Crkveno-politički manevri na granici
Crkva i njeno odlučno "ne" državi
Država je ustuknula pred Crkvom
verovatno radi mira u kući i izbora koji nisu daleko
I oni koji brižljivo prate zbivanja na relaciji SPC-MPC bili su zbunjeni
onim što se - uz ogromnu medijsku buku - događalo uoči i na dan sv. proroka
Ilije, 2. avgusta ove godine, oko manastira sv. Prohora Pčinjskog u drevnoj
Ohridskoj arhiepiskopiji. Na samoj granici između SCG i Makedonije, dve
države sa svojim najvišim zvaničnicima našle su se pred zaključanim vratima.
I još - dve crkve ljuto zavađene, među kojima u ovom momentu nema ni na
pomolu nečeg od sestrinskih odnosa. Tu je i veleško-povardarski mitropolit
g. Jovan - raščinjen u MPC - koga je majski sabor naše Crkve postavio
za egzarha u Makedoniji. Za atmosferu su se pobrinule i državne i paradržavne
- i crkvene i paracrkvene - formacije uz asistenciju Vojske i moderno
opremljenih policijskih snaga kojima nisu manjkali ni helikopteri. Bučne
gomile mladih ljudi, sa majicama ukrašenim likovima Karadžića i Mladića,
potisnule su i ono malo vernika koji su pristigli na proslavu Ilindena.
Ton je bio još ranije zadat. Episkop šabačko-valjevski g. Lavrentije proklamovao
je - NIN 10. 04. 2003 - "Narod ih, Karadžića
i Mladića, smatra nacionalnim herojima i rodoljubima te ih mudro zaklanja".
Ulje na vatru je dolivala i beogradska i skopska štampa - sofijsku je
malo ko pominjao - koja je izveštavala alarmantno.
Propala su nastojanja g. Svilanovića i gđe I. Mitreve da to pitanje, ako
je crkveno, "reše same crkve". Videlo se po svemu da to nije
crkveno pitanje.
Popularni vranjski vladika g. Pahomije je bio jasan i odlučan - "Niko
ne može na naš posed". Zvaničnici su se našli u nevolji kakva odavno
nije zapamćena - dugo je problem potiskivan u stranu i sada je dramatično
izbio u prvi plan.
U Makedoniji vlada strah da neko ponovo ne priznaje ni državu ni naciju.
Tako su započeli neobični manevri na kojima se odmeravala snaga i - to
je posebno zanimljivo - Vojska SCG je pomogla da se svečanosti održe u
karauli gde su i položeni venci ASNOM-a, odnosno postavljeni znaci sećanja
na stvaranje makedonske države.
Napetost u odnosima države i Crkve pokazala je da postoje crkvena a još
i međudržavna otvorena pitanja - koja se zapliću oko Crkve.
Na sam dan slave bački episkop g. Irinej, koji se oglašavao kao patrijarhov
glasnogovornik - patrijarh srpski g. Pavle bio je u Moskvi - objavio je
u Večernjim novostima gnevnu filipiku protiv
g. Mićunovića, predsednika skupštine državne zajednice SCG, kakva se u
novijoj istoriji Crkve na ovom prostoru ne pamti. Ako je i jasno zbog
čega je bački vladika nazvao g. Mićunovića advocatus
diaboli - navodno je u sprezi sa najmračnijim silama ovoga sveta -
nikom nije jasno, pa verovatno ni samom preosvećenom g. Irineju, zbog
čega je gnevno bacio Mićunoviću u lice legendarnu Galilejevu frazu - Eppur
si muove. Tako je s najvišeg crkvenog mesta u Beogradu izrečeno odlučno
"ne" državi - i to svojoj državi. Uz ostalo, bački vladika je
uputio "notu" vladi RM protestujući zbog sprečavanja srpskih
sveštenika da slobodno ulaze u Makedoniju. Zbunjen pa i vidljivo uplašen
g. D. Mićunović nije prihvatao polemiku ali je izjavio da je "naneta
značajna šteta međudržavnim odnosima" jer je Crkva na samoj državnoj
granici "stvorila zonu ograničene suverenosti države". Ta "politička
provokacija" je pokazala da u odnosima između Crkve i države odavno
mnogo toga nije u redu.
Saradnje nema, odnosno godinama traje manevrisanje oko mesta na političkoj
sceni - "Do sada to nije bilo mnogo srećno ni za Crkvu ni za državu".
To su mnogi znali. Znao je to i g. Mićunović ali je i on, poput drugih
političara, "manevrisao".
Nije bolje ni u Makedoniji i izgleda da je trebalo da se sve ovo desi
kako bi se počelo razmišljati drugačije. Pomenuo je g. Mićunović da će
između SCG i RM biti sklopljen nekakav "ugovor" kojim će se
regulisati prolaz naših sveštenika, ali ništa od toga - i u SCG i u RM
postoje zakoni u kojima jasno stoji koje crkve postoje i kako se mogu
ponašati u svakoj državi koja je koliko-toliko pravno uređena. Bilo je
kako je bilo i država je ovoga puta uzmakla jer Crkva nije htela da popusti.
U svakom slučaju, manevarski prostor države je znatno smanjen i teško
će ići neko "sređivanje stanja" koje se pominje, odnosno povratak
odnosa u okvire ustavnih načela koja su još uvek na snazi - sređivanje
stanja obećao je g. Mićunović.
Politički manevri se nastavljaju
I nakon incidenta i "političke provokacije" stanje se nije mnogo
promenilo. Nekoliko dana iza toga objavljeno je pismo - Večernje
novosti 5. 08. 2003 - patrijarha srpskog g. Pavla predsedniku srpske
vlade g. Živkoviću, iz kojeg se doznaje mnogo novog ali i mnogo toga neobičnog
iz odnosa države i Crkve. Malo je kome jasno zbog čega patrijarh
piše Z. Živkoviću jer je do sukoba došlo
na relaciji SCG i SPC, a srpska je vlada tokom samog sukoba oko proslave
Ilindena ostala nekako po strani, barem nije dolivala ulje na vatru.
Nije jasno ni zbog čega srpski patrijarh hvali g. Živkovića osim ako
to nije zbog posvedočene nemoći Zavoda za zaštitu spomenika kulture
da vrati tablu sa oznakama ASNOM-a u sam manastir, koju je svojevremeno
nasilnički uklonio četnički vojvoda V. Šešelj. Patrijarh je pomenuo
"nasrtaj državnih organa RM na slobodu kretanja i ljudsko dostojanstvo"
i tako odgovornost za razvoj događaja prebacio na vladu Srbije. Sve
će zavisiti, naglašava patrijarh, "od vašeg držanja i držanja
vlade kojoj stojite na čelu". Ako naša Crkva vrši svoju pastirsku
misiju u okviru SCG, koja je njena kanonska teritorija, nije jasno
kako bi srpska vlada mogla da prihvati ovakvu obavezu, pa nije jasno
ni to zbog čega srpski patrijarh unapred hvali g. Živkovića budući
da se zna kako je u Ustavu definisan smer odnosa između države i Crkve.
|
|
|
Dragon, iz:
The Graphic Work of M.C. Escher
|
|
Problem koji se otvorio u ovim manevrima postoji na čitavom pravoslavnom
Istoku i o njemu se različito razmišlja.
Nedavno je ruski predsednik - početkom avgusta ove godine - prisustvovao
činu kanonizacije svetog Sergija Radonješkog - među zvanicama je bio i srpski
patrijarh g. Pavle - koji se poklonio moštima svetitelja i poput ruskih
careva darovao veliko zvono za crkvu u slavu novog svetitelja. Ruska štampa
- Nezavisimaja gazeta - ovome je poklonila u
svakom pogledu dovoljno pažnje i u analizama su ponuđena rešenja odnosa
između države i Crkve o kakvim se kod nas i ne razmišlja. Sam sveruski patrijarh
g. Aleksije II u svojoj propovedi je naglasio da su svečanosti kanonizacije
"simbol jedinstva Crkve, naroda i vlasti". Dobar deo javnosti
bukvalno je zazvonio na uzbunu povodom takve "nove simfonije"
koja se nudi kao model u savremenom pravoslavlju iako je takav model anahronizam
u savremenom svetu. U svom govoru V. Putin je stoga postupio mnogo opreznije
i "uljudno se" - kako piše štampa - "distancirao od sličnih
nastojanja". On je ulogu Crkve video u stalnom "učvršćivanju sloge
među narodima višenacionalne Rusije".
Toga kod nas nema čak ni posle svega što se oko Ilindena zbilo - politički
manevri se ne samo nastavljaju već dobijaju u zamahu. Država je ustuknula
pred Crkvom verovatno radi mira u kući i izbora koji nisu daleko i nije
jasno kako će se odnosi redefinisati kako bi se znalo šta je i dokle važi
zapovest Hristova koju svedoči jevanđelista Marko - u 12. 17 - "Odgovarajući
Isus reče im - podajte ćesarevo ćesaru, a Božije Bogu".
Incident bi mogao biti - kada bi se htelo - povod da se o odnosima između
države i Crkve "ozbiljnije porazmisli", kako je Mićunović i rekao.
Stari san o Jerusalimu srpskom
Kada se učinilo da su zbivanja oko Ilindena otišla u drugi plan objavljen
je - 7. 08. 2003 - Memorandum SPC o stanju na Kosovu
i Metohiji. Najpre su bili zbunjeni novinari kojima je rečeno da dokument
mogu dobiti ako napišu molbu "ćirilicom a ne na pismu drugog naroda",
ali to i nije neki problem - ako je po Ustavu ćirilica zvanično pismo onda
to i valja poštovati. Ne zna se, međutim, zbog čega do dokumenta ne mogu
doći svi jer je
on namenjen ne samo domaćoj već i svetskoj
javnosti i publikovan je i na engleskom jeziku. Već u prvim izveštajima
jasno je naglašeno da je autor ovog dokumenta g. A. Jevtić "vladika
u ostavci" koji se poslednjih godina promoviše kao ideološki
spiker naše Crkve. U tom obimnom spisu imamo čitavo obilje podataka
koji su plod uistinu velikog dugogodišnjeg istraživačkog posla o nasilju
nad srpskim življem na Kosovu, koje u novije vreme dobija zabrinjavajuće
razmere. Dati su detalji o porušenim svetinjama, oskrnavljenim grobljima,
uz spiskove žrtava koje su meta albanskih ekstremista, ali nema mnogo
podataka o nasilju Miloševićeve soldateske. |
|
|
Encounter, iz:
The Graphic Work of M.C. Escher
|
|
Kosovo je "pitanje narodnog, duhovnog, kulturnog i ljudskog identiteta",
ističe vladika Jevtić i daje i pregled istorije "srpske srednjovekovne
države na Kosovu", ali se o istoriji drugih skoro i ne govori iako
je i njima Kosovo kuća, dom i domovina. "Niko nema pravo da se odrekne
Kosova", stoji u tom dokumentu uz poznato mesto iz besede crnogorskog
mitropolita g. Amfilohija - "Mi smo na Kosovu postali zreo istorijski
narod". Akcenat je još jednom istaknut - "Kosovo je srpski Jerusalim".
To nije samo teritorija već trajni "sadržaj" kolektivne svesti
koji nas kao narod čuva. Imaju i drugi narodi mesta-simbole i to diljem
hrišćanskog sveta. I Jerusalim i Vitlejem odavno nisu teritorija samo hrišćana,
ali niko ozbiljan ne pomišlja da ovakvim "sadržajima" traumatizuje
svest ljudi na tim teritorijama.
Istorijsko pravo nije jednoznačan pojam kako se to u ovom dokumentu naglašava.
Ono postoji, naravno, ali se postavlja pitanje šta činiti kada se narodi
"potrude" da ga nepromišljeno potroše, kako su se na nesrećnom
Kosovu potrudili ne samo Srbi već i Albanci. U takvom slučaju ostaje mit
i zlatna legenda - zlatni san o Jerusalimu - ali taj mit neće mnogo vredeti,
kao što neće mnogo vredeti ni san o albanskom, etnički čistom Kosovu. Ni
jedno ni drugo nije na velikoj ceni u modernoj Evropi. Ovako kako su stvari
ovde postavljene mogu biti vezane ruke svima, posebno onim pregovaračima
koji su svesni da dijalog Beograda i Prištine mora jednom započeti ako se
hoće ozbiljno rešavanje problema u ovom delu Evrope, odnosno ako se hoće
Kosovo koje ne bi bilo poprište monstruoznog nasilja kakvo je bilo ono ubistvo
dece na reci Bistrici.
Biće Kosovo i mit i san ali i deo Evrope koja se gradi izvan svakog mita
i istorijskog sna ili legende.
|