homepage
   
Republika
 
Kultura
Arhiva
O nama
About us
mail to Redakcija
mail to web master
 

 

 

Putevi mira

Vreme mira izgleda konačno dolazi na Balkan.
No, kako po svoj prilici još uvek većina smatra da nije odgovorna za ratove, to ne može biti optužena ni za postojeći mir. Narod je uvek bio za najbolja rešenja, a za to što sve nije ispalo kako treba krivi su drugi. Mediji su osluškivali bilo naroda, političari bilo medija, vojnici izvršavali naređenja...
Neki daleki svetski moćnici su ratno zlo izrežirali nama u inat! Zamutili su budno čuvanu zenicu oka, razbili bratstvo i jedinstvo po etnički čistim teritorijama, opljačkali tekovine slobodarskih naroda štiteći ga u žicama sabirnih centara. Uz pomoć domaćih izdajnika popalili su i porušili sela i gradove. Ako su za ratove bile krive Nemačka, Amerika i povampirena Austro-Ugarska, onda niko od nas Balkanaca nije odgovoran ni za mir.
Mir je ionako vazda bio berlinski, versajski, dejtonski, kumanovski. Mir je nametnut, proistekao sticajem nekih međunarodnih, to jest gospodskih, visokih politika, sa kojima je svesniji deo našeg naroda još odavno raskrstio.
Mir je uvek načinjen na našu štetu. On je posledica trulih kompromisa koji uvek idu na uštrb ostvarenja ratničkih snova. Samim tim on nije dobar, pa ni bezopasan, i više liči na nekakvo primirje, to jest zatišje pred buru.
Primirja su domaća specijalnost.
Naši vladari su uzaludno vekovima sklapali primirja, najčešće samo zato da bi ih podli neprijatelj svojim stalnim provokacijama prekidao. Tek kada bi dara prevršila meru naša armija je žestoko uzvraćala.
Posle primirja slede nova osvajanja, nove pobede. Primirje bi se moglo shvatiti kao predah. Srećom po naše ratnike, mir traje toliko kratko da se izgradnja ne isplati. Ko bi se baktao oko nekakvog komplikovanog, pa makar i boljeg društva, kada ćemo koliko sutra opet svi u stroj.
O tome da mir ne proizvodi heroje tako uspešno kao rat posvedočiće vam u TV-anketi svaki dobronamerni bolje situirani stari ratnik.
Postoji anegdota o tome kako su jednom u generalštabu bili pukovnica Marinka Romano i profesor Miladin Životić da zamole da se pusti voda u žedni, od strane oslobodilaca okupirani Dubrovnik.
Na primedbu da, kada je mir već na pomolu, malo vode ne bi pomutilo čast i slavu oslobodilaca utaborenih po okolnim bregovima, duhoviti i vispreni vrhovi vojske prisetili su se da je grad dobro snabdeven mineralnom flaširanom kiselicom koja, eto, po vojnim saznanjima, stiže brodovima od Latina.
Da li je narod pojam iz vojne enciklopedije i ništa više?
Mirnooo!!
To je mir. Po komandi.
Dok neko ponovo ne ugasi svetlo i komanduje da se otpočne sa dejstvom!
Besposlena raja, lakoverna koliko i tvrdoglava, nepismena ali sa nepokolebljivim uverenjima, hrabra prema dalekom ali bojažljiva prema bliskom, silna prema slabim a slaba prema silnim, pravdoljubiva ali zaboravno pomirljiva, samosvojna ali tradicionalno sklona da u stihiji veličanstvenih istorijskih događaja bespogovorno spusti glavu na panj, uvek je opasna.
Zaista, koliko je moguć i održiv trajni mir bez izgrađene građanske svesti i institucija koje neguju inicijativu običnog čoveka?

  Ivan T. Srdanović
 
Kultura
Republika
Copyright © 1996-2004 Republika & Yurope