|
Autoportret sa smrću
Bojan al Pinto-Brkić
Primetio sam da se nešto sa mnom događa. Retko hodam ulicama,
više ni na sahrane ne odlazim. U svojevrsnom sam kućnom pritvoru otkako
je smrt zavladala svetom. Poput hroničara epidemija kuge u srednjem veku,
i ja virim kroz prozor da bih zabeležio broj žrtava, a mrtve tovare na
ulicama i kao da žure da ih predaju vatri zaborava.
Nisam stručnjak za bliskoistočnu kulturu, za moderne tiranije, geopolitičke
strategije, skrivene interese i Sadama Huseina, iako mediji gladni tek
reči podstiču kod svoje publike drugačiji utisak. Ne pretendujem da znam
išta o ratu u Iraku, o uzrocima, akterima, ciljevima i oruđima, o veštini
kontrole nad informacijama. Naftu su jednom prolili kraj mojih stopala
i nisam se uplašio, kada sam imao sedam godina rođak je vazdušnom puškom
ustrelio sovu koja mi noću nije dala da spavam, vojnike često srećem,
avione sam viđao po aerodromima, prisustvovao sam čak i bombardovanju:
toliko imam zajedničkog sa ovim ratom. Nisam siguran da li se mogao izbeći,
ni mogu li se borbe voditi ovako ili onako. Apsolutni sam analfabeta i
kada je reč o tajnama palata iračkog diktatora, fanatizmu fenajida i Republikanske
garde, oružju za masovno uništenje, pretnji globalnog terorizma, ratničkoj
krvi Bušovih, neokolonijalnim aspiracijama SAD i Velike Britanije, i bogatstvu
na kojem leže Basra, Mosul i Kirkuk. Čini se da mi nedostaje empirijskog
saznanja o svemu o čemu pišem, uključujući smrt. Doduše, ljudi iz mog
okruženja su umirali, ali nikada nisam gledao direktan prenos toga. Broj,
pomisao na nevine, razmere destrukcije... sve to muti pamet.
Planeri u Pentagonu nazvali su kampanju "shock and awe". Neposredno
po završetku višečasovnog bombardovanja Bagdada kakvo svet ranije nije
video, na CNN je nastupio jedan patriotski nastrojen pametnjaković koji
je govorio o vrlinama američke strategije, s argumentacijom da je napad
sa 500 krstarećih projektila u kratkom vremenskom roku dobar način da
sačuvate živote civila koji su prethodno našli skrovište. Početkom devedesetih,
jedan drugi istraživač umetnosti rata i istoimene knjige Sun Cua, vojskovođa
sa nešto manje stila i daleko primitivnijom tehnikom, komandovao je svojim
trupama "raspameti!" Bez želje da posežem za teško održivim
analogijama, šokiran sam svim pokušajima da se kampanja smrti i straha
zaogrne nekim naivnim.
Pristajanje na smrt danas znači poricanje budućnosti čovečanstva. Jer,
budućnost nije verovanje da bi me smrt koja je odnela moje bližnje mogla
i sutra zaobići. Ostaje još samo da pronađemo odgovor na pitanje kako
savladati kugu.
|