»Srpske zemlje«, i dalje
U vajkanju oko odlaska bivšeg predsednika
Srbije Milana Milutinovića u Hag često se čuje kako je, eto,
i "peti srpski predsednik" (Vreme,
23. januar) izložen nevoljama, uz Miloševića, Krajišnika, Plavšićevu
i Martića. Zar se i dalje veruje, i izvan kruga fanatika "nacionalne
revolucije" i "ujedinjenja svih srpskih zemalja",
da je, zaista, reč o "srpskim zemljama", pa još i
o državama s legitimnim i legalnim predsednicima?
»Heroji ili zločinci«
Zar se zaista ne zna razlika?
Dok se optuženi za zločine kriju kako
bi izbegli da izađu pred lice pravde a vlasti snebivaju šta da preduzmu,
u javnom prostoru uporno deluju njihovi branitelji. Između ostalog,
na mnogim mestima može se kupiti majica ili kalendar sa njihovim likovima;
postoje i odbori i udruženja za njihovu odbranu. Zatucane pristalice
takvih likova, i njihovih dela, i ne iznenađuju toliko koliko "nezavisni"
mediji koji i dalje ponavljaju "neutralnu" frazu "heroji
ili zločinci" (NIN, 23. januar),
kao da se baš ništa ne zna o zločinima i njihovim počiniocima, i tako
reprodukuju postojeće javno mnenje.
Kad muzej finansira mafiju
Nekadašnji visoki partijski funkcioner Rodoljub Čolaković,
ljubitelj i poznavalac umetnosti, svojevremeno savezni ministar za
kulturu, zaveštao je svoju kuću društvu i ona je postala legat Muzeja
savremene umetnosti. Za vreme Miloševića muzeji su preživljavali teške
dane, a njihovi rukovodioci pronalazili su bizarne načine da bi bar
zaposlenima obezbedili mizerne plate. Dešavala su se svakakva čuda,
pa i takva da Narodni muzej priredi izložbu kravata jednog mladog
"kreatora" koji je u tom mutnom vremenu bio u modi. I direktor
Muzeja savremene umetnosti bio je prinuđen da se "snalazi".
Zaključio je, u tim inflatornim vremenima, ugovor sa jednim novopečenim
parajlijom i izdao mu prizemlje legata, a ovaj, protivno ugovoru,
taj prostor izdaje Darku Ašaninu, poznatom mafijašu, koji je kasnije
ubijen u svom "kafiću".
Krajem 90-ih novi direktor Muzeja uspeva da sudskim putem vrati legat,
ali sudska odluka ni do danas nije sprovedena. Kafe i prostor koji
koristi, a to je oko 300 kvadratnih metara, i dalje radi, a Muzej
dobija simboličnu najamninu.
Osoblje Muzeja nerado zalazi u prostorije legata na spratu, a desi
se da ljudi ne mogu ni da uđu jer je neko u međuvremenu promenio bravu
na vratima. Sud takođe zazire da sprovede odluku i tako se krug nemoći
zatvara. Da apsurd bude veći, Muzej čak plaća vodu za "kafić".
Sada se "kafić" rekonstruiše, što znači da vlasnica nema
nameru da legat vrati Muzeju. Na upozorenje ljudi iz Muzeja i advokata
ne osvrće se i tera po svome. Ćuti on, ćuti sud, a voda teče li teče...
|