homepage
   
Republika
 
Društvo
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

   

Poljska i Srbija - uporedna iskustva

U organizaciji Ambasade Republike Poljske u Beogradu i G 17 Instituta, 30. oktobra 2003. godine održan je susret na temu "Društvo prema tržištu i demokratiji". Uvodno predavanje održali su profesor Andrzej Rychard, predsednik Centra za socijalne studije Instituta za filozofiju i sociologiju Poljske akademije nauka, i Milko Štimac, izvršni direktor G 17 Instituta

Iskustva Poljske

Andrzej Rychard: Pored toga što se ne zna kada će se tranzicija završiti, takođe se ne može ni sa sigurnošću reći kada je ona zapravo počela. Kao sociolog, ja smatram da je tranzicija u Poljskoj započela mnogo pre 1989. godine. Mi ne bismo imali svoju '89. bez štrajkova osamdesetih godina, bez '76, bez '70, bez '68. i '56, bez svih onih godina koje su obeležile socijalni nemiri u komunističkoj Poljskoj. Svi ovi događaji zajedno su doveli do 1989. godine.
Danas želim da vam govorim o tranziciji iz perspektive koja se razlikuje od pristupa koji dominira u političkim naukama,
   
Andrzej Rychard: Građani su bivali sve aktivniji, ali ne u politici nego u privredi, i kao proizvođači i kao potrošači. Može se reći da su oni svoje interesovanje preusmerili sa političke aktivnosti na različite vidove privredne aktivnosti.
Milko Štimac
: Kod nas je, nažalost, upravo obrnuto - nivo politizacije je veoma visok, a nivo preduzetništva nizak
u medijima i političkom životu. Jednostavno rečeno, ovaj dominantan pristup razumevanju tranzicije bazira se na uverenju da je politika najuticajnija ili najvažnija snaga, dok svaka odluka koju političari donesu proizvodi trenutne posledice na društvo i privredu. To, jednostavno, nije istina, i to je jedna od najvažnijih lekcija koje smo naučili u dosadašnjem toku tranzicije u Poljskoj, čak i ako našu analizu ograničimo na period između 1990. i 2003. godine. Tokom ovih trinaest, tj. već skoro četrnaest godina, naučili smo da tranzicija ima sopstvenu dinamiku koja se razlikuje od dinamike u politici: društvo i privredni sistem ne evoluiraju na isti način na koji evoluira politika. To je jedna od najvažnijih pouka i ja zato želim da analiziram situaciju u Poljskoj iz te evolutivne perspektive.

Evolucija društvene svesti

Prva evolucija sa kojom smo se mi u Poljskoj suočili bila je evolucija društvene svesti o tome šta je zaista važno. Mi smo započeli našu tranziciju 1989. godine uz parolu da je sve određeno budućim napretkom tržišta i demokratije, i da sve treba da se posmatra sa stanovišta konačnog cilja, a to su tržište i demokratija. Znači, u to vreme sve je bilo okrenuto budućnosti. U narednih nekoliko godina, međutim, shvatili smo da nije baš tako, i na mesto značaja koji je u našoj svesti imala budućnost došla je svest o značaju prošlosti. Paradoksalno, iz godine u godinu, kako je tranzicija napredovala, mi smo postajali sve više svesni koliko smo snažno vezani za prošlost, i to ne samo za komunističku prošlost, već i za prošlost pretkomunističkog perioda. Tako da je jedna od paradoksalnih lekcija koje smo naučili u tom periodu vezana za naše shvatanje da što tranzicija više napreduje, mi, tj. poljske institucije i poljsko društvo, smo postajali dublje ukorenjeni u prošlost. Na početku smo verovali da će se, čim nestane taj veštački oklop komunizma, ponovo pojaviti društvo u svom normalnom obliku. Međutim, pokazalo se da to nije tačno. Umesto toga, ušli smo u jedan dug, ponekad bolan, a ponekad uspešan period tranzicije koji ima sopstvenu logiku, sopstvenu dinamiku, a mi smo otkrivali ulogu prošlosti.
Mi smo ušli u 1990. godinu sa jednim specifičnim stavom o društvu, ali ako govorimo o glavnom izvoru uspeha ekonomske transformacije u Poljskoj, a ja zaista mislim da je ta transformacija bila uspešna, moramo se vratiti na prave početke, tj. na početak '90-ih, kada je Lešek Balcerovič (Leszek Balcerowicz) postavljen za prvog nekomunističkog potpredsednika vlade. Balcerovič je pokrenuo ekonomske reforme, uveo liberalizaciju cena i otvorio vrata privatnom preduzetništvu. Treba da znate da je u to vreme, u januaru 1990. godine, mesečna stopa inflacije u Poljskoj bila 78%. Mesečna stopa! Nedvosmisleno, radilo se o hiperinflaciji. Međutim, nakon šest meseci sprovođenja ovog ekonomskog programa inflacija je pala na 3,4%. Šta se dogodilo u ovom periodu? Ja mislim da je najvažniji, odlučujući faktor uspeha ležao u činjenici da smo imali sreće kada se radi o istorijskom trenutku u kojem su se promene dogodile. Može se reći da je istorija Poljske istorija propuštenih prilika. Ali, ovu priliku nismo propustili i to je izvor uspeha koji još uvek gradimo.
U vreme kada je Balcerovič započeo temeljne privredne reforme, sociolozi i političari su očekivali da će one izazvati socijalni bunt. Međutim, to se nije dogodilo. Društvo je sa apsolutnim strpljenjem reagovalo na ove teške ekonomske mere, za šta postoje najmanje dva objašnjenja. Prvo je više romantično - strpljenje građana objašnjavalo se entuzijastičnom podrškom koju su oni davali prvoj nekomunističkoj vladi koju je predstavljao sindikat Solidarnost. Neću da kažem da to nije tačno. Ali, osim ovog, da kažemo romantičnog, postoji i drugo, više pragmatično objašnjenje: društvo je jednostavno bilo demobilisano. Društvo je bilo demobilisano zbog činjenice da je najvažniji faktor društvene dinamike u Poljskoj ležao u jasnoj podeli na "nas" i "njih", gde "mi" nismo povezani sa političkim establišmentom, a "oni" pripadaju političkom establišmentu. Solidarnost je na neki način predstavljao "nas", a onda, kada je došao na vlast 1989. godine, "mi" smo postali "oni". Ta nekad jasna linija koja je delila "nas" i "njih" tada je postala nejasna, što je demobilisalo društvo. Radnici nisu protestovali protiv uvođenja ekonomskih reformi zato što su na neki način osećali da smo te reforme uveli "mi". Kako je rekao jedan poljski novinar, i ja se potpuno slažem, ovo je bio veoma srećno izabran trenutak, pošto je Poljska tada na neki način bila pod anestezijom. Povoljnost trenutka se ogleda u tome što je u tom periodu anestezije Balcerovič izvršio operaciju. Znamo za mnoge primere postkomunističkih zemalja koje ili nisu doživele period anestezije ili su ga uludo potrošile, pa sada operaciju moraju da vrše naživo, što nikako nije prijatno. Tako da se može reći da je ovo bila jedna od retkih prilika u poljskoj istoriji gde je pravi trenutak srećno iskorišćen. Ljudi su postali pasivno tolerantni prema ekonomskim promenama, što ne znači da su bili politički aktivni.
Zatim je došla sledeća faza evolucije, obeležena sve manjom zainteresovanošću građana Poljske i poljskog društva u celini za politiku, što je navelo neke analitičare da govore o opštem tipu pasivnih postkomunističkih društava. Ja se ne slažem sa takvim tumačenjem, zato što smatram da, iako je poljsko društvo izgubilo interesovanje za politiku, to ne znači da je postalo pasivno. Upravo suprotno, građani su bivali sve aktivniji, ali ne u politici nego u privredi, i kao proizvođači i kao potrošači. Može se reći da su oni svoje interesovanje preusmerili sa političke aktivnosti na različite vidove privredne aktivnosti, što je dovelo do prvog talasa restrukturiranja i privatizacije poljske privrede. Privatizacija u Poljskoj bila je neobična zato što su se mala privatna preduzeća rađala mnogo brže nego što je tekla privatizacija ogromnih industrijskih pogona i propalih velikih državnih preduzeća. Iako su nova privatna preduzeća često bila zaista mala, mali privatni sektor koji je nastao na periferiji postepeno je počeo da prodire u srž sistema i tako je nastao prilično jak i stabilan privatan sektor koji danas stvara oko 70% BDP.

Preduzetnički duh društva

Zbog toga ja stalno ističem presudnu ulogu tržišnog restrukturiranja i preduzetnički duh društva. Obično, kad analiziramo civilno društvo, pravimo jasno razgraničenje između građanskog društva i građanskog aktivizma, i učešća u privrednoj aktivnosti, tj. u preduzetništvu. Ja se sa tim ne bih složio. Naime, kada govorimo o postkomunističkim zemljama, a sasvim sigurno kada govorimo o Poljskoj, odluka o pokretanju privatnog posla u sebi je nosila i neku vrstu građanskog angažmana. Prema mnogim nedavno objavljenim istraživanjima, poljski preduzetnici obrazlažu svoju odluku da osnuju sopstvena privatna preduzeća težnjom ka nezavisnosti više nego težnjom ka stvaranju profita. Želeli su da budu nezavisni. Naravno, i profit je bio važan ali, prema izjavama preduzetnika, želja za nezavisnošću je bila veoma važan motiv.
Ono što želim da kažem je da, po mom mišljenju, depolitizacija društva ne odbacuje mogućnost da stanovništvo koje je u ovom trenutku depolitizovano, ali aktivno uključeno u privredni život, ne bude izvorište neke politike u budućnosti. Naprotiv, može se desiti da ta buduća politika ima mnogo snažniju strukturnu osnovu, s obzirom da će se zasnivati na interesima srednje klase koja danas nastaje, a čija će prodemokratska stremljenja počivati na njihovim stvarnim interesima, a ne samo na vrednostima.
Međutim, osim ove karakteristike, početke kapitalizma u Poljskoj prati još jedna pojava. Obično, kada analiziramo fenomen postkomunističkog preduzetništva, nailazimo na nomenklaturu: nekadašnja komunistička nomenklatura
 
je svoj politički kapital transformisala u ekonomski kapital, tako da su pripadnici nomenklature glavni dobitnici postkomunističke tranzicije. U određenoj meri, to se dogodilo i u Poljskoj. Međutim, ja ne bih preuveličavao značaj tog segmenta preduzetništva. Na osnovu jednog uporednog istraživanja, transformacija aparatčika u enterpreneurchiks, kako je to formulisao poljski sociolog Jacek Tarkovski (Jacek Tarkowski), bila je popularna kako u Poljskoj tako i u Rusiji. Međutim, ovu pojavu u Poljskoj treba posmatrati iz šire perspektive. Naime, činjenica da se najveći deo nomenklature uspešno transformisao u privatne preduzetnike ne znači da privatni preduzetnici koji potiču iz nomenklature čine većinski deo preduzetničke klase u Poljskoj. Naprotiv, iako se radi o većinskom delu nomenklature, oni čine manji deo poljskog preduzetništva.
Rezultati istraživanja profesora Henrika Domanskog (Henryk Domanski), jednog od najvećih poljskih stručnjaka u oblasti proučavanja strukture društva, o poreklu preduzetničke klase u Poljskoj su iznenađujući. Prema profesoru Domaskom, od ljudi koji su se 1994. godine izjašnjavali kao preduzetnici, samo par godina ranije, tj. 1988. godine, njih skoro 40% bili su radnici. Ovaj podatak govori o socijalnom sastavu poljske preduzetničke klase. Mi u Poljskoj na neki način imamo "narodni" kapitalizam, koji ima svoje dobre i loše strane. Dobra strana je, na primer, to što je ovakav kapitalizam više društveno utemeljen: on je čisto poljski proizvod, nije uvezen sa strane. Loša strana je da imamo grupe koje nisu sklone poštovanju zakona.
Od nekadašnjih radnika, malih preduzetnika, koji su dali prvi impuls postkomunističkoj ekonomskoj tranziciji, nakon par godina jedni su nastavili uspešno da rade, ali drugi nisu bili toliko uspešni i zbog toga su postali nezadovoljni. U tom smislu, sledeća važna lekcija koju smo naučili odnosi se na nezadovoljstvo novih preduzetnika, tj. jednog dela ove grupacije. Ovde se radi o ponovljenom paradoksu društvenog razvoja naše zemlje, što je, po mom mišljenju, manje-više univerzalan problem. Naime, prvo se očekivalo da radnici budu najvažniji stub socijalizma; onda je ispalo da su oni bili ti koji su srušili socijalizam, komunizam, kako god da ga nazovemo. Nakon što su odlučili da sruše komunizam, oni su postali prve žrtve uspostavljanja tržišne ekonomije. Neki od tih radnika još uvek rade u velikim državnim fabrikama, dok su neki propali u privatnom preduzetništvu. Može se reći da je na neki način situacija u Poljskoj, tj. evolucija poljskog institucionalnog sistema, organizovana prema sledećem mehanizmu: društvene grupe su stvorile sistem koji je previše kompleksan da bi te iste društvene grupe mogle njime da upravljaju. Boreći se protiv komunizma, radnici su stvorili tržište, da bi na neki način postali prve žrtve tog istog tržišta, a onda je nova srednja klasa, koju delom čine i radnici, nastavila da to tržište dalje razvija, ali u sledećoj fazi ova grupa je izgubila ulogu najvažnijeg faktora društvene dinamike zato što je tržište postalo za nju previše komplikovano i kompleksno. U tom smislu, ono što nam još uvek nedostaje jesu nove društvene grupe koje će postati osnovni akter promene.
Da se vratim na ekonomsku participaciju, tj. na učešće u privrednom životu. Ja ne pokušavam da kažem da su svi Poljaci preduzetnici. To, naravno, nije tačno, iako povećan broj ljudi koji rade u privatnom sektoru u odnosu na broj onih koji su zaposleni u državnom ili javnom sektoru predstavlja jednu od najvažnijih strukturnih promena. Međutim, značaj ove ekonomske dimenzije leži takođe i u činjenici da građani nisu bili aktivni samo kao proizvođači, već i kao potrošači.
Kada pogledamo rezultate empirijskih istraživanja, videćemo da, kada se izjašnjavaju o tome, Poljaci imaju mnogo kritičniji stav prema načinu na koji funkcioniše tržište nego kada se radi o funkcionisanju demokratije. S druge strane, njihovo stvarno ponašanje je potpuno suprotno. Naime, oni učestvuju na tržištu, ali ne učestvuju u demokratiji. Znači, imamo protivrečnost da građani kritikuju tržište, ali mnogo više učestvuju na njemu, dok istovremeno imaju mnogo bolji stav o demokratiji, ali ne uzimaju učešće u demokratskim institucijama. Stoga se postavlja pitanje kakav društveni poredak u budućnosti može nastati od jednog društva sastavljenog od aktivnih potrošača i otuđenih građana. Ja nisam pesimista po tom pitanju, zato što verujem da će se iz ove potrošačke i privredne orijentacije razviti i neko buduće uključivanje u političke institucije građanskog društva.

Linija podele u poljskom društvu

Poslednji element ove evolucije o kojem želim da vam govorim tiče se evolucije osnovnih linija podele u poljskom društvu. Kako sam rekao na početku, jedna od najvažnijih podela za vreme komunizma, kao i tokom prvih postkomunističkih godina, bila je podela na "nas" i "njih". Na početku procesa tranzicije, kada je sindikat Solidarnost došao na vlast, ova podela je izgubila svoju oštrinu, ali se zatim ponovo pojavila. Međutim, rezultati istraživanja Instituta za filozofiju i sociologiju nedvosmisleno pokazuju da je ovu podelu zamenila jedna druga. Naime, konflikt između onih koji podržavaju i onih koji ne podržavaju reforme, demokratiju, tržište itd., već je kanalisan ili institucionalizovan. Taj konflikt je izgubio svoj antisistemski karakter; on je, jednostavno, našao svoje mesto u sistemu, tako da podela između onih koji su za i onih koji su protiv nije više toliko važna. Danas najvažnija linija podele leži između onih koji su za i onih koji su protiv, s jedne strane, i onih koji su van bilo kog oblika tranzicije i transformacije, s druge strane; između onih koji učestvuju, bilo pozitivno ili negativno, i onih koji ne učestvuju, koji su marginalizovani, onih koji su isključeni i iz tržišta i iz demokratije; između ljudi koji su u tranziciji i ljudi koji su izvan tranzicije. Znači, na jednoj strani su pristalice i protivnici tranzicije, a na drugoj su oni koji su izvan svakog oblika javnog diskursa, izvan bilo kakvog učešća u privredi i tržištu. Danas je to najvažniji konflikt.
Međutim, političari situaciju ne vide na ovakav način zato što oni još uvek reaguju samo na konflikte i nezadovoljstva koje artikulišu stare društvene grupe, kao što su radnici ili rudari. Ove grupe su veoma glasne, one znaju kako da protestuju i kako da mobilišu svoj protest. Ali, kako sam rekao, to nije najvažniji konflikt u društvu. Najvažniji konflikt, tj. najvažniji potencijal za protest postoji kod onih koji ne protestuju, koji se ne čuju zato što nemaju dovoljno sredstava da mobilišu svoj protest, koji nemaju iza sebe velike ni fabrike ni komunikacione mehanizme. Oni uglavnom žive u udaljenim delovima Poljske, to su nekadašnji seljaci koji rade na nekadašnjim državnim poljoprivrednim dobrima. Oni se ne čuju, što ne znači da su zadovoljni. Oni su takođe nezadovoljni. Međutim, političari čuju samo one koji su glasni u ispoljavanju nezadovoljstva. Kad čuju glasno ispoljeno nezadovoljstvo političari razmišljaju kako da udovolje zahtevima nezadovoljnih. Istovremeno, oni ne shvataju da je ponekad tišina mnogo opasnija po stabilnost sistema, zato što su oni koji imaju razlog za protest, ali ne protestuju aktivno, često meta raznih političkih grupacija koje se trude da ih mobilišu. Jedna od takvih grupacija u Poljskoj je i Samoodbrana (Samoobrona), politička stranka sa Andrejem Leperom (Andrzej Lepper) na čelu, koji se predstavlja kao zastupnik svih nezadovoljnih grupa. Ovakvo političko delovanje može biti opasno u budućnosti.
Stoga bih rekao da smo danas u Poljskoj svedoci promene tradicionalnih konflikata i tradicionalnih nezadovoljstava. Što smo dalje od ekonomske krize postaju vidljivije neke druge frustracije koje nisu vezane za jednostavne materijalne potrebe. Na primer, ljudi su sve više nezadovoljni stanjem u obrazovanju i zdravstvu, dok sama ekonomska situacija nije toliko loša. Problem je u tome što neki političari i ključne državne institucije još uvek deluju u svetu starih konflikata, gde najvažniju grupu čine veliki industrijski sistemi čije interese ne treba ispuštati iz vida. Međutim, nova nezadovoljstava postaju sve važnija. Postoje dve grupe koje su nosioci tog nezadovoljstva: jedne sam već opisao, radi se o nezadovoljnim grupama koje ne protestuju zato što prosto ne znaju kako da protestuju, dok drugu čine oni koji žele da artikulišu nezadovoljstvo koje proizlazi iz nedostupnosti svega onog što prelazi okvir čisto materijalnih dobara, kao što je pristup zdravstvu i kulturi. Mi sada idemo ka takvoj situaciji, a društvo na neki način evoluira brže od političkog sistema, i smatram da moramo da analiziramo ovu evoluciju zato što je ona presudna sa stanovišta budućih promena.
Najvažnija poruka koju sam pokušao da vam prenesem je ova: ono što se dešava na polju politike pod ogromnim je uticajem ili u velikoj meri određeno faktorima i snagama koje su izvan sfere politike, koje deluju na nivou društva. Ono što sam ja kao sociolog naučio je da društvo u kojem živimo ne treba analizirati iz previše ispolitizovane perspektive. Treba da se vratimo onome što se zaista dešava u malim zajednicama, jer to je, a ne ono što političari misle, ono što je presudno sa stanovišta buduće politike. Političari misle da je dovoljno da pucnu prstom i da imamo trenutne rezultate. To nije tačno. Na dubljem nivou društva dešavaju se mnogo važniji procesi, i sa tog stanovišta mi ne samo da ne znamo kada će se tranzicija završiti, već ne znamo zapravo ni kad je ona započela.
vrh strane
 
Društvo
Republika

Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope