Interdisciplinarno promišljanje perspektiva čovječanstva

Vizije budućnosti

Matko Meštrović, Vrijeme zbilje. U susret evolucijskom ubrzanju, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2002, 304 str.

Relativno nezapaženo - a odmah moramo reći da je ta nezapaženost bila sasvim neopravdana - prošlo je objavljivanje najnovije knjige interdisciplinarno orijentiranog istraživača Matka Meštrovića, znanstvenog savjetnika na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Knjiga zavidnog opsega sastoji se od tri osnovna poglavlja: 1. "Granice povijesnog" (potpoglavlja: "Zamjena sustavnog mjesta ili promjena povijesnog smisla?", "Povijesni prostor i procesi modernizacije", "Je li transeuropska Europa moguća?", "Koliko su stvarne demokratske vrline?", "Kako predstaviti ničije mišljenje?") 2. "Dubina zamjetnog" (s tri potpoglavlja: "Cjelovitost spoznaje i vrijednosna orijentacija", "Prostor ciljeva" i "Vrijeme zbilje") i 3. "Nadolazeće" (s potpoglavljima: "Formalna ekonomija i stvarni povijesni svijet", "Civilizacija i ljudska vjerovanja", "Kako informaciju transdisciplinarno pojmiti?" te "Velike transformacije").
Pošavši od Katunarićeve varijante Dumezilove definicije kompletnog društva kao trofunkcionalnog poretka moći (ekonomije, politike i kulture) i odredivši liberalno-demokratski poredak kao sistem dominacije ekonomije nad politikom i kulturom, autor uvodno naglašava da takva konstelacija donedavno nije važila na prostoru u kojemu se geopolitički smještaju zemlje Jugoistočne Europe, obilježene primatom politike nad ekonomijom te politike i ekonomije nad kulturom. Raspadom tog sistema u kojemu je na djelu bila patrijarhalna uporaba moći (a koji bi vjerojatnije mogao evoluirati u poredak primata politike nad kulturom i obiju nad ekonomijom, nego u liberalno-demokratski primat ekonomije nad politikom i kulturom) objašnjava se i raspad transetničkih država. Zemlje u toj zoni nastoje se danas usidriti u ponuđene zapadnoeuropske dispozitive sigurnosti, ali Europa se boji izravnog utjecaja na krize koje se u njima zbivaju, što ostavlja prostor za njihovu radikalizaciju.
Danas i ta zona dijeli usud globalizacije. Utoliko se ona mora tematizirati na razini teorije globalizacije, koja s jedne strane unosi prostornost u socijalnu teoriju i pretvara vremenski slijed u prostorni okvir povijesnog razvitka, a s druge strane pridonosi razumijevanju sociokulturnih procesa i oblika života koji u sve većoj mjeri ovise o međunarodnim društvenim, političkim i kulturnim organizacijama. Meštrović naglašava da recentne znanstvene teorije smatraju vrijeme kognitivnim konstruktom kojim se ljudi svojim smislenim djelovanjem priključuju na dinamiku univerzuma. Ne možemo ignorirati društveno konstruirano i priznato vrijeme (čiji je izvor u međudjelovanju organizma i okoline), vrijeme koje više nije ono svojstveno Newtonovoj fizici, već se odnosi i na sam prostor. Promjene u prirodoznanstvenom poimanju vremena od temeljne su važnosti za društvenu teoriju. Bitna konzekvencija sastoji se u poimanju društvene zbilje kao cjelovitog entiteta i kapitalizma kao jedinstvenog sustava (primjerice, permanentna strukturalna nezaposlenost mora se razumjeti kao integralan dio cjeline konstitutivno obilježene kako financijskim špekulacijama tako i kulturnom postmodernošću). Na tim se pretpostavkama dovodi u pitanje dominantan model modernizacije, koji se temelji na transferu tehnologije kao okosnici razvitka, dakle na klasičnoj razvojnoj koncepciji nesputana napretka koji transcendira granice kulturâ. Meštrović tu postavlja zahtjev za obnovom razlikovanja razuma od uma (a to što svoju argumentaciju zasniva na drugorazrednim interpretacijama Platona i Heideggera umjesto na, primjerice, baštini klasične njemačke filozofije i vrhunskim dometima njezina kreativna nastavljanja poput Kangrginih promišljanja vremena - ne umanjuje dobronamjernost, pa ni temeljnu valjanost njegove intencije). Naime, konvencionalna razboritost, utemeljena na nerazlikovanju razuma od uma, ne može voditi računa o posve novim značajkama i problemima sadašnje situacije obilježene deregulacijom i globalizacijom, niti je ona u stanju da promišlja alternativu umjetnom stvaranju rizika i nejednakoj razdiobi nastajućih gubitaka.
Kriza zahtijeva misao, ponavlja autor za nizom teoretičara na koje se referira. U tom smislu on navodi Johna R. Saula, koji smatra da smo opasno nesvjesna civilizacija i da je nužno zahtijevati uspostavljanje društva koje će se temeljiti na građanskoj nesebičnosti i sudjelovanju. Odatle bi bilo moguće i preoblikovati ideju rasta, formulirati takvu ideju rasta koja će biti primjerena potrebama sofisticiranog društva, kako evidentirani privredni i politički neuspjeh Afrike ne bi postao paradigmom budućnosti čovječanstva. Pitanje života u svakom slučaju nije pitanje nadzora, nego pitanje dinamičke povezanosti, pri čemu se i potpuna prilagođenost i potpuna neprilagođenost iskazuju podjednako smrtonosnima. Alternativa je u nadomještanju statičke etike bivanja dinamičkom etikom postajanja, primjerenoj na kreativnosti zasnovanoj dinamici evolucije. U tom smislu Meštrović inzistira na uspostavljanju globalne kreativnosti. Ljudska civilizacija dosegla je neusporedivu moć, a sada je došlo vrijeme da se počnu plaćati dugovi. Socijalno-ekologijska kriza, jedan od bitnih oblika tih na naplatu dospjelih dugova, ne može se izbjeći, ali se svakako mora i može ublažiti promišljenim samoograničavanjem čovječanstva. Samoograničavanje bi značilo nadopunjavanje ekonomijskog rasta solidarnošću, demokracije prijateljstvom i slobode dostojanstvom i poštovanjem. Takva obnova koncepcije napretka značila bi ponovnu emancipaciju ljudskog duha od autoriteta modernih formaliziranih sistema i od kvantitativnih mjerila, čime bi se otvorio put novoj globalnoj kreativnosti.
Rješenjima što ih Meštrović naznačuje na temelju vrednovanja niza suvremenih autora mogla bi se prigovoriti neodređenost i difuznost. Međutim, nedvojbeno je da ona (formulirana u širokom rasponu od tranzicije svjetskog poretka, preko nadomještanja utopije utopistikom, pa do, primjerice, obnove asocijacija) omogućuju reproblematiziranje temeljnog pitanja kojemu je ova knjiga posvećena, a to je pitanje o perspektivama čovječanstva. Interdisciplinaran i multidisciplinaran pristup, kakav Meštrović demonstrira i u ovoj knjizi, ne sadrži u sebi nikakvo jamstvo valjana i zadovoljavajućeg odgovora; nema, međutim, nikakve sumnje da se samo na tragu takvog pristupa mogu pronaći odgovori koji bi bili na razini kompleksnosti i tegobnosti samog pitanja.