Zao duh Miloševićeva jugoslavenstva

Povodom teksta Olivere Milosavljević, "Fatalističko tumačenje razaranja Jugoslavije", Republika, septembar 2003. Osvrt na knjigu Dejana Jovića, Jugoslavija - država koja je odumrla, Samizdat B 92 (Beograd) i Prometej (Zagreb), 2003.

S interesom sam procitao 31 karticu dug prikaz moje knjige Jugoslavija - drzava koja je odumrla kojeg je u septembarskom broju Republike objavila dr Olivera Milosavljevic. U nacelu drzim da je bolje da autori ne odgovaraju na prikaze svojih knjiga - ali buduci da mi je stalo do rasprave o temama koje knjiga (a i taj tekst) otvara, postupit cu protivno tom nacelu - i odgovoriti. Na to me, na neki nacin, poziva i nadnaslov "Polemika", kojeg su urednici Republike odabrali, a takodjer i cinjenica da se ovdje i ne radi o uobicajenom prikazu knjige - ako ni zbog cega drugog, a ono zbog broja rijeci, desetak puta veceg nego u obicnim prikazima knjiga. Nazalost, obaveze u nastavi i istrazivacki planovi, a dijelom i to sto sam relativno kasno vidio objavljeni tekst, nisu mi dopustili da se javim vec u proslom (listopadskom) broju. Iscrpan prikaz knjige, kao i brojnost tema koje je moja kriticarka u tom prikazu pokrenula, odredit ce i karakter mog odgovora - on ce se zadrzati samo na (po mom sudu) vaznijim pitanjima koje moja kriticarka postavlja, pa ce nuzno preskociti ona manje vazna, dijelom i zbog toga sto nisam siguran da dugi tekstovi (cak i kad su polemicki) mogu zadrzati pozornost citateljstva. U njima na kraju ponekad citateljima koji nisu strpljivi i/ili pazljivi promakne poneka vazna teza.

Zanemarivanje nacionalizma?

Upravo to se, bojim se, dogodilo mojoj kriticarki kad je citala moju (dugu) knjigu. Ona je, naime, ispustila iz vida cinjenicu da ja uopce ne zanemarujem vaznost i utjecajnost nacionalizma u godinama krize i raspada Jugoslavije. Jos manje ga zanemarujem (jer se time gotovo uopce ne bavim) u godinama rata koji je uslijedio nakon tog raspada. Kao sto je mogla procitati - primjerice na str. 51 - ja prihvacam da je "nacionalizam bio vazan faktor, prije svega kao glavna alternativa socijalizmu, a potom i kao ideologija koja je stvorila i ucvrstila postjugoslavenske drzave". Na drugim mjestima u knjizi eksplicitno kazem da ne odbacujem nego prihvacam i onu interpretaciju raspada Jugoslavije koja inzistira na vaznosti nacionalizma (ne i "drevne etnicke mrznje") u tom procesu. Prva recenica mog zakljucka, primjerice, inzistira na tome da je "raspad socijalisticke Jugoslavije rezultat vise faktora, ne samo jednog", a medju tim faktorima jest i nacionalizam. Prema tome, njena temeljna tvrdnja - da ja potpuno ignoriram i negiram vaznost nacionalizma za proces raspada Jugoslavije - ne stoji.
Ono sto ja, medjutim, ne prihvacam jest teza da su nacionalizmi sami po sebi bili dovoljno jaki da razbiju Jugoslaviju, odnosno da sruse socijalisticki poredak i uspostave svoj, nacionalisticki. Oni nikada - bas nikada - ne bi dosli na vlast, niti u priliku da izvedu svoje programe, da se socijalisticka Jugoslavija prethodno nije raspala. Nacionalizam je oduvijek postojao - u tome se slazemo - ali je pravo pitanje: kako to da je dosao u mogucnost da osvoji vlast, i to upravo onda kad se to dogodilo (a ne, recimo, dvadeset, trideset ili cak i pedeset godina ranije). Na to pitanje ja odgovaram ovako: nacionalizam nije dosao u priliku da to ucini zbog svoje snage, niti zato sto je vecina ljudi u Jugoslaviji bila nacionalisticki orijentirana, niti zato sto je to bilo neizbjezno, niti zato sto je postojala neka "vjecna etnicka mrznja", niti zato sto ga je netko izvana pomagao i poticao, niti zato sto je uopce nacionalizam u Jugoslaviji bio snazniji nego sto je bio, primjerice, nacionalizam u Velikoj Britaniji, Njemackoj ili Kanadi. On je dosao u priliku prvenstveno zato sto je ideologija socijalistickog samoupravljanja, kojoj je u samoj biti bila antidrzavna ideja (i od nje vodjena praksa), oslabila drzavu do te mjere da ona vise nije bila u stanju odgovoriti na izazove alternativa - kao sto su nacionalizam, liberalna demokracija, novi svjetski poredak, obicni (nepoliticki) kriminal itd. Ta ideologija nije bila neka prazna rijec, fraza u koju nitko nije vjerovao. Ona je inspirirala one koji su imali odlucujuci utjecaj na to kako ce se osmisliti i izgraditi Jugoslavija - narocito u godinama nakon 1966.
To slabljenje drzave otvorilo je put i za kaos i anarhiju, i za nasilje i uzasne zlocine koji su se dogodili nakon raspada Jugoslavije. Razdobljem nakon raspada, odnosno ratom, moja se knjiga uopce ne bavi - iako nudi neke (kako to kazem na str. 19) "moguce odgovore", tj. hipoteze za daljnje istrazivanje. U situaciji u kojoj je jedna drzava nestala a druga nije bila izgradjena doslo je do onog do cega obicno i dolazi u bezdrzavnom stanju - rata u kojem su oni mocniji nastojali iskoristiti priliku da pokore, uniste ili protjeraju one slabije. Oni koji su se nasli u situaciji slabijeg osjetili su, nazalost, sto znaci stanje u kojem nema drzave kao sile mocnije od mocnog. Rat koji se vodio nakon raspada Jugoslavije mozda ne bi bio uopce moguc, a sigurno ne bi bio tako krvav i tako nasilan, da je postojala neka, bilo kakva (makar i najnelegitimnija) drzava. Isto tako, sve dok se u novim, postjugoslavenskim zemljama ne uspostavi efikasna drzava, sve dok drzava ne bude jaca od privatnih i poluprivatnih nasilnih grupa, nece se dogoditi ni mir ni sloboda, ni pravda ni jednakost. Pod "efikasnom drzavom" ja, naravno, ne mislim na "policijsku drzavu" - upravo obratno: policijske drzave ne samo da su neefikasne, nego su u pravilu slabe i neotporne na izazove. Ali, svaka drzava, a narocito legitimna liberalno-demokratska, ima pravo na upotrebu adekvatnog nasilja da bi savladala privatne i poluprivatne nasilnike koji ugrozavaju slobodu, jednakost i pravdu, time sto teroriziraju njene drzavljane i druge koji se nadju na njenom teritoriju. Kad drzava ne moze savladati privatno i poluprivatno nasilje, onda gradjani zive u strahu i suocavaju se s pogibelji. Bosna i Hercegovina je jedan primjer. Makedonija drugi. Kosovo treci. Uostalom, za to imamo primjer i u Srbiji i Crnoj Gori, u kojoj je upravo to sto se drzava nije uspostavila kao sila jaca od privatnog nasilja dovelo do tragicnog ubojstva srpskog premijera Zorana Djindjica, 12. marta 2003. To je ubojstvo bilo desparatni pokusaj privatnih nasilnika (koji su duboko penetrirali i u drzavne strukture) da sprijece uspostavu drzave kao sile jace od njih samih.
Moja kriticarka, medjutim, potpuno zanemaruje sve te okolnosti, i tvrdi da su se i raspad i rat (koji su za nju samo dvije strane istog procesa) dogodili zbog snage nacionalizma, koja je oduvijek bila golema, te zato sto je tradicija nacionalizma bila "snaznija od demokratske". Ali, ona se ne pita kako to da se jedino zemlja u kojoj je vladao koncept "odumiranja drzave" sunovratila u ponor tako tragicnog nasilja i visestrukih ratova? Zasto se nisu raspale liberalno-demokratske visenacionalne zemlje, primjerice: Velika Britanija ili Spanjolska, a jesu samo socijalisticke federacije - recimo: Cehoslovacka i Sovjetski Savez. I zasto su se te dvije socijalisticke federacije (a narocito Cehoslovacka, gdje je socijalizam bio "uvezen") raspale na manje-vise miran nacin, a bas Jugoslavija (sa svojim antidrzavnim konceptom) nije? Zar je irski separatizam i britanski unitarizam u Sjevernoj Irskoj bio slabiji od nacionalizama separatistickog i unitaristickog tipa u Jugoslaviji, u razdoblju kojim se bavi moja knjiga, tj. 1974-1990? Zar je baskijski separatizam bio "tigar od papira", bez ikakve sanse da razbije Spanjolsku? Ili se ipak radi o tome da je u jednom slucaju nacionalizam naisao na "drzavu u odumiranju" (ili - kako Robert Badinter kaze - "u disoluciji"), a u drugom na liberalno-demokratsku drzavu, koja je mogla biti i minimalna i ultraminimalna (kao sto je i bila pod Margaret Thatcher) ali joj bas nikada nije palo na pamet da "odumre". Nasuprot tome - jacala je kohezivne elemente, unificirala jezik i kulturu, zadrzala i na sve moguce nacine promovirala ideologiju liberalne demokracije i praksu kapitalizma, te raspolovila nacionalisticke alternative time sto je odvojila nasilne nacionaliste od nenasilnih. Ove prve je zabranila i smatrala teroristima, a ovima je drugima omogucila legalnu parlamentarnu borbu. Ni Britanija ni Spanjolska, naime, nisu prema nacionalizmu imale a priori negativan stav, i nisu izjednacavale one koji su propagirali nezavisnost u politickoj sferi sa onima koji su se prihvatili oruzja. Nista od toga nismo vidjeli u socijalistickoj Jugoslaviji u njenim posljednjim godinama - i to je, po mom misljenju, glavni razlog zbog kojeg se ona raspala, a liberalne federacije nisu.
Ili, da ostanemo kod primjera kojeg je predlozila moja kriticarka - tj. kod Bugarske. Moja kriticarka ne vidi da upravo taj primjer potvrdjuje moju tezu, a ne njenu. Bugarska se nikad nije temeljila na ideji samoupravnog socijalizma, nego je ostala pri "drzavnom socijalizmu". Drugo, Bugarska nije svoj identitet postavila samo na jednu nogu - nego na dvije. Dok je prva bila ideologija "drzavnog socijalizma", druga je bila i ostala - bugarski nacionalizam. U socijalistickoj Jugoslaviji je elita (ne nuzno i populacija u cjelini), nasuprot tome, smatrala i drzavni socijalizam i jugoslavenski nacionalizam glavnim neprijateljima. Napokon, Bugarska nije pretendirala da razvije svoju vlastitu interpretaciju marksizma, a ideologiju je smatrala dobrim dijelom stranom, tj. uvezenom iz Sovjetskog Saveza. Zato ju je lakse mogla odbaciti jednom kad je ona postala nepopularna ili kad se sama povukla odakle je i dosla.
Pitanje je zasto moja kriticarka - koja tvrdi da je nacionalizam bio toliko snazan da je na kraju uspio razbiti Jugoslaviju - ne vidi fundamentalnu razliku: da je jedino u Jugoslaviji, a ne ni u zemljama "drzavnog socijalizma" ni u zemljama gdje je prevladala ideologija liberalne minimalne drzave - unitaristicki nenasilni nacionalizam bio protjeran iz javnog diskursa i iz politicke akcije? Zasto ona ne vidi da je jedino u Jugoslaviji promoviran onaj tip socijalizma koji je po definiciji bio antidrzavni, odnosno - kako je sam naglasavao - antietatisticki? Samo je u Jugoslaviji etatizam bio glavni protivnik. Jugoslavenski su komunisti ozbiljno shvatili Engelsa, koji je tvrdio da ce "drustvo, koje reorganizira proizvodnju na temelju slobodne i ravnopravne asocijacije proizvodjaca (Sic! Poznato? Gdje se drugdje koristila ta fraza?) staviti cijelu drzavnu masineriju tamo gdje i pripada: u muzej antikviteta". Uostalom, ja sam u drugom poglavlju svoje knjige na vise od 50 stranica interpretirao Edvarda Kardelja, koji je tu i druge Engelsove ideje razradio u detalje, a potom i normirao te implementirao u praksu - upravo od 1967. nadalje. Ali, nazalost, imam dojam da moja kriticarka taj dio nije pazljivo citala - inace ne bi tvrdila da ja Kardelja tumacim samo po rekla-kazala izjavama sumnjivih svjedoka, a ne citiranjem njegovih izjava i tekstova.

Nepazljivo citanje i tendenciozno interpretiranje

Nepazljivo citanje i/ili tendenciozno interpretiranje mojih zakljucaka pravilo su, a ne iznimka, u tekstu moje kriticarke. Navest cu samo nekoliko primjera.
Da je moja kriticarka bila pazljivija pri citanju ne bi joj promaklo da ja potpuno eksplicitno (recimo na str. 37 beogradskog izdanja) odbacujem ideju o Jugoslaviji kao nekoj "vestackoj tvorevini". Pa ipak, ona tvrdi da ja zagovaram da je "Jugoslavija bila vestacka tvorevina kojoj je raspad bio upisan onog trenutka kada je stvorena, a to bi znacilo da je bio neminovan". Nista njoj ne znaci to sto na str. 19 (dakle u Uvodu) pisem:
"Druga teza koju odbacujem u ovoj knjizi odnosi se na ideju o neizbjeznosti raspada Jugoslavije. Nista u politici nije neizbjezno. Raspad Jugoslavije (a posebno rat koji je potom uslijedio) nije nikakva bogomdana prirodna nepogoda: on je rezultat akcija koje su bile izraz vjerovanja relevantnih politickih aktera".
Nadalje - ona nigdje ne moze pronaci (toboze moju) tvrdnju da je "jedan (etnicki) nacionalizam bio za Jugoslaviju, a svi ostali protiv nje", pa se u nedostatku i jedne jedine recenice koja bi to (makar i izdaleka) tvrdila, koristi metodom "impliciranja", tvrdeci da ja to "impliciram" i to time sto "pravim vestacku paralelu izmedju nepostojeceg jugoslavenskog nacionalizma i realno prisutnog srpskog nacionalizma", sto god to znacilo. Ali, gdje ja to cinim?
Trece, ona kaze da ja, opisujuci jedan od beogradskih mitinga, "naravno, precutkuje(m) da je on (tj. Raif Dizdarevic) tada (kao jugoslavenski predstavnik) bio izvizdan, a Milosevic (kao srpski) docekan ovacijama i zahtevom 'hocemo oruzje'". A evo sta ja (na str. 454) pisem o tom dogadjaju kojeg "naravno" precutkujem:
"Srpski, a ne samo jugoslavenski, karakter protesta ilustriran je i time sto se miting nije stisao nakon javnog obracanja tadasnjeg predsjednika predsjednistva Jugoslavije Raifa Dizdarevica nego tek nakon govora Slobodana Milosevica. Tada je prvi put srpski politicar dobio centralno, a jugoslavenski periferno mjesto na nekoj javnoj manifestaciji. Miting je zavrsio obecanjem Slobodana Milosevica da ce oni koji su organizirali strajk u Starom Trgu biti uhapseni. Potom su uhapseni Azem Vllasi i nekoliko drugih nekadasnjih politickih i privrednih funkcionera na Kosovu".
Sto ja to, dakle, "naravno", precutkujem?
Cetvrto, moja mi kriticarka zamjera da je za mene "vazno kada je SANU u svojoj nakladi objavila Memorandum, a nevazno je da je on objavljivan u delovima i u celini (identican kao i u izdanju SANU) vise puta tokom prethodnih godina". Ali, zar nije vidjela da na str. 359, u fusnoti 38, ja kazem da je taj tekst "objavljen prvi put u casopisu SK Hrvatske Nase teme, 1989: 128-163"?
Peto, kad kaze da je moja tvrdnja da je Memorandum branio avnojsku Jugoslaviju "iskonstruisana", da bi potom sama napisala - i to u sljedecoj recenici - da "takva recenica na kraju Memoranduma zaista i postoji" ali da ima i neka druga recenica koja tvrdi da je Srbija morala u ratu prihvatiti rjesenja koja su otvarala siroke mogucnosti za "njihovo razbijanje" (tih rjesenja, valjda?). Pa, zar moja kriticarka ne vidi da bi izmedju te dvije recenice trebalo stajati jedno "unatoc tome sto"? Naime, da su se autori Memoranduma ipak pozitivno izjasnili o avnojskim rjesenjima, unatoc tome sto su tvrdili da ih je tadasnje partizansko vodstvo Srbije prihvatilo u nenormalnim okolnostima?
Sesto, moja kriticarka pita - "zasto autor zanemaruje tvrdnje Borisava Jovica" da je 1990. godine Milosevic zastupao ideju o izbacivanju Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije sa odsecanjem druge? To znaci da nije vidjela (ili da je zaboravila da je vidjela) str. 477 i 478 na kojima ja citiram upravo te dijelove iz Joviceva dnevnika koje sam navodno "zanemario" - biljeske od 26. marta i 28. juna 1990. Stovise, na str. 478 ce naci i recenicu: "Slovenija je mogla izaci cjelovita, ali Hrvatska nije". Zanemarujem li, dakle, doista tvrdnje Borisava Jovica da je "Milosevic zastupao ideju izbacivanja Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije sa odsecanjem druge"?
Sedmo, kad moja kriticarka tvrdi da ja frazu "antibirokratska revolucija" nikad ne stavljam u navodnike, pa da dakle taj masovni pokret za srpsku nacionalnu homogenizaciju prihvatam kao revoluciju protiv birokratije. Prije svega, nije na meni da "prihvatam" ili "ne prihvatam" masovni pokret, niti da ga nazivam kako ja hocu. Pojam "antibirokratska revolucija", istina je, ne stavljam pod navodnike, ali ga pisem (na str. 75, 76 i 411) kosim slovima, sto kod mene ne znaci (kako autorica implicira) najvaznije, nego uglavnom: ironicno, narocito kad se radi o citiranju. Isto se odnosi i na upotrebu pojma jedinstvo na istoj stranici. Uostalom, navodnike koristim cak tri puta za pojam "birokracija" i izvedenice iz tog pojma na str. 415, te jednom za "mitinge istine". Ali, cak i da nema nijednog navodnika, i nijedne kosine - zakljucak da zbog toga sto ne koristim navodnike ja zapravo prihvatam "citav masovni pokret za srpsku nacionalnu homogenizaciju" bio bi potpuno apsurdan. Da podsjetim: u uvodnom paragrafu svoje kritike Olivera Milosavljevic meni zamjera da pod svaku cijenu nastojim dokazati svoju tezu, te da pri tom ignoriram sve sto joj ne ide u prilog. Ali - ne pokazuje li njena tvrdnja da nedostatak navodnika zapravo znaci "prihvatanje citavog masovnog pokreta za srpsku nacionalnu homogenizaciju" da upravo ona nastoji pod svaku cijenu dokazati svoju tezu?
Osmo, kad moja kriticarka kaze da "autor zaboravlja da je Milosevic bio samo predsednik srpske partije, nikada savezni funkcionar", da bi mi samo nekoliko recenica dalje zamjerila sto "posmatram Milosevica iskljucivo kao partijskog lidera". U ovom slucaju, radi se o ociglednoj kontradikciji.
Deveto, kad tvrdi da "nisu Miloseviceve slike bile uz Titove, vec su zamenile Titove. I nije kasnije doslo do te zamene nego 'ranije'". Tu se moja kriticarka osvrce na sljedece recenice, koje opisuju situaciju neposredno nakon Osme sjednice, tj. u jesen 1987. (str. 399):
"Njegove su fotografije sada stajale pored Titovih, a pjesme koje su nekad slavile Tita sada su izmijenile stihove da bi slavile Slobu. Nekoliko godina kasnije Milosevic ce u svijetu simbola potpuno zamijeniti Tita, ostajuci jedina slika na zidu Srba na Kosovu, i velikog broja drugih Srba".
Neka sami citatelji ocijene sto je pogresno u ovim recenicama, i kad se to "ranije" (ranije od cega? od Osme sjednice? od isticanja Titovih slika?) dogodio ovaj obrat. I zasto moja kriticarka drzi potrebnim - nakon ovako jasne ocjene sto se kad dogodilo - upozoriti me da "kasnije, pred rat, njegovih slika vise nigde nije bilo"?
Deseto, kad me pita: zasto tvrdim da su i Tito i Milosevic imali sredisnje znacenje u raznim fazama jugoslavenske istorije, da su bili najistaknutiji pripadnici politicke elite, i izraz volje znacajnog dijela populacije kojom su vladali. Pa kaze:
"Ovde se upravo postavljaju fundamentalna pitanja. Kako je Milosevic postao sredisnja licnost Jugoslavije kada je bio samo predsednik srpske partije? Sta mu je dalo toliku moc?"
Pa, na ta - doista fundamentalna - pitanja, ja odgovaram na ne manje od 520 stranica knjige - tj. od prve do posljednje njene stranice. Kao sto odgovaram i na njeno pitanje - kako se onda ta "antidrzava" odrzala tako dugo. Zar moja kriticarka nije vidjela trece poglavlje knjige, u kojem opisujem razloge zbog kojih je Srbija prihvatila Kardeljev koncept? Ali, ona ne odustaje od kviz-tehnike, pa nastavlja:
"Kako se mogu porediti licnosti od kojih je jedna simbolizovala citavu Jugoslaviju a druga samo jednu republiku, i kada je Tito bio vodja nekog separatnog, nacionalistickog pokreta u Jugoslaviji?"
Kao da ja tvrdim da je Tito bio vodja separatnog, nacionalistickog pokreta. A sto se tice prethodnog pitanja - usporediti se mogu, ako ni zbog cega drugog, zato sto su obojica bili predsjednici Jugoslavije. Nisam, naime, ja odredio da se zemlja ciji je Milosevic bio predsjednik od 1997. do 2000. zove Jugoslavija - nego on. Ostaje pitanje zasto je inzistirao na tome imenu, a ne na srpskom? Tko mu je branio da zemlju u kojoj je radio sto je htio nazove Srbijom? Na ovo pitanje moja kriticarka odgovara sa stanovitom dozom naivnosti. Ona tvrdi da se radi o "laznom predstavljanju i pragmaticnom pozivanju na ime kako bi se preuzeo kontinuitet ugleda bivse drzave, clanstva u medjunarodnim organizacijama, njene imovine". Pri tom, ona zaboravlja odgovoriti na pitanje - a zasto je to Milosevicu trebao "kontinuitet ugleda bivse drzave", ako je - kako ona kaze - bio srpski nacionalist? Zasto nije htio ostvariti "kontinuitet ugleda" Srbije s pocetka 20. stoljeca, kojeg su u tim godinama neprekidno isticali oni koji su u Srbiji pisali o navodnom srpskom "zlatnom dobu" iz 1903-1913, o srpskom stradanju u balkanskim ratovima i junastvu u Prvom svjetskom ratu? Zasto nije slijedio primjer Franje Tudjmana, koji je do temelja unistio svaku pomisao na "kontinuitet ugleda" izmedju Jugoslavije i nove hrvatske drzave - cak i pod cijenu toleriranja i promoviranja hrvatske neslavne proslosti u Drugom svjetskom ratu? Nije li to zbog toga sto samo uvjereni nacionalisti nikada nisu spremni na kompromis sa "nenacionalnim epohama" i njihovim simbolima, pa zbog toga samo oni ne pokusavaju uspostaviti ikakav kontinuitet s njima? Za razliku od toga, Milosevic je bio (kako i tvrdim u svojoj knjizi) daleko kompleksnija politicka pojava.
Moja kriticarka, takodjer, zaboravlja da bi Milosevicu bilo daleko lakse osigurati i ugled, i clanstvo i imovinu (a i mnogo sto drugo) da je svoju zemlju nazvao Srbijom ili bar Srbijom i Crnom Gorom, nego sto je inzistirao na jugoslavenskom imenu, cak i onda kad je to bilo veoma nepopularno i u zemlji i izvan nje. Uostalom, svi ostali, tj. svi koji su se odlucili za nacionalnu suverenost bez "laznog predstavljanja" osigurali su i kontinuitet, i ugled, i clanstvo i imovinu. Kakvi su, dakle, pragmaticni razlozi mogli voditi Milosevica iz poraza u poraz i tako godinama? To je mogla samo njegova dogmatska ideologija koja se nikad, ni na zadnjim izborima, nije uspjela odlijepiti od jugoslavenskog imena, od jugoslavenske himne, od jugoslavenskih simbola. Prema tome, ideoloski fanatizam, a ne primarno pragmatizam - vodili su ga na put bez izlaza.
Takvih bi se primjera nepreciznosti, nekorektnog citiranja, manipuliranja recenicama, i jednostavnog dodavanja (tj. "impliciranja") moglo navesti jos najmanje ovoliko koliko sam predstavio do sada. Zato ovdje prestajem s iznosenjem primjera, da bih se vratio na bit neslaganja izmedju nje i mene.

Metodologija

Jedan bitni element u kojem se ne slazemo iznio sam na pocetku teksta - a tice se odnosa izmedju ideologije samoupravnog socijalizma i njenih alternativa, prije svega nacionalizma. Drugi se odnosi na metodoloska pitanja, koja su dovela do tako razlicitih zakljucaka da imaju, mozda, fundamentalan znacaj.
Olivera Milosavljevic, naime, ne prihvaca osnovno pravilo pisanja bilo cega sto nije fikcija - da je podjednako vazno odrediti ono cime se knjiga bavi, kao i ono cime se ne bavi. Ona mi zamjera sto se u svojoj knjizi ne bavim ratom, koji se dogodio nakon raspada, jer da se rat ne moze razdvojiti od raspada. Ona pise:
"Ne moze se razdvojiti segment raspad od segmenta rat, ne ide prvo jedno pa drugo, oni idu skupa i predstavljaju dva lica jednog istog procesa".
Ja u to nisam sasvim siguran. U stvari, u tom mi je smislu blizi zakljucak Michaela Ignatieffa:
"Zapamtite poredak stvari: najprije je bio kolaps drzave, potom hobsovski strah, a tek onda nacionalisticka paranoja, kojoj je slijedilo ratovanje. Raspad drzave dolazi najprije, nacionalisticka paranoja potom. Nacionalisticki osjecaji na terenu, medju obicnim ljudima, posljedica su politicke dezintegracije, odgovor na raspad drzavnog poretka i medjunacionalnog sporazuma kojeg je taj drzavni poredak cinio mogucim... Ljudi postaju nacionalisti kad su uplaseni, kad jedini odgovor na pitanje tko ce me zastititi postaje: moj narod" (M. Ignatieff, The Warrior's Honor. Ethnic War and the Modern Conscience, New York: Owl Books, 1998: 45).
Isti red dogadjaja vidjeli smo i u jugoslavenskom slucaju, u kojem je kolaps drzave poceo u trenutku pune promocije samoupravnog koncepta. Taj je proces bio postupan i visedesetljetan. On je poceo unutar elite, da bi se potom prosirio na "narod na terenu" (kako ga naziva Ignatieff) - sto ne znaci da sam narod nije bio dugo ucen nacionalizmu, niti da mu je taj nacionalizam, kao koncept i kao praksa, bio potpuno stran. No, za moju knjigu, "narod" ima samo sekundarno znacenje: u trenutku kad se proces raspadanja zavrsavao on jos nije bio formiran kao demos, pa je njegov utjecaj na politicke odluke bio ogranicen. (To je i odgovor na pitanje moje kriticarke - zasto uvodim pojam "narod" u analizu tek pri kraju knjige. Zato sto "narod" kao politicki subjekt nije postojao sve dok se nije formirao - neformalno, tj. na ulici ili formalno, tj. na biralistima.)
Ono sto takodjer nije postojalo u trenutku kad se proces raspadanja priveo kraju (a to je, za mene, 14. kongres SKJ, pocetkom 1990) jest - rat. U tom trenutku, da podsjetim, nigdje u Jugoslaviji nije bilo rata. Cak ni na Kosovu. Rat je doista nastupio kao posljedica kolapsa drzave, a ne kao uzrok tog kolapsa. Redoslijed je bio - najprije slabljenje drzave, potom strah i paranoja (dobrim dijelom namjerno poticane kroz "literaturu apokalipse" i katastroficno dramatiziranje dogadjaja na Kosovu, ekonomske krize i krize politickog sistema), potom agresija i rat. To nisu bile samo dvije strane istog dogadjaja, nego nekoliko etapa koje su slijedile jedna drugu.
Tvrditi, pak, da su raspad i rat jedan te isti dogadjaj, to znaci promovirati jednu u biti fatalisticku tezu, prema kojoj je rat neizbjezno slijedio raspad! To znaci - iskljuciti odgovornost politickih aktera koji su dosli nakon raspada Jugoslavije, za ono sto se dogodilo pod njihovim vodstvom. Samo da podsjetim: moja kriticarka mene "optuzuje" za fatalizam i za "amnestiranje" nacionalistickih lidera. Ali, u stvari - tezom da se radi o jednom te istom procesu, te da su nacionalisti najodgovorniji i za ono prije 1990. i za ono nakon 1990. - ona ne samo promovira fatalizam i tezu o neizbjeznosti, nego potpuno amnestira od bilo kakve odgovornosti one koji su Jugoslavijom vladali 45 godina. Kao da je nasilni nacionalizam pao s neba, i kao da gotovo svi njegovi lideri nisu prethodno svoje revolucionarno umijece stekli u okviru samog komunistickog pokreta. I kao da koncepti koje su promovirali - primjerice "antibirokratska revolucija" - ne dolaze upravo iz komunistickog rjecnika.
Prema tome, kad sam odlucio svoju knjigu fokusirati na raspad, a ne na rat - time nisam ni izbliza htio zanemariti povezanost tih dviju pojava. Ali, i iz razloga kronologije i iz metodoloskih razloga knjiga o raspadu zasluzuje da je se odvoji od knjige o ratu. U knjizi o raspadu glavnu ulogu nikako ne mogu imati Franjo Tudjman, Vojislav Seselj, Radovan Karadzic i Mate Boban. Niti se knjiga o raspadu moze kritizirati s pozicije onog sto se dogodilo nakon raspada, odnosno izmedju 1991. i 1995. Povrh toga, ja sam protivnik enciklopedijskog pristupa koji dopusta da se u jednoj knjizi obuhvati "citava povijest" i da se ponudi neko univerzalno "znanje". Moja knjiga zavrsava 1990. - rat i porace ostaju za neku drugu knjigu. Uostalom, to sam i napisao na vise mjesta u knjizi, ukljucujuci i na str. 18.
Izmedju mene i moje kriticarke stoji jos jedan metodoloski problem, koji proizvodi vrlo ozbiljno nerazumijevanje. Ona, naime, ne postuje moje nacelo da "smisao politicke analize nije da sudi i prosudjuje niti da objasni tko je bio dobar a tko zao, niti tko je kriv a tko zasluzan" (str. 21). Po mom sudu, politicki analiticar nema monopol na politicke stavove niti na shvacanje morala - to pripada svim gradjanima jednako. Promjena politicke paradigme, nadam se, rusi ne samo nedodirljive autoritete u politickoj i moralnoj sferi, nego i u sferi "znanja". Ona ukida "besmrtnost" i moralnu superiornost akademika i "znanstvenika" u odnosu na njihove slusatelje, studente i citatelje. Ona rusi ne samo prosvjecene apsolutiste u politickoj, nego i u intelektualnoj sferi. U tom je tonu pisana, s tom je metodoloskom pretpostavkom koncipirana, i tom je zeljom inspirirana moja knjiga. Ona polazi od pretpostavke da su moji citatelji, hvala na pitanju, sasvim odrasli da sami zakljucuju tko je bio "dobar" a tko "zao" lik. Oni imaju svoju glavu - i puno pravo da je koriste. Moja je zadaca, pri tom - da objasnim sto se dogodilo i zasto: ni manje ni vise. Na njima je da zakljuce za sebe.
Moja kriticarka to ne prihvaca, nego od mene ocekuje da osudim ili pohvalim onog tko njoj (a mozda ni meni) nije mio. I kad to propustim uciniti (naravno, namjerno), ona to drzi nedopustivim moralnim relativizmom. Ona i dalje iscitava koga sam "osudio", a koga "amnestirao", pa onda prosudjuje jesam li osudio prave i amnestirao krive. Napokon, kad vidi da je takvo iscitavanje frustrirajuce i da ne vodi nicemu - ona zakljucuje da ja tvrdim kako "niko nije kriv", te mi zamjera na dobronamjernosti. (Kolika bi tek bila njena kritika da je zakljucila da sam bio zlonamjeran?)
Ali, ja uopce ne kazem da "nitko nije kriv", nego da odgovor na pitanje o krivici i zasluzi "svatko mora pronaci u sebi za sebe". Na str. 22 jos pise i da se iskreno nadam da "ova knjiga nudi dovoljno elemenata na temelju kojih ce onima koji je procitaju biti lakse odgovoriti (za sebe) na ta pitanja". Oni sami! Ne ja za njih! Nije li mozda problem moje kriticarke u tome sto nakon citanja knjige vise nije sigurna u svoj vlastiti odgovor na pitanja koja se ovdje postavljaju, ukljucujuci i na pitanje "krivice" i "zasluge"? I sad, umjesto da pokusa ponovno, ona autora krivi sto joj je uznemirio tako jasan, jednostavan i jednoznacan odgovor?

Dogmatizam

Tu dolazimo do posljednjeg - ali vjerojatno najveceg - problema izmedju mene i moje kriticarke: a to je njen - neka mi bude oprosteno na grubom izrazu - dogmatizam. Moja knjiga inzistira na evoluciji politickih uvjerenja i stavova, a odatle i na tome da se bez analize subjektivnog, i njegove interakcije s vanjskim, ne mogu razumijeti politicke akcije, buduci da su one u biti izraz te interakcije. Nasuprot tome, moja kriticarka ocrtava politicke dogadjaje, uvjerenja glavnih aktera i njihove akcije bez ikakvog uvazavanja subjektivnosti i evolutivnosti. Ona ostaje zarobljena mitom o koherenciji, kojeg sam opisao na stranicama 99 i 100 moje knjige, citirajuci Quentina Skinnera. Evo primjera: Olivera Milosavljevic tvrdi da je politika SKJ (odnosno cak i KPJ i SKJ) bila jedna ravna ploha, jedna gotovo pravocrtna "linija", te da je ona ostala ista u cijelom poslijeratnom razdoblju, od 1945. do 1990. Kardelj je uvijek govorio jedno te isto, politika prema nacionalnom pitanju je bila ista prije Rankovica i nakon Rankovica (!), a i ideologija je ostala ista, nepromjenjena. Stovise, ona ne vidi razliku izmedju Bugarske i Jugoslavije, niti izmedju Sovjetskog Saveza i Jugoslavije - inace me ne bi pitala zasto se Bugarska nije raspala a Jugoslavija jest. Sve je to za nju jedna te ista stvar. Isto se odnosi i na nacionalizam - koji je univerzalno zlo (bez obzira bio nenasilan ili nasilan), te na internacionalizam koji je valjda univerzalno dobro (takodjer, bez obzira bio nasilan ili nenasilan). Njen je svijet statican. Njen portret glavnih aktera u politici je manje-vise ravan, bez sjena i izbocina, bez tlocrta i bokocrta - poput ikone.
Iz te besperspektivne perspektive, ona moju knjigu kritizira zbog njene navodne nekonzistentnosti. Kako mogu tvrditi, pita se, da je Milosevic bio i Jugoslaven i Srbin, i komunist i nacionalist, i separatist i unitarist, i nasilan i nenasilan? Za nju nije moguce da je Milosevic prije svog dolaska na vlast, recimo 1984-1987, bio izraziti protivnik srpskog nacionalizma, da bi pri kraju razdoblja kojim se bavim postao istaknuti zastitnik i saveznik tog nacionalizma, koji ipak nikad nije do kraja odbacio jugoslavenstvo (koje god motive za to imao). Za nju je nemoguce da je on istodobno bio spreman odbaciti mnogo toga, ali opet tvrd u dogmatskoj zastiti onog sto je odabrao kao najvaznije. Za nju je, pretpostavljam, i Ivan Stambolic (koji je bio pouzdani svjedok Miloseviceva karaktera, gotovo uvijek na svoju vlastitu stetu) bio nerazumljiv, kad je rekao da je Milosevic prije Kosova Polja jedan, a nakon njega - potpuno drugi covjek, njemu neprepoznatljiv. Takve se stvari, drzi moja kriticarka, jednostavno nikad ne dogadjaju.
Njena kritika moje "nekonzistentnosti" otkriva tu dogmaticnost, tu crno-bijelost u najboljem svjetlu. Ona ne priznaje mogucnost da se ljudi mijenjaju, da se njihova uvjerenja mijenjaju, te prema tome i njihove akcije postaju drukcije. Za nju su oni koji su danas nacionalisti uvijek bili nacionalisti i uvijek ce ostati nacionalisti. Mozda skriveni, mozda "latentni", mozda samo "iznutra bijeli, a izvana crveni" - ali: nacionalisti.
Taj se dogmatizam i monizam, ta nehistoricnost, ta uzvisena pozicija moralnog i intelektualnog arbitra i sveznadara, najbolje otkrivaju u sljedecoj njenoj tvrdnji:
"Autor bi morao znati da nikada nije postojala ideja 'bilo kakve Jugoslavije'. Postojala je samo ideja jugoslovenstva kao zajednice jugoslovenskih naroda (Srba, Hrvata, Slovenaca...), sve ostalo je samo lazno predstavljanje..."
Tu se moja kriticarka, od uciteljice koja gleda s visoka na autora-neznalicu pretvara u policajca koji privodi pred historijski sud one koji u svom dzepu nose falsificirane osobne dokumente, a potom i u suca koji ih definitivno osudjuje i smjesta u ropotarnicu povijesti. Iz jedne autoritarne profesije u drugu, pa u trecu.
Buduci da nisam siguran da zelim raspravu u kojoj bilo koji od sudionika drugome propisuje sto bi "morao znati" (ili uciniti), ovdje cu stati, svjestan da ce - kako god odgovorio na njena pitanja - moja kriticarka ponovno postaviti nova, i nova, i nova... Dopustit ce mi, stoga, da zakljucim.

Odgovornost ljevice

Mi koji smo se suprotstavljali ratu i nasilju u devedesetim godinama, pisuci u Arkzinu i Feralu (primjerice ja) ili u Republici (primjerice moja kriticarka) nemamo nikakva razloga da sad bjezimo od pitanja koje nam mozda i nije ugodno, ali je fundamentalno: nisu li se, naime, u tom krvavom ratu neki zlocini dogodili i u ime internacionalizma i socijalizma, a ne samo u ime nacionalizma i antisocijalizma? Nije li i ideologija odumiranja drzave, a potom i na njoj utemeljena praksa, bila vazan - mozda presudan - razlog da se sve to dogodilo? Nije li se armija koja je gadjala Dubrovnik ponosila (i) svojim jugoslavenskim imenom? Nije li ona i nakon raspada SKJ osnovala novi SKJ-Pokret za Jugoslaviju - i to uz vrlo blisko sudjelovanje i samog Milosevica, da ne govorimo o njegovoj supruzi? Nisu li neki od zlocinaca stajali mirno i uz "Hej Slaveni", iskreno vjerujuci da je zlocin opravdan ne bi li se spasila ili ponovno uspostavila jugoslavenska drzava? Nisu li mnogi od njih ponikli u redovima jugoslavenskih tajnih sluzbi (Arkan), vojske (Mladic, Spegelj) i policije? Nije li Milosevic formirao Socijalisticku partiju Srbije, a ne recimo neku Stranku srpskog jedinstva ili Pokret za obnovu srpske drzave? Na drugoj strani, nisu li se neki od onih koji su u socijalistickoj Jugoslaviji smatrani nacionalistima (recimo, Tripalo), liberalima (recimo, nekadasnja srpska politicka elita, o kojoj pisem u trecem poglavlju) ili unitaristima (recimo, Rankovic), te bili iskljuceni iz javnog zivota zbog tih nepocudnih doktrina, na kraju pokazali vecim protivnicima nasilja (a mozda i vecim zagovornicima suradnje medju jugoslavenskim narodima) od onih koji su nam objasnjavali sto je to socijalizam i zasto je nuzno da se socijalizam brani od njih?
Najlakse je sada reci - "Ne!", pa tvrditi da su zlocine cinili samo nacionalisti: srpski, hrvatski, albanski i drugi. Politicki je oportuno odgovoriti da mi s ove dobre strane nemamo bas nikakve veze s Milosevicem. On je bio obican diktator, uzurpirao je vlast, ljudi ga nikad nisu htjeli niti su ga ikad podrzavali. Vladao je trikovima i represijom, a ne zato sto je triput uspio pobijediti na izborima: od kojih prvi put pobjedjujuci Vuka Draskovica, tada otvorenog zagovornika Velike Srbije. On nikad nije bio ni Jugoslaven ni komunist - sve je to bilo samo "lazno predstavljanje". Njegova Jugoslavija nije bila Jugoslavija, niti je njegov socijalizam bio socijalizam.
Ali - ne cini li se mojoj kriticarki da takav odgovor ako vec ne "individualizira krivicu" (cemu se ona, koliko mi je poznato, u svojim drugim javnim nastupima odlucno suprotstavlja), onda bar fundamentalno suzava platformu s koje bi se moglo ozbiljno raspravljati o uzrocima katastrofe? Takav odgovor, naime, uopce ne poziva nekadasnje zagovornike koncepta "odumiranja drzave" da razmotre svoj udio u tom povijesnom procesu. Time njen poziv na preispitivanje krivice staje na pola puta.
Milosevicev zao duh, naime, ne kuca samo na vrata nacionalista i antisocijalista, nego i na vrata onih cije je on gore list. Neki to prihvacaju, a drugi ne. Ovi drugi misle da je pogrijesio vrata. Nazalost - nije.