homepage
   
Republika
 
Zbivanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

   

Političari protiv normalne države

Spremnost političara da se posle 5. oktobra 2000. najzad prihvate državnog konsolidovanja Srbije i do sada je bila traljava, a sa izborima od 28. decembra krivulja tih napora još tragičnije se sunovratila

Dragoš Ivanović

Kod nas sve nekako ide obrnuto - što su nam izbori češći i sve regularniji, institucije su nam sve nepouzdanije. Ni posle tri izborna pokušaja Srbija nema šefa države već više od godinu dana, a sa ovim parlamentarnim izborima od 28. decembra nije izvesno da li će nam i nova vlada i skupština uopšte biti stabilne. Iako su glavni majstori političke scene već krenuli u međusobno dogovaranje o komponovanju novih organa vlasti, još nema ozbiljne namere da se odgovori na ono bitno pitanje: zašto je u našim strankama tako malo sposobnosti za vaspostavljanje normalne države, suzbijanje zločina i organizovanog kriminala, za nastavak reformi, obezbeđivanje nacionalnih i građanskih prava i sloboda, ustavnosti i zakonitosti i sigurne saradnje sa svetom. Bez valjanih odgovora upravo na ta pitanja mi još zadugo nećemo biti svesni pravih razmera i uzroka našeg dugogodišnjeg nacionalnog propadanja.

Razgradnja umesto konsolidacije

Spremnost političara da se posle 5. oktobra 2000. najzad prihvate državnog konsolidovanja Srbije i do sada je bila traljava, a sa izborima od 28. decembra krivulja tih napora još tragičnije se sunovratila. Vlada i DS - ako pođemo najpre od odgovornosti onih koji su bili na vlasti - bili su, naročito u poslednje vreme, naduveno samouvereni, dozlaboga nekritični prema sebi, špekulantski su odlagali raščišćavanje šećerne afere i korupcije, šeprtljali su sa zloupotrebom svojih najviših činovnika i manipulacijama poslaničkim kartama - a kada su se zakasnelo odvažili da priznaju svoje grehe već su joj prošli svi vozovi kod birača. Građani su joj zato, na izborima, održali žestoku lekciju iz državničke veštine.
Ne manju odgovornost za udaljavanje od normalne države snose i njeni glavni rivali iz demokratskog bloka, DSS i G 17 plus, koji su uspaljeno i sa zluradošću vodili kampanju uglavnom protiv DS, svesno žmureći pred očiglednim prodorom ekstremizma. Radikali su imali samo mirno da sačekaju da im ova nerazumna euforija prosto gurne pobedu u izbornu torbu.
Nedržavničko ponašanje nastavilo se i u drugim prilikama. Najsvežiji primer je sednica Skupštine državne zajednice SCG (26. 12) kada je DSS, zajedno sa SPS, glasala protiv vrlo povoljnih međunarodnih kredita našoj zemlji, odnosno Beogradu. Tipičan slučaj male mudrosti a velikog stranačkog egoizma. Radikalski prvak Tomislav Nikolić izabrao je, kao jedan od svojih prioriteta, da udari po ionako labilnoj državnoj zajednici SCG, obećavajući da će da smeni Svetozara Marovića, kao da položaj predsednika ne zavisi ravnopravno i od Srbije i od Crne Gore. Sa ovim izborima došlo je do još jedne opasne regresije: upravo zahvaljujući stranačkoj nebrizi i uskogrudosti, ovoga puta u Skupštini Srbije, a verovatno i u vladi, gotovo nećemo imati predstavnike nacionalnih manjina, što ćemo teško moći da objasnimo Evropi kojoj težimo.
Uprkos činjenici što su baš najveće stranke najviše i uradile na razgrađivanju umesto na konsolidaciji normalne države, Koštunica je baš na dan izbora, 28. decembra uveče, optužio nikog drugog do međunarodnu zajednicu što su nam izborni rezultati kakvi jesu. Megalomanija, slepilo ili jednostavno uporna želja da se živi van svoga vremena?

Legalizacija zločina

Najupečatljivije propadanje državne ideje kod nas vidi se i po sve uverljivijim pokušajima naših političara da krajnje relativizuju počinjene ratne zločine. U ovom mučnom nadgornjavanju ko će s kim u vlasti, Koštunica sada kaže da bi možda i mogao sa DS u koalicionoj vladi, ako bi ta stranka maknula sa svoje liste one koji su se uprljali u vladinim aferama; a kada je predlagao koncentracionu vladu, koja okuplja sve parlamentarne stranke, prema njegovoj sopstvenoj izjavi, nije mu smetalo što su na čelu

 

lista SPS i SRS Milošević i Šešelj. G 17 plus, opet, nikada nije tako hitro i žustro reagovala kao kada je jedna televizija, u toku predizborne kampanje, pogrešno javila da je Dinkić u Nišu rekao da je za izručenje četiri generala Haškom tribunalu. Nikako, ljutito je uzvratio Dinkić, pa makar i ne dobili američku pomoć. Kakve će zakone ovi ljudi sutra donositi u parlamentu kada gaje toliko nerazumne tolerancije prema zločinu, kada ne prave razliku između prestupa i vrline?
Većina naših političara, a među njima i premijer Zoran Živković, tvrdili su da je suđenje Slobodanu Miloševiću samo nalilo vodu na mlin radikala, kao da mi nemamo svoje sopstvene izvore krize koji su doveli do ovakvih izbornih rezultata. Nije li time diskvalifikovao i samog Zorana Đinđića koji je prvi i povukao onaj odlučan korak u saradnji sa Haškim tribunalom? Neki slučajevi po svojoj bizarnosti prosto prevazilaze maštu. Stranka Dušana Mihajlovića, liberali, ne samo da je na svojoj listi imala generala optuženog za ratne zločine, već ga je i veoma gorljivo branila. U koju to liberalnu tradiciju Evrope mogu da se uklope ovakvi postupci, mada se Mihajlovićevi liberali i dalje bezrezervno diče Evropom. Najdalje je u pogledu legalizacije zločina otišao Tomislav Nikolić koji je, ne trepnuvši, na jednoj televiziji izjavio da ne žali zbog ubistva Slavka Ćuruvije.
U ovakvoj atmosferi izopačenih shvatanja, koja elementarnom snagom podrivaju institucije i zakone, ljudi se sada sa zebnjom pitaju kakva će biti dalja sudbina suđenja ubicama Zorana Đinđića, koje je ionako započelo u okolnostima inspirisanih opstrukcija. Da li će doći do iole objektivnog suđenja ubicama Ivana Stambolića i kakve su sada uopšte šanse da se razjasne onolika ubistva u vreme Miloševićeve strahovlade?

Šokiranje društva

Kod nas postoji još jedan manir koji je svojstven samo neuređenim državama. Dok u demokratskim zemljama sistem ostaje stabilan i kada vlade padaju, pobednici na našim izborima najčešće smatraju da se vreme računa od njih, da baš oni treba da sređuju zemlju od nekog svog početka. Najavljujući svoje ambicije, ovi pobednici prete da će da izmene sve - od spoljne politike do privatizacije, od školstva do poreskog sistema. To ne šokira samo nas nego i svet koji se kloni takvih ekstremista kao nepouzdanih saradnika. Kod nas se politička borba ne vodi u granicama fer-pleja već to pre liči na pravi rat do konačnog istrebljenja suparničke stranke i svakog drugačijeg mišljenja.
Ta primitivna zagrižljivost reflektuje se i na birače. Kada nisu zadovoljni jednom strankom, oni nisu mnogo voljni da u okviru izborne ponude potraže povoljniju alternativu već se radije vraćaju starim kulturnim modelima i laka srca se opredeljuju za nacionalizam. Zato i imamo 274 registrovane stranke koje nemaju baš nikakvih izgleda na uspeh, ali zadovoljavaju ovu iracionalnu emotivnost glasača. Na tome ove stranke opstaju, a država i zajednica nazaduju. Zato naši izbori nisu prilika za tvorački uzlet građanske imaginacije, već više liče, ako ne na izbor između dva zla, onda u svakom slučaju na biranje između lošeg i manje lošeg.
Mada nikada nema povratka na staro, u ovim izbornim rezultatima otkrivamo koliko smo se malo odvojili od starog. Nema više Miloševićevog režima, ali ima pobednika SRS i Tome Nikolića; opet imamo one ljuto posvađane stranke demokratskog bloka kao pre deset i više godina; opet nam preti ista paraliza institucija i zarušavanje države kao nekada. A šta će tek biti ako propadnu pokušaji obrazovanja nove vlade, pa iz sledećih, iznuđenih izbora proizađe još crnja varijanta za Srbiju?

vrh strane
 
Zbivanja
Republika

Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope