Srbija zbunjena između trona i oltara
Najviše zbunjuje to što se oni koji
su nas doveli do haosa - a tu je i deo jerarhije SPC - sada nameću kao
spasioci s Krunom u ruci
Gužva oko Crkve je zaista ogromna i svi su na okupu - i
vernici i nevernici, političari u kampanji i vladike-političari za oltarom
i oni koji su u svemu prepoznali pravu "igru". Svi imaju karte
i svejedno je da li je karta lažna ili prava. Nije važno, u svakoj se
igri situacija za stolom menja svakog trenutka. Za razliku od normalnog
takmičenja ovde nije važno igrati već - dobiti u igri. Naša Crkva stvara
nekakvu drugu paralelnu MPC, sa onom u RM neće da razgovara, a kako će
ta crkva izbeglička služiti u Makedoniji, to niko ne mari. Ali, ko zna
kako će se igra okončati. To je ujedno i izborna igra. Jedan vladika iz
Makedonije na hirotoniji u beogradskoj sabornoj crkvi - u prisustvu patrijarha
srpskog g. Pavla - otkriva nešto od te igre - "I ako treba da se
odbije autokefalija ovaj će patrijaršijski tron to štedro podržati".
Nikom živom nije jasno ko bi kome mogao da dozvoli tako nešto, ni kako
bi to funkcionisalo u RM s kojom su odnosi dobrano zategnuti, i crkveni
i državni.
Svejedno, proizvođači haosa rade svoj posao i igra se nastavlja, a Srbija
stoji zbunjena po ko zna koji put.
Monarhija na prečac
I onda je došlo patrijarhovo pismo princu
A. Karađorđeviću - Politika 30. 11.
2003 - i zna se - u opštoj zabuni - samo jedno, a to je da u igru
ulazi i prestolonaslednik nepostojećeg prestola koji je inače odavno
i sam zbunjen. Ali, ako je tako, igrati se mora - Crkva je glasala
punih mesec dana pre izbora za Vuka i Velju. Pohitali su i g. Batić
i g. M. St. Protić da se zakunu, i to na Oplencu. Ostali čekaju -
ima vremena, nisu valjda ovo |
poslednji izbori. Patrijarh i Sinod su
jasni - monarhija sada i odmah bez plebiscita, onako na prečac, kako
su je i komunisti ukinuli. Ni o čemu ozbiljnom niko se zapitao nije,
niti je to moguće činiti jer će - to je izvesno - igra još potrajati.
Ovakvim stavom patrijarha i Sinoda potkopavaju se temelji državne
zajednice SCG u kojoj SPC legalno deluje i koja je međunarodno priznata.
U pismu se i ne govori o crkvenom učenju koje je jasno u vezi s oblikom
vladavine, igra se na kartu "simfonije" koju teolozi-ideolozi
odavno utemeljuju i koja se prvacima političkih partija sasvim dopada.
Vuk Drašković već pominje i nekakvu "personalnu uniju" sa
RS u Bosni pa i šire, pod Krunom koja zvanično još uvek nije ustavni
faktor, kao što nije ni SPC. Taj savez trona i oltara je, istini |
|
|
za volju, postojao i tokom ratnih godina
i Crkvi nije smetao republikanski oblik vladavine koji je svrgnuti
diktator bio zadržao. U patrijarhovom pismu je malo šta jasno, a razlozi
koji se nude izvedeni su neverovatnom zamenom uzroka i posledica,
koja je mnoge - i s razlogom - zaprepastila. Tačno je to da su brojne
savremene monarhije u EU danas demokratska, slobodna i otvorena društva,
ali one to nisu postale zbog toga što su monarhije već zbog toga što
te zemlje imaju za sobom najmanje dva veka borbe za ograničavanje
monarhističkog apsolutizma - već više od dva veka Crkva živi u republici
i nema dokaza da je ona u Francuskoj, recimo, progonjena. Tačno je
i ono drugo - o čemu se u patrijarhovom pismu i ne govori - da u Engleskoj,
koja je monarhija, imamo slobodno i prosperitetno društvo. |
Loša politička računica
Načinjen je ovim pismom brzoplet potez koji Crkvi samoj
ništa dobro doneti neće, ali igra se na dobitak ne tek igre radi u kojoj
se nadmeću ideje od kojih su i ideja monarhije i ideja republike normalna
stvar, ili bi tako trebalo da bude. Najviše, pak, zbunjuje to što se oni
koji su nas doveli do haosa - a tu je i deo jerarhije SPC - sada nameću
kao spasioci s Krunom u ruci. Nije nerazumljiva niti je nepoznata neka
monarhistička nostalgija u Crkvi - u SPC posebno - ali je ovoga puta u
igri prepoznatljiva jednostavna politička računica koju su prepoznale
brojne političke partije. Crkva ima pravo da se bavi politikom - niko
razuman to i ne spori - ali je ova politička računica u ovom momentu zaista
loša, a loša je stoga što se Crkva opredeljuje za konzervativni "blok",
za šta uporišta u učenju zaista nema. Ali tu se otvara čitav niz ozbiljnih
pitanja za kakva ni u Crkvi ni u društvu niko nije pokazao spremnosti
da se s nečim sličnim makar suoči. To su veoma ozbiljna pitanja i u Evropi
- upravo oko rasprava u vezi s Ustavom njenim - o tome se ozbiljno govori.
Kod nas to kao da nikog i ne interesuje, ni u društvu ni u Crkvi.
Odgovori na ta pitanja mogli bi pomoći da se uklone zabune oko Crkve i
to upravo ovakve kakve je stvorilo patrijarhovo pismo.
Ikona i sekire
To ne ide zajedno - ne dao bog! - ali da i tako biva
dokazao je poznati naučnik James Billington u knjizi The Icon and
Axe koja je pod tim naslovom - Ikona i sekire - objavljena u Beogradu
(izdanje "Rad", 1988).
Temu je elaborirao nedavno - Vreme 18. 12. 2003 - visokopreosvećeni
g. Amfilohije u razgovoru sa princom A. Karađorđevićem u Dvoru na
Dedinju. Pitao je mitropolit princa da li zna kako je Karađorđe
postao Vožd svih Srba i zbunjenom princu objasnio - "Tako što
su mu posekli glavu". "Znači li to" - pitao je uplašeni
princ - "da i meni treba da odseku glavu?" Odgovor preosvećenog
je bio dirljiv - "Ako niste spremni na to, ne računajte da
možete biti kralj ovakvom narodu - kakav god on bio".
Dijalog je uistinu šekspirovski i to u vreme rasprava o monarhiji
koja je sve aktuelnija.
O tempora, o mores!
Uostalom, bliži se stogodišnjica majskog prevrata i sva je prilika
da neki pomišljaju na sve, pa ako treba da ona i radno bude proslavljena.
|
|
|
Jona |
Demokratija se ne boji religije i Crkve i to se na primeru
prosvećene Evrope sasvim lepo vidi i to već puna dva veka. Posebno se
to jasno u ovom momentu vidi kada se Evropa gradi i kada počinje da diše
na oba plućna krila. Da li bi religija i Crkva trebalo da se boje demokratije,
jasno je da ne treba, ali se uglavnom boje, a naša se Crkva toga posebno
boji i od toga beži kao đavo od krsta. Onaj ko to ne vidi ne vidi pravu
suštinu ove zabune koja se ne slučajno odavno stvara, a posebno oko monarhije
i republike kao oblika vladavine. U toj "proizvodnji" haosa
i nesporazuma ne učestvuje samo jedan deo jerarhije SPC, kako je to bilo
do sada, već se, nažalost, u igru uključio i sam patrijarh srpski g. Pavle.
To mu zaista nije bilo potrebno, ali teško je reći koliki je njegov udeo
u tome, a koliki pak moćnih struktura oko vladika-ideologa i u Sinodu
i u Saboru. Posebno je to teško sada kada se opaža borba za nasleđe u
SPC. Nije, naravno, nepoznat ni "doprinos" moćnih paracrkvenih
formacija koje pomaže dobar deo "intelektualne elite" koja se
tokom izborne kampanje nije mnogo ni trudila da obuzda svoje raspojasane
navijačke strasti - naravno za Crkvu i monarhiju.
I Vojska ima svoju kartu
Pa ipak, lamentacijama nema mesta jer je sasvim jasno
da ogroman broj vernika nema dileme kada treba da se ponudi odgovor na
neka gorepomenuta pitanja. Građani vernici dobro znaju da Crkva mora biti
s narodom, odnosno sa onim najboljim delom u njemu koji Srbiju vidi kao
moderno otvoreno društvo u kojem će i teizam i ateizam biti zaista "privatna
stvar". Tu naša Crkva očevidno kasni, ali ni to nije razlog za beznađe
- zaspali su jednom bili i apostoli u Maslinovom vrtu, pa ih je On probudio
i strogo opomenuo - kako svedoči Pavle u Jevrejima poslanici 4. 1 - da
se ne desi da u poslu dobra i napretka "koji ne odocni od vas".
Bez tog i takvog hrišćanskog optimizma neće biti ni uklanjanja velike
zabune u kojoj "igrači" dobro plivaju. To se videlo i u izbornoj
kampanji.
Naravno, izbori su bili i prošli, ali nema izgleda da će "igra"
tek tako proći. Sve je jasnije da će ona potrajati jer - to je prvo -
nisu u sadašnjem trenutku svi otvorili karte. Nije, na primer, nejasno
da i Vojska SCG ima svoju kartu, ali barem za sada s njom ne žuri i ne
greše oni koji kažu da do proleća još ima vremena. Bilo kako bilo, igra
još nije završena u vezi s monarhijom, a spremaju se i novi "ulozi".
Ne bi trebalo potcenjivati igrače ni u Crkvi ni oko nje jer naša je Crkva
moćna i kao Crkva i kao politička snaga. Možda je patrijarhovo pismo bilo
samo jedan, za sada desni "žmigavac" dat konzervativnom bloku,
ali nisu isključeni ni drugi znaci. Nadajmo se boljima od ovih iz patrijarhovog
pisma.
|