiv, iako se radi o većinskom
delu nomenklature, oni čine manji deo poljskog preduzetništva.
Rezultati istraživanja profesora Henrika Domanskog (Henryk Domanski),
jednog od najvećih poljskih stručnjaka u oblasti proučavanja strukture
društva, o poreklu preduzetničke klase u Poljskoj su iznenađujući.
Prema profesoru Domaskom, od ljudi koji su se 1994. godine izjašnjavali
kao preduzetnici, samo par godina ranije, tj. 1988. godine, njih skoro
40% bili su radnici. Ovaj podatak govori o socijalnom sastavu poljske
preduzetničke klase. Mi u Poljskoj na neki način imamo "narodni"
kapitalizam, koji ima svoje dobre i loše strane. Dobra strana je,
na primer, to što je ovakav kapitalizam više društveno utemeljen:
on je čisto poljski proizvod, nije uvezen sa strane. Loša strana je
da imamo grupe koje nisu sklone poštovanju zakona.
Od nekadašnjih radnika, malih preduzetnika, koji su dali prvi impuls
postkomunističkoj ekonomskoj tranziciji, nakon par godina jedni su
nastavili uspešno da rade, ali drugi nisu bili toliko uspešni i zbog
toga su postali nezadovoljni. U tom smislu, sledeća važna lekcija
koju smo naučili odnosi se na nezadovoljstvo novih preduzetnika, tj.
jednog dela ove grupacije. Ovde se radi o ponovljenom paradoksu društvenog
razvoja naše zemlje, što je, po mom mišljenju, manje-više univerzalan
problem. Naime, prvo se očekivalo da radnici budu najvažniji stub
socijalizma; onda je ispalo da su oni bili ti koji su srušili socijalizam,
komunizam, kako god da ga nazovemo. Nakon što su odlučili da sruše
komunizam, oni su postali prve žrtve uspostavljanja tržišne ekonomije.
Neki od tih radnika još uvek rade u velikim državnim fabrikama, dok
su neki propali u privatnom preduzetništvu. Može se reći da je na
neki način situacija u Poljskoj, tj. evolucija poljskog institucionalnog
sistema, organizovana prema sledećem mehanizmu: društvene grupe su
stvorile sistem koji je previše kompleksan da bi te iste društvene
grupe mogle njime da upravljaju. Boreći se protiv komunizma, radnici
su stvorili tržište, da bi na neki način postali prve žrtve tog istog
tržišta, a onda je nova srednja klasa, koju delom čine i radnici,
nastavila da to tržište dalje razvija, ali u sledećoj fazi ova grupa
je izgubila ulogu najvažnijeg faktora društvene dinamike zato što
je tržište postalo za nju previše komplikovano i kompleksno. U tom
smislu, ono što nam još uvek nedostaje jesu nove društvene grupe koje
će postati osnovni akter promene.
Da se vratim na ekonomsku participaciju, tj. na učešće u privrednom
životu. Ja ne pokušavam da kažem da su svi Poljaci preduzetnici. To,
naravno, nije tačno, iako povećan broj ljudi koji rade u privatnom
sektoru u odnosu na broj onih koji su zaposleni u državnom ili javnom
sektoru predstavlja jednu od najvažnijih strukturnih promena. Međutim,
značaj ove ekonomske dimenzije leži takođe i u činjenici da građani
nisu bili aktivni samo kao proizvođači, već i kao potrošači.
Kada pogledamo rezultate empirijskih istraživanja, videćemo da, kada
se izjašnjavaju o tome, Poljaci imaju mnogo kritičniji stav prema
načinu na koji funkcioniše tržište nego kada se radi o funkcionisanju
demokratije. S druge strane, njihovo stvarno ponašanje je potpuno
suprotno. Naime, oni učestvuju na tržištu, ali ne učestvuju u demokratiji.
Znači, imamo protivrečnost da građani kritikuju tržište, ali mnogo
više učestvuju na njemu, dok istovremeno imaju mnogo bolji stav o
demokratiji, ali ne uzimaju učešće u demokratskim institucijama. Stoga
se postavlja pitanje kakav društveni poredak u budućnosti može nastati
od jednog društva sastavljenog od aktivnih potrošača i otuđenih građana.
Ja nisam pesimista po tom pitanju, zato što verujem da će se iz ove
potrošačke i privredne orijentacije razviti i neko buduće uključivanje
u političke institucije građanskog društva. |
Linija podele u poljskom društvu
Poslednji element ove evolucije
o kojem želim da vam govorim tiče se evolucije osnovnih linija podele
u poljskom društvu. Kako sam rekao na početku, jedna od najvažnijih
podela za vreme komunizma, kao i tokom prvih postkomunističkih godina,
bila je podela na "nas" i "njih". Na početku procesa
tranzicije, kada je sindikat Solidarnost došao na vlast, ova podela
je izgubila svoju oštrinu, ali se zatim ponovo pojavila. Međutim,
rezultati istraživanja Instituta za filozofiju i sociologiju nedvosmisleno
pokazuju da je ovu podelu zamenila jedna druga. Naime, konflikt između
onih koji podržavaju i onih koji ne podržavaju reforme, demokratiju,
tržište itd., već je kanalisan ili institucionalizovan. Taj konflikt
je izgubio svoj antisistemski karakter; on je, jednostavno, našao
svoje mesto u sistemu, tako da podela između onih koji su za i onih
koji su protiv nije više toliko važna. Danas najvažnija linija podele
leži između onih koji su za i onih koji su protiv, s jedne strane,
i onih koji su van bilo kog oblika tranzicije i transformacije, s
druge strane; između onih koji učestvuju, bilo pozitivno ili negativno,
i onih koji ne učestvuju, koji su marginalizovani, onih koji su isključeni
i iz tržišta i iz demokratije; između ljudi koji su u tranziciji i
ljudi koji su izvan tranzicije. Znači, na jednoj strani su pristalice
i protivnici tranzicije, a na drugoj su oni koji su izvan svakog oblika
javnog diskursa, izvan bilo kakvog učešća u privredi i tržištu. Danas
je to najvažniji konflikt.
Međutim, političari situaciju ne vide na ovakav način zato što oni
još uvek reaguju samo na konflikte i nezadovoljstva koje artikulišu
stare društvene grupe, kao što su radnici ili rudari. Ove grupe su
veoma glasne, one znaju kako da protestuju i kako da mobilišu svoj
protest. Ali, kako sam rekao, to nije najvažniji konflikt u društvu.
Najvažniji konflikt, tj. najvažniji potencijal za protest postoji
kod onih koji ne protestuju, koji se ne čuju zato što nemaju dovoljno
sredstava da mobilišu svoj protest, koji nemaju iza sebe velike ni
fabrike ni komunikacione mehanizme. Oni uglavnom žive u udaljenim
delovima Poljske, to su nekadašnji seljaci koji rade na nekadašnjim
državnim poljoprivrednim dobrima. Oni se ne čuju, što ne znači da
su zadovoljni. Oni su takođe nezadovoljni. Međutim, političari čuju
samo one koji su glasni u ispoljavanju nezadovoljstva. Kad čuju glasno
ispoljeno nezadovoljstvo političari razmišljaju kako da udovolje zahtevima
nezadovoljnih. Istovremeno, oni ne shvataju da je ponekad tišina mnogo
opasnija po stabilnost sistema, zato što su oni koji imaju razlog
za protest, ali ne protestuju aktivno, često meta raznih političkih
grupacija koje se trude da ih mobilišu. Jedna od takvih grupacija
u Poljskoj je i Samoodbrana (Samoobrona), politička stranka sa Andrejem
Leperom (Andrzej Lepper) na čelu, koji se predstavlja kao zastupnik
svih nezadovoljnih grupa. Ovakvo političko delovanje može biti opasno
u budućnosti.
Stoga bih rekao da smo danas u Poljskoj svedoci promene tradicionalnih
konflikata i tradicionalnih nezadovoljstava. Što smo dalje od ekonomske
krize postaju vidljivije neke druge frustracije koje nisu vezane za
jednostavne materijalne potrebe. Na primer, ljudi su sve više nezadovoljni
stanjem u obrazovanju i zdravstvu, dok sama ekonomska situacija nije
toliko loša. Problem je u tome što neki političari i ključne državne
institucije još uvek deluju u svetu starih konflikata, gde najvažniju
grupu čine veliki industrijski sistemi čije interese ne treba ispuštati
iz vida. Međutim, nova nezadovoljstava postaju sve važnija. Postoje
dve grupe koje su nosioci tog nezadovoljstva: jedne sam već opisao,
radi se o nezadovoljnim grupama koje ne protestuju zato što prosto
ne znaju kako da protestuju, dok drugu čine oni koji žele da artikulišu
nezadovoljstvo koje proizlazi iz nedostupnosti svega onog što prelazi
okvir čisto materijalnih dobara, kao što je pristup zdravstvu i kulturi.
Mi sada idemo ka takvoj situaciji, a društvo na neki način evoluira
brže od političkog sistema, i smatram da moramo da analiziramo ovu
evoluciju zato što je ona presudna sa stanovišta budućih promena. |
Najvažnija poruka
koju sam pokušao da vam prenesem je ova: ono što se dešava na polju
politike pod ogromnim je uticajem ili u velikoj meri određeno faktorima
i snagama koje su izvan sfere politike, koje deluju na nivou društva.
Ono što sam ja kao sociolog naučio je da društvo u kojem živimo ne
treba analizirati iz previše ispolitizovane perspektive. Treba da
se vratimo onome što se zaista dešava u malim zajednicama, jer to
je, a ne ono što političari misle, ono što je presudno sa stanovišta
buduće politike. Političari misle da je dovoljno da pucnu prstom i
da imamo trenutne rezultate. To nije tačno. Na dubljem nivou društva
dešavaju se mnogo važniji procesi, i sa tog stanovišta mi ne samo
da ne znamo kada će se tranzicija završiti, već ne znamo zapravo ni
kad je ona započela.
|
|