|
O budućnosti misija
Bojan al Pinto-Brkić
Dan u kojem su za sada nepoznati napadači uspeli da prošvercuju kamion
pun eksploziva pred zgradu Ujedinjenih nacija u Bagdadu, koja je tokom
vladavine Sadama Huseina bila simbol zdravog razuma nasuprot vrtlogu nasilja,
i detoniraju ga, usmrtivši dvadesetak članova Misije, uključujući specijalnog
izaslanika generalnog sekretara Serža Vijera de Melu, označio je kraj
jednog perioda u kojem su mirovne misije UN bile kakva-takva garancija
da je čovečanstvo zainteresovano za očuvanje prava na život. Zahvaljujući
nespremnosti zemalja-članica da se ozbiljno posvete jednom od najvažnijih
zadataka poverenih svetskoj organizaciji, pripadnici mirovnih misija su
i ranije bili stavljani u poziciju glinenih golubova, ali ih je pretnja
mogućom odmazdom spašavala od toga da budu meta raznih nasilničkih frakcija.
Međutim, bagdadsku tragediju prouzrokovala je nova vrsta neprijatelja
čovečanstva - frakcija pobeđenih koje je izuzetno teško iskoreniti.
Budućnost mirovnih misija (najsvežiji primeri angažmana UN, poput Liberije,
Avganistana, Istočnog Timora i Kosova, pokazali su) ne leži u razdvajanju
dve manje-više ravnopravne strane i uspostavljanju poverenja između njih;
taj koncept je poslednji put primenjen, i poražen, u Bosni i Hercegovini.
Mirovne misije sutrašnjice podrazumevaju postojanje situacije u kojoj
na nekoj teritoriji ili u nekoj državi treba uspostaviti demokratiju,
čemu je velika većina stanovništva načelno naklonjena, a čemu se očajnički
protivi grupa ljudi koji su do juče uništavali tu istu teritoriju/državu,
zaogrnuti autoritetom vlasti ili, češće, ogoljene sile. Problem sa tim
konceptom (najverovatnije konceptom koji je nasledio hladnoratovski) jeste
što mirovne misije, pod uticajem svetskog javnog mnenja, imaju simpatije
za veliku većinu i svesno povlađuju njenim predstavnicima, zanemarujući
očiglednu opasnost od ekstremista, koji ne prezaju ni od čega. Institucionalna
razneženost na globalnom nivou posredno je dovela do smrti mnogih koje
su te institucije, u okviru svog mandata, morale da zaštite...
Ovo nije nekakav predlog za razmišljanje o reformi UN, odnosno sistema
bezbednosti i međunarodnog prava. O tome se toliko piše i govori, i još
jedan tekst neće doneti prevagu. Ovde je reč o pravim pobedama koje se
ne beleže u galopu, jer munjeviti trijumfi nisu ništa do poslastice za
kreatore javnog mnenja. Rezultate valja praviti bez nepotrebne pompe.
Novog neprijatelja mogu iskoreniti samo diskretni heroji, a ne egzibicionisti
sa podrškom industrije sofisticiranog oružja. Njih ćete pronaći u svojoj
blizini, oni vredno rade na tome da svi imamo približno jednake šanse
u životu i kad protestuju na ulici. Prepoznaćete ih po tome što im šlemovi,
pa i plavi, nekako loše stoje.
|