homepage
   
Republika
 
Događanja
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Crkveno-politički manevri na granici

Crkva i njeno odlučno "ne" državi

Država je ustuknula pred Crkvom verovatno radi mira u kući i izbora koji nisu daleko

I oni koji brižljivo prate zbivanja na relaciji SPC-MPC bili su zbunjeni onim što se - uz ogromnu medijsku buku - događalo uoči i na dan sv. proroka Ilije, 2. avgusta ove godine, oko manastira sv. Prohora Pčinjskog u drevnoj Ohridskoj arhiepiskopiji. Na samoj granici između SCG i Makedonije, dve države sa svojim najvišim zvaničnicima našle su se pred zaključanim vratima. I još - dve crkve ljuto zavađene, među kojima u ovom momentu nema ni na pomolu nečeg od sestrinskih odnosa. Tu je i veleško-povardarski mitropolit g. Jovan - raščinjen u MPC - koga je majski sabor naše Crkve postavio za egzarha u Makedoniji. Za atmosferu su se pobrinule i državne i paradržavne - i crkvene i paracrkvene - formacije uz asistenciju Vojske i moderno opremljenih policijskih snaga kojima nisu manjkali ni helikopteri. Bučne gomile mladih ljudi, sa majicama ukrašenim likovima Karadžića i Mladića, potisnule su i ono malo vernika koji su pristigli na proslavu Ilindena.
Ton je bio još ranije zadat. Episkop šabačko-valjevski g. Lavrentije proklamovao je - NIN 10. 04. 2003 - "Narod ih, Karadžića i Mladića, smatra nacionalnim herojima i rodoljubima te ih mudro zaklanja". Ulje na vatru je dolivala i beogradska i skopska štampa - sofijsku je malo ko pominjao - koja je izveštavala alarmantno.
Propala su nastojanja g. Svilanovića i gđe I. Mitreve da to pitanje, ako je crkveno, "reše same crkve". Videlo se po svemu da to nije crkveno pitanje.
Popularni vranjski vladika g. Pahomije je bio jasan i odlučan - "Niko ne može na naš posed". Zvaničnici su se našli u nevolji kakva odavno nije zapamćena - dugo je problem potiskivan u stranu i sada je dramatično izbio u prvi plan.
U Makedoniji vlada strah da neko ponovo ne priznaje ni državu ni naciju.
Tako su započeli neobični manevri na kojima se odmeravala snaga i - to je posebno zanimljivo - Vojska SCG je pomogla da se svečanosti održe u karauli gde su i položeni venci ASNOM-a, odnosno postavljeni znaci sećanja na stvaranje makedonske države.
Napetost u odnosima države i Crkve pokazala je da postoje crkvena a još i međudržavna otvorena pitanja - koja se zapliću oko Crkve.
Na sam dan slave bački episkop g. Irinej, koji se oglašavao kao patrijarhov glasnogovornik - patrijarh srpski g. Pavle bio je u Moskvi - objavio je u Večernjim novostima gnevnu filipiku protiv g. Mićunovića, predsednika skupštine državne zajednice SCG, kakva se u novijoj istoriji Crkve na ovom prostoru ne pamti. Ako je i jasno zbog čega je bački vladika nazvao g. Mićunovića advocatus diaboli - navodno je u sprezi sa najmračnijim silama ovoga sveta - nikom nije jasno, pa verovatno ni samom preosvećenom g. Irineju, zbog čega je gnevno bacio Mićunoviću u lice legendarnu Galilejevu frazu - Eppur si muove. Tako je s najvišeg crkvenog mesta u Beogradu izrečeno odlučno "ne" državi - i to svojoj državi. Uz ostalo, bački vladika je uputio "notu" vladi RM protestujući zbog sprečavanja srpskih sveštenika da slobodno ulaze u Makedoniju. Zbunjen pa i vidljivo uplašen g. D. Mićunović nije prihvatao polemiku ali je izjavio da je "naneta značajna šteta međudržavnim odnosima" jer je Crkva na samoj državnoj granici "stvorila zonu ograničene suverenosti države". Ta "politička provokacija" je pokazala da u odnosima između Crkve i države odavno mnogo toga nije u redu.
Saradnje nema, odnosno godinama traje manevrisanje oko mesta na političkoj sceni - "Do sada to nije bilo mnogo srećno ni za Crkvu ni za državu". To su mnogi znali. Znao je to i g. Mićunović ali je i on, poput drugih političara, "manevrisao".
Nije bolje ni u Makedoniji i izgleda da je trebalo da se sve ovo desi kako bi se počelo razmišljati drugačije. Pomenuo je g. Mićunović da će između SCG i RM biti sklopljen nekakav "ugovor" kojim će se regulisati prolaz naših sveštenika, ali ništa od toga - i u SCG i u RM postoje zakoni u kojima jasno stoji koje crkve postoje i kako se mogu ponašati u svakoj državi koja je koliko-toliko pravno uređena. Bilo je kako je bilo i država je ovoga puta uzmakla jer Crkva nije htela da popusti. U svakom slučaju, manevarski prostor države je znatno smanjen i teško će ići neko "sređivanje stanja" koje se pominje, odnosno povratak odnosa u okvire ustavnih načela koja su još uvek na snazi - sređivanje stanja obećao je g. Mićunović.

Politički manevri se nastavljaju

I nakon incidenta i "političke provokacije" stanje se nije mnogo promenilo. Nekoliko dana iza toga objavljeno je pismo - Večernje novosti 5. 08. 2003 - patrijarha srpskog g. Pavla predsedniku srpske vlade g. Živkoviću, iz kojeg se doznaje mnogo novog ali i mnogo toga neobičnog iz odnosa države i Crkve. Malo je kome jasno zbog čega patrijarh
piše Z. Živkoviću jer je do sukoba došlo na relaciji SCG i SPC, a srpska je vlada tokom samog sukoba oko proslave Ilindena ostala nekako po strani, barem nije dolivala ulje na vatru. Nije jasno ni zbog čega srpski patrijarh hvali g. Živkovića osim ako to nije zbog posvedočene nemoći Zavoda za zaštitu spomenika kulture da vrati tablu sa oznakama ASNOM-a u sam manastir, koju je svojevremeno nasilnički uklonio četnički vojvoda V. Šešelj. Patrijarh je pomenuo "nasrtaj državnih organa RM na slobodu kretanja i ljudsko dostojanstvo" i tako odgovornost za razvoj događaja prebacio na vladu Srbije. Sve će zavisiti, naglašava patrijarh, "od vašeg držanja i držanja vlade kojoj stojite na čelu". Ako naša Crkva vrši svoju pastirsku misiju u okviru SCG, koja je njena kanonska teritorija, nije jasno kako bi srpska vlada mogla da prihvati ovakvu obavezu, pa nije jasno ni to zbog čega srpski patrijarh unapred hvali g. Živkovića budući da se zna kako je u Ustavu definisan smer odnosa između države i Crkve.  
Dragon, iz: The Graphic Work of M.C. Escher
Problem koji se otvorio u ovim manevrima postoji na čitavom pravoslavnom Istoku i o njemu se različito razmišlja.
Nedavno je ruski predsednik - početkom avgusta ove godine - prisustvovao činu kanonizacije svetog Sergija Radonješkog - među zvanicama je bio i srpski patrijarh g. Pavle - koji se poklonio moštima svetitelja i poput ruskih careva darovao veliko zvono za crkvu u slavu novog svetitelja. Ruska štampa - Nezavisimaja gazeta - ovome je poklonila u svakom pogledu dovoljno pažnje i u analizama su ponuđena rešenja odnosa između države i Crkve o kakvim se kod nas i ne razmišlja. Sam sveruski patrijarh g. Aleksije II u svojoj propovedi je naglasio da su svečanosti kanonizacije "simbol jedinstva Crkve, naroda i vlasti". Dobar deo javnosti bukvalno je zazvonio na uzbunu povodom takve "nove simfonije" koja se nudi kao model u savremenom pravoslavlju iako je takav model anahronizam u savremenom svetu. U svom govoru V. Putin je stoga postupio mnogo opreznije i "uljudno se" - kako piše štampa - "distancirao od sličnih nastojanja". On je ulogu Crkve video u stalnom "učvršćivanju sloge među narodima višenacionalne Rusije".
Toga kod nas nema čak ni posle svega što se oko Ilindena zbilo - politički manevri se ne samo nastavljaju već dobijaju u zamahu. Država je ustuknula pred Crkvom verovatno radi mira u kući i izbora koji nisu daleko i nije jasno kako će se odnosi redefinisati kako bi se znalo šta je i dokle važi zapovest Hristova koju svedoči jevanđelista Marko - u 12. 17 - "Odgovarajući Isus reče im - podajte ćesarevo ćesaru, a Božije Bogu".
Incident bi mogao biti - kada bi se htelo - povod da se o odnosima između države i Crkve "ozbiljnije porazmisli", kako je Mićunović i rekao.

Stari san o Jerusalimu srpskom

Kada se učinilo da su zbivanja oko Ilindena otišla u drugi plan objavljen je - 7. 08. 2003 - Memorandum SPC o stanju na Kosovu i Metohiji. Najpre su bili zbunjeni novinari kojima je rečeno da dokument mogu dobiti ako napišu molbu "ćirilicom a ne na pismu drugog naroda", ali to i nije neki problem - ako je po Ustavu ćirilica zvanično pismo onda to i valja poštovati. Ne zna se, međutim, zbog čega do dokumenta ne mogu doći svi jer je
on namenjen ne samo domaćoj već i svetskoj javnosti i publikovan je i na engleskom jeziku. Već u prvim izveštajima jasno je naglašeno da je autor ovog dokumenta g. A. Jevtić "vladika u ostavci" koji se poslednjih godina promoviše kao ideološki spiker naše Crkve. U tom obimnom spisu imamo čitavo obilje podataka koji su plod uistinu velikog dugogodišnjeg istraživačkog posla o nasilju nad srpskim življem na Kosovu, koje u novije vreme dobija zabrinjavajuće razmere. Dati su detalji o porušenim svetinjama, oskrnavljenim grobljima, uz spiskove žrtava koje su meta albanskih ekstremista, ali nema mnogo podataka o nasilju Miloševićeve soldateske.  
Encounter, iz: The Graphic Work of M.C. Escher
Kosovo je "pitanje narodnog, duhovnog, kulturnog i ljudskog identiteta", ističe vladika Jevtić i daje i pregled istorije "srpske srednjovekovne države na Kosovu", ali se o istoriji drugih skoro i ne govori iako je i njima Kosovo kuća, dom i domovina. "Niko nema pravo da se odrekne Kosova", stoji u tom dokumentu uz poznato mesto iz besede crnogorskog mitropolita g. Amfilohija - "Mi smo na Kosovu postali zreo istorijski narod". Akcenat je još jednom istaknut - "Kosovo je srpski Jerusalim". To nije samo teritorija već trajni "sadržaj" kolektivne svesti koji nas kao narod čuva. Imaju i drugi narodi mesta-simbole i to diljem hrišćanskog sveta. I Jerusalim i Vitlejem odavno nisu teritorija samo hrišćana, ali niko ozbiljan ne pomišlja da ovakvim "sadržajima" traumatizuje svest ljudi na tim teritorijama.
Istorijsko pravo nije jednoznačan pojam kako se to u ovom dokumentu naglašava. Ono postoji, naravno, ali se postavlja pitanje šta činiti kada se narodi "potrude" da ga nepromišljeno potroše, kako su se na nesrećnom Kosovu potrudili ne samo Srbi već i Albanci. U takvom slučaju ostaje mit i zlatna legenda - zlatni san o Jerusalimu - ali taj mit neće mnogo vredeti, kao što neće mnogo vredeti ni san o albanskom, etnički čistom Kosovu. Ni jedno ni drugo nije na velikoj ceni u modernoj Evropi. Ovako kako su stvari ovde postavljene mogu biti vezane ruke svima, posebno onim pregovaračima koji su svesni da dijalog Beograda i Prištine mora jednom započeti ako se hoće ozbiljno rešavanje problema u ovom delu Evrope, odnosno ako se hoće Kosovo koje ne bi bilo poprište monstruoznog nasilja kakvo je bilo ono ubistvo dece na reci Bistrici.
Biće Kosovo i mit i san ali i deo Evrope koja se gradi izvan svakog mita i istorijskog sna ili legende.
  Mirko Đorđević
vrh strane
 
Privreda
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope