|
Političari protiv normalne države
Spremnost političara da se posle 5. oktobra
2000. najzad prihvate državnog konsolidovanja Srbije i do sada je bila
traljava, a sa izborima od 28. decembra krivulja tih napora još tragičnije
se sunovratila
Dragoš Ivanović
Kod nas sve nekako ide obrnuto - što su nam izbori češći
i sve regularniji, institucije su nam sve nepouzdanije. Ni posle tri izborna
pokušaja Srbija nema šefa države već više od godinu dana, a sa ovim parlamentarnim
izborima od 28. decembra nije izvesno da li će nam i nova vlada i skupština
uopšte biti stabilne. Iako su glavni majstori političke scene već krenuli
u međusobno dogovaranje o komponovanju novih organa vlasti, još nema ozbiljne
namere da se odgovori na ono bitno pitanje: zašto je u našim strankama
tako malo sposobnosti za vaspostavljanje normalne države, suzbijanje zločina
i organizovanog kriminala, za nastavak reformi, obezbeđivanje nacionalnih
i građanskih prava i sloboda, ustavnosti i zakonitosti i sigurne saradnje
sa svetom. Bez valjanih odgovora upravo na ta pitanja mi još zadugo nećemo
biti svesni pravih razmera i uzroka našeg dugogodišnjeg nacionalnog propadanja.
Razgradnja umesto konsolidacije
Spremnost političara da se posle 5. oktobra 2000. najzad
prihvate državnog konsolidovanja Srbije i do sada je bila traljava, a
sa izborima od 28. decembra krivulja tih napora još tragičnije se sunovratila.
Vlada i DS - ako pođemo najpre od odgovornosti onih koji su bili na vlasti
- bili su, naročito u poslednje vreme, naduveno samouvereni, dozlaboga
nekritični prema sebi, špekulantski su odlagali raščišćavanje šećerne
afere i korupcije, šeprtljali su sa zloupotrebom svojih najviših činovnika
i manipulacijama poslaničkim kartama - a kada su se zakasnelo odvažili
da priznaju svoje grehe već su joj prošli svi vozovi kod birača. Građani
su joj zato, na izborima, održali žestoku lekciju iz državničke veštine.
Ne manju odgovornost za udaljavanje od normalne države snose i njeni glavni
rivali iz demokratskog bloka, DSS i G 17 plus, koji su uspaljeno i sa
zluradošću vodili kampanju uglavnom protiv DS, svesno žmureći pred očiglednim
prodorom ekstremizma. Radikali su imali samo mirno da sačekaju da im ova
nerazumna euforija prosto gurne pobedu u izbornu torbu.
Nedržavničko ponašanje nastavilo se i u drugim prilikama. Najsvežiji primer
je sednica Skupštine državne zajednice SCG (26. 12) kada je DSS, zajedno
sa SPS, glasala protiv vrlo povoljnih međunarodnih kredita našoj zemlji,
odnosno Beogradu. Tipičan slučaj male mudrosti a velikog stranačkog egoizma.
Radikalski prvak Tomislav Nikolić izabrao je, kao jedan od svojih prioriteta,
da udari po ionako labilnoj državnoj zajednici SCG, obećavajući da će
da smeni Svetozara Marovića, kao da položaj predsednika ne zavisi ravnopravno
i od Srbije i od Crne Gore. Sa ovim izborima došlo je do još jedne opasne
regresije: upravo zahvaljujući stranačkoj nebrizi i uskogrudosti, ovoga
puta u Skupštini Srbije, a verovatno i u vladi, gotovo nećemo imati predstavnike
nacionalnih manjina, što ćemo teško moći da objasnimo Evropi kojoj težimo.
Uprkos činjenici što su baš najveće stranke najviše i uradile na razgrađivanju
umesto na konsolidaciji normalne države, Koštunica je baš na dan izbora,
28. decembra uveče, optužio nikog drugog do međunarodnu zajednicu što
su nam izborni rezultati kakvi jesu. Megalomanija, slepilo ili jednostavno
uporna želja da se živi van svoga vremena?
Legalizacija zločina
Najupečatljivije propadanje državne ideje kod nas
vidi se i po sve uverljivijim pokušajima naših političara da krajnje
relativizuju počinjene ratne zločine. U ovom mučnom nadgornjavanju
ko će s kim u vlasti, Koštunica sada kaže da bi možda i mogao sa
DS u koalicionoj vladi, ako bi ta stranka maknula sa svoje liste
one koji su se uprljali u vladinim aferama; a kada je predlagao
koncentracionu vladu, koja okuplja sve parlamentarne stranke, prema
njegovoj sopstvenoj izjavi, nije mu smetalo što su na čelu
|
|
|
|
lista SPS i SRS Milošević i Šešelj. G 17 plus, opet,
nikada nije tako hitro i žustro reagovala kao kada je jedna televizija,
u toku predizborne kampanje, pogrešno javila da je Dinkić u Nišu
rekao da je za izručenje četiri generala Haškom tribunalu. Nikako,
ljutito je uzvratio Dinkić, pa makar i ne dobili američku pomoć.
Kakve će zakone ovi ljudi sutra donositi u parlamentu kada gaje
toliko nerazumne tolerancije prema zločinu, kada ne prave razliku
između prestupa i vrline?
Većina naših političara, a među njima i premijer Zoran Živković,
tvrdili su da je suđenje Slobodanu Miloševiću samo nalilo vodu na
mlin radikala, kao da mi nemamo svoje sopstvene izvore krize koji
su doveli do ovakvih izbornih rezultata. Nije li time diskvalifikovao
i samog Zorana Đinđića koji je prvi i povukao onaj odlučan korak
u saradnji sa Haškim tribunalom? Neki slučajevi po svojoj bizarnosti
prosto prevazilaze maštu. Stranka Dušana Mihajlovića, liberali,
ne samo da je na svojoj listi imala generala optuženog za ratne
zločine, već ga je i veoma gorljivo branila. U koju to liberalnu
tradiciju Evrope mogu da se uklope ovakvi postupci, mada se Mihajlovićevi
liberali i dalje bezrezervno diče Evropom. Najdalje je u pogledu
legalizacije zločina otišao Tomislav Nikolić koji je, ne trepnuvši,
na jednoj televiziji izjavio da ne žali zbog ubistva Slavka Ćuruvije.
U ovakvoj atmosferi izopačenih shvatanja, koja elementarnom snagom
podrivaju institucije i zakone, ljudi se sada sa zebnjom pitaju
kakva će biti dalja sudbina suđenja ubicama Zorana Đinđića, koje
je ionako započelo u okolnostima inspirisanih opstrukcija. Da li
će doći do iole objektivnog suđenja ubicama Ivana Stambolića i kakve
su sada uopšte šanse da se razjasne onolika ubistva u vreme Miloševićeve
strahovlade?
Šokiranje društva
Kod nas postoji još jedan manir
koji je svojstven samo neuređenim državama. Dok u demokratskim zemljama
sistem ostaje stabilan i kada vlade padaju, pobednici na našim izborima
najčešće smatraju da se vreme računa od njih, da baš oni treba da
sređuju zemlju od nekog svog početka. Najavljujući svoje ambicije,
ovi pobednici prete da će da izmene sve - od spoljne politike do
privatizacije, od školstva do poreskog sistema. To ne šokira samo
nas nego i svet koji se kloni takvih ekstremista kao nepouzdanih
saradnika. Kod nas se politička borba ne vodi u granicama fer-pleja
već to pre liči na pravi rat do konačnog istrebljenja suparničke
stranke i svakog drugačijeg mišljenja.
Ta primitivna zagrižljivost reflektuje se i na birače. Kada nisu
zadovoljni jednom strankom, oni nisu mnogo voljni da u okviru izborne
ponude potraže povoljniju alternativu već se radije vraćaju starim
kulturnim modelima i laka srca se opredeljuju za nacionalizam. Zato
i imamo 274 registrovane stranke koje nemaju baš nikakvih izgleda
na uspeh, ali zadovoljavaju ovu iracionalnu emotivnost glasača.
Na tome ove stranke opstaju, a država i zajednica nazaduju. Zato
naši izbori nisu prilika za tvorački uzlet građanske imaginacije,
već više liče, ako ne na izbor između dva zla, onda u svakom slučaju
na biranje između lošeg i manje lošeg.
Mada nikada nema povratka na staro, u ovim izbornim rezultatima
otkrivamo koliko smo se malo odvojili od starog. Nema više Miloševićevog
režima, ali ima pobednika SRS i Tome Nikolića; opet imamo one ljuto
posvađane stranke demokratskog bloka kao pre deset i više godina;
opet nam preti ista paraliza institucija i zarušavanje države kao
nekada. A šta će tek biti ako propadnu pokušaji obrazovanja nove
vlade, pa iz sledećih, iznuđenih izbora proizađe još crnja varijanta
za Srbiju?
|

|