Bioetika*

Termin "bioetika" nastaje u 20. stoljeću, a tek posljednjih desetljeća postaje i općeusvojeni naziv nove grane suvremene etike. K tome je bitna novost da se ta novokonstituirana grana etike ne odnosi više samo na ubojstvo, samoubojstvo, pobačaj, tjelesne povrede i lišavanje slobode, na što se svodio bio-interes nekadašnjeg morala i krivičnog prava, već uz to zahvaća i niz drugih odnosa koji danas postaju važni za ljudsku egzistenciju - ali, i to je naročito važno, ne samo na ljudsku egzistenciju.
Nastanak posebne discipline bioetike uzrokovala su nadasve dva temeljna društvena procesa našega stoljeća: prvo, učvršćenje svjetonazornog pluralizma, i drugo, silan razvoj tehnologije i njen utjecaj na svijet života. Svjetonazorni pluralizam učinio je spornim mnoge tradicionalne i nekoć neupitne etičke stavove o spomenutim bio-društvenim odnosima, dokidajući dugostoljetni monopol konzervativnih i vjerskih stavova u moralu i pravu, dok je tehnološki udar na svijet života istovremeno uveo u etiku neke bio-društvene odnose kojih još do prije nekoliko desetljeća nije bilo ili su bili zanemarivo značajni.
Suvremeni svjetonazorni pluralizam, koji između ostalog podrazumijeva ravnopravni dijalog svjetovnih i vjerskih etičkih shvaćanja, rađa duboka neslaganja oko starih bioetičkih problema. On će u vladajućem moralu i pozitivnom pravu brzo dovesti do jasne prednosti liberalno-socijalnih shvaćanja o potrebi univerzalne i dosljedne zaštite života i tijela čovjeka. To se očituje u napuštanju diskriminacije nižih klasa, političkih protivnika, ratnih neprijatelja, žena i bolesnika, sve do današnje svjetske tendencije ukidanja ne samo tjelesnih kazni nego i smrtne kazne, te kritika doživotnog zatvora i izolacije slaboumnih. Uz to samoubojstvo prestaje biti moralno i pravno zazoran čin, pa se ono problemski premješta u polja socijalne patologije i egzistencijalne slobode ličnosti u civilizaciji gdje je čovjek sve osjetljiviji na patnju, a istim smjerom vjerojatno kreću i gledišta na eutanaziju kao slobodan izbor "blage smrti". Istovremeno emancipacija žene i porodice vodi širokom prihvaćanju i legalizaciji pobačaja zbog opravdanih osobnih razloga, što potiskuje dosadašnju praksu nezakonitih i opasnih pobačaja i licemjerno pristajanje na takve posljedice zabrane prekida trudnoće.
Istodobno, pored tih promjena idejnih stavova u klasičnim bioetičkim problemima, još su brojnije i sudbonosnije promjene bioetičkih problema koje izaziva današnji silan tehnološki rast. Oni se ukazuju u neslaganjima društvene javnosti oko toga nose li nove tehnologije i za njih vezani demografski porast i prevelika potrošnja prirodnih dobara više opasnih ili više blagotvornih učinaka za svijet života. Posebna disciplina bioetike upravo nastaje s tim nesložnim procjenama učinaka najnovijih tehnoloških inovacija, tako da se sada u njoj oštro sučeljavaju, i znanstveno i politički, gotovo nepomirljivi vrijednosni stavovi tehnopesimista i tehnooptimista, odnosno radikalne etičke kritike i etičke pragmatike.
Najzad, od najvećeg je značaja da sve te svjetonazorne i tehnološke promjene rađaju dvije razine bioetičkih problema, pa onda i dva usmjerenja bioetike. Prvu razinu čine samo neposredni problemi opstanka i kvalitete ljudskog života, i to postaje predmet bioetike s početka njenoga razvoja, kada se ona još uvijek ukazuje, jednako kao i tradicionalna etika, kao jedna ograničena, sebična, egocentrična ili antropocentrična etika koja brine isključivo o interesima gospodujuće vrste Homo sapiensa. Drugu razinu čine problemi opstanka i kvalitete svih oblika života - ljudskog, životinjskog i biljnog, tj. cjeloukupne biosfere, i to je predmet jedne zrelije ili dosljednije bioetike, kao uistinu altruističke ili biocentrične etike, koja ozbiljno shvaća značenje svoga korijena bżos (= život) i pošteno brine za sva bića na planeti Zemlja. (...)
Razumije se, i biocentrično usmjerena bioetika, tj. ona kojoj je središnja briga zaštita svih oblika života, također mora priznati neke razumne prednosti ljudske vrste nad drugim prirodnim bićima - u mjeri koliko čovjek nužno konzumira neke biljke i životinje i zauzima dio njihova životnog prostora, kao što se uostalom i sva druga bića međusobno konzumiraju i prostorno natječu. Takvu relativnu povlasticu čovječanstva ne može racionalno osporiti nikakav etički fundamentalizam. Ali ono što je zaista novo i umnije u razvijenijoj bioetici i u tzv. "dubinskoj ekologiji" (deep ecology) jest načelno poštovanje svakog života i odustajanje Homo sapiensa od njegovog dosadašnjeg pretjeranog, pljačkaškog i nepoštenog odnosa prema prirodi, a što znači i priznanje da se imperativ očuvanja prirodne okoline čovjeka mora uravnotežiti s imperativom očuvanja prirodnih okolina medvjeda, kita, slona, ptice i leptira, šumskih, močvarnih i prerijskih biotopa itd., kao samostalnih vrijednosti koje treba zaštititi, koliko je god moguće, neovisno o njihovoj ljudskoj upotrebljivosti. Jer neke životinje smijemo jesti, musti i strići, ali ne smijemo ih držati u zločinačkim farmama za intenzivni uzgoj, ne smijemo ih loviti zbog zabave, držati u zoovrtovima i cirkusima, mrcvariti ih nepotrebnim laboratorijskim pokusima i idiotski se kititi njihovom kožom. I tek nas takva etika konačno uvodi u moralnu punoljetnost, ma koliko to izazivalo prezrivi osmijeh uobičajenih "humanista" (kao što su ne toliko davno prezirni osmijeh izazivale ideje ukidanja ropstva i emancipacije žene), pa se onda u njoj ukazuje i kao neodrživa podlost svaka briga o ljudskim pravima koja nije istodobno i briga o nekim pravima životinja i stabala!
Je li takva altruistička bioetika samo tlapnja i utopija, jedan neostvarivi san, pogotovo kad vidimo da iz dana u dan i posvuda još ustraje zbilja, od Manhattana do Mazar-i-Sharifa i od Balkana do Izraela, a neka nam vukovi oproste ovu nepravednu figuru, u kojoj je čovjek čovjeku vuk? Ako bi tako bilo, onda moramo odreći legitimnost upotrebe zahtjevnog naziva "bioetika" te ono što se sada predaje na medicinskim i tehnološkim studijama zvati eventualno "humana bioetika".

* Iz: Nikola Visković, Sumorne godine. Nacionalizam. Bioetika. Globalizacija, "Feral Tribune", Split 2003, str. 212-216.