Početna stana
 
 
 
   

Debata Republike

EKSTREMIZAM U MEDIJIMA - OPASNOST PO DEMOKRATIJU

Ekstremizam u medijima je  opasniji i od ekstremizma u obliku fizičkog nasilja jer zrelo društvo može da podrazumeva konsenzus da se fizičko nasilje osuđuje, a medijski ekstremizam koji je permanentan i kome se niko ne suprotstavlja, može u krajnjoj liniji da dovede i do teških oblika ekstremizma, da ih podrži i da se saglasi sa njima.

U redakciji Republike održana je 21. oktobra 2015. godine debata na temu „Ekstremizam u medijima - opasnost po demokratiju u Srbiji” u okviru projekta „Ekstremizam u Srbiji“ koji je podržan od strane Fondacije za otvoreno društvo u Beogradu. Učesnici debate su bili dr Rade Veljanovski, profesor na Fakultetu političkih nauka, Vukašin Obradović, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, Teofil Pančić, novinar lista Vreme, i Zlatoje Martinov, glavni i odgovorni urednik Republike, koji je na početku pozdravio učesnike, goste i prisutne medije.

Zlatoje Martinov: Okupili smo se danas da razgovaramo o pritiscima vlasti na medije, o neformalnom preuzimanju kontrole nad većinom medija od strane režima Aleksandra Vučića, o više manje očiglednom gušenju javne reči i svakog protivnog mišljenja, o aroganciji premijera i najviših predstavnika vlasti prema novinarima na konferencijama za štampu, o strahu urednika i novinara da u svoje medije „puste opozicione političare ali i druge javne poslenike koji nisu po ukusu sadašnje vlasti i premijera lično. Nestale su nekad popularne i rado gledane emisije kako na RTS-u, tako i na Studiju B, na B92 i drugim televizijama u kojima su se sučeljavala najrazličitija kritička mišljenja o slobodama i pravima građana, o ekonomskom i društvenom razvoju Srbije, o njezinoj unutrašnjoj i spoljnoj politici, itd... Neke televizije poput npr. Pinka postale su privatni servisi premijera Vučića kao nekada Mire Marković, a o zlo­glasnom listu Informer da i ne govorimo! Republika želi da to javno kaže i kritički se osvrne na užasno stanje medija u Srbiji danas.


Mediji bez etike: Rade Veljanovski, Zlatoje Martinov, Vukašin Obradović i Teofil Pančić

A kad sam već uzeo reč izneću odmah i svoj stav. Ia­ko su prošle godine doneta tri medijska zakona (Zakon o elektronskim medijima, Zakon o javnim medijskim servisima i Zakon o javnom informisanju) koji uopšte nisu tako loši, mi imamo sumrak medija i novinarstva u svakom smislu. Šta nam to govori? Govori nam da postoji ogromna diskrepanca izmedju normativnog i stvarnog, izmedju relativno dobrih zakona i njegove implementacije. U praksi se dakle ne poštuju odredbe ovih zakona i to je više nego opasno.

Po meni, centralna pitanja medija su pritisci koji se na medije vrše od strane vlasti, tajkuna, i drugih interesnih grupa. Ti pritisci rezultat su nekoliko ključnih faktora oličenih u netransparentnosti medijskog vlasništva, netransparentnosti finansiranja tj. ekonomskog uticaja na medije preko budžetskog finansiranja, potom tu su problemi zbog privatizacije medija i neiz­vestan status javnih servisa.


Ko se plaši slobodne reči, neka promeni profesiju i bavi
se manje opasnim i manje stresnim poslom

Često se ne zna ko je pravi vlasnik medija, ko se krije iza imena nekih tobože stranih kompanija, neretko su pravi vlasnici političari ili njihovi prijatelji, problematični kriminogeni „biznismeni”. Dovoljno je na primer i da je neki političar vlasnik najveće reklamne agencije, što je bio slučaj, pa da neposlušnom mediju uskrati prostor za reklamu i na taj način dovede u opasnost njegovu finansijsku likvidnost, a samim tim i njegovu egzistenciju kao medija. Dakle neposredno ili posredno, glavnom uredniku ili vlasniku se kaže: ako nas ne budeš slušao uskratićemo ti novac. I vlasnik medija ako nije povezan sa političarima i tajkunima, hteo ne hteo, priklanja se sili vlasti. Slično je i kod budžetskog finansiranja jer se u Srbiji budžetsko fiansiranje shvata kao nekakav poklon vlasti, kao da je režim ekskluzivni vlasnik tih budžetskih para pa onda samovoljno određuje šta će, da li će, i koliko će kome dati! Umesto da se jasno kaže da je budžetski novac, zapravo novac poreskih obveznika, koji ne pripada državi, osim dela potrebnog za održavanje njenih vitalnih funkcija kao i za vanfiskalne ciljeve u makro­ekonomskoj pre svega monetarnoj politici. Finansiranje iz budžeta stoga ne može i ne sme biti u funkciji bilo kakvog pritiska države na finansirani medij. Kad bi se stvari tako posmatrale, a tako ih treba posmatrati, onda ne bismo imali dilemu oko finansiranja RTS-a kao javnog servisa. Tačnije ne bismo strepeli da će zbog budžetskog finansiranja javni servis postati državni glasnogovornik! A mi, nažalost, dobijamo upravo to! I onda se čudimo što imamo autocenzuru! Strah novinara i urednika od gubitka posla je veliki, i oni dvaput i triput mere svaku reč pre nego što je puste u štampu ili u etar. To je naravno loše, to je znak neslobode, za tako šta možemo imati razumevanja ali ne i opravdanja. Moj lični stav je uvek bio borben i oličen u onoj narodnoj poslovici: ko se plaši vrabaca neka ne seje žito. Prevedeno, ko se plaši slobodne reči, neka promeni profesiju i bavi se manje opasnim i manje stresnim poslom. Uzgred, imamo i fenomen tzv. „botova”, ljudi koji su prinuđeni (a neki to rade iz ubeđenja) da za veću ili manju naknadu pišu članke u medijima ili na društvenim mrežama u korist vladajuće stranke i vladajućeg režima. Upoznao sam dva takva bota. Obojica deluju kao pristojni ljudi i uopšte nisu ubeđeni u ono što pišu. Kada sam jednog od njih pitao zašto čini nešto što je protivno njegovim uverenjima, odgovorio mi je uz gorak osmeh: moram, nemam posao, imam porodicu, moram da preživim. Duboko se ne slažem sa takvim stavom i nemam opravdanja za takve ljude. Uostalom i ja sam devedesetih ostajao bez posla, nije bilo lako, ali to je cena ličnog integriteta i ličnog dostojanstva. Zato treba pisati slobodno. Smatram da je autocenzura gora i pod­muklija od klasične cenzure koje naravno više nigde i nema. Ali ta nekadašnja, kla­sična cenzura je bila uslovno rečeno poštenija: kaže ti cenzor ovo ne može, ovo može i ti kao urednik kao i tvoji čitaoci na osnovu praznih stubaca i belina jasno vidite da je o državnoj cenzuri reč. Kod autocenzure se ne vidi ništa, čitaoci, slušaoci i gledaoci, dakle primaoci informacije smataju informaciju tačnom i kompetentnom, premda može biti reč o najodvratijoj medijskoj laži u službi državne politke. A toga danas ima najviše u Srbiji. Tako nastaje tabloidizacija Srbije, nastaje velikim delom na strahu od posledica (gubitak posla, gašenje medija) ili na očekivanju nekog benefita za urednika (dobra sinekura, savetničko ili ambasadorsko mesto i sl.). Dakle, čak i kad je vlast autokratska, diktatorska, ma kakva ona bila, novinari moraju biti novinari, moraju poštovati sebe kao ličnosti i svoju profesiju. Jednom reči moraju se boriti, a ne predavati. I tome treba danas razgovarati. Ali da ne dužim, dajem reč kolegama. Rade, mislim da bi ti mogao prvi. Izvoli.

Rade Veljanovski: Hvala. Meni je drago da sam danas ovde i zbog svih vas i svih ljudi koje znam i zbog NUNS-a i zbog Republike. Ako bismo ostali kod teme stanja u medijima, to bi bila jedna bez­obalna tema i dobro je što ste vi iz Republike nju kanalisali, fokusirali na nešto što je konkretno - ekstremizam u medijima, opasnost po demokratiju, to je dabome vrlo provokativna tema.


Prekomernim medijskim prisustvom
nosioca vlasti, smanjuje se prostor za sve druge

Pokušaću da se držim baš tog usmerenja koje ste vi odredili. Dakle, ako je ekstremizam i u nekakvom sociološkom i politikološkom smislu, nastojanje da neko u javnoj, medijskoj sferi plasira svoje stavove koji istovremeno pokušavaju ne samo da ne uvaže drugačije mišljenje, stavove, alternative, nego čak da onemoguće da se takvi drugačiji stavovi, alternative, artikulišu u javnosti, onda smatram da možemo u sadašnjoj medijskoj situaciji da detektujemo bar tri oblika ovoga ekstremizma o kome danas želimo da razgovaramo. Prvo, to bi bio politički ekstremizam, zatim ekonomski, a treći je sadržinski ili kontekstualni.

Politički ekstremizam u medijima je u stvari institucionalan i tu postoji jedan paradoks - to nije institucionalizovano onako kako je nekada bilo u vreme socijalizma i u vreme devedesetih godina kada ste i u Ustavu i u zakonima imali stavke, svi se sećamo, da ne smete da dovodite u pitanje tu jednu partiju, njenu politiku i da svi mediji na neki način moraju uređivačku koncepciju pre svega prema tome da koncipiraju. Vi ne možete da dovodite u pitanje tekovine revolucije, samoupravni socijalizam, bratstvo i jedinstvo i td. To je tada bilo stvarno do kraja institucionalizovano jer je proizlazilo iz ustavno-pravnog sistema. Nešto slično je postojalo i '90-ih, ali i tada ste znali ko je na vlasti, šta taj u svojim zakonima piše; to su bili nedemokratski zakoni, oni su i te kako promovisali jednu vladajuću partiju iako ih je bilo preko 50 u tom periodu. Danas mi to nemamo na taj način institucionalizovano. U aktuelnim zakonima imamo duh nekakve demokratije, nekakvih standarda Evrope. Ali kada dođete do momenta kada to u praksi treba da vidite da li se to ostvaruje, onda shvatite da je to samo jedno deklarativno prista­janje na određene demokratske standarde razvijenog sveta, a da u praksi onima koji su nosioci vlasti ne pada na pamet da se pod tim standardima i ponašaju. To je ono što je Zlatoje dobro primetio, taj nesklad između normativnog i realnog. Zato mi danas imamo Vučića u medijima više nego što smo nekada imali Tita u medijima, jer pazite Tito je ne­kad u medi­jima bio kada je imao međunarodne posete, kada je on negde putovao, kad su bili kongresi i plenumi itd. niste ga imali svaki dan u medijima. Čak ni Miloševića '90-ih godina nije bilo u medijima toliko koliko danas imamo Vučića i nekoliko pored njega - Tomu Nikolića, Dačića, Vulina. Vi ne možete da sebi objasnite zašto baš Vučić mora da lepi znak „Mercedesa” na „Ikarbus”-ov autobus u momentu kada se uspostavlja saradnja tih firmi. Uzalud vam iskustvo Evrope i džabe nam je dolazio Jaša Lange i svi oni koji su nam objašnjavali kako mediji treba da se ponašaju. Prekomernim medijskim prisustvom nosioca vlasti, smanjuje se prostor za sve druge, za one koji imaju nešto drugo i drugačije da kažu. Oni se marginalizuju, oni se istiskuju iz medija. Kad smanjite prostor za drugačije mišljenje, za kritičko mišljenje, drugačiju ideju, za alternativu, onda realno proizvodite situaciju koja može na neki haotičan, nedemokratski, nepredviđen način da bukne i opasno ugrozi demokratiju jer niste uspostavili tu ravnotežu koja je nužna.

U političkom korpusu tog ekstremizma u medijima ponekad vidim i ponašanje međunarodnih faktora koji žele da održe onu garnituru koja je trenutno na vlasti sve dok je ona kooperativna u nekakvim pregovorima i razgovorima, a da li će medijske slobode biti ugrožene, to je kod međunarodnih faktora u drugom planu.

Ekonomski aspekt ekstremizma u medijima, u uslovima krize deluje sam po sebi, ne treba mu ništa, nikakva sprega ni sa čim više jer nema para. Veliki broj medija opstaje zahvaljujući vrlo malo plaćenom ili neplaćenom radu novinara. Da ne govorimo o tome koliko je slabo plaćenim ili neplaćenim novinarima teško da se motivišu da se bave ozbiljnim temama. U takvoj situaciji se proizvodi jedan pogubni efekat – „netalasanje“ kao uslov opstanka. To znači da nikoga ne dodiruješ, da ne dovodiš u stavove vlade u pitanje, da nemaš kritički stav. Ko hoće da ima informativni servis i u njemu da ima nekih kritičkih tonova, onda se već suočava sa problemom sopstvenog opstanka kao medija.

Uz to sve ide i vlasnička transformacija medija koja je neprincipijelno odlagana duže vreme u ovoj zemlji dok se neko sa nekim nije nagodio. To je svojevremeno Nebojša Popov nazvao „burazerskom privatizacijom“. Naime, hoću da idem u vlasničku transformaciju ali tek kad nađem onog ko će da zastupa moje interese, koji će i dalje da mi bude lojalan. Kako se sve to odnosi na demokratiju? Pa strašno. Da pođemo od javnog servisa. U evropskoj medijskoj politici javni servis je model medijske organizacije percipiran kao ugaoni kamen demokratije, ne samo medijskog sistema i javne sfere nego ukupne demokratije. Ali kako to primeniti u Srbiji kada na RTS-u vidite svakoga dana iste teme, iste ljude? A osnovne determinante javnog servisa moraju biti pluralizam medijskih sadržaja, nezavisnost i uređivačka autonomija uz finansiranje koje mora da bude takođe transparentno i nezavisno i kako bi to rekao teoretičar Erik Barent. Druga stvar koja se odnosi na javni servis jeste javna kontrola. Šta to znači javna kontrola? Ne samo unutrašnji nego i eksterni oblici kontrole tog javnog servisa treba da postoje – od strane civilnog društva, nevladinih organizacija, univerziteta... Ovaj naš zakon iz prošle godine nije prepoznao ni jedan od tih oblika. Imam potrebu da naglasim da jedan BBC ima godišnje 15 do 20 miliona neposrednih kontakata sa slušaocima i gledaocima, elektronskom poštom, mejlom, klasičnom poštom, telefonom, preko blogova, preko sajtova i plus javne rasprave u svim delovima Velike Britanije o programskim sadržajima. Ugledni stvaraoci sa radija i televizije u tome učestvuju i naravno dobije se ogroman broj primedbi, predloga; Upravni odbor ima obavezu da sve to pogleda, sasluša, pročita i da kaže šta može, a šta ne može. A mi u Srbiji nemamo ni godišnje izveštaje o radu javnog servisa koji mora da sadrži način ostvarivanja programske funkcije na osnovu zakona, a mora da sadrži i finansijske pokazatelje i tu ne sme da bude skriveno ništa jer se finansira iz javnih prihoda, mora da se zna plata i portira i generalnog direktora.
Ekstremizam u medijima je, rekao bih, čak opasniji i od onog ekstremizma u obliku fizičkog nasilja jer zrelo društvo može da podrazumeva konsenzus, da se fizičko nasilje osuđuje, da će u medijima naći na adekvatan tretman, a medijski ekstremizam koji je permanentan i kome se niko ne suprotstavlja, može u krajnjoj liniji da dovede i do ostalih oblika ekstremizma i da ih podrži i da se saglasi sa njima.

Šta činiti dalje? Postoje neki pravci, tu je na prvom mestu regulacija i samoregulacija, tj. ono što se čini zakonodavnom inicijativom i ono što se čini samoregulacijom u okviru medijskih udruženja, donošenjem kodeksa, itd. Takođe tu je i tržište. Tržištu se ipak ne može sve prepustiti ali mi moramo da budemo svesni da mi sada tržište imamo. Bilo bi dobro da je ono bolje nego što jeste, ono će verovatno da smanji jedan broj medija. Bilo bi dobro, ako možemo da se potrudimo, da oni mediji što ostanu, budu samo oni koji zaslužuju da ostanu. Dobro je što se u medijskim zakonima ipak podržava ono što je javni interes i da se čak i na neki način to i finansijski podstiče. U kolopetu tih nekakvih želja i nastojanja možda ćemo izaći iz ove situacije, ali bojim se da će to biti proces koji će dugo trajati.

Zlatoje Martinov: Hvala Rade. Ti bi Vukašine mogao nešto više o medijskim zakonima donesenim protekle godine.

Vukašin Obradović: Ja sam i mislio da počnem upravo od ovih zakona koji su doneti u avgustu 2014. godine i sa kojima je medijska zajednica uz manje ili veće zamerke je bila zadovoljna. Ti zakoni su mogli biti bolji ali suštinski su odražavali ono što su predstavnici medijskih udruženja i asocijacija zahtevali od vlasti.


Sudbina novi narstva u Srbiji, dobrim
delom određena je onog trenutka, tj. 6.
ili 7. oktobra 2000., kada je Beba
Popović otišao u "Pink"

Sad dolazimo do onog ključnog pitanja, a koje su postavili i Rade i Zlatoje - zašto se donošenjem tih zakona nije promenilo nešto na bolje, već stvari postaju čini mi se svakim danom sve gore u medijskoj sferi i ja bih tu, ako mi dozvolite, morao da se vratim malo u prošlost i da pokušam da ovo pitanje smestim u neki širi kontekst. Ja sam naime duboko ubeđen da je, da ne kažem propast, ali sudbina novinarstva u Srbiji, dobrim delom određena onog trenutka, tj. 6. ili 7. oktobra 2000., kada je Beba Popović otišao u „Pink”. U ovom trenutku ne spominjem ni Bebu ni „Pink” kao isključive krivce, već dao egzemplar jednog odnosa prema medijima koji postoji već dugo vremena u Srbiji i ja se ne bih vraćao na Miloševićev period, ja bih govorio o ovih 15 godina. Mi smo imali i tzv. demokratsku revoluciju 2000-te godine i ono što se desilo na medijskoj sceni zapravo je bila raspodela medija kao partijskog plena. Nakon toga bez obzira na sve razgovore kojima sam lično prisustvovao, kao i većina vas, sa ondašnjim liderima DOS-a o buduć­nosti medijskog prostora, desilo se upravo suprotno od svega što smo se dogovarali. Umesto posmatranja medija i stavljanja medija u kontekst demokratskog procesa u Srbiji, gotovo sve političke elite od 2000-te godine do danas su medije isključivo posmatrali kao sredstva da se dođe i da se opstane na vlasti. Na taj način mediji nikada nisu tretirani od političkih elita kao deo demokratskog sistema, kao četvrti stub demokratije, kao „voč dog” kako se to kaže, već jednostavno kao pomagalo u vršenju vlasti.

Čini mi se duboko grešimo kada svu krivicu za sadašnje stanje u medijima svaljujemo na Aleksandra Vučića i sadašnji režim. Mi moramo da se suočimo sa jednom činjenicom, a to je da je Vučić nasledio jedan sistem već uveliko razrađen, on ga je unapredio i doveo do perfekcije. Taj sistem je Rade vrlo dobro opisao i u samoj temi je on naslovljen kao ekstremizam razdvojen na politički, ekonomski i sadržinski, s tim što ja mislim i ubeđen sam da je ovaj ekstremizam ovako definisan vrlo opasan jer on nije incidentan. Radi se o institucionalizaciji ekstremizma, dakle imate jedan sistem koji je tako postavljen da generiše ekstremizam kao načelo funkcionisanja medijskog sistema.


Ovo u čemu mi živimo nije Vučić
nasledio, ovo je Vučić kreirao sa
njegovima."

Zašto je ovo važno? Važno je zbog toga što kada govorimo o medijskim zakonima moramo da budemo svesni da bez političke kulture koja će uvažavati medije kao neophodan deo procesa demokratizacije u Srbiji, ni jedan zakon nama ovde ne može da pomogne. Vraćam se na početnu tezu - mislim da u Srbiji u ovom trenutku ne postoji politički kapacitet, demokratski kapacitet vlasti koji bi shvatio medije na način na koji oni postoje u demokratski razvijenim društvima i tu je naš osnovni problem. Možda ću otići i preširoko ali moram da napomenem za mene jednu vrlo važnu rečenicu koju je izgovorio jedan od naših istra­živača javnog mnenja koji je rekao da mu Vučić traži istraživanje javnog mnenja sa profilisanjem ciljne grupe koja podrazumeva niže obrazovanje, starije ljude od 55 godine i da nisu Beograđani!

To je ono što zapravo izražava našu političku realnost, a ta politička realnost se u medijskoj sferi odražava tako da imamo jedan korups medija koji se upravo obraćaju toj političkoj grupaciji koja izgleda u Srbiji i dalje odlučuje izbore. Zbog toga imamo institucionalni ekstremizam na Pinku, Informeru, Studiu B i nekim drugim medijima, jer se oni obraćaju onoj društvenoj grupaciji koja zapravo čini većinu u Srbiji i koja odlučuje izbore. Sve dok postoji takva politička svest i sve dok je ona dominantna u samom demokratskom životu i ambijentu Srbije, mi teško da možemo da govorimo da postoje slobodni mediji. Preveliki broj medija nije slučajan, nekome je očito bilo potrebno da postoji 1400 registrovanih javnih glasila. Zašto? Zato što u jednom takvom okruženju kada imate ogroman broj glasila i neregulisano medijsko tržište, dovodite te medije u ekonomski problem, pa oni zavise od državne pomoći i onog što nije regulisano, a to su podzemni tokovi novca za finansiranje podobnih medija okolišnim putem. Generalni problem srpskog društva je to da ne postoji ni institucionalizovan niti društveno relevantan stav da nam je kritička javnost nužan element za razvoj demokratskog društva. To je čini mi se osnov i to je izvorište svih naših problema, ne samo u novinarstvu nego i u drugim sferama. Mi smo govorili o autocenzuri u medijima, to je jedna od velikih tema. A došli smo u situaciju da knjigu Slaviše Lekića o ranim radovima Aleksandra Vučića odbiju da prodaju svi veliki izdavači ili da Kokan Mladenović ne može da režira predstavu „Koštana” zbog toga što je izjavio nešto što se Vučiču ne dopada. Dakle, postajemo svesni da autocenzura nije ekskluzivitet medijske scene, autocenzura je stanje duha koje se proširilo u Srbiji na mnoge oblasti i to je ono što je krajnje zabrinjavajuće. Situacija je vrlo komplikovana, bez nekih promena i u medijskom ali pre svega rekao bih u društvenom sistemu vrednosti, ne vidim pravi izlaz iz ovog stanja.

Zlatoje Martinov: Sada bih reč dao Teofilu.

Teofil Pančić: Krenuo bih od nekih stvari koje sam ovde čuo. Ti si Zlatoje malopre rekao da nije važno kakva je vlast, važno je kakvi su novinari. Ja se duboko ne slažem sa tim! Nemoguće je govoriti o bilo čemu verovatno i o proizvodnji kugličnih ležajeva, a kamoli o nečemu toliko prožetom društvenim kontekstom kao što su mediji, kao što je novinarstvo, van konteksta društva u kojem se živi. Zamislite kada bi se reklo - nije bitno da li radite u Hitlerovoj Nemačkoj ili u demokratskoj Nemačkoj, namerno sam uzeo ekstreman primer, to su dve potpuno različite društvene situacije i potpuno različite situacije za svakog čoveka, za njegovu egzistenciju, kamoli za novinara, nekoga ko se javno izlaže time što će neku informaciju, mišljenje, stav, podeliti sa ljudima i možda u tome biti brutalno sprečen. To vredi i za naš kontekst. Nije svejedno kakvo je društvo u kojem živimo, kakva je vlast, ko vlada, na koji način vlada, koji su principi, koje su biografije koje stoje iza ljudi koji upravljaju društvom i to bitno određuje i kontekst u kojem svi mi radimo.

Svi mi, bar koje ja poznajem, a poznajem skoro sve u ovoj sali, prošli smo i vremena Miloševića, prošli smo i tu „dosovsku dekadu”, tako zovem petooktobarsko republiku od 2000-2012. godine, prolazimo i ovo sada. Razume se ljudi od integri­teta će uvek moći da se izbore za sebe, ali nemojte imati iluzija. U svakoj profesiji pa ne vidim zašto bi u novinarskoj bilo drugačije, ti ljudi su realno ipak u manjini. Onaj srednji sloj – oni koji naprosto obavljaju svoj posao, koji nisu ni heroji, a nisu ni hulje, kada im date bolje i normalnije uslove i normalniji društveni kontekst, oni će se normalnije, tako da kažem, u svojoj profesiji ponašati. Kada ih vlast pritegne, možda će gledati da se baš ne brukaju, ali bogami neće ni mnogo da talasaju i da iskoračuju izvan nekog okvira koji im je postavljen. Zato je taj okvir toliko važan. Mi smo za vreme Miloševića imali jednu vrstu izazova, nosili smo se sa tim izazovima kako smo znali i umeli, ali imali smo i taj kontekst neke vrste alternative, da smo mogli da opstanemo u nekom paralelnom medijskom kosmosu, i koliko-toliko finansijski i egzistencijalno nekako smo gurali. Sada toga više nema.

Dakle mi smo sad u situaciji u kojoj ova vlast diktira gotovo sva pravila i neposredno smo izloženi volji režima. Osim naravno onih izuzetno niskotiražnih štampanih medija u sto odsto privatnom vlasništvu, pa vlast ne može da im direktno nešto zabrani. Navešću vam jedan elementaran primer šta to znači - dakle, jedna od paradigmi ko god šta mislio o toj autorki. Paradigma sadašnje medijske situacije je famozni „Utisak nedelje” i njegovo ukidanje. U nekoj drugoj situaciji možda bi se reklo: pa dobro, žena dobila otkaz na jednoj televiziji, otići će na drugu televiziju pa će da radi tu ili neku sličnu emisiju. Ali ona jednostavno više nema gde da radi tu emisiju, nemojte da se zavaravamo. Jednostavno alternative su do te mere sužene, do te mere sabijene u ćošak i mi sad možemo da laskamo sebi, da dokazujemo svoju nadstranačnost i nezavisnost time što ćemo mantrati kao što mnogi mantraju već 15 godina, da je svejedno ko je na vlasti. Ali mi dobro znamo politički profil i biografije ljudi koji danas čine vlast u ovoj zemlji, mi dobro znamo odakle su oni došli. Kaže malopre Vukašin: „Vučić je nasledio nešto!“ Ma Vukašine, šta je Vučić nasledio? Nije Vučić ništa nasledio, Vučić je pret­hodio. Pa nije Vučić juče ro­đen, nema Vučić 20 godina i nije on pao sa Marsa i pos­tao predsednik Vlade Srbije. Pre Đinđića, Koštunice, Tadića i ostalih, Aleksandar Vučić je bio Šešeljev junoša, bio je 1999-te, ministar informisanja u Vladi Republike Srbije. Ovo u čemu mi živimo nije Vučić nasledio, ovo je Vučić kreirao sa njegovima. To su ljudi čija je politička biografija do te mere obeležena autoritarizmom, šovinizmom, nacionalizmom, da ne kažem fašizmom, da zaista ne razumem šta su očekivali ljudi koji su govorili, a među njima su bili mnogi istaknuti novinari - nema veze, bili ovi ili oni na vlasti, bio je DS, pa bio DSS, sutra će da dođe SNS, ne mogu oni da budu gori, medijima će da bude isto, mi ćemo da se borimo za sebe. Pa vidim kako se borite za sebe, vidim na šta se svela medijska scena, elektronski mediji su praktično likvidirani. A privatne televizije? Da li vi gledate išta dostojno čoveka na ijednoj televiziji u privatnom vlasništvu? Zar nismo imali mantru, zar nisu sva novinarska udruženja govorila kako je rešenje u privatizaciji - sve da bude privatno, privatni vlasnik je čarobni štapić?

Iz publike: Nismo.

Pa bogami jesmo. Osim javnog servisa republičkog i pokrajinskog treba sve da bude u privatnom vlasništvu. Mi sada imamo masovni pomor lokalnih radio i tv stanica po Srbiji, to sve prelazi u vlasništvo vrlo sumnjivih likova, ili se direktno likvidira. Uđem na sajt BBC-ja, BBC je javni servis jedne ultra-mega kapitalističke zemlje koja se zove Velika Britanija. Vidim da nema značajnijeg naseljenog mesta u Velikoj Britaniji koji nema svoj lokalni radio, koji je pod kapom BBC-ja. Radio Frans, ista stvar, sve lokalne stanice funkcionišu kao neka vrsta javnog servisa, nisu u vlasništvu lokalnih samouprava, ali su u vlasništvu javnog servisa. Mi smo likvidirali ili je u toku likvidacija svega toga osim one dve zgrade, jedne u Beogradu, jedne u Novom Sadu i sad se čudimo kako ti neki loši sumnjivi likovi dolaze pa to kupuju za račun aktuelne vlasti. Dakle to je ishod te mantre da ćemo pukom privatizacijom sve da rešimo.

Nedeljnik Vreme su 1990. godine osnovali ljudi koji su znali šta i zašto rade i šta hoće. To nije bilo državni medij koji je oglašen na nekoj licitaciji pa da dođe neki tajkun da iskešira nešto i da ga kupi. To su dve potpuno različite situacije i prosto formalna njihova istovetnost ne treba da nas zavara. Ono čemu mi sada prisustvujemo jeste karikatura toga što su radili ljudi koji su osnivali to nešto malo nezavisnih medija što je preživelo '90-te godine. Tu su bili i Naša borba, Danas, Republika ... Vidimo šta se desilo sa „B 92", neću ni da ga spominjem.

Mi ćemo imati još mnogo problema sa ovim što su mnogi od nas aktivno ili pasivno omogućili da se desi jer smo kao medijski ljudi vidljivi i odgovorniji od prosečnog građanina za ono na šta nam liči naše društvo. Mi smo omogućili najgorima među nama, ne da dođu, nego ponavljam, da se vrate na vlast i nemojte da mislite da će ovo skoro da prestane. Neće. Ovo će da traje jako dugo i biće sve gore.

DISKUSIJA

Dragan Janjić: Hteo sam da kažem da kada govorimo o medijskom ekstremizmu, izvorište svega je u stvari potpuno zamiranje javnog društvenog dijaloga. Ne mogu mediji ići ispred, nisu mediji ti koji sami po sebi kreiraju javni društveni dijalog. To treba da kreiraju neke druge snage. Mi smo imali mnogo gore medijske zakone za vreme Miloševića, a opet mnogo bolje medije, imali smo medije koji su pružali otpor, imali smo podršku tim medijima u raznim društvenim slojevima, imali smo neku snagu, imali smo dijalog i mogli smo da namećemo teme. Mi sad to ne možemo, to se promenilo. To je počelo da se menja 2001. godine, sećam se nekih sastanaka kada smo im govorili: ljudi, pustite te tabloide i to šta oni pišu, hajde da stvorimo uslove da se glavni mediji upristoje, da nešto od njih napravimo. Ali njih je samo zanimalo kako će da uguše one tabloide koji im se ne sviđaju i kako će da razviju tabloide koji su im laojalni. I to je tako prošlo.

Zlatoje Martinov: Govoriš o ljudima na vlasti iz tog vremena?

Dragan Janjić: Da, da, naravno govorim o tadašnjem DS, DSS i ostalim strankama na vlasti. Onaj duh slobode što su nezavisni mediji stekli tokom vremena borbe '90-ih, nije bilo tako lako uništiti odmah, taj duh je izvesno vreme trajao, ali je je sada potpuno na izdisaju i to je katastrofa. To je zato što ne postoje nikakvi uslovi za javni društveni dijalog. Ne mogu reći da nemamo opoziciju, nego prosto nema organizovane društvene snage koja bi mogla da izrodi nešto novo, umesto toga imamo samo kampanje. Nema ozbiljnog društvenog dijaloga. Propustili smo i propuštamo da kroz medijske sadržaje govorimo o važnim društvenim temama. One se sada ne otvaraju i to je bogomdano za širenje upravo medijskog ekstremizma. Mi nismo tabloidizirali ne samo medije nego smo tabloidizirali celo društvo i to se sada jako teško menja. Menjaće se ne samo pod nekim pritiskom, nego pod nekim velikim lomovima, jer ovo neće moći ovako večno da traje. Šta je rešenje? Rešenje je da svako nastavi da radi svoj posao onoliko koliko može, rešenje je da se primenjuju ovi zakoni, koji, slažem se, nisu toliko loši i koje treba popravljati. Neće biti rešenje ako mi sada sve pretvorimo u pitanje da li je dobro što je privatizovano ili nije. Tvrdim da to nema veze, i u vreme '90-ih društveno najodgovorniji su bili privatni mediji, da počnem od agencije čiji sam suosnivač, mi smo bili društveno najodgovorniji, pa B92, Naša borba, Republika, pa Danas, to je sve bilo privatno, oni bili društveno najodgovorniji, oni su nametali javni dijalog o temama a ne vodili kampanje.

Olivija Rusovac: Stvar je u tome što je u međuvremenu strašno opao kulturni nivo, razoreno je i ono što smo imali makar kao fasadnu državu, a sad nema ni te fasade, a nema ni kulture. Kada ovde danas govorimo, mi zapravo govorimo posredno o tome da nema institucija na koje bi se moglo osloniti. Sve je postalo difuzno, nema novinarskog sindikata, NUNS se slabi se na razni načine. Onda, batine su strašno prisutne, nema dana da ne dobijem izveštaj da je pretučen taj i taj novinar. Vlada atmosfera nasilja, antikulture i antidržave. Nije samo Milošević rušio državu. Došli su posle Miloševića ljudi koji nisu znali šta je država, jedini koji su to znali su Nebojša Popov i pokojni Srđa Popović. Posle dvehiljadite, nova tzv. demokratska vlast, nije umela da drži javni dijalog, da otvara krucijalne društvene teme. Pa molim vas, zašto nismo dobili Ustav, Zoran Đinđić i ta vlast je bila protiv Ustava, a kad su hteli Ustav, već je bilo kasno. Godine 2006. godine sve je počelo da se rastače i umire. Miša Stanisavljević, veliki pesnik i saradnik Republike imao je izraz za to društveno mrtvilo. On je to nazvao elan mortal. Danas se taj elan mortal oživljava preko Vučičeve vlasti, njemu se daje no­va snaga da još mrtviji budemo. Nezavisne institucije tu uključujem i Sašu Jankovića i Šabića i kritičku srpsku javnost i sindikate i NUNS i univerzitet, sve to mora da se sastane i da kaže da se ovako više ne može. Ne vidim drugačije rešenje nego da se mi koji smo preostali od tih nezavisnih medija, od tih nezavisnih intelektualaca, javno i hrabro oglasimo. Neka ovo danas kroz Republiku bude poče­tak da se jedna široka kritička misao uspostavi.

Dragan Stojković: Ekstremno je opšte stanje statusa medija u društvu a pojavni oblici nasilja i primitivizma su samo posledica. Pre svega je to posledica verovanja da će tržište sve regulisati i u ovoj oblasti. Upravo je tržište, borba za veće tiraže  i opstanak, proizvela senzacionalizam i povlađivanje ne samo najnižim strastima čitalaca, nego i potrebama političkih partija. Da tržište ne sme da određuje sadržaj najpre se odnosi na medije javnog servisa. Prvenstveni zadatak i obaveza javnog servisa je da izveštava poreske obveznike kako se troše njihove pare - na svim nivoima, do lokalne zajednice. Da bi se javni servis zaštitio od ekstremizma zloupotrebe i manipulacije on mora pre svega biti nezavisan. To je vrsta nezavisnosti koju treba da ima nezavisno sudstvo, ili koju ima ombudsman. Jedinstveni nacionalni javni informativni sistem treba da obuhvati i lokalne medije, i oni mo­raju da budu zaštićeni od političke volje lokalnih moćnika. To treba da bude nezavisna demokratska institucija odgovorna samo Narodnoj skupštini. Kada sam 1999. osnovao privatne lokalne novine „Hronika za Zemun” nisam to uradio da bih pravio biznis. Posle oktobarskih promena bio sam spreman da se te moje privatne novine nacionalizuju, u formi mešovitog vlasništva opštine i građana, ali se tadašnji DOS opredelio za stari koncept nasleđen o radikala. I danas imate u mnogim, pogotovo bo­gatijim  opštinama, takozvane „infor­matore” koji ne podležu oba­vezi privatizacije, a koji služe za promociju i propagandu vladajuće partije. Dele se besplatno, u tiražima od više desetina hiljada primeraka. Sve iz opštinskog budžeta, a za sednice opštinske skupštine, stavke budžeta i rad opštinskih organa u njima ima najmanje prostora.

(Fotografije: Vera Vujošević)

     
1. novembar - 31. decembar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015