homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Kraljica Natalija u Ulici Narodnog fronta

Nedavno je javnost obaveštena da su predlozi o promeni imena nekih beogradskih ulica "konačno na stolu". Nije neuobičajena praksa ni u daleko uređenijim zemljama od Srbije: nove vlasti daju svoj pečat životu i menjanjem imena ulica. Time iskazuju svoje viđenje identiteta gradova, naročito glavnog grada, odnos prema tradiciji i društvenim i kulturnim vrednostima koje nameravaju da promovišu. Za razliku od dinastije Karađorđevića, koja je u tom pogledu bila suzdržana, Brozova vlast je napravila radikalan rez. Preimenovala je ulice "nasilno i u duhu vladajuće ideologije". Tako je izražavala svoj "revolucionarni duh" i uspostavljala novi sistem vrednosti. Postbrozovske vlasti u tom pogledu više slede Broza nego Karađorđeviće. Tako su ranih devedesetih godina (pod predsedavanjem Jovana Ćirilova) s uličnih tabli nestala imena političara i heroja komunističke provenijencije, ali i pisaca, slikara i uglednih ljudi zaslužnih za kulturnu i političku istoriju zajedničke države. Onda je, na primer, nestalo i imena Ulice Stjepana Radića, prema kome Beograd ipak ima neku obavezu. Naravno, pod uslovom da predstavnici Beograda nemaju kratko pamćenje!
Postoktobarska vlast sledi isti trag. "Da bi pravda bila zadovoljena usaglašeni su i kriterijumi i dogovoreno da ulice starog Beograda vrate svoje stare nazive i ponesu imena zaslužnih ličnosti iz perioda od 1896. do 1914. godine." Tako je ulica Narodnog fronta "vraćena" kraljici Nataliji! Ništa neobično, štaviše logično: njenom mužu, kralju Milanu, "vraćena" je glavna ulica u Beogradu! Nije ovde u pitanju kraljica Natalija. Nesretna žena, udala se u Srbiji za verovatno psihički poremećenog čoveka, sklonog kocki, razvratu, spletkama. Poklonila je imovinu Beogradskom univerzitetu.
Zar ne bi bilo lepo da odbornice i odbornici Skupštine grada, zajedno sa predstavnicima Univerziteta, ustanove šta se desilo i šta je ostalo od njenog legata i da se eventualno i neka od ustanova Univerziteta nazove njenim imenom. Naravno, zašto ne i ulica, mada za takvu odluku, u skladu sa kriterijumom "... iz perioda 1896-1914", nema osnova. U tom periodu skandali su već bili iza nje, ostala je bez ikakvog uticaja i u istoriji Srbije ona nije više značila ništa, osim osobe koju treba proterati!
Ponekad se nije loše podsetiti šta piše u nekim knjigama. Tako Vladimir Ćorović u Istoriji Srba piše da je Natalija bila "hladna i prilično ograničena, a uporna žena", a da njen suprug, kralj Milan "u svojoj mržnji prema njoj nije imao ni mere ni granica". Njihovi odnosi bili su "puni javne sablazni i sramote". Milan je, kako piše u Istoriji srpskog naroda, bio "belosvetski kockar i rasipnik", raspusnik. Proterao je Nataliju iz Srbije da bi se 1888. godine nakon niza skandala, "koji su poprimili i međunarodne razmere", razveo. (Kasnije je poništio taj razvod.) Početkom devedesetih godina devetnaestog veka (1891) kraljica je odbila da sporazumno napusti zemlju, pa je jednostavno proterana, a kralju su izmireni kockarski dugovi, isplaćena suma od tri miliona franaka, "uz uslov da se odrekne srpskog državljanstva i pripadništva kraljevskom domu". Dva od tri miliona platila je ruska carska blagajna. Kraljici i kralju je, napokon, 1900. godine definitivno zabranjen povratak u Srbiju. Kralj je nedugo zatim umro, a kraljica je, razočarana, prešla u katoličanstvo i u dubokoj starosti završila život u jednom katoličkom samostanu. Teško da je Srbija u svojoj istoriji imala skandalozniju vladavinu od Milanove i Natalijine. Paralele sa zbivanjima u poslednjoj četvrtini dvadesetog veka bile bi ipak površne analogije.
Ako se ove činjenice imaju u vidu nije izvestan zaključak da bi se karakter vladavine Milana i Natalije Obrenović uklapao u željeni model vrednosti "nove demokratske vlasti" u Beogradu i Srbiji. Ili, možda, bi! Neka odbornice i odbornici Skupštine grada odluče po svojoj savesti.
Kako god da odluče, ostaje još jedna nedoumica. Javnosti nije saopšteno da li će neka druga ulica u Beogradu biti imenovana "ulicom Narodnog fronta". U Beogradu ima na stotine "Prvih", "Novih", "Dvadeset trećih prvih", "Sedamnaestih novih" ulica. Bilo bi lepo da
 
Živko Grozdanić, Ašovi, instalacija, 2002
 
jedna od tih nesretnih, praktično zanemarenih i zapuštenih ulica dobije ime "Narodnog fronta". Ne treba, valjda, nikoga podsećati da je ideja narodnog fronta jedan od simbola antifašističke borbe u Evropi i svetu. Nesumnjivo je da su tom idejom komunisti politički manipulisali, a organizaciono je i zloupotrebili. Ali simbol ostaje simbol i kada se njime manipuliše. To bar ljudi koji se bave politikom vrlo dobro znaju. U plemenitoj nameri da "zadovolje pravdu", odbornice i odbornici ne bi trebalo toliko da se zanesu da naprave nove nepravde koje će neka buduća pokolenja morati da ispravljaju. Restauracija svega i svačega morala bi ipak da ima i meru i granice!
Skoro pola radnog veka moje radno mesto se nalazilo u ulici Narodnog fronta. Ulica u kojoj stanujem je mala, zapuštena i beznačajna - njenim stanovnicima draga. Ima čak i potpuno beznačajno ime. Gospođe i gospodo, gradske majke i oci, ako nemate nikakvu drugu ideju, nazovite tu uličicu imenom Narodnog fronta. Antifašistička borba je jedna od moralnih vertikala građana ovog grada. Nemojte Beograd isključivati iz evropske antifašističke koalicije. Ne zaboravite - i vašu izbornu pobedu nad prethodnim režimom doneo vam je taj antifašistički potencijal Beograda, njegovih građanki i građana. Verujte na reč, vaš restauratorski zanos od toga neće mnogo štetovati.
 
  Božidar Jakšić
 
Država
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope