|
Kraljica Natalija u Ulici Narodnog fronta
Nedavno je javnost obaveštena da su predlozi o promeni imena nekih beogradskih
ulica "konačno na stolu". Nije neuobičajena praksa ni u daleko
uređenijim zemljama od Srbije: nove vlasti daju svoj pečat životu i menjanjem
imena ulica. Time iskazuju svoje viđenje identiteta gradova, naročito glavnog
grada, odnos prema tradiciji i društvenim i kulturnim vrednostima koje nameravaju
da promovišu. Za razliku od dinastije Karađorđevića, koja je u tom pogledu
bila suzdržana, Brozova vlast je napravila radikalan rez. Preimenovala je
ulice "nasilno i u duhu vladajuće ideologije". Tako je izražavala
svoj "revolucionarni duh" i uspostavljala novi sistem vrednosti.
Postbrozovske vlasti u tom pogledu više slede Broza nego Karađorđeviće.
Tako su ranih devedesetih godina (pod predsedavanjem Jovana Ćirilova) s
uličnih tabli nestala imena političara i heroja komunističke provenijencije,
ali i pisaca, slikara i uglednih ljudi zaslužnih za kulturnu i političku
istoriju zajedničke države. Onda je, na primer, nestalo i imena Ulice Stjepana
Radića, prema kome Beograd ipak ima neku obavezu. Naravno, pod uslovom da
predstavnici Beograda nemaju kratko pamćenje!
Postoktobarska vlast sledi isti trag. "Da bi pravda bila zadovoljena
usaglašeni su i kriterijumi i dogovoreno da ulice starog Beograda vrate
svoje stare nazive i ponesu imena zaslužnih ličnosti iz perioda od 1896.
do 1914. godine." Tako je ulica Narodnog fronta "vraćena"
kraljici Nataliji! Ništa neobično, štaviše logično: njenom mužu, kralju
Milanu, "vraćena" je glavna ulica u
Beogradu! Nije ovde u pitanju kraljica Natalija. Nesretna žena, udala se
u Srbiji za verovatno psihički poremećenog čoveka, sklonog kocki, razvratu,
spletkama. Poklonila je imovinu Beogradskom univerzitetu.
Zar ne bi bilo lepo da odbornice i odbornici Skupštine grada, zajedno sa
predstavnicima Univerziteta, ustanove šta se desilo i šta je ostalo od njenog
legata i da se eventualno i neka od ustanova Univerziteta nazove njenim
imenom. Naravno, zašto ne i ulica, mada za takvu odluku, u skladu sa kriterijumom
"... iz perioda 1896-1914", nema osnova. U tom periodu skandali
su već bili iza nje, ostala je bez ikakvog uticaja i u istoriji Srbije ona
nije više značila ništa, osim osobe koju treba proterati!
Ponekad se nije loše podsetiti šta piše u nekim knjigama. Tako Vladimir
Ćorović u Istoriji Srba piše da je Natalija bila "hladna i prilično
ograničena, a uporna žena", a da njen suprug, kralj Milan "u svojoj
mržnji prema njoj nije imao ni mere ni granica". Njihovi odnosi bili
su "puni javne sablazni i sramote". Milan je, kako piše u Istoriji
srpskog naroda, bio "belosvetski kockar i rasipnik", raspusnik.
Proterao je Nataliju iz Srbije da bi se 1888. godine nakon niza skandala,
"koji su poprimili i međunarodne razmere", razveo. (Kasnije je
poništio taj razvod.) Početkom devedesetih godina devetnaestog veka (1891)
kraljica je odbila da sporazumno napusti zemlju, pa je jednostavno proterana,
a kralju su izmireni kockarski dugovi, isplaćena suma od tri miliona franaka,
"uz uslov da se odrekne srpskog državljanstva i pripadništva kraljevskom
domu". Dva od tri miliona platila je ruska carska blagajna. Kraljici
i kralju je, napokon, 1900. godine definitivno zabranjen povratak u Srbiju.
Kralj je nedugo zatim umro, a kraljica je, razočarana, prešla u katoličanstvo
i u dubokoj starosti završila život u jednom katoličkom samostanu. Teško
da je Srbija u svojoj istoriji imala skandalozniju vladavinu od Milanove
i Natalijine. Paralele sa zbivanjima u poslednjoj četvrtini dvadesetog veka
bile bi ipak površne analogije.
Ako se ove činjenice imaju u vidu nije
izvestan zaključak da bi se karakter vladavine Milana i Natalije Obrenović
uklapao u željeni model vrednosti "nove demokratske vlasti"
u Beogradu i Srbiji. Ili, možda, bi! Neka odbornice i odbornici Skupštine
grada odluče po svojoj savesti.
Kako god da odluče, ostaje još jedna nedoumica. Javnosti nije saopšteno
da li će neka druga ulica u Beogradu biti imenovana "ulicom Narodnog
fronta". U Beogradu ima na stotine "Prvih", "Novih",
"Dvadeset trećih prvih", "Sedamnaestih novih"
ulica. Bilo bi lepo da |
|
|
|
Živko Grozdanić, Ašovi,
instalacija, 2002
|
| |
jedna od tih nesretnih, praktično zanemarenih i zapuštenih ulica dobije
ime "Narodnog fronta". Ne treba, valjda, nikoga podsećati da je
ideja narodnog fronta jedan od simbola antifašističke borbe u Evropi i svetu.
Nesumnjivo je da su tom idejom komunisti politički manipulisali, a organizaciono
je i zloupotrebili. Ali simbol ostaje simbol i kada se njime manipuliše.
To bar ljudi koji se bave politikom vrlo dobro znaju. U plemenitoj nameri
da "zadovolje pravdu", odbornice i odbornici ne bi trebalo toliko
da se zanesu da naprave nove nepravde koje će neka buduća pokolenja morati
da ispravljaju. Restauracija svega i svačega morala bi ipak da ima i meru
i granice!
Skoro pola radnog veka moje radno mesto se nalazilo u ulici Narodnog fronta.
Ulica u kojoj stanujem je mala, zapuštena i beznačajna - njenim stanovnicima
draga. Ima čak i potpuno beznačajno ime. Gospođe i gospodo, gradske majke
i oci, ako nemate nikakvu drugu ideju, nazovite tu uličicu imenom Narodnog
fronta. Antifašistička borba je jedna od moralnih vertikala građana ovog
grada. Nemojte Beograd isključivati iz evropske antifašističke koalicije.
Ne zaboravite - i vašu izbornu pobedu nad prethodnim režimom doneo vam je
taj antifašistički potencijal Beograda, njegovih građanki i građana. Verujte
na reč, vaš restauratorski zanos od toga neće mnogo štetovati.
|