Početna stana
 
 
 
   

Protiv „rehabilitacije“ najvećeg saradnika nemačkog okupatora

MILAN NEDIĆ NIJE „SRPSKA MAJKA“ NEGO KVISLING

Njegova Specijalna policija hapsila je Jevreje i druge rodoljube i predavala ih nacistima koji su ih docnije otpremali u logore i dalje u dušegupke i smrt. Neshvatljivo je da današnja Srbija koja barem na rečima zagovara antifašizam, uopšte može da razmišlja na temu istorijske rehabilitacije deklarisanog saradnika nacističkog okupatora

Ovaj tekst posvećujem nedavno preminuloj prof. dr Oliveri Milosavljević, velikom znalcu ove teme i naučnici koja je jasno pokazala kvislinšku ulogu M. Nedića

Sve češće se u našoj javnosti govori o mogućoj skoroj rehabilitaciji predsednika kvislinške vlade Milana Nedića. Ovde treba istaći dve važne stvari: prvo, Milan Nedić je u istražnom zatvoru izvršio samoubistvo (početkom 1946 godine), pa stoga nije procesuiran, niti osuđen, pa je jasno da ne može biti govora o pravnoj rehabilitaciji. I drugo, pre će biti da se ovde želi da se istorijski re­habilituje ovaj kvisling. Bilo kako mu drago, neshvatljivo je da današnja Srbija koja barem na rečima zagovara antifašizam, uopšte može da razmišlja na temu istorijske rehabilitacije deklarisanog saradnika nacističkog okupatora i istrebitelja beogradskih i srbijanskih Jevreja 1941/42 godine. Njegova Specijalna policija hapsila ih je i predavala nacistima koji su ih docnije otpremali u logore i dalje u dušegupke i smrt. Naravno i komuniste, Rome i i sve one koji su bili protiv okupacije svoje zemlje.


Vreme izdaje: Defile jedinica Srpske državne straže, 22. jun 1944. (Muzej grada Beograda)

Milan Nedić je po želji nemačkih nacista, na­kon tromesečne komesarske uprave Milana Aćimovića, 29. avgusta 1941. godine formirao tzv. vladu nacionalnog spasa. Nemci su bili nezadovoljni Aćimovićem, pa su želeli da im neko sa većim auto­ritetom i vojničkim znanjem pomogne u borbi protiv sve intenzivnijih patizanskih oslobodilačkih akcija. Nedić je bio prononsirani antikomunista i predratni simpatizer nacista zbog čega je smenjen sa mesta ministra vojnog, novembra 1940 godine jer je smatrao da Jugoslavija treba da se odrekne „evropske demokratije, Engleske i Zapada i da se okrene Hitlerovoj Nemačkoj“ koja će po njegovom mišljenju „uticati na Italiju da ova garantuje Jugoslaviji njezine granice i uz neke dodatne uslove preda joj Solun što je za Jugoslaviju od vitalne važnosti.“

U svojoj mržnji prema komunizmu, Nedić je po nemačkoj okupaciji Srbije, pristao da služi okupatoru i da pođe putem otvorene izdaje sopstvenog naroda. Njegova policija i vojne formacije (Srpska državna straža) nisu bile ništa drugo do vazalski instrument u nemačkim rukama. Po diktatu nacista radila je njegova „vlada“. Treba reći i to da iako je Nedićeva Srbija imala „svoju“ vladu, žandarmeriju i „vojsku“ (SDS) ona nije bila država ne samo u medjunarodno pravnom smislu, već ni po osnovnim postulatima koje mora da ima neka teritorija da bi bila država. Srbija je bila tipično okupaciono područje, pod neposrednom vojnom upravom nemačkih nacista, a pomoć u vršenju te vlasti kao najamni sluga vršio je Nedić sa svojom vladom. Nemci su mu davali pomoć u oružju, novcu i svemu ostalome kako bi ispunio dobijeni zadatak.

Nedić je od samog početka zauzeo oštar kurs pre­ma svim „nenarodnim elementima“ i javno obećao da će biti nemilosrdno kažnjen „svaki onaj ko se usprotivi nemačkim okupacionim vlastima.“ Za samo šest meseci od formiranja svoje vlade, iz­ručio je Gestapou gotovo sve Jevreje pa se nemački ko­man­dant za Srbiju javno hvalio kako će Fireru moći da pošalje telegram da u Srbiji više nema Jevreja.1 General Franc Beme je na primer pohvalio represivne mere koje je Nedićev aparat preduzimao protiv komunista, a samog Nedića hvalio kao „jednog nacionalno svesnog Srbina koji uspešno vodi Srbiju i obezeđuje joj trajno mesto u novom evropskom poretku“. Treba samo prelistati srpsku štampu iz tog vremena (Novo vreme, Srpski narod, Obnovu, pa čak i pozorišni list Srpska scena) pa videti da je sve bilo prožeto nacističkim duhom i mržnjom ne samo prema boljševičkoj Rusiji nego i „plutokratskom i imperijalističkom Zapadu.“

Sa fašistom Dimitrijem Ljotićem, koji je uživao veliki ugled kod nemačke okupacione uprave i nje­govim Srpskim dobrovoljačkim korpusom (SDK) imao je odličnu saradnju sve vreme okupacije. Sa Dražom Mihailovićem uspostavio je kontakt samo nekoliko dana po formiranju svoje vlade. Trećeg septembra 1941. razgovarao je sa njim o moguć­no­sti zajedničke borbe protiv komunista, „za mir i red u Srbiji“ (naravno Srbiji pod vojnom upravom Rajha!) . Ne treba zaboraviti da je Mihailović tada još uvek pregovarao sa jedinicama NOV Jugo­slavije pa i jedno vreme saradjivao sa njima, dok je istovremeno partizanima iza leđa pregovarao i sa nemačkim komandantima (npr. njegov tajni susret u jednoj kafani u selu Divci sa nemačkim vojnim zapovednikom za Srbiju) ali i sa Nedićem. Svoj trojici, Nediću, Ljotiću i Mihai­loviću, smetalo je to što neko („šumci“ kako su zvali partizane) kvari „nacistički raj u Srbiji“ i što se bori za oslobođenje od tuđinske okupacije. Borba protiv neprijatelja dakle biva proglašavana izdajom, a klasična izdaja - patriotizmom i heojstvom!

Nedić je posetio i Hitlera septembra 1943. godine u njegovom Glavnom stanu u istočnoj Pruskoj (tzv. Vučjoj jami). Cilj posete je bio dvostruk. Nedić je došao na ideju da Srbiji uz pomoć Nemaca priključi one delove Bosne (koja je bila u sastavu NDH) koji nisu bili sastavni deo banovine Hrvatske iz avgusta 1939. godine. Drugi cilj je bio da mu se dozvoli da od Srpske državne straže napravi malu armiju povećavajući broj bataljona. Na ovaj način želeo je da ojača svoj uveliko narušeni autoritet u Srbiji. Oba zahteva su bila energično odbijena. O toj poseti navešću depešu konzularnog predstavnika NDH u Beogradu dr Ivana Gliga, koji o tome javlja vladi u Zagrebu:

Beograd, dne 16.9.1943.

„Jučer je iz Beograda otputovao za Berlin gen. Nedić. Otputovao je zrakoplovom u društvu novog poslanika Njemačke g. Neubachera, dosadanjega poslanika g. Benzlera te direktora TR Schenker g. Kronholza bivšeg gen. konzula austrijskog. (Ovaj navodno kao tumač). Gen. Nedić je od prošle jeseni nastojao da bude primljen kod Führera. Tek sada je dobio pristanak i to kada je u kolovozu predao memorandum u kojem su iznesene srpske želje i spremnost Srbije da bude na strani Njemačke. Predlagalo se da se Nediću prizna neku suverenost u Srbiji, da se dozvoli pojačanje srps­kog korpusa dobrovoljačkog na 15 bataljona te da se neki teritoriji pripoje Srbiji (Crna Gora i neki naši). Od posjete gen. Nedića u Beogradu se mnogo očekuje. Očekuje se da će ostati u Berlinu ili u Glavnom stanu do 18. tek. mj.“ 2

Poniženje doživljeno ovom posetom nije Ne­diću bilo dovoljno. Nastavio je svojim putem izdaje. Ne samo famozna antimasonska i antijevrejska izložba u Beogradu na kojoj su viđene i izrečene najbes­tidnije optužbe na račun Jevreja i masona, izložba toliko hvaljena u nedićevskim medijima nego i još gore od toga,  bili su logori smrti poput Starog Sajmišta i Banjice. Oni su belodani dokaz Nedićeve kolaboracije sa nacistima. Iako je stvarna jurisdikcija nad tim logorima bila u nemačkim rukama, za upravnike tih logora i čuvare postavljeni su Nedićevi ljudi. Tako je upravnik logora na  Banjici bio zloglasni Svetozar Vujović, u staroj Jugoslaviji šef tzv. Četvrtog antikomunističkog odseka beogradske policije, inače poznat po svojim sadističkim sklonostima. Za zamenika je Nedić postavio Đorđa Kosmajca koji je u tom pogledu bio još gori od Vujkovića. U kojoj meri su nedićevske kvislinške vlasti  učestvovale u broju streljanih na Banjici svedoči sledeći podatak: Specijalna policija kojom su rukovodili Ilija Paranos i Božidar Bećarević tokom okupacije privela je samo u banjički logor 4.456 lica od kojih je 1.409 streljano što čini njeno direktno učešće od 31,62%. Treba reći da su sva ta lica pre predaje Nemcima i streljanja, u „islednom postupku“ u Specijalnoj policiji saslušavana i torturisana  na upravo monsruozne načine.

O ovim i drugim zločinima na sednicama Nedićeve „vlade“ ne samo da nije bilo reči, nego je teror s jeseni 1944. godine intenziviran. Kako se bližio kraj rata i propast Hitlerove Nemačke, bes, strah i razočarenje su se uvukli u duše srpskih kvislinga. Samo se tako može objasniti da je 11. septembra 1944. godine kada se u Beogradu već mogla čuti grmljavina topova sa granica Rumunije, odvedena velika grupa žena iz banjičkog logora na pogubljenje. Tom prilikom, osećajući da je kraj rata blizu i računajući da nemaju šta da izgube, nekoliko žena iz te grupe pokušale su da pobegnu. Ubijene su na licu mesta u hodniku logora, dok su ostale istog dana streljane na Jevrejskom groblju. Da ti Nedićevi kvislinzi nisu pokazali ni trunku samilosti čak ni onda kada su videli da se rasprišio njihov san o „moćnoj Srbiji u hitelrovskom novom poretku“, svedoči i poslednja egzekucija u logoru koja je izvršena 1. oktobra 1944!

A već 6. oktobra, Nedić je preplašen kano­nadama kaćuša koje su se gruvale preko Dunava kod Pančeva, uz pomoć svojih gazda, nemačkih nacista sa svojojm „vladom“ kukavički napustio Beograd i otišao u Beč. Uhapšen 6. jula 1945, isle­đivan od strane Engleza, predat jugoslovenskim istažnim organima krajem te godine, i nespreman da se suoči sa zasluženom kaznom izvršio je samoubistvo pre suđenja.

I takvog čoveka neki krugovi u Srbiji hoće da rehabilituju! Antifašistička tradicija i mi koji je baštinimo, to ne smemo dozvoliti.

Zlatoje Martinov

1 Iz: Geheime kommandosache, 23. mart 1942. „Jevrejsko pitanje je rešeno, u skorije vreme neće više biti posla ni s a masonima kako me je u višesatnom razgovoru uverio predsednik vlade gospodin Nedić.“

2 2 A-VII, NDH, kut.263, br. reg. 40/5-1 prema: B. Krizman, Ustaše i Treći Rajh, 1, Zagreb 1986., s.149



     
1. novembar - 31. decembar 2015.
Danas

Povežite se

 
 
 
 
 
 
Copyright © 1996-2015