Povodom godine invalida

Bijeli štap - najbolji prijatelj

Slijepi su suočeni sa bezbrojem prepreka. Njih je izuzetno dobro snimio i opisao moj prijatelj Zoran Igić, trener za samostalno kretanje slijepih u prostoru. On kaže: Arhitektonske i urbanističke barijere jedan su od važnijih faktora za proces savremene integracije vizuelno hendikepiranih osoba. Te barijere kod nas predstavljaju jedan od faktora loše socijalne integracije i videćih lica, pre svih djece.
Arhitektonske barijere su mnogobrojne. Često ćete vidjeti u naselju soliter od 25 spratova, neposredno pored njega košarkaško igralište zaposjednuto automobilima.
Najznačajnije su barijere kao opasnost slijepom prolaznku, koje se nalaze na pješačkim stazama (fiksirane ili pokretne): nepropisno parkirani automobili i kamioni, ili ostavljene kamionske prikolice na pješačkim stazama, koji ponekad zauzimaju toliki prostor da pješak mora sići na kolovoz i nastaviti dalje kretanje.
Naročito opasne prepreke za slijepe mogu biti saobraćajni znaci čiji su noseći stubovi često postavljeni u liniji kretanja, a mnogi od njih imaju nisko postavljenu tablu u visini glave; ulične svjetiljke koje se po pravilu nalaze na sredini pješačke staze; iskrivljeni, iskošeni, napola odsječeni saobraćajni znaci; autobusna stajališta kojima se ne može slobodno prići zbog: loše postavljenih žardinjera i kanti za otpatke, velikog broja trafika i gužve pješaka; privremeni trgovački objekti, najčešće tipa trafike, koji se postavljaju bez nekog urbanističkog reda. Oko njih je na vrlo neprikladan način izložena roba te se u radno vrijeme gabariti trafika povećavaju, a sa dodatnih tendi vise artikli koji predstavljaju prepreke u visini glave.
Ciljano postavljene prepreke na trotoarima, neposredno uz kolovoz (u centru i na periferiji grada): betonske žardinjere, čelični stubovi ili betonske kugle, koje treba da spriječe nedozvoljeno parkiranje automobila, velika su prepreka. Telefonske govornice; pokretni ili nepokretni reklamni (foto)panoi; drvoredi koji se nalaze na sredini pješačkih staza u čijem podnožju nije postavljen gvozdeni ukras; šahtovi sa velikim otvorima i rupe, kontejneri za đubre na pješačkim stazama i na pješačkim prelazima; korpe za otpatke (okačene na saobraćajnim znacima ili smještene u betonskim žardinjerama); poštanski sandučići koji štrče na fasadama i po pravilu su u visini ramena; automati i frižideri za piće i sladolede; improvizovane tezge uličnih prodavaca cvijeća, voća i druge robe bezobzirno osvajaju prostor.
Jedna od nevjerovatnih prepreka je nisko postavljen balkon, u visini čovjekove brade. Nevjerovatno je ali istinito da u nizu, u vidu štita, poređani dileri deviza i prodavci cigareta mogu predstavljati neprijatniju i neprelazniju prepreku od bilo koje arhitektonskog tipa.
Nagle valovite strmine ili stepenasti padovi na pješačkim stazama zbog nedozvoljene i improvizovane regulacije ulaska automobila u privatne garaže; postavljanje stepenica raznih oblika i dimenzija (nagore i nadolje) radi ulaza u novootvorene prodavnice nastale probijanjem spoljnih zidova. Na trotoaru, mimo svoje volje, možete proći kroz nekoliko prodavnica mješovite robe, istovaren ogrijev ili građevinski materijal (pijesak, šljunak, šut i sl.)...
Nema jednostavnijeg, jeftinijeg i pouzdanijeg pomagača u savlađivanju ovih prepreka od bijeloga štapa. Ne morate da mislite gdje ćete ga ostaviti kad idete spavati. Ni za hranu mu se ne brinete. Ne morate ga ni dotjerivati: kupati, češljati... Ne buni se. Mnogo toga izvrši, mada nije živi pomagač. On je naš produženi ud za neposredan dodir sa tlom. Povećava nam i čulo sluha. I pruža nam onoliko pomoći koliko smo sami u stanju da procijenimo. Svojim odjekom mnogo nam govori o prostoru oko nas: da li je otvoren? da li prolazimo pored haustora? da li smo blizu neke velike prepreke ili stuba? On nam tim odjekom o tlo i okolinu pomaže da prostor i osluškujemo i opipamo. Krećući se uz njegovu pomoć potreban je onoliki oprez koliki nam dopušta naša sigurnost u vlastite sposobnosti orijentacije u prostoru. On nas izdaje onda kad se zamislimo i izdaju nas naša prirodna čula. Tad se dogodi da zviznemo u stub, oštru tablu saobraćajnog znaka, isturenu prikolicu kamiona, sapletemo se o lanac ili prolaznika... Kako sam savlađivao mnogobrojne prepreke prikazaću vrlo poučnim primjerima.
Prvi primjer: Često krećući se gradom sami uz pomoć bijeloga štapa mi slijepi osluškujemo i slijedimo ženske potpetice. Prošlog proljeća sam boravio tri dana u Zagrebu sa mojim slijepim prijateljem. Poneseni mladalačkim uspomenama prošetali smo starom gradskom jezgrom. Kako tamo nisam bio već jedanaest godina izgubio pomalo sam nit dodirivanja sa tim dijelom grada. Zato smo se prijatelj i ja oslonili na ženske potpetice. Započeli smo druženje sa dotičnom personom pitanjem: Da li možemo da slijedimo jek vaših potpetica do Vlade Hrvatske? Ovo nije smelo upitanu. Odgovorila je da upravo po novinarskom pozivu ide do Vlade. I zaista, držeći se ugovorenog, stigli smo bez poteškoća na vrh staroga grada.
Drugi primjer: Često je naša okolina prevarena u poimanju nas slijepih. Vjeruju da smo potpuno samostalni u kretanju jer nam pomaže štap. Tako nam ne pristupe i kad nam je pomoć neophodna. Na pješačkom prelazu često čekam da se otvori semafor. No, teško je ocijeniti kada mi je slobodan prijelaz, pogotovo od onih automobila koji skreću. I zato moram zamoliti prolaznika da mi pomogne. No, uvjereni da je dovoljno da mi riječima opišu, prolaznici se oslanjaju na viku: Možete preći! I tako sam, nedavno, u Beogradu, mnogo i ne razmišljajući poslušao jednoga pomagača i krenuo preko ulice. Gurnuo me auto koji je skretao iz pokrajnje ulice. Naši pomagači često nisu u stanju dobro da ocijene reflekse slijepih.
Nije dovoljno da vas u takvim prilikama vaš pomagač obavijesti o slobodnom prijelazu. Potrebno je da ga uzmete ispod ruke i da vas prevede preko ulice.
Treći primjer: Prije pola godine, u Sarajevu, prelazio sam preko pješačkog prelaza na mostu kod Otoke. Branikom me gurnuo neki nestrpljivi automobilist. Uplašen, protestovao sam žestoko: Kud srljate! Na moj protest odgovorio je grub glas mladića: Kud se ti guraš pod crvenim semaforom?
Ni moj nepažljivi videći pomagač, ni moj ćutljivi bijeli štap - ta dva pomagača me ne bi spasila od saobraćajne nesreće da je auto jurio. Naši pomagači su toliko zaokupljeni svojim mislima da ne paze dovoljno ni na sebe same. I zato je potrebno i u takvim slučajevima biti normalno oprezan.
Četvrti primjer: Često vam na ulici pristupe i "neugodni" pomagači: pijanci, nervno rastrojeni ljudi, pa i luđaci. Pijanci mogu biti vrlo opasni. Nekoliko puta sam doživio neprijatnosti sa njima. Počnu da se povode. Ili počinju da vas vuku preko ulice u susret koloni automobila u zaletu. Tu vas spasava samo vaša pribranost. Ne dajte mu se vući. Naprosto se od njega otkačite.
Još je teži slučaj sa nervno rastrojenim ljudima. Prelazio sam u sumrak ulicu na prelazu bez semafora. Bio sam sa djecom. Neka žena je rekla da možemo preći. Nisam je poslušao jer sam čuo automobil u zaletu. Kad sam je upozorio na tu opasnost ona je hladnokrvno prokomentarisala: Pa nisam dobro vidjela! I kao u ružnom snu, kad sam ocijenio da više nema automobila u pokretu, sa djecom sam požurio preko ulice. Jedno od njih se o nešto saplelo i upravo sam tada čuo da automobili jure ka nama iz oba pravca. Instinktivno sam zgrabio mališana, podigao ga i prešao ulicu. Kad sam zapitao šta se to dogodilo, starije dijete je objasnilo: Tata, braco se sapleo o nekog dječaka i baku koji su pretrčavali ulicu nama u susret. Tu su mi pomogli prisebnost i samopouzdanje, stečeni samostalnim kretanjem uz pomoć bijeloga štapa. On mi služi i kao fizički i kao duhovni oslonac.
Od kulture svakog slijepog pojedinca, uglavnom, zavisi kad ćemo bijeli štap isticati transparentno ili ga diskretno sklanjati.
Peti primjer: Kad sjedim u čekaonicama željezničkih stanica, domova zdravlja ili pred kancelarijom nekog velikodostojnika obično štap položim ukoso. Njegov gornji kraj naslonim sebi na rame, a donji gurnem pod sto. Ako sjedim uz zid, onda štap ostavim u ćošku.
Šesti primjer: Pred šalterom u javnoj ustanovi (u pošti, u domu zdravlja), obično podignem štap i obratim se za pomoć. Štap koristim samo kao upozorenje službeniku da se radi o licu sa posebnim potrebama. Jer, ti ljudi, opsjednuti mnoštvom korisnika i svojim poteškoćama, obično ne vide onoga sa druge strane stakla.
Sedmi primjer: Često mi se dogodi da me jedan, dva i tri pomagača salete, skleptaju i riječima i rukama! Zgrabe me ispod ruku i maltene nose. Tako izgubim i dodir sa tlom. I vuku me kao stvar. Teško se u tim slučajevima oduprem nervoznoj reakciji, pa i bijesu. Kad smognem snage onda pomagačima objasnim da će mi najbolje pomoći ako dopuste da ih uzmem ispod ruke.
Osmi primjer: Hvata me užas od dovikivanja pomagača na ulici. Često ih čujem da viču uspaničeno: Lijevo! Desno! Pravo!
I zato u takvim slučajevima, kad smognem snage, takvim ljudima obično nazovem dobar dan. Upozorim ih vrlo jednostavno da okrenuti meni daju suprotna, pogrešna obaviještenja. Jer njegova lijeva, moja je desna strana. I samo zahvaljujući takvoj svojoj prisebnosti, u takvim trenucima obično zastanem, spasim se od užasa: nekog otvorenoga šahta, kamiona u pokretu, gomile uglja na trotoaru, podrumskog otvora...
Umjesto zaključka: Svaka situacija u kojoj se nađemo zahtijeva naš vlastiti odgovor, naše snalaženje, našu prisebnost u datim okolnostima i trenucima. Ali, kad jednom steknete vlastito samopouzdanje u samostalno kretanje uz pomoć bijeloga štapa, čini mi se da nam to može oduzeti samo smrt!
P. S. Dodatne, lijepe savjete svako od vas može pročitati na ulazu u Tiflološki muzej u Hrvatskom savezu slijepih.

Đuro Šurlan