Manja zastupljenost tekstova iz nacionalne književnosti (47,0%) u bosanskim je udžbenicima povećala zastupljenost tekstova iz južnoslavenskih književnosti (19,9%) i svjetske književnosti (32,0%). Hrvatski i srpski udžbenici imaju podjednaku (21,9% i 20,5%) zastupljenost tekstova iz svjetske književnosti. Razlika među njima je dvostruka: u zastupljenosti tekstova iz južnoslavenskih književnosti (u hrvatskim udžbenicima udio takvih tekstova je 1,9%, a u srpskim 11,1%) i u zastupljenosti tekstova koji pripadaju jednoj od ove dvije književnosti, a koje se u konstrukciji, što je očito, tretiraju kao onaj "Drugi" (za razliku od srpskih, hrvatske čitanke ovog "Drugog", autore koji pripadaju srpskoj književnosti, sasvim isključuju). I isključivanje se, dakle, kao i uključivanje pojavljuje kao odlučujuća tačka konstrukcije.
U bosanskim udžbenicima veća je zastupljenost tekstova iz bošnjačke i bosansko-hercegovačke književnosti u osnovnoškolskim nego u gimnazijskim udžbenicima (56,2% prema 42,6%). Takve razlike, kada se radi o hrvatskoj i srpskoj književnosti ne postoje u hrvatskim i srpskim udžbenicima. U bosanskim je udžbenicima veća zastupljenost tekstova iz hrvatske i srpske književnosti u gimnazijskim nego osnovnoškolskim udžbenicima. Isto je i u srpskim udžbenicima kada se radi o hrvatskoj književnosti.
Bosanski su udžbenici, dakle, najmanje "nacionalni" i najmanje isključuju južnoslavenske književnosti. Nasuprot njima, hrvatski udžbenici su najviše nacionalni i najviše isključuju ostale južnoslavenske književnosti. Srpski se udžbenici u ovome nalaze između bosanskih i hrvatskih. Dominacija nacionalne književnosti u hrvatskim i srpskim čitankama njihovo je možda najznačajnije obilježje. To, međutim, nije, bar kada je u pitanju poezija, neko izrazito iznimno obilježje ovih čitanki. Dominacija poetskih tekstova koji pripadaju nacionalnoj književnosti prisutna je, mada sa značajnim razlikama, i u analiziranim čitankama za više razrede osnovne škole nekih evropskih zemalja. Tako se za izbor poetskih tekstova u jednom nizu njemačkih čitanki kaže da se "temelji na poeziji njemačkog jezičnog izraza, uz dosta rijetke strane pjesnike" (Šabić, 1992: 73), a za analizirane talijanske čitanke kaže se da je u njima, u usporedbi s čitankama ostalih zemalja (Austrija, Belgija, Francuska), udio strane poezije "iznimno velik" (Šabić, 1992a: 284). Analiza gimnazijskih čitanki i nastavnih programa nekih srednjoevropskih zemalja (Austrija, Češka, Hrvatska, Mađarska i Slovenija) također pokazuje njihovu orijentiranost na nacionalne književnosti (Benjak, 2001). Njihova se vjekovna kulturno-povijesna bliskost (često isticana srednjoevropska multikulturalnost i interkulturalnost, na čemu autorica ove analize posebno inzistira), ne prepoznaje u nastavnim programima i gimnazijskim čitankama, a što bi se možda "nakon svega" moglo očekivati. "Zanimljivo je, i ujedno indikativno, da je u nastavnim programima srednjoevropskih zemalja vlastito književno stvaralaštvo postavljeno u suodnos prema onome što se događalo (i događa se) u zapadnoevropskom kulturnom krugu, dok se njegova neupitna uraslost u srednjoevropska zbivanja gotovo posve zanemaruje: jedino je u mađarskom programu posebno istaknut zahtjev za proučavanjem književnosti susjednih zemalja" (Benjak, 2001: 99). I ovdje se, kao i u ostalim oblastima života, u izgradnji (novog) nacionalnog identiteta priznanje traži na istom mjestu, u "zapadnoevropskom kulturnom krugu". Jer, "primarni kriterij po kojem su sastavljeni svi analizirani programi jest nacionalni kriterij, što znači da nacionalnoj književnosti pripada središnje mjesto u gimnazijskom književnom odgoju i obrazovanju", pri čemu je "korpus nacionalne književnosti smješten u korpus svjetske/zapadnoevropske književnosti" (Benjak, 2001: 233). Uslijed toga je, kaže autorica, i zastupljenost djela suvremenih srednjoevropskih pisaca u udžbenicima analiziranih zemalja, "vrlo skromna", pa je tako "jedini suvremeni srednjoevropski prozaist koji je našao mjesta u svim čitankama/udžbenicima Franz Kafka" (Benjak, 2001: 236). Dakle, kako ni značajne kulturno-povijesne bliskosti u prošlosti nisu dovoljna osnova za neku moguću, npr. interkulturalnu, konstrukciju udžbenika, tako ni u ovdje analiziranim čitankama (u slučaju gdje, pored kulturno-povijesne bliskosti naroda, ni jezik njihovih književnosti nije nikakva barijera za razumjevanje književnog djela), sva referentna bliskost nije uspjela prevladati njihovu već sasvim tradicionalnu konstrukciju, tj. da su one, čitanke, u hrvatskom i srpskom slučaju, prije svega čitanke vlastite nacionalne književnosti. "Moć nad grupom koju treba oživotvoriti kao grupu", kaže Bourdieu (1992: 120), "nužno je ujedno i moć da se grupa formira nametanjem zajedničkih principa vizije i divizije, dakle nametanjem jedinstvene vizije njezina identiteta (te samosvijesti koja suštinski počiva na priznatosti od drugih) i identične vizije njezina jedinstva". Tako su, napominje autor, "osnivači školstva Republike izričito tražili od obrazovanja da, između ostalog, nametanjem 'nacionalnog' jezika, ucjepljuju učenicima zajednički sustav kategorija percepcije i procjenjivanja, kadar da utemelji jedinstvenu viziju društvenog svijeta" (Bourdieu, 1992: 120). Gdje je vizija tu je i divizija. Ali, postoje različite i vizije i divizije; one se na različite načine koriste postupcima isključivanja, uključivanja, traženja priznanja itd. Neke teže izrazitoj partikularnoj zatvorenosti, druge otvorenosti, neke zagovaraju i grade nepovjerenje dok druge na povjerenje računaju kao na opći uslov, neke u zasnivanju svoje moći počivaju na mistifikaciji, a neke druge na demistifikaciji. Tako je borba oko formiranja nekog kolektivnog identiteta istovremeno i borba oko ovladavanja društvenom moći. Analizirani udžbenici, vidjeli smo, imaju u sebi ugrađene i vizije i divizije. Koliko je nastava književnosti po tako koncipiranim udžbenicima medij književnog obrazovanja, a koliko medij formiranja i (p)održavanja određenog tipa nacionalnog identiteta, što se i eksplicite zahtijeva npr. u hrvatskom nastavnom programu (izgradnja "nacionalnog identiteta i svijesti o pripadnosti europskom duhovnom i uljudbenom krugu" - Benjak, 2001: 259), te kakav je njihov uticaj na formiranje (modernog, tj. ovovremenog) senzibiliteta kod učenika, valjalo bi istraživati drugim metodima, onim koji u obzir uzimaju i recepciju književnog predloška.

Tražene su teme u hrvatskim udžbenicima, gledano u cjelini, zastupljenije u osnovnoškolskim nego u gimnazijskim udžbenicima. U bosanskim je udžbenicima, vidjeli smo, obrnuto. Prema mjestu koje zauzimaju na rangu tražene teme se u ove dvije grupe udžbenika najviše razlikuju u slučaju egzistencijalnih tema, tema o umjetnosti, dječjem životu i prirodi. Pojedine teme u hrvatskim bi se udžbenicima, a prema njihovoj zastupljenosti, mogle svrstati u tri grupe: prvu grupu čine teme o intimnom životu i prirodi, drugu grupu čine egzistencijalne teme, rodoljublje i umjetnost, a treću teme iz društvenog i porodičnog života, religije i povijesti.

U srpskim su udžbenicima, slično kao u hrvatskim, tražene teme više zastupljene u udžbenicima za osnovne škole nego u gimnazijskim udžbenicima. Prema mjestu koje zauzimaju na rangu, tražene teme se najviše razlikuju u slučaju rodoljublja (znatno zastupljenije u osnovnoškolskim udžbenicima - rang 3-7) i umjetnosti (zastupljenost znatno veća u gimnazijskim udžbenicima - rang 4-9). U cjelini gledano, teme bi se u srpskim udžbenicima mogle, s obzirom na njihovu učestalost u analiziranim tekstovima, svrstati (slično kao u bosanskim i hrvatskim udžbenicima) u tri grupe: prvu grupu čine teme o intimnom životu, prirodi i egzistencijalne teme, drugu porodični i društveni život, rodoljublje, povijest i umjetnost, a treću religija i dječji život.
Mada postoje određene razlike (i prema tome čiji su udžbenici - bosanski, hrvatski ili srpski - i prema tome pripadaju li osnovnoškolskim ili gimnazijskim udžbenicima), one nisu tako značajne da bi se moglo govoriti o različitoj tematskoj konstrukciji analiziranih udžbenika. A kada i postoje, onda su veće one između osnovnoškolskih i gimnazijskih nego one između bosanskih, hrvatskih i srpskih udžbenika.

Najviše tekstova u kojima se govori o sukobima je u bosanskim, a najmanje u hrvatskim udžbenicima (tabela 5). Srpski udžbenici po ovome su između bosanskih i hrvatskih. Zanimljive se razlike u zastupljenosti tekstova u kojima se govori o pojedinim vrstama sukoba. U bosanskim udžbenicima to su tekstovi u kojima se govori o sukobima pojedinca (ponajviše sukobima između pojedinaca - 15,9% je takvih tekstova od ukupnog broja tekstova). U hrvatskim udžbenicima najzastupljeniji su oni tekstovi u kojima se govori o sukobima između pojedinaca (6,5%) i sukobima između grupa (5,2%), a u srpskim dominiraju oni tekstovi u kojima se govori o sukobima globalnih zajednica (11,2%) i sukobima između pojedinaca (10,6%). U bosanskim i hrvatskim udžbenicima sasvim su beznačajne razlike između osnovnoškolskih i gimnazijskih udžbenika. U srpskim osnovnoškolskim udžbenicima veća je zastupljenost tekstova u kojima se govori o sukobima između pojedinaca, te između pojedinaca i porodice, grupa i globalne zajednice.

Udio tekstova koji govore o ratu nešto je malo veći u srpskim nego bosanskim udžbenicima, a duplo veći nego u hrvatskim udžbenicima. Eksplicite se o miru najviše govori u tekstovima bosanskih, a najmanje, skoro zanemarivo (0,4%) u tekstovima hrvatskih udžbenika.
Kada je riječ o tekstovima u kojima se govori o ratu onda ne postoji nikakva razlika između osnovnoškolskih i gimnazijskih udžbenika, a kada je riječ o tekstovima koji govore o miru ta razlika postoji samo u srpskim udžbenicima (u osnovnoškolskim je takvih 20,6% tekstova, a u gimnazijskim udžbenicima svega 2,0%).

U svim udžbenicima (tabela 7), a posebno srpskim, u tekstovima u kojima se govori o ratu, dominiraju oni u kojima se govori o stradanju stanovništva (ubijanje, ranjavanje, raseljavanje, progoni i sl.). Male su razlike kada se radi o tekstovima u kojima se govori o uništavanju naselja, kulturno-povijesnih spomenika i sl.
Udio tekstova u kojima se govori o stradanju stanovništva i uništavanju naselja i prirode podjednak je i u osnovnoškolskim i gimnazijskim udžbenicima, kako u bosanskim, tako isto i u hrvatskim i srpskim.
Dakle, kada je riječ o tekstovima u kojima se govori o sukobima, ratu i miru, te ratnim stradanjima i uništavanjima onda se može reći da je udio takvih tekstova u hrvatskim udžbenicima najmanji, te da se bosanski i srpski razlikuju u tome što su u prvima zastupljeniji tekstovi u kojima se govori o sukobima pojedinaca, a u drugim o tekstovima u kojima se govori o sukobima globalnih zajednica (ratu).

Najzasićeniji su bosanski, a najmanje zasićeni hrvatski udžbenici. Srpski zauzimaju mjesto između njih. U udžbenicima svih produkcija vrijednosno su zasićeniji tekstovi iz osnovnoškolskih nego tekstovi iz gimnazijskih udžbenika. Vrijednosno su najzasićeniji tekstovi u bosanskim osnovnoškolskim udžbenicima (KVZ=0,328, u gimnazijskim 0,296), a najmanje tekstovi u srpskim gimnazijskim udžbenicima (KVZ=0,100, u osnovnoškolskim 0,306). U hrvatskim su udžbenicima male razlike u vrijednosnoj zasićenosti tekstova osnovnoškolskih i gimnazijskih udžbenika (0,135, odnosno 0,104). Evidentirane razlike u vrijednosnoj zasićenosti tekstova, prije svega one između bosanskih i hrvatskih udžbenika, ponajviše su rezultat ranije navedenih razlika: u hrvatskim je udžbenicima, u odnosu na bosanske, znatno manje tekstova o sukobima (koji su već po sebi izrazito zasićeni vrijednostima), a znatno više znanstveno-književnih tekstova (gdje, jer se radi o takvom tipu diskursa, nema ili ima vrlo malo vrijednosnih sudova, pa time i poželjnih vrijednosti). U svim je udžbenicima najveća zasićenost s poželjnim vrijednostima/osobinama koje se odnose na pojedinca, iza njih su one vrijednosti koje se tiču odnosa među ljudima i na kraju su one koje ukazuju na poželjne odnose pojedinca i zajednice. KVZ za prvu grupu vrijednosti/osobina u bosanskim udžbenicima iznosi 0,336 (i to je najveći KVZ), za drugu 0,320, a za treću 0,242. U hrvatskim udžbenicima za ove tri grupe vrijednosti KVZ iznosi 0,130, zatim 0,107, te na kraju 0,088, a u srpskim 0,216 za prvu, 0,187 za drugu i 0,144 za treću grupu. Vidimo, dakle, da se u ovom pogledu radi o istoj vrijednosnoj konstrukciji.
Korelacija (koeficijent kontingencije) između pojedinih vrijednosnih poruka i udžbeničke produkcije (čiji je udžbenik) je relativno mala. Od ukupno 37 korelacija, tek njih 6 ima vrijednost koeficijenta kontingencije veću od 0,300 (najveći je onaj od C=0,324). To upućuje na relativnu ujednačenost traženih vrijednosnih poruka u svim produkcijama. Veća je neujednačenost u vrijednosnim porukama između osnovnoškolskih i gimnazijskih udžbenika svih produkcija (najviše srpskih) nego što je ona između samih produkcija, tj. s obzirom na to čiji je udžbenik. Provedena faktorska analiza, također, ne upućuje na veće razlike među istraživanim grupama udžbenika. U svim je dobijeno devet faktora (sa varijancom od 61 713 u srpskim, 62 393 u bosanskim i 63 280 u hrvatskim udžbenicima) koji se formiraju sa sličnim traženim vrijednostima. Tako je npr. u svima njima prvi faktor većinom formiran od vrijednosti koje afirmiraju život, osjećajnost, solidarnost i orijentiranost kako na sadašnjost tako i na budućnost i prošlost. Razlike se odnose više na to koji je redoslijed pojedinog faktora u pojedinoj produkciji nego na to od kojih se varijabli oni formiraju: u bosanskim je udžbenicima faktor koji je formiran "negativnim" vrijednostima (ne može se uticati na vlastiti život, negativan odnos prema životu, a isto tako i prema budućnosti i sadašnjosti) na drugom mjestu, u hrvatskom na četvrtom, a u srpskom na petom mjestu. Relativno velika je zasićenost pojedinih varijabli odnosnim faktorom u sve tri produkcije: skoro su sve vrijednosti veće od 500, a kreću se od 406 do 870. Dobiveni faktori u bosanskim udžbenicima mogli bi se nazvati i poredati (od 1. do 9) na slijedeći način: optimizam i otvorenost prema drugima i vremenu, pesimizam, orijentiranost prema zajednici, znanje i kreativnost, privatnost i porodični život, nepovjerenje, tradicija, individualizam, konformizam. U hrvatskim bi se mogli poredati na slijedeći način: optimizam i okrenutost prema vremenu uz poštivanje tradicije, orijentiranost prema drugome, orijentiranost prema zajednici, pesimizam, individualizam i znanje, kreativnost i snalažljivost, privatnost, porodični život, nepovjerenje. U srpskim bi udžbenicima redoslijed bio slijedeći: optimizam i otvorenost prema drugima i vremenu, orijentiranost prema zajednici, individualizam i nepovjerenje, postojanost, pesimizam, tolerancija i prijateljstvo, znanje i kreativnost, egocentrizam, aktivizam. Vrlo su velike razlike u svim grupama udžbenika s obzirom na to koliko su u analiziranim tekstovima zastupljene tražene vrijednosti/osobine. Neke su rangirane izrazito visoko, a neke izrazito nisko. Podatke ćemo prikazati kroz dvije grupe: prvu, u kojoj su tražene vrijednosti/osobine prisutne u najmanje 25,0% tekstova i drugu, u kojoj su tražene vrijednosti/osobine prisutne najviše u 10,0% od ukupnog broja tekstova (1905). Riječ je, dakle o grupi sa relativno visokom i izrazito visokom zastupljenošću i grupi sa relativno niskom i izrazito niskom zastupljenošću. Redoslijed pojedinih vrijednosti (rang) formiran je na temelju njihovih frekvencija, tj. udjela u ukupnom broju tekstova (1905). Evo podataka o tome.

Vrijednosti/osobine iz prve grupe, one koje su značajno zastupljene u analiziranim tekstovima, neka su vrsta općih mjesta konstrukcije udžbenika svih produkcija. Između njih nema nekih značajnijih razlika: prvih pet vrijednosti/osobina na rangu ukupno analiziranih tekstova nalazi se na prvih pet mjesta u hrvatskim i na prva četiri mjesta u bosanskim i srpskim udžbenicima. Postoje određene razlike između vrsta udžbenika po njihovoj produkciji s obzirom na prisutnost vrijednosti/osobina iz druge grupe, onih koje su malo ili izrazito malo prisutne. One vrijednosti/osobine koje su u srpskim udžbenicima na prvom i drugom mjestu (najmanja zastupljenost), u bosanskim i hrvatskim udžbenicima su na osmom i trinaestom, odnosno dvanaestom mjestu. Ali izrazito niska zastupljenost ovih vrijednosti/osobina ukazuje na njihovu marginalnost u temeljnoj vrijednosnoj postavi, a koja je, s obzirom na to da se radi o tekstovima iz raznih vremenskih razdoblja, relativno stabilna i trajna.
Osnovna razlika između tekstova ove tri produkcije, a s obzirom na njihovu vrijednosnu zasićenost, je ona između hrvatskih i bosanskih udžbenika. Sve druge analize ukazuju, međutim, na relativno malu značajnost razlika. Veće su razlike unutar svake produkcije (osnovnoškolske i gimnazijske čitanke) nego one između vrsta produkcija, kod svih je isti redoslijed prisustva pojedinih vrsta vrijednosti (koje se odnose na pojedinca, odnose među ljudima i odnose pojedinca i zajednice), velika većina koeficijenata kontingencije (C) je mala ili izrazito mala, faktori se u sve tri grupe formiraju na sličan način, a rang najzastupljenijih poželjnih vrijednosti/osobina u sve tri grupe ukazuje na njihovu veliku bliskost. Uz manja odstupanja, postoji, moglo bi se reći, relativno velika ujednačenost. Ova ujednačenost je najvjerovatnije osigurana istom i sasvim sličnom matricom iz koje se i konstruiraju udžbenici. Ta matrica je, dakle, opće svojstvo sve tri produkcije. Iako se radi o stabilnim i trajnim konstrukcijskim karakteristikama analiziranih udžbenika, njihova stabilnost i trajnost su relativizirane stalnim mjenama osnovnih političkih i kulturnih zahtjeva. Ta je promjena evidentirana u već spomenutom istraživanju početnica i čitanki za osnovne škole. Rezultati istraživanja pokazuju da se u jednom segmentu, onom sistemskom, koji organizira i kolonizira ostale segmente, i koji ono što se predstavlja kao opće, stabilno i trajno stavlja u novi kontekst, zbila skoro potpuna inverzija vrijednosti: na mjesto socijalističkih vrijednosti koje su 1986. godine zauzimale treće mjesto na rangu došle su (sa osmog mjesta) nacionalne vrijednosti, a socijalističke su se (1996. godine) našle na posljednjem, četrnaestom mjestu (Ledić, 1999: 53). Autorica će ovu relativizaciju i zahtjeve koji se postavljaju iz novonastalih okolnosti nazvati "moralnom ambivalentnošću" i "asociranjem na recentna ratna zbivanja". Tako je, kad se radi o moralnoj ambivalenciji, u čitanci za peti razred "lik lukavog Ere (iz Ere s onog svijeta) prikazan s otvorenom simpatijom", a uz "pjesmu Ive vara dva Duždeva sina kaže se: 'Prijevara je postupak koji treba osuditi. Zašto se Ivi ipak divimo i njegov postupak odobravamo?'" (Ledić, 1999: 59 i 60). Negativno vrednovanje prevare (kao ono što je poželjno, kao ono što se uspostavlja kao opće mjesto i trajan i stabilan element kulture), relativizira se, mada to nije direktno izrečeno, jer su oni koje varamo Mleci, a ne "Mi". Time, naravno, moralnost gubi univerzalna i zadobija parcijalna svojstva. Asociranje na recentna ratna zbivanja ili zahtjeve koje postavljaju novonastale okolnosti, autorica ilustrira promjenama koje se nalaze u "opremi" epa Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića (Agovanje) u čitankama za osmi razred. U interpretaciji se (čitanka iz 1996) od učenika traži ovo: "Na temelju povijesnih podataka o Crnogorcima utvrdi koliko se podudaraju povijesna i umjetnička istina o njima. Prisjeti se uloge Crnogoraca u ovom ratu, ali i događaja s početka XIX stoljeća, kada su također opljačkali i popalili Konavle". Uz isti odlomak ovog epa u čitanci iz 1986. pita se "za koje ciljeva mladi Crnogorci umiru bez jauka i bez straha?" (Ledić, 1999: 60). Vidimo, dakle, da se ne samo izborom literarnih djela već i njihovom obradom mjenja sam karakter vrijednosti koje se inače tretiraju kao da su opće, stabilne i trajne. Ako se i zadržavaju, one interpretacijski ili cjelokupnim kontekstom zadobijaju nove akcente ili čak sasvim nova značenja.
I po općim temama i po vrijednosnim porukama, dakle po onim temeljnim uporištima, analizirani udžbenici ne pokazuju veća odstupanja. Tek povremeno, kao neka vrsta ekscesa, analiza ovih udžbenika otkriva razlike među njima. One dolaze više s periferije, a ne iz, već kroz stoljetnu praksu, uspostavljene povijesno-književne matrice. Međutim, sama matrica po kojoj se vrši izbor tekstova, kako smo vidjeli, biva kolonizirana od zahtjevâ novog trenutka.

Značajnih razlika između udžbenika različitih produkcija nema (tabela 9). Ne može ih zapravo ni biti, jer su tekstovi u kojima bi se mogao pronaći govor o sličnostima i razlikama isključeni, odnosno nisu uključeni. Kao da onih drugih i nema. Odnos prema zajedničkom iskustvu i u mnogo čemu zajedničkoj stoljetnoj povijesno-književnoj tradiciji je odnos isključivanja. Ovdje se samo u drugom obliku ponavljaju ranije izneseni podaci o omjeru nacionalne i druge književnosti. Slika, dakle, o "Nama" i "Njima" u ovim udžbenicima nije naslikana. Tek se u bosanskim udžbenicima povremeno i rijetko pojavi neki podatak o "Njima". U hrvatskim i nešto manje srpskim udžbenicima oni drugi (Bošnjaci i Srbi, odnosno Bošnjaci i Hrvati) skoro da i ne postoje kada se govori o njihovoj bliskosti.
O sebi, pak, u analiziranim tekstovima grade istu ili sličnu sliku: preko stradanja, pobjeda i neprijatelja.

U bosanskim udžbenicima je (tabela 10) ukupno 55 tekstova u kojima se govori o stradanju navedenih naroda/država. U 72,7% slučajeva stradavaju Bošnjaci i Bosna. Ostali su podjednako zastupljeni. Skoro podjednak je broj tekstova u kojima stradavaju pojedinci (23) i narod (22). Prema načinu stradavanja sasvim dominiraju tekstovi u kojima se govori o žrtvi (45 ili 81,8%), što je (žrtva) posljedica aktivnosti drugih. Po tome ko stradava i po načinu stradavanja ne postoje razlike između Bošnjaka/Bosne i drugih.

Prema broju tekstova u kojima se govori o stradavanju ne postoje skoro nikakve razlike između hrvatskih i srpskih udžbenika. U oba slučaja riječ je skoro isključivo o stradanju "Nas" (u hrvatskim udžbenicima takvih je 94,7% tekstova, a u srpskim 85,9%). U srpskim udžbenicima nema nijednog teksta o stradanju Bošnjaka i Hrvata. U slučaju načina stradavanja, kao i u bosanskim udžbenicima, dominiraju tekstovi u kojima se govori o žrtvi. U hrvatskim je udžbenicima, međutim, najviše tekstova koji govore o stradanju grupe (45,6% prema 21,8% u srpskim), a u srpskim o stradanju naroda (46,9% prema 36,8% hrvatskih). Iz podataka prikazanih u tabelama 10, 11 i 12 vidi se da gledano iz perspektive čitaoca (učenika) postoji (sa manjim odmakom u bosanskim udžbenicima) skoro isključivo "Naše" stradanje. Drugi se i na ovaj način isključuju.
Slični tekstovima o stradanju su i tekstovi o pobjedama, s tom razlikom što je tekstova o pobjedama manje nego što je onih o stradanjima. U bosanskim udžbenicima je 38 tekstova u kojima se govori o pobjedama, u hrvatskim 45, a u srpskim 32. U svima dominiraju "Naše" pobjede: takvih tekstova je u bosanskim udžbenicima 28 ili 73,7% (ostale pobjede su: hrvatske - 3, srpske - 5 i jugoslavenske - 2), hrvatskim 45 (dakle sve), a u srpskim 28 ili 87,5% (ostale su: bosanske - 1, hrvatske - 2 i jugoslavenske -1).
U bosanskim i hrvatskim udžbenicima "pobjednici" su kao i "stradalnici": u bosanskim to su narod/država (17) i pojedinci (15), a u hrvatskim - grupe (23). U srpskim, pak, udžbenicima za razliku od "žrtve" (narod/država) "pobjednici" su pojedinci (17). I u pobjedama, kao i u slučaju stradanja, drugi su isključeni. Ova uključivanja/isključivanja "Nas" i "Drugih" kao žrtava i kao pobjednika pokazuju se kao konstrukcijsko uporište analiziranih čitanki. To, međutim, ne znači da su "Drugi", u izgradnji slike o "Nama", u potpunosti odsutni. Isključivanje "Drugog" može se obavljati na različite načine, pa i tako što ga se nastoji uključiti jer je, kako kaže Taylor (2001: 106), "upereno protiv drugih načina postojanja" (priznaje ga se tako što ga se nastoji asimilirati, poništiti) ili tako što nam (u sukobima, pogotovo ratnim) kao predmet "Naše" zaokupljenosti (Hodžić, 1999) služi, a djelujući iz reducirane, binarne logike, za formiranje i održavanje vlastitog (kolektivnog) identiteta, jer "pobliže označavanje onoga što čini etnički identitet odvija se tek nakon što X (tj. 'Mi') prizna postojanje ne-X", a samo priznanje ne sadrži nužno (što zavisi od vrste odnosa ili dodira) negativno vrijednosno određenje (Devereux, 1990: 217). Tako su i u ovim udžbenicima "Drugi" uključeni tek onda kada se govori o neprijateljima i protivnicima koji nam nanose štetu, ometaju ostvarenje naših htijenja i sl.

U bosanskim udžbenicima 12 je tekstova (23,5%) u kojima i oni drugi imaju neprijatelja; u hrvatskim je takvih 5,3%, a u srpskim 11,1% (tabela 13).
Neprijatelj ili protivnik koji nam nanosi štetu itd. prije svega je vezan uz narod/državu. Tako, u bosanskim udžbenicima od ukupnog broja tekstova u kojima se spominje neprijatelj Bošnjaka/Bosne njih 19 (ili 48,7%) pojam neprijatelja veže uz narod/državu (neprijatelj Bošnjaka/Bosne). Da Bošnjaci kao pojedinci imaju neprijatelja spominje se u 12 tekstova (30,8%), a kao grupa u 8 tekstova (20,5%). U hrvatskim udžbenicima neprijatelj Hrvata/Hrvatske kao naroda/države spominje se u 32 teksta (59,3%). Ostalo se odnosi na grupe (16 ili 29,6%) i pojedince (6 ili 11,1%). U srpskim udžbenicima pojam neprijatelj se u 31 tekstu (64,6%) veže uz narod/državu (Srbe/Srbiju itd.). Ostalo se odnosi na pojedince (9 ili 18,7%) i grupe (8 ili 16,7%).

Bošnjaci/Bosna se niti u tekstovima hrvatskih niti u tekstovima srpskih udžbenika ne spominju kao hrvatski ili srpski neprijatelji. Jugoslavija se u hrvatskim udžbenicima kao neprijatelj hrvatskog naroda/države spominje u 2 teksta. Takvog spominjanja nema u tekstovima bosanskih i srpskih udžbenika. U tekstovima srpskih udžbenika Turci/Turska kao neprijatelji u najvećem se broju slučajeva vežu uz narod/državu (21 ili 75,0%), u hrvatskim uz grupu (8 ili 47,1%), a u bosanskim podjednako narod/državu i pojedinca (3). Neprijateljstvo Austro-Ugarske u bosanskim se udžbenicima odnosi na narod/državu (4 od 5). U hrvatskim udžbenicima Nijemci/Njemačka kao neprijatelj isključivo su vezani uz narod/državu (7), a pretežno Austro-Ugarska (5), Mlečani i Italija (3) i Srbi/Srbija (3). U bosanskim udžbenicima Srbi/Srbija kao neprijatelj se podjednako vežu uz narod/državu i grupu (3). Vidimo da se Srbi/Srbija kao neprijatelji u relativno značajnom broju spominju u tekstovima bosanskih i hrvatskih udžbenika. Takav slučaj nije sa Hrvatima/Hrvatskom u bosanskim i srpskim udžbenicima, a Bošnjaci/Bosna kao neprijatelji se ne spominju ni u hrvatskim ni u srpskim čitankama. Dominacija Turaka kao neprijatelja, posebno u srpskim čitankama, svakako je u vezi s brojem u njima uvrštenih epskih pjesama, kako narodnih tako i autorskih. U jednom nedavno provedenom istraživanju (Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici) D. Dukić je pokazao da se u epskoj poeziji (u kojoj "klasične deseteračke pjesme, ali i bugarštice, preferiraju prikazivanje epskog događaja nad njegovim ocjenjivanjem", a u "pisanoj autorskoj epici... vidljivo je intenziviranje aksiološke funkcije"), pojavljuju četiri tipa protivnika: Snažni Ratnik (Suparnik), Nasilnik (Zulumćar), Vjerski Neprijatelj (Nevjernik, Krivovjernik) i Osvajač. Prvi se na jednoj mogućoj aksiološkoj skali pojavljuje na pozitivnoj, a ostala trojica na negativnoj strani. Najudaljeniji su Snažni Ratnik i Nasilnik (Dukić, 1998: 189 i 196). Dok prvi, kao snažan ratnik, kao junak, vitez, delija i sl. svoju ulogu može dijeliti s Mi-taborom, drugi kao nasilnik, zulumćar, krvnik to ne može; naprotiv, može se govoriti o njegovoj satanizaciji (Dukić, 1988: 191 i 192). Figura protivnika, nezavisno od toga koje mjesto zauzima na aksiološkoj skali, u najvećem broju slučajeva pripada istom etnonimu, skoro se uvijek radi o Turcima, pa se stoga može, s jedne strane, govoriti o stvorenoj slici Turaka (Drugog) u hrvatskoj kulturi (naravno, i u drugim kulturama koje stvaraju istu ili sličnu sliku), ali i s druge strane, "proučavanjem Protivnika odnosno Drugog (čija se 'aksiologija u pravilu kreće zonom negativnog vrijednovanja') u određenoj kulturi posredno se mogu konstruirati odrednice njena identiteta" (Dukić, 1998: 199). Zbog ovog "kretanja u zoni negativnog vrednovanja" autor svoje proučavanje figure Protivnika u povijesnoj epici na kraju svoje studije označava terminom antropologije zla. Dakle, u hrvatskoj povijesnoj epici (narodnoj i autorskoj) 1. figure protivnika u najvećem broju slučajeva pripadaju Turcima i 2. kao Protivnik, Drugi - koji se nalazi u zoni negativnog vrednovanja - ipak nije u potpunosti isključen iz polja "Naših" vrijednosti (Snažni Ratnik). Slična analiza bosanske i srpske povijesne epike dala bi vjerovatno slične rezultate. Turci, kao onaj Drugi, u tekstovima hrvatskih i srpskih udžbenika pojavljuju se na prvom mjestu. Oni su, vidjeli smo, najčešći neprijatelji. Visoko su rangirani i u bosanskim udžbenicima, gdje zajedno sa Srbima/Srbijom djele prvo mjesto. Oni zauzimaju neko posebno i istaknuto mjesto, ponajviše u srpskim, a zatim u hrvatskim, pa i bosanskim čitankama. Turci su, dakle, bosansko-hrvatsko-srpski topos. Ako se u potpunosti, skoro u potpunosti ili u značajnoj mjeri međusobno isključuju, Turci su im polje susreta, polje gdje se zajedno nalaze. Prezentirana književna djela u analiziranim udžbenicima su, vidimo, neka vrsta sjećanja na prošlost, koja, kada se pojavljuju kroz više generacija, postaju (ili to nastoje postati) skladišta kolektivnog pamćenja. S drugim su podacima iz prošlosti (historijskim ili kvazihistorijskim, fiktivnim ili kvazifiktivnim) pohranjena u skladište koje je imalo (a izgleda da još uvijek ima) zadatak stvaranja i čuvanja identiteta nacionalne zajednice. U tome se nalazi i aktivna veza između opće povijesti i povijesti književnosti, bar one koja (kao reprezentant) funkcionira kao udžbenička književnost (lektira). Ovaj uvid potvrđuje se i podacima (ne samo onim koji se odnose na Turke, kao zajedničkog mjesta u konstrukciji nacionalne zajednice) o drugim etnonimima, tj. spominjanju naroda (narod, država, grupa, pojedinac) u analiziranim udžbenicima. Takvih spominjanja najviše je u tekstovima bosanskih udžbenika (457), zatim hrvatskim (375), a najmanje u srpskim (282). Svakako, najčešće se spominju pripadnici naroda kome je udžbenik i namijenjen: Bošnjaci u bosanskim udžbenicima (20,4% od ukupnog - 457), Hrvati u hrvatskim udžbenicima (42,4%) i Srbi u srpskim udžbenicima (34,8%). U bosanskim udžbenicima najčešće spominjanje ostalih naroda/država je slijedeće: Hrvati/Hrvatska - 35 puta, Srbi/Srbija - 31, Turci/Turska - 23, Francuzi/Francuska - 22, Austrija, Austro-Ugarska - 20, Nijemci/Njemačka - 18, Talijani/Italija - 13 itd. U hrvatskim udžbenicima: Turci/Turska - 26, Talijani/Italija - 16, Srbi/Srbija - 15, Bošnjaci/Bosna - 13, Francuzi/Francuska - 13, Nijemci/Njemačka - 12, Mađari/Mađarska - 11, Rusi/Rusija - 11, itd., a u srpskim: Turci/Turska - 35, Bošnjaci/Bosna - 15, Nijemci/Njemačka -13, Francuzi/Francuska - 11, Hrvati/Hrvatska - 11, Slovenci/Slovenija - 11, Rusi/Rusija - 8, itd. Uz "Nas" tu su najčešće "Nama" referentni "Drugi" - oni koji se najčešće spominju i u "Našoj" nacionalnoj povijesti, s kojima dijelimo prošlost i sjećanje na nju. I ovdje, kao u slučaju Turaka-neprijatelja, u čitankama sve tri produkcije oni "Drugi" su skoro istovjetni. I oni se, mada ne na isti način kao Turci-neprijatelji, nalaze u polju zajedničkog iskustva. Tako, nacionalne književnosti, kao organizirane cjeline, koje bi htjele biti ekskluzivne, uspostavljanjem veza s općom povijesti (bez čega ne mogu obavljati svoj zadatak), onog "Drugog" kojeg se nastoji isključiti, makar i posredno i nenadano, uključuju u "Našu" priču. Opća se povijest, pa i kada se radi o povijesti jednog naroda/države, pojavljuje kao polje susreta s "Drugim" koji, i ako je u sukobu s "Nama", nužno ne mora biti u potpunosti negativno vrednovan (slučaj Snažnog Ratnika). Mjesto koje on zaposjeda u funkciji je izgradnje neke ciljane, uvjerljive i koherentne slike o "Nama", određeno je, dakle, nekim višim svrhama, pa od toga i zavisi kako će se pojaviti u "Našoj" (re)konstruiranoj povijesti književnosti. Ono što je obuhvaćeno nazivom nacionalna književnost na više se načina isprepliće sa općom i nacionalnom poviješću. Organizacija književnih djela u šire cjeline jedan je od načina kojima se postiže ta isprepletenost.
Analizirane gimnazijske čitanke ne tvore se "po primjeni kriterija aktualnosti" (kao npr. austrijske i mađarske čitanke), već "naglašavaju povijesni pristup književnih kretanja" (Benjak, 2001: 233). One tako predstavljaju neku vrstu povijesti književnosti ili, s obzirom na to da u njima dominiraju tekstovi iz nacionalnih književnosti (u hrvatskim 3/4, a srpskim 2/3), one su zapravo prije svega povijesti nacionalnih književnosti. Konstrukcija povijesti nacionalne književnosti u kojoj se nastoji uspostaviti neko, unutar sebe, koherentno i jedinstveno kretanje od nekog početka pa sve do savremenosti "možda nije bez obuhvatnije pouke: čvrsta povezanost jezika, književnosti i povijesti, vjerovanje da kronološki poredana književna djela skupine ljudi što se naziva narodom imaju smislenu povijest, isplaćuju naš dug prošlim vremenima uvjerenjem da prošlost sa svojim određenim bićem postoji izvan nas, da krvna, prostorna ili vremenska bliskost nužno proizvode tvrdi činjenični kompleks povijesti" (Ivić, 1996: 123). Za takve povijesti književnosti, u kojima se inače raznorodno gradivo "ujedinjuje, uređuje, ispisuje i pripovijeda, dobiva značenje i smjer, preobražuje u povijest", N. Ivić će reći da su tradicionalne, da još uvijek "vladaju našim naučavanjem književnosti", te da "ukazuju na devetnaestostoljetne nacionalne i građanske sustave legitimiranja, sanjane u ovim krajevima ali nikad potpuno ostvarene: nužnost povijesti književnosti djelomično je i plod prošlostoljetnog sna o organskoj cjelovitosti naroda i njihovih kultura kroz povijest" (Ivić, 1996: 123 i 125). U konstrukciji čitanki, udžbenika koji služe kao osnova za nastavu književnosti, ne radi se samo o selekciji književnih djela i vrsti njihove opreme, već i o selekciji koncepata. Time posredovano, književno djelo dopire do čitaoca (učenika). Analizirani udžbenici sve tri produkcije konstruiraju se na isti način, koriste se istom sociokulturnom i književnoteorijskom matricom, istim konceptom. Selekcija koncepata i tekstova dopunjena je selekcijom (a ponegdje) i isključenjem tekstova onog Drugog. Time, međutim, Drugi, nezavisno od toga kako je označen, nije mogao biti i sasvim isključen. Naprotiv, on ponekad, u konstruiranju vlastitog identiteta, zadobija odlučujuću važnost.