|
Godina XV (2003)
|
1-31. januar 2003.
|
 |
|
|
Republika
|
Šta čitate
|
|
|
|
|||||||||||||||
|
»Nacionalizam ili demokracija«
(Razgovor o knjizi u biblioteci u Staroj Pazovi, utorak 17. dec. 2002) Nacionalizam ili demokracija u izdanju Zorana Stojanovića (Sremski Karlovci-Novi Sad 2002) deo je opusa angažovanog intelektualca i jednog od osnivača Praxisa, Milana Kangrge, koji čini, rekao bih, "triologija" - Izvan povijesnog događanja (Feral tribune, Split 1997), Šverceri vlastitog života (Republika, Beograd 2001). U tim svojim delima, sastavljenim od članaka, eseja i intervjua - Šverceri su donekle izuzetak - Kangrga podvrgava razornoj kritici sistem političke vlasti i moći u Hrvatskoj, posebno sam vrh vlasti, njegovu ustašoidnost, retrogradnu ideologiju i ogromne pljačkaške apetite. Svoju poziciju Kangrga formuliše kao "kritiku, i to radikalnu kritiku povijesne tragedije što je zadesila Hrvatsku". U svojoj najnovijoj knjizi Kangrga pokazuje i svu bedu "čuvene hrvatske šutnje", sluganjski odnos ljudi koji se predstavljaju kao intelektualci. Pred ustaško-fašističkim duhom, za Kangrgu je najporaznija šutnja takozvane hrvatske inteligencije. "Ta je šutnja sada upravo prerasla u najordinarniju sramotu" (133). Sjajna metafora o septičkoj jami kao da sažima autorov stav o političkim, duhovnim, posebno moralnim i kulturnim prilikama u Hrvatskoj.Za razliku od prethodne dve knjige, u najnovijoj Kangrga svoje osnovno stanovište široko elaborira na zasadama filozofskih ideja nemačke klasične filozofije, pre svih, Hegela i Kanta, da bi - verovatno na užas i zgražanje hrvatskih nacionalista - u tri posebna poglavlja izložio neke ključne Marxove filozofske stavove. Nekome se ovo utemeljenje Kangrgine kritike može učiniti doktrinarnim, ali bih voleo da u Srbiji vidim danas nekoga ko tako otvoreno, sigurno i bez imalo zazora izlaže i brani Marxov humanistički opus. Kangrga se obilato služi Hegelovim i Marxovim idejama, ali bi bilo krajnje pogrešno zaključiti da je njegov odgovor hegelijanski ili marksistički. Nije potrebna osobita analitička domišljatost da se iza tih ideja otkrije autentična Kangrgina misao o ljudskoj egzistenciji kao nečemu što čoveku nije dato nego je zadato. Drugo, takođe teorijsko, polazište Kangrgine kritičke pozicije je njegova afirmacije ideje o vladavini prava, visokom stupnju građanske demokratije kao osnovi bilo kog socijalističkog poduhvata. Kao kritičar staljinizma kao sistema, Kangrga sociološki jasno i precizno uočava da je jedan, staljinistički autoritaran i u mnogim aspektima zločinački sistem u svetskim razmerama, zamenjen drugim, takođe autoritarnim i zločinačkim sistemom zasnovanim na nacionalističkim pretpostavkama. Osnovna Kangrgina misao sadržana je već u naslovu knjige Nacionalizam ili demokracija da bi u kratkom predgovoru bila maksimalno zaoštrena "tertium non datur". Tu svoju misao će dovesti do pune izvesnosti rečima "nacionalizam nije i ne može biti ni osnova za politiku, ni politička kategorija, ni politički program!" (str. 17). Elaboriranju tih stavova posvetio je i dva posebna poglavlja "Nacionalizam ili demokracija" i "Nacionalizam nije i ne može biti politički program". Kao Dubravka Ugrešić i Boris Buden, Kangrga ističe da je u Hrvatskoj na delu "kultura i politika laži" kao vrhovni princip komunikacije. Oštrinu Kangrginog stava ilustruje činjenica da je kao naslov jednog svog iskaza stavio "Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek" ili njegov komentar predizborne propagande "... koja doslovno smrdi po fašizmu i ustaštvu". Za savremenu Hrvatsku "katastrofu po svim linijama života" Kangrga optužuje hrvatske nacionaliste, ustaštvo, pljačkaške krugove moći, a posebno Hrvate-Hercegovce iz zapadne Hercegovine i Bosne. U hercegovačkim plemenskim biračima "iz druge države, koji odlučuju sudbinu Hrvatske" Kangrga vidi pravu bazu HDZ vlasti. Razumljivo je Kangrgino nezadovoljstvo uticajem i učinkom "hercegovačkog faktora" ili, što ne reći, ustaškog lobija u hrvatskoj politici. Zagrebački malograđani optužuju "Hercegovce" za sva zla, pljačke i zločine počinjene sa hrvatske strane, za pljačku Hrvatske u celini i na taj način dosta nevešto skrivaju vlastitu političku bedu. Slično čine i srpski šovinisti koji optužuju "papke s brda", bradate primitivce koji su čak i za četnike uvreda, da su počinili sve pljačke i zločine, kao da ta politika nije pravljena u krugovima političke i kulturne elite i u Zagrebu i Beogradu,
U svojoj recenziji Švercera vlastitih života sam zapisao: "Danas već daleke 1925. i 1926. godine 'Srpska književna zadruga' objavila je u Beogradu Uspomene iz mladosti u Hrvatskoj Imbre Tkalca koje su sadržavale snažnu kritiku političkih, posebno nacionalnih, i kulturnih prilika u Hrvatskoj u 19. veku. Nažalost, ta knjiga nije ostavila veći trag ni u hrvatskoj ni u srpskoj kulturi. Danas će svakako biti čitalaca u Srbiji koji će Kangrginu kritiku hrvatskog nacionalizma oduševljeno prihvatiti. Bilo bi mudro ako bi taj deo čitateljstva imao na umu staru izreku De te fabula narratur! Srpski nacionalizam još uvek čeka svog autentičnog kritičara". Kangrgina triologija Nacionalizam ili demokracija, Izvan povijesnog događanja, a naročito Šverceri vlastitog života, će mu u tom poslu biti izvanredan podsticaj i putokaz. Prema Milanu Kangrgi ne gajim samo izuzetno kolegijalno poštovanje nego i osećanja dubokog prijateljstva. Kako istinska prijateljstva veoma obavezuju, hteo bih i javno da kažem nešto što mi se čini izuzetno važnim. Kangrga je na kraju svoje knjige objavio i tri intervjua. U poslednjem, datom Bogdani Koljević, Kangrga veoma hvali svoje domaćine u Srbiji, kada je došao na sajam knjiga 2001. godine. Ne sumnjam da je bio veoma lepo primljen. I sam sam svedok srdačnosti kojom je bio okružen. Međutim, među onima koji su prema njemu bili veoma srdačni bilo je i srbijanskih "perača vlastitih biografija", braće "švercera vlastitog života" u Hrvatskoj. U osnovi njihovog srdačnog prijema nije stajalo (samo) poštovanje prema oštrom kritičaru hrvatskog nacionalizma i poznatom filozofu, nego i namera da se preko te bliskosti "properu biografije", bar onih koji su organizovali skupove ili učestvovali na skupovima na kojima su Vojislav Šešelj i Mihailo Marković bili glavni govornici. Izražavajući nadu u mogućnosti prevladavanja nacionalizma kao političkog programa, Kangrga veruje da će manipulatora "nacionalnim osjećanjem biti vjerovatno sve manje" (172). Bilo bi to sjajno, ali se bojim da su sve novonastale države daleko od realizacije te mogućnosti. Iskustva izbora u Bosni i predsedničkih izbora u Srbiji, kao i bilo kojih izbora u Hrvatskoj, o tome jasno svedoče. To dovodi u sumnju Kangrgin iskaz da "nacionalizam nije i ne može biti ni osnova za politiku, ni politička kategorija, ni politički program". Mislim da ćemo se, još dugo, nalaziti pred provalijom pitanja, odakle takva snaga nacionalizma i pored svih tragičnih iskustava, zločina počinjenih ne samo nad pripadnicima drugih, nego i vlastitog naroda.
|
|||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||
|
Republika
|
