O čemu se sve misli kada se kaže krivica

Jaspersovo razumijevanje krivice i odgovornosti

»Zločinačka država pada na pleća čitavog naroda.«
Karl Jaspers

U srbijanskoj je javnosti prisutno veliko nerazumijevanje i površnost u govoru o krivici i odgovornosti. Prema njemačkom filozofu Karlu Jaspersu, brkanje pojmova krivice vodi nejasnosti, a nejasnost za svoju posljedicu ima novu nepravednost. U našoj se javnosti, na primjer, primarno govori o krivici kao "osjećaju", često se pominju "kolektivna krivica i odgovornost", pri čemu se krivica razumije isključivo u kontekstu njezinog pravnog značenja, i u izvesnom smislu nedistvingirano u odnosu na odgovornost... Drugim riječima, u javnom diskursu u Srbiji nedostaje točno određen pojmovni okvir u započetim raspravama o ovdašnjim mogućim krivicama i odgovornostima, a Jaspers i njegovo djelce "Pitanje krivice" su tu onda više nego nezaobilazni sugovornici

Jaspersova je poruka izrečena spisom "Pitanje krivice" jasna: rekonstitucija njemačkog društva i države nakon vojnog sloma nacionalsocijalističkog poretka moguća je jedino uz dvovrsni unutarnji preokret među građanima - Nijemcima. S jedne strane, bio je potreban preokret u sferi načina razumijevanja uloge i zadaće života, a s druge - trebalo je uspostaviti i potpuno nove odnose i u ravni produciranja istih. Jednostavno, radilo se o neophodnosti da se cjelokupno razumijevanje života i djelovanje kod tamošnjih građana radikalno izmijene.
No, naznačeni preokret je moguć, drži Jaspers, tek ukoliko mu prethodi vlastito suočavanje s prošlošću, u kojoj se na neki način participiralo u produciranju nekakvog zla. A u takvom suočavanju s prošlošću neminovno dolazimo i do pitanja krivice i odgovornosti. Stoga je ispravno razumijevanje ovih fenomena i nakon toga određenje spram njih od krucijalne važnosti i temeljni preduvjet za ostvarenje prvotno postavljene namjere - rekonstitucije društva i države.

Krivica je posljedica slobode i odgovornosti

Kada se govori o Jaspersovu razumijevanju krivice i odgovornosti, prvo se otvara pitanje njihovog podrijetla. Glede toga Jaspers kaže sljedeće: mogućnost za pojavu krivice situirana je u "onom Jednom obuhvatnom". Ova sintagma figurira u njegovoj filozofiji kao stožerna, a označava apsolutni bitak. Dakle, u apsolutnom bitku je korijen čovjekove krivice - krivica je ovdje tako ukorijenjena u jednu metafizičku sliku svijeta, koja podsjeća i na kršćansku, i ona kazuje da nema nijednog čovjeka koji nije na neki način kriv.
Sam, pak, pojam krivice može se u Jaspersa odrediti na sljedeći način: krivica je čovjekovo složeno i bitno trpno stanje koje nastaje zbog određenog (ne)ostvarenog djelovanja. U tom smislu je krivica onda, s jedne strane, samo puka čovjekova potencijalnost da se bude uistinu kriv, i istovremeno ona je neposredna posljedica čovjekovih isključivo praktičkih djela - dakle moralnih, pravnih i političkih. Drugim riječima, ovdje se radi samo o onome što se tradicionalno veže uz moralno-etičko (čovjekovo nastojanje glede ostvarenja dobra u individualnom segmentu), političko (briga o ostvarenju dobra u prostoru zajedničkog života, takozvano opće dobro) i pravno djelovanje (briga o ostvarenju dobra kao propisima uređenog stanja u društvu).
Budući da je kod krivice riječ o onom praktičkom kod čovjeka, još dva pojma se pojavljuju kao nužna za očitovanje zbiljske krivice. To su sloboda i odgovornost, jer "krivica pretpostavlja slobodu", kaže Jaspers. Pojam sloboda se ovdje koristi u svojemu ontološkom značenju - ona je habituelna bit čovjeka. Čovjek nije biće koje je naprosto određeno nužnošću, nego suprotno - otvorenošću ili mogućnošću. On jednostavno uvijek može na neki način da bude, ali ne mora. On, naime, na temelju vlastite odluke uvijek mora posta(ja)ti i to isključivo na neki način - na temelju slobode i vlastitih moći i snaga oblikuje način svojega opstanka. Čovjek je stoga kao slobodan izvorno i izravno sam odgovoran za ono što i kako jeste.
Kao takva, odgovornost u sebi podrazumijeva tri nužna sastojna momenta: 1. podnositelja (onoga tko je odgovoran), 2. predmet ili djelo (za što je netko odgovoran), te 3. instancu utvrđivanja (u odnosu na što je netko odgovoran). Također, odgovornost se razumijeva kao jedno raspoloživo stanje čovjekove nedovršenosti: odgovornost nije dana u statičnosti niti se tako ostvaruje jednom za svagda. Jednom odgovoran ne znači ujedno i biti stalno odgovoran. Pri tomu se uvijek odgovornost odnosi isključivo na stvari na koje čovjek može, bilo posredno bilo neposredno, utjecati.
Na temelju toga slijedi i to da se odgovornost može promatrati, s jedne strane, unazad (retrospektivno) za ono što se je i kako činilo, a s druge strane ona ima i budućnosnu (prospektivnu) dimenziju: čovjek je odgovoran za ono što će i kako učiniti. Ona tako, u jednom segmentu, prethodi djelovanju (odgovornost kao uvjet ne/ispravnog praktičkog djelovanja), a u drugome odgovornost figurira s obzirom na već učinjeno (pozivanje na odgovornost za učinjeno).
Svijest o odgovornosti za ostvarenje vlastitog života u sebi, dakle, pretpostavlja i ozbiljnost čovjekova djelovanja u svijetu. To nije nimalo naivno, tim prije jer "znati da si odgovoran prvi je pokazatelj buđenja političke slobode", kaže Jaspers.

Odredba krivice i vrste

No, za razliku od slobode, kao puke mogućnosti da se nekako bude, i odgovornosti, kao raspoloživog stanja da se uvijek bude ali na jedan određeni način prema vlastitoj odluci, zbiljska krivica jest njihova izravna konkretna negativna posljedica, ukoliko se, naravno, bude na način koji nije propisan ili na drugačiji način utvrđen kao dobar. Jer, kako izričito tvrdi Jaspers, "greška povlači krivicu".
Isto tako, krivica se uvijek negativno manifestira, istina na različite načine, kod pojedinca ili određenog kolektiva. Krivica se, dakle, uvijek posljedično pojavljuje kod nekoga, i to kod subjekta djelovanja, kao višestruko i bitno trpno stanje, u konkretnom odnosu na nešto, a zbog konkretnog nečega i to na jedan određen način. Kao takva, krivica može imati kod čovjeka svoju subjektivnu ravan očitovanja (npr. ćutnja griže savjesti, osjećaj stida ili neke druge negativne posljedice koje se snašaju u unutrašnjosti poput nelagode...) i objektivnu (vanjsko snošenje posljedica u vidu kazni - gubitak slobode, tjelesno kažnjavanje...).
Što se, pak, tiče pitanja na koje načine se, kada se i kakve se sve krivice mogu očitovati u životu čovjeka, Jaspersovo je polazište da se krivicom označava neki složeni fenomen. Ponuđena, pak, "skica razlikovanja" krivice u spisu "Pitanje krivice" polazi od imanentne joj četverovrsnosti. Prva je, po pitanju općosti važenja, metafizička krivica, zatim slijede moralna, politička, a na koncu pravno-kaznena krivica. To znači da se krivica različito očituje u različitim sferama praktičkog očitovanja čovjeka - na jedan način, naime, u moralu, na drugi u pravu, na treći u politici. Na primjer, jedan dio političke krivice, recimo onaj zbog pristajanja na zlo u društvu, ne može se uopće mjeriti pravnim kategorijama i pravnim načinom utvrđivanja, ili pak jedan moralni čin koji nužno vodi u moralnu krivicu, recimo moguća preljuba supružnika, ne mora samim tim biti i relevantan za pojavu pravne ili političke krivice. Pa ipak, ovi se upojedinjeni oblici ne smiju razumijevati kao apsolutno odvojeni jedni od drugih, već su oni u nekom odnosu preplitanja. Naime, svakom se pojedinom precizacijom krivice "ukazuje na jedan aspekt stvarnosti koji ostavlja posljedice u sferama preostalih pojmova krivice", kaže Jaspers.

Metafizička i moralna krivica

Krivica s najopćenitijim opsegom značenja jest metafizička krivica, u čijoj je osnovi metafizička odgovornost. Ona počiva na solidarnosti svih ljudi kao "pripadnika ljudskog roda", tako da se svaki čovjek "čini suodgovornim za svaku krivdu ili nepravednost u svijetu", bez obzira na to da li neposredno čini zlo ili ne. Kada, dakle, solidarnosti među ljudima nema, a nema je jer, očito je, "krivda" postoji u svijetu, tada svi ljudi, i oni koji pasivno pristaju na takvo stanje i oni koji se s time ne mire, moraju biti ujedno i krivi. Metafizička je krivica, prema Jaspersovom mišljenju, krivica nad krivicama - to je izvorna "krivica ljudskosti", koja se očituje već samom činjenicom postojanja čovjekova života.
Optužbe kod metafizičke krivice mogu doći jedino iz unutarnjosti, iz "ljudske duše", a kao prosudbena instanca utvrđivanja ovdje se javlja Bog, to jest konkretna se metafizička krivica jedino određuje i utvrđuje u "samoći", u samotnom sudištu preko čovjekovog neposrednog razgovornog odnosa prema Bogu. Glede, pak, posljedica metafizičke krivice, topos trpljenja je također isključivo u ljudskoj unutarnjosti - čovjek se zbog postojanja "krivde u svijetu" ćuti naprosto kriv, a mogući oblik netrajnog razriješenja metafizičke krivice nađen je u "preobražaju ljudske samosvijesti pred Bogom".
Naime, onaj tko je metafizički kriv svoje se krivice oslobađa, drži Jaspers, gubitkom sljedećih karakternih svojstava: ponosa i osionosti - "ponos biva slomljen (...), osionost postaje nemoguća". Ona se nakon oslobađanja od metafizičke krivice pokazuju kao nemoguća, a svijest "o krivici u skrušenosti pred Bogom" postaje stalna sastojnica ličnosti suočene s metafizičkom krivicom.
Ovdje se neposredno očituje, čini se, izravni utjecaj kršćanskog razumijevanja konkretnog uzroka pojave krivice. Naime, iza ovoga stajališta se krije ideja o čovjekovoj oholosti (koja je ovdje iskazana ublaženo kroz pojmove "ponos" i "osionost") kao glavnom toposu ili izvoru grijeha u kršćanskome poimanju, i skrušenosti, dakle opozitu oholosti, kao toposu bezgrešnog držanja čovjeka. Dakle, Jaspers misli da stanovito držanje čovjeka u vidu "oholog ponosa", čija je jedna od značajki zatvorenost i isključivost spram drugih učenja i shvaćanja, i Drugog kao takvog, jest glavni uzrok za pojavu metafizičke krivice. Isto tako, svijest o metafizičkoj krivici mora doći isključivo na temelju unutarnjih pobuda, a ne od neke vanjske instance, a zatvorena, "ponosna" svijest jednostavno to ne dopušta.
Druga po opsegu važenja jest moralna krivica, koja se temelji na moralnoj odgovornosti. Njezina se pojava izravno odnosi na sve zle postupke koje počini čovjek kao pojedinac, uključujući i provedbu tuđih, "političkih i vojnih odluka". Kao i kod metafizičke, optužba za moralnu krivicu dolazi isključivo iznutra, a prosudbena instanca utvrđivanja moralne krivice također je situirana u unutarnjosti čovjeka, i to u vidu savjesti, a odvija se na dva načina: ili u moralnom sudu ili putem istinske komunikacije s prijateljima.
Ono što je značajno za moralnu krivicu jest da ona omogućuje, i to kroz čin djelanja ali i propusta, odnosno kroz različite oblike nečinjenja što čini zlo mogućim, i pojavu zločina (pravna krivica) i političke krivice. Shodno tome, moralna odgovornost i uz nju vezano djelovanje jest onaj činitelj koji ne dopušta da se ostvare preostala dva oblika krivice. Kao i kod metafizičke krivice, i posljedice moralne krivice odnose se isključivo na čovjekovu unutrašnjost. Naime, one se javljaju u obliku griže savjesti, dok je oblik razriješenja nađen u vidu "okajanja i preporoda" čovjeka kao moralnog djelatnika.
Budući da optužbe za moralnu krivicu dolaze isključivo iz unutarnjosti čovjeka, a nikada pod pritiskom izvana, očito je da je ovdje pojedinac taj koji i razrješuje krivicu. Pa ipak, posljedice razrješenja moralne krivice u unutarnjosti imaju svoj učinak i na vanjski svijet. To je stoga što iz "moralnog ponašanja" pojedinačnih ljudi "nastaju određeni politički odnosi, pa tako i političke prilike", kaže Jaspers.

Nepravednost političke i nesavršenost pravne krivice

Sljedeća po opsegu važenja jest politička krivica. Ona se odnosi na sve građane jedne države, a nastaje zbog (zlih) postupaka predstavnika vlasti ili građana određene države. U temelju joj je politička odgovornost, koja počiva na pretpostavci da "svaki čovjek snosi dio odgovornosti za svoju vlast". No, ona se ne može unilinearno primijeniti za sve sudionike društva, već se utvrđuje s obzirom na "stupanj sudjelovanja u (...) odbačenom režimu". Pa ipak, njezine posljedice zato linearno podnose jednako svi, u čemu je sadržana njezina nepravednost.
Ovdje se, dakle, radi o kolektivnom subjektu kao raspolagatelju moći u produciranju dobra ili zla, te o kolektivnom subjektu odgovornosti, gdje se partikularna moralna i ina djelovanja konstituiraju u djelo s kolektivnim obilježjem. Stoga se ovdje kao glavna pitanja nameću ona - da li i tko može snašati i kakve posljedice za očitovano zlo "kolektivnih subjekata", koji se obično javljaju u vidu društvenih institucija, države, pa čak i međunarodnih i svjetskih organizacija.
Instanca koja ovdje određuje krivicu, prema mišljenju Jaspersa, jest vanjska - uspjeh drugih, ili konkretno "sila i pobjednikova volja". Dakle, utvrđivanje političke krivice nema svoj vlastiti čvrsti procesualni okvir niti, pak, točno određen kriterij i instancu koja je utvrđuje, budući da je ona u sebi uveliko voluntaristički konstituirana. O tome Jaspers ne iznosi svoj vrijednosni stav, već samo empirijski evidentira postojeće stanje u svijetu.
Što se, pak, tiče posljedica političke krivice, one se očituju ne u unutarnjosti već u vanjskosti, u vidu ograničavanja "političkih moći i političkih prava" svih onih koji su pripadnici države koja je producirala zlo - "zločinačka država pada na pleća čitavog naroda", kaže Jaspers. Stoga se ovdje može govoriti o postojanju neke vrste "kolektivne političke krivice". Ali ona kao takva nije svodiva na druge oblike, to jest ona "ne podrazumijeva i krivičnu odgovornost i moralnu krivicu svakog pojedinog državljanina za zločine koji su počinjeni u ime države".
I na koncu imamo pravnu krivicu, u čijoj je osnovi kao pretpostavka pravna ili krivična odgovornost. Ona se odnosi isključivo na činjenje određenih zločina, koji su najčešće točno utvrđeni pozitivno-pravnim aktima određene države, a u posljednje vrijeme i sve brojnijim međunarodnim pravnim aktima, te su kao takva objektivno dokaziva. Drugim riječima, pravna se krivica može javiti jedino u situaciji kada je za određen zločin propisana pravna sankcija.
To znači da se pravna krivica očituje isključivo kod pojedinca ukoliko on prekrši neku odredbu koja je propisana u kazneno-pravnom zakonu. Optužba, pak, za pravnu krivicu dolazi uvijek izvana od drugih, a posljedično utvrđivanje i razrješavanje pravne krivice prepušta se društvenoj instituciji suda. Snašanje posljedica ove krivice je također vanjsko, podnositelj je isključivo pojedinac, a ima oblik kazne ("zločin susreće kazna", veli Jaspers), koja je ranije već utvrđena u pozitivnom pravnom aktu.
Pa ipak, s rizikom utvrđivanja pravne krivice kroz društvenu instituciju suda usko je povezana i milost, koja kada se primjeni, najčešće od strane vlastodršca, "ograničava ispoljavanje neumoljivog prava i destruktivne sile", te otvara "prostor pravičnosti oslobođene zakonodavstva", što znači da Jaspers misli da je pravo u sebi nesavršeno.
Na temelju se rekonstruktivnog zahvata Jaspersove studije o krivici može načiniti i tabela o kategorizaciji krivice, strukturi i načinima njihovog određivanja i rezrješenja. Ona bi izgledala ovako: