Razmišljanja uz knjigu Aleksandara Sekulovića Krstaški rat i slom evropskog socijalizma, Zadruga Res Publica – Mostart, Beograd 2015.

O TAKOZVANOJ PROPASTI SOCIJALIZMA

Ono po čemu se ova knjiga razlikuje od srodnih djela ponajprije se očituje u smjeru odgovora na spomenuto središnje pitanje, a taj se smjer svojim sadržajem bitno razlikuje od dominantnih dijagnoza uzroka propasti poretka koji se u ovoj knjizi naziva „evropskim socijalizmom“

Nedavno objavljena, inače veoma akribično napisana, knjiga dr Aleksandra Sekulovića pod naslovom Krstaški rat i slom evropskog socijalizma višestruko je značajna. Njezina se važnost u prvom redu očituje u autorovu pokušaju da odgovori na pitanje je li slom onoga što se imenuje evropskim socijalizmom bio rezultat pogrešnog projekta, pogrešne realizacije projekta ili pak plod nadmoći kapitalizma. Svoj odgovor na to ključno pitanje autor oblikuje na temelju mjerodavne literature, služeći se valjanom logičko-eksperimentalnom metodom, uz visoku razinu konzistentnosti i konzekventnosti izvoda.

Ono po čemu se ova knjiga razlikuje od srodnih djela ponajprije se očituje u smjeru odgovora na spomenuto središnje pitanje, a taj se smjer svojim sadržajem bitno razlikuje od dominantnih dijagnoza uzroka propasti poretka koji se u ovoj knjizi naziva „evropskim socijalizmom“ (premda bi ga – uvažavajući, uostalom, i samorazumijevanje tog poretka - valjalo nazvati „realnim socijalizmom“ ili „realno postojećim socijalizmom“). Naime, autor uvažava općenito zastupan stav prema kojemu uzroke te propasti treba tražiti u unutarnjim slabostima poretka (pa u tom smislu tvrdi da su „dobra i logična objašnjenja“ sloma „evropskog socijalizma“ ona koja uzroke tog sloma „traže u njegovim unutrašnjim svojstvima, u njegovoj nesposobnosti da izdrži ekonomsku utakmicu sa kapitalizmom u eri globalizacije, u pogubnim ekonomskim efektima trke u naoružanju, u tehnološkom zaostajanju, nerazvijenom tržištu i dugim sličnim kategorijama“, str. 13.), ali u svojoj knjizi dokazuje osnovnu hipotezu prema kojoj je „evropski socijalizam doživeo slom ne zato što je izgubio ekonomsku utakmicu, već zato što je izgubio ideološko-propagandni rat“ (isto).

Uverljivost argumentacije

Argumentacija koju autor daje u prilog te postavke obilježena je obilnošću i značajnim stupnjem uvjerljivosti. I upravo stoga Sekulovićeva teza navodi na razmišljanje. Propagandu valja promatrati u kontekstu ideologije, kao proizvod vladajuće ideologije. Riječ je o značnju tog pojma prema kojemu ideologija kao lažna (ili, bolje i preciznije, iskrivljena) svijest koja se sastoji od misli i ideja što ih proizvodi vladajuća klasa u cilju prikrivanja svojih realnih interesa, kako bi osigurala njihovo nesmetano provođenje. U „realnom socijalizmu“ na vlasti je nominalno (ili, kako to Sekulović umjesno formulira, „normativno“) bila radnička klasa (ili, u drugim tumačenjima, proletarijat predvođen svojom na centralizmu zasnovanom avangardom, monopolističkom komunističkom partijom). Autor s pravom zapaža da fak­tičko radništvo u zemljama pod vlašću komunističke partije niti je uistinu posjedovalo društvenu i političku moć niti je moglo posjedovati neke misli (odakle slijedi da nije moglo ni proizvoditi bilo kakvu ideologiju). Indikativna je formulacija prema kojoj su, izuzimajući neke filozofe i druge marksiste, „stavovi marksizma, pa i onaj o socijalizmu kao svetskom sistemu, bili (...) parole koje se prihvataju mehanički i imitativno“ (str. 27.).

Ako se odbaci (evidentno neodrživa) tvrdnja da su filozofi, jedini proizvođači ideologije (dakle, dogmatskog marksizma, imenovanoga „marksizmom-lenjinizmom“, kasnije nadopunjenoga u zemljama Varšavskog pakta „naučnim komunizmom“) bili na vlasti, te podjednako neodrživa tvrdnja da je radnička klasa u tim zemljama zaista bila na vlasti postavlja se pitanje. Tko je uistinu bio na vlasti u „socijalističkom lageru“? Različiti su odgovori na to pitanje: nomenklatura („birokracija“) kao vladajuća klasa ili kao vladajuća kasta ili pak kao privilegirani sloj u jednom polubesklasnom društvu u kojem se kao zbiljski nositelj društvene moći i posjednik vlasti ispostavlja jedan anoniman (premda najčešće personaliziran u liku velikog vođe i učitelja) amaglam u kojem se država i partija stapaju u nerazrješivu cjelinu. Ideologija koju je vladajuća struktura proglasila službenom i obavezujućom (a na njoj se temeljio i agitacijsko-propagandni rad) bila je dogmatski marksizam. Cilj te djelatnosti sastojao se u prikazivanju normativnoga kao zbiljskoga.

Eutanazija "realnog" socijalizma

I tu se nameće drugo, odlučujuće pitanje: Jesu li takva ideologija i na njoj zasnovan propagandni rad čak i hipotetično bile u stanju da se suprotstave efikasnoj propagandi suprotstavljene strane? Teorijski, mogao bi se dati i afirmativan odgovor na to pitanje: da to je bilo moguće, ali samo pod dva uvjeta: prvo, pod uvjetom eliminacije dogmatskog marksizma, preciznije neostaljinizma (pri čemu valja napomenuti da su svi pokušaji nadomještanja dogmatizma kritičkim mišljenjem u zemljama Varšavskog pakta bili sistematski suzbijani, posebno od dolaska Brežnjeva na vlast, a pokušaji uspostavljanja monopola dogmatskog marksizma bilježeni su i u Jugoslaviji, koliko god ona po mnogo čemu bila različita od lagerskih zemalja „realnog socijalizma“), te, drugo, pod uvjetom napuštanja koncepta državno-partijskog socijalizma (u smislu povratka izvornoj ideji sovjeta odnosno direktne demokracije), kako bi se uspostavio elementaran sklad između normativnoga i zbiljskoga te izgradile pretpostavke za transfor­maciju zatečenog stanja u samoodrživi poredak s onu stranu vladavine logike kapitala, što bi onda otvorilo prostor za izgradnju drugačijeg modela privrednog i društvenog razvoja, zasnovanoga na primatu kvalitete života nad imperativima kvantitativnog rasta. No, kako je dobro poznato, svi pokušaji dovođenja državno-partijskog modela u pitanje sistematski su suzbijani. Stoga je propaganda nužno morala ostati nemoćnom i neuvjerljivom, a poredak koji se njome koristio bio je već unaprijed osuđen na samoskrivljenu smrt.

Odatle bi se mogao formulirati i jedan hipo-tetički zaključak, koji bi u emfatičkom obliku možda smio glasiti i ovako: propagandističko rastakanje posljednjih ostataka vjere u legitimnost „realnog socijalizma“ koje je – sistematično i organizirano – dolazilo sa Zapada više je nalikovalo pomaganju nemoćnom ili onemoćalom samou­bojici da dovrši svoje samodokrajčivanje nego što je predstavljalo djelovanje koje bi bilo suprotno intencijama samoubojice. Samoubojica, doduše, nije znao da se odrekao prava na opstanak već onda kad je odbio da se odrekne ideologije koja je normu proglašavala istinom i da se odrekne autoritarnog jedinstva svemoćne države s nepogrešivom partijom. Ali to neznanje ne znači da on sâm nije proizveo svoju smrtonosnu bolest, koliko god njezin ishod bio ubrzan „prijateljskom pomoći“ sa Zapada. Elementi eutanazije tu su svakako bili na djelu, nema sumnje!

A tu se, dakako, otvara i niz novih pitanja. Ponajprije: hoće li se išta naučiti od propasti lažnog socijalizma kakav se oblikovao u Sovjetskom savezu i zemljama pod njegovom dominacijom? Knjiga Aleksandra Sekulovića daje vrijedan doprinos otvaranju takvih bitnih pitanja o budućnosti čovječanstva i u tom smislu ona zaslužuje najvišu moguću ocjenu.

Lino Veljak